Luka Ilić Oriovčanin - Narodni slavonski običaji (1846.) - prvi dio

Obrada knjige Luke Ilić "Oriovčana" iz 1846. Budući da je knjiga pisana starom gramatikom, pokušao sam da je malo preradim na novu gramatiku. Koliko sam uspio, procijenite sami 😀.

Luka Ilić "Oriovčanin"

(iz Wikipedije) Luka Ilić Oriovčanin rođen je 15. listopada 1817. godine u Oriovcu, u seljačkoj obitelji. Osnovnu školu završio je u Oriovcu, gimnaziju u Požegi, te filozofsko-teološki fakultet u Zagrebu. Bio je članom Narodnoga ilirskoga sjemenišnog društva i objavljivao je prigodnice u Danici i Kolu (dio kojih je uvršten u zbirku Slavonske varoške pjesme, I–IV, 1844. – 1847.) u kojima je objavljivao i slavonske narodne pjesme, običaje i vjerovanja.

Godine 1843. zaređen je za svećenika, a kapelanovao je u slavonskim župama (Ruševo, Velika, Lipovljani, Gaj i Bebrina). Imenovan je 1852. godine vojnim svećenikom a boravio je na ratištima s gradiškom graničarskom pukovnijom. Jedno vrijeme obavljao je vjeroučiteljsku službu u vojnom zavodu Pančevo. U Zadru je 1869. godine umirovljen. primivši odličje za časnog predsjednika Čanadskog kaptola i Zadarske nadbiskupije. Nakon umirovljenja bio je župnik u Mačkovcu, a od 1872. godine u Novskoj. Osim svećeničkog poziva bavio se i poviješću, etnografijom, arheologijom i numizmatikom. Nakon njegove smrti zagrebačski časopis Vienac, kojem je glavni urednik bio August Šenoa, upozorio je hrvatsku vladu da otkupi Ilićevu bogatu numizmatičku zbirku. U zbirci su se našla 3.333 komada kovanog novca i 44 banknote.

Umro je 1878. godine., a pokopan je na mjesnom groblju u Novskoj.

Porod

Majka je priroda neopisivim izobiljem svojih božanskih darova ovaj svjet nakitila i naresila, ali za koga? Za ono samo umotvorno razumom nadareno i na sliku i priliku Stvoritelja svoga božanskoga urešeno stvorenje koje mi čovjekom zovemo. Ostala su sva stvorenja njemu samo za porabu od vjekovječne providnosti postavljena. Tako čovjek kada se rodi postane baštinik svih ovih dobara i počinje prvi dio života. Međutim da ne bude sam, jer je čovjeku društvenost prirođena, dobio je od nedokučivog Boga drugaricu koja mu sve tuge i žalosti, radosti i veselja tare i poslove uzajamno pomaže nositi. Što čini drugi dio ljudskoga života. Na kraju dođe nemila smrt sa britkom svojom kosom.  Tri su, dakle, dijela u ljudskom životu, naime “porod”, “ženidba” i “smrt”

Porodi

Slavonkinja kao i druge slavenske žene do onog trenutka kada se treba poroditi ide na svaki i najteži posao. Ne usteže se od ničega, hoda, radi, pije i jede toliko da se od ostalih u ničemu ne razlikuje, tako da strancima služi na divljenje se svojom jakom naravi. Ponekada se dogodi da nevino djetešce ugleda prvu svjetlost ovog svjeta na njivi kod žetve ili kod kopanja i drugih poslova bez da bi se tomu tko i čudio. No ovo su izvanredni primjeri. Da vidimo dakle što se obično događa.

Čim trudnica osjeti da se približava vrijeme rađanja, kaže to svojoj svekrvi ili ako nje nema, nekoj drugoj ženi u kući. Ova trči po babicu ako je ima u mjestu, a ako je nema potraži koju vještu ženu da bude s porodiljom. Čim se dijete rodi babica ga okupa i povije u nove u tu svrhu priređene pelenice, dok tkogod iz kuće ode po kuma ili kumu.

