Draga Gospa Ilačka na Vodici
napisao
Pavao Matijević
upravitelj župe
Drugo hrvatsko popunjeno izdanje
Osijek, 1930.
Prva Hrvatska Dionička Tiskara
_______________________________
Draga Gospa Ilačka Na Vodici
Tko se prvi puta vozi
glavnom željezničkom prugom od Vinkovaca prema Beogradu, taj će se radoznalo
ogledati na sve strane, a da vidi toliko puta spominjani Srijem i kitnjaste
gore njegove. I doista čim prođemo nekoliko sela iza Vinkovaca, opazit ćemo
desno plodnu srijemsku ravnicu, a na lijevo manje i veće brežuljke – to su prvi
obronci Fruške Gore. Upravo na podnožju tih brda nalazi se osrednje selo i
njemu dvije crkve: jedna je veća, sagrađena je usred sela i visokim jablanima
zaštićena, a druga manja bijeli se jedva stotinu koraka daleko od željezničke
stanice. Stranac će se, začuditi, što ta crkvica osamljeno stoji na kraju sela,
ali to imade posebni svoj razglog. Cijeli Srijem, sva Bačka uz Dunav i
Slavonija sve do Osijeka i Broda poznaje ovu malenu crkvu već preko pedeset
godina. To je proštenišna crkvica drage Gospe Ilačke. Na tom mjestu protekao je
kažu nenadano izvor bistre vode i na izvoru ukazala se Majka Božja, pa se
čudotvorni izvor ili Gospina vodica pokraj crkve sve do danas nalazi. Tisuće
naroda dolazilo je ovamo već prvih godina iza Gospinog ukazanja, a kad su mnogi
bolesnici bili pomoženi na čudotvornom izvoru, sakupljao se svijet ovamo sa
svih strana sve više i više. Od milodara pobožnih hodočasnika sazidana je ta
crkvica, da se njome još više proširi slava Majke Božje, kojja je odabrala ovo
mjesto baš na ulazu u Srijem kao mjesto ukazanja. I ova knjižica napisana je na
veću slavu Blažene Djevice Marije.
Prvi puta je
štampana na hrvatskom jeziku u 4.000 komada, a prevedena je i na njemački te
štampana u 1.000 primjeraka. Sada se ponovno izdaje u hrvatskom i njemačkom
jeziku u 8.000 knjižica, da se mnogobrojni hodočasnici Gospe Ilačke upoznaju s
Njenim svetištem i da još više uzljube Mariju – Pomoćnicu kršćansku.
Svi neobični
slučajevi ozdravljenja, koji se navode u ovoj knjižici, navedeni su prema
spomen-knjizi tovarničke župe. Što se tiće vjerovanja u te događaje, ja im
pridajem ono značenje koje se slaže s odlukama sv. Crkve. Upravitelj župe kao
pisac i crkveni odbor kao izdavač podlažu se sudu sv. Crkve dužnom poniznošću.