U Slavoniji je obično vjenčani kum i kod krštenja djece. Djete se čim dođe kum postavi na jastuk, negdje ga stave i u korpu, posebno ako idu iz drugog sela u župsku crkvu.  Pokrije se lijepom maramom ili priveže vrpcom. Domaće čeljade, večinom mlada djevojka, nosi dijetešce ili na glavi. Ako je iz daljega onda se voze s tim da kum ili kuma ide s njom. Međutim, prije nego krenu od ķuće u njekim mestima babe imaju običaj staviti uz dijete malo soli i kruha. Prvo znači bogastvo drugo obilnost . U đakovštini je običaj ženskom detetu prevući malo kudelje preko usta da bi bila dobra prelja.

Dok se djete s krštenja s kumom ne vrati, dotad babica obitelj u krevet postavi. Oko Velike u požeštini zimi kad se ne može zbog ciče zime u kiljeru (kućaru) prebivati,  onda joj u sobi naprave krevet sa plahtama u obliku šatora. To je iz toga razloga, jer ni kod Slavonaca kao i kod drugih nije nepristojno da muško dođe gdje se leži u babinjama. Negdje se ipak običava da otac djeteta dolazi i to barem jednom da vidi svoje djete.

Kada se dijete donese sa krštenja kuma ga mora nositi natrag (ne kum), koja izruči ocu s darom najčešće u novcu. Da si mlado kumče ako je muško “kupi lulu” ili ako je žensko kupi “kupi maramicu ili preslicu”. Otac ga poljubi, a u nekim mestima i svi kućani, zatim ga skupa s darom materi izruče da sisa. U Gorjanskoj je župi običaj da mati neda djetetu sisati dok ga ne donesu sa krštenja. Kažu da je uzrok tome što je grijeh djetetu prije jesti dati nego se krsti. Vjerojatno zato što se većinom i drugi Sakramenti na tašte primaju. Međutim ovo može škoditi djetetu, osobito ako se rodi noću, pa se mora čekati do dana sa krštenjem ili ako je župna crkva daleko. Kumu se da ručak ili užina. Sa njim blaguje babica, gazda kuće i otac. No ako je prvo ili drugo djete tako se obično otac sakrije i tako dugo se skriva dok ga onaj stid projde. U ovom slučaju kum dade svoje kumče baki ili djedu koji ga njeguju i s njim se zabavljaju. Kroz cijelih osam dana, to jest do nedjelje donose susjede i rođakinje male babinje obitelji. Ove sastoje od cicvare, kolača, pite, kajgane i td. Ovim se prinosima hrani obiteljm, babica i kućanska djeca kroz cijelo to vrijeme. Međutim i gazdarica mora svaku susjedu i priju koja donese babinje nečime ponuditi. To je kako narodna poslovica veli; šilo za ognjilo. Slijedeće nedjelje ili ako u osmi ili deveti dan dođe kakav zapovjedani svetac održavaju se velike babinje. Na ove dolazi kum i kuma, sestre, rodjakinje i priateljice. Njima je opet ona dužna babinje nositi kada rode. Dakle opet šilo za ognjilo. U ostalom nikada rođaka ne dođe sama, nego uvjek sobom povede jednu ženu sa djetetom iz kuće. Ako idu u drugo selo na babinje tako imaju i kočijaša koji se brine za kola i konje. Gazda mora pripraviti obilan ručak za goste. Ali ne dođu ni rodjakinje prazne, nego ponesu poklone, to jest pogaču, veliki kruh,pitu i kolače. Ponesu i čitav objed od čorbe počevši pa do pečenke koja je većinom živa i sastoji iz patke, pijetla ili kokoši. Zatim tikvicu rakije i čuturu vina. Kumina se čast nosi nakon ručka, na stol pred goste. Gosti kada dođu, predaju poklon reduši, pa idu obilaziti obitelj.

Za vrijeme ručka, svi se gosti pozovu k stolu. Kum i kuma zauzimaju prvo mjesto, a ostali sjednu kako hoće. Nakon ručka donese babica malo kumče škarama i predaje kumu (ako je muško) ili kumi (ako je žensko) da mu odeže malo kose sa glave. Jedni tumače da je zato da ne pati od glavobolje, drugi kažu da bude pametno, a treći i ne znaju zašto to čine, osim da se običaj ne ukine. Ovom prilikom pošalje obitelj kumu ručnik, a kumi oplećak (gornji dio ženske rubine) govoreći ako je muško na primjer ovako; Ovo šalje mladi kumić svojemu ku mu i kumi neka se u njeg neuzdaju jer on nezna presti ni iglicom vesti nego neka kuma rani neg sunce ograni, ako li je žensko onda ovako kaže Ovo je mlada kuma svojemu kumu i kumi otkala i da nije slaba i nejaka i više bi im naprela ali ipak neka se kuma u nju nego nek vretenom zverče a nehrče. Za ovaj dar dobije kumče novčano uzdarje od kuma i kume Njihov primjer slijde i drugi gosti s tim da po mogućnosti da na za to namijenjen tanjur stave nešto navca. Babica se sa novčanim uzdarjem vrati s kumčetom k porodici i oboje joj ih izruči. Za babicom dođe baba obučena kao maškare, obično reduša sa varnjačom u koju joj svaki gost mora dati barem krajcar. Dobijene novce kuharice dijele.

Babinje su upravo ženska čast na koju osim kuma i ako je tko iz drugog sela kao kočijaš nitko od mužkih ne dolazi. Ovdje žene svoje pričaju o predivu, tkanju it d. Običaj je da ako dođe koji čovek iz susjedstva dok su još gosti skupa, uzmu mu kapu koju mu je vrate dok ju ne otkupi. Novci pripadnu kumčetu. U ostalom tko dođe dobro je došao, svakoga podvore s jelom i pilom do volje. Za ovakove sastanke znaju osobito prosjaci, pa ih marljivo obilaze jer ih ondje obilnije nego inače darivaju.

Ova čast obično traje do zalaska sunca ali ako bude ljudi osobito ako se susjedi skupe oni do ostanu do kasnu u noć jer onda počinje pravo veselje. Siromašniji obavljaju babinje s manjim troškom a neki ih i ne slave, ali takvih je jako malo. U ostalom dobro bi bilo da se održavaju s manjim troškom. Poznato je da na takav dan ako je i malo veća obitelj vol, bravac ili krava strada. nespominjući ostale troškove. Ali što dikla navikla

Što se tiče krštenih imena, većinom je kumovo, ako je dijete muško, ili ako je žensko onda dobija kumino ime. Ako nije tako, onda djedovo ili kakvo drugo među rodbinom. Tako se vidi da Slavonac ne pazi puno na kalendar. Neki običavaju djetetu dati ime one osobe koja je zadnja umrla u kući ili se udala. Drugi opet ako jim djeca umiru daju očevo ili majčino ime ili ako je muško Stanko, a ako je žensko Stana, da stane smrt i da ih ne mori. Ili Živko (Vitalis) da djete živi. Drugi opet traže kakvo ružno ime tobož da se od njega smrt uplaši i neumori ga.

Istina da se Slavonci kako sam već spomenuo ne drže kalendara ali to u onomu smislu ne velim nego da Slavonac ne daje djetetu ime onog svetca čiji je onaj dan kad se krsti, već ono koje mu se bolje dopada.

Obitelj ostane puni šest tjedana u babinjama. Međutim ako je malo svjeta u kući, rodilja ide prije na posao, samo ne u crkvu ni k mužu u krevet, dok neide u crkvu na uvod. Na mjestima gdje su žene same, kao u Osjeku idu i posle četiri ili pet dana na uvod, jer ne smiju kuhati i hodati po sokaku i pričati sa susjedima. Uopće obitelj ne smije nikuda ići izvan dvorišta, dok ne ide na uvod.

Okolo djece običavaju babe u mnogo vraćati i bajati dok ne odrastu. Tako na primjer kada djetetu ispade prvi zub običavaju ga u staru vrbu zavrtati i odozgor začepiti dervetom. To zato rade da djete ne trpi zubobolje. Drugdje opet kada ispadne zub pošalju djete s njim na tavan da ga baci i kaže “Miš miš evo tebi zub kosteni a ti meni daj gvozdeni!” Čim ove reči kaže, mora pljunuti.  To se radi da ne zafali ni jedan zub.