1. Ilača u prošlosti
Lijepa naša domovina
Hrvatska spominje se još u davnoj prošlosti. Za plodne njezine krajeve otimali
su se već pred tisuće godina stari narodi, a u vrijeme Isusovo tisuću devetsto
godina vladali su ovim krajem Rimljani i koristili su se bogatstvom Slavonije i
Srijema. Jedva nekoliko kilometara daleko od Ilače prolazio je u rimsko doba
glavni drum, kojim se moglo putovati u Rim i Carigrad. Nemože se svaki put
točno znati, na kojem su se mjestu u staro doba nalazila sela, pa se tako ne
zna sigurno ni za to, dali se na mjestu današnje Ilače nalazilo kakvo naselje i
kako se ono zvalo. Prvi puta spominje se današnja Ilača prije 300 g. Godine
naime 1612. i 1618.g obilazio je Katolike po Srijemu biskup Petar Katić i na
putu prolazio je također kroz Ilaču. Biskupovo putovanje opisao je svećenik
Bartol Kašić, koji je biskupa pratio i on točno spominje, kako je biskup došao
u crkvu Bogorodičinu, koja je najbliža Moroviću, a sutra dan „pohodi uz obalu
Save dvije crkve i treću Ilačku“. Vjerovatno je, da je u to doba postojala u
Ilači župa, dok je ovamo biskup dolazi, a i kasnija svjedočanstva potvrđuju to
mišljenje. Godine 1653. držali su u Mitrovici katolički svećenici svoj zbor i
potpisali su svi, koji su na zboru prisustvovali, pa se među njima spominju
župnici iz Mitrovice, Ljube, Iloka i Morovića, a i „fra Pavao Stricsentz, župnik
sotinski i ilački“. On je dakle upravljao ne samo sa sotinskom, nego i sa
Ilačkom. Kada je Ilača dobila župu neda se sigorno ustanoviti ali se misli, da
je u Ilaču prenešena župa iz Tompojevaca. Godine 1581. držan je naime u Bapskoj
veliki sabor svećenički, na kojemu je bilo svćenika iz bližih i dalekih
krajeva, no župnika iz Ilače se ne spominje, pa sigurno te godine i nije još
bilo u Ilače župe, ali se spominje župa Tompojevačka. Kako nema traga, ada je
poslije postojala župa u Tompojevcima, drži se, da je ona iz Tompojevaca
prenešena u Ilaču iza godine 1581. Župu i Ilaču spominje također 1664. godine
beogradski biskup Matija Benlić, koji opisuje stanje katoličke Crkve u svojoj
bskupiji, pa pripovjeda, kako su divlji narodi mučili katolike po Srijemu,
rušili im crkve i narod ubijali, pa su također uništili i tri župe: Ilaču,
Bapsku, Ljubu.
Danas Ilača broji
do 1.300 rimokatolika, imade dvije crkve katoličke – filijalnu i proštenišnu,
vlastitu općinu, poštu i školu sa 3 učiteljska lica. Ali otkako je u staro
vrijeme izgubila župu, nije ju dobila još do danas, premda je presvijetli gosp.
dr. Antun Akšamović, đakovački biskup, dozvolio da se u Ilači može osnovati
samostalna župa. Uvjeren sam, da će do toga osnutka i doći, te da će se ilačko proštenište
još više proširiti. Danas Ilača pada u crkvenom pogledu pod župu Tovarnik kao
njena filijala, a u državnom uređenju pod srez Šid.
2. Pronalazak izvora Gospinog
Ilača se proteže u ravnoj
crti od Banovaca prema Tovarniku, a presijeca ju samo jedan sokak, koji svojim
gornjim dijelom pokazuje prema Tompojevcima, dok donji veoma široki kraj vodi u
Nijemce. Ovim sokakom oduvijek je prolazila marva seoska na veliki pašnjak
(utvaj) i nema do danas u tom sokaku ni traga bilo kakvim izvorima ili
žmircima. Zato se i jest začudio rimokatolički žitelj ilački Petar Lazin, kad
je istjerivajući svinje opazio,da je kolni put za nekoliko metara duljine mokar
i kao vodom poliven. To se dogodili godine 1865. baš na samu nedjelju Glušnicu.
Petru je bilo tada 37 godina, kuća mu je bila dvadesetak koraka daleko od ovoga
mjesta i on se nije mogao domisliti, tko bi u samu zoru izlio toliko vode na
pola puta. No kad je malo bolje počeo promatrati poliveno mjesto, opazi on da
je na gornjem dijelu puta zemlja mnogo mokrija i vodom više promočena. Od
znatiželje poče on prstom i štapom raskopavati zemlju tamo, gdje je bila
najmokrija, i čim je zemlje malko raskopao, na njegovo veliko začuđenje proteče
na tom mjestu kao palac debeo mlaz vode. On odmah pozove trojicu svojih susjeda
iz najbližih kuća: Antuna Ambruševića, Luku Ajoševića i Ivana Lakića i povede
ih, da i oni vide izvor, koji je on pronašao. Iz početka mu ovi ljudi nisu htjeli
vjerovati, ali ipak pođoše na to mjesto i uvjeriše se svojim očima, da voda
izvire upravo na polovici utrtoga kolnog puta. Da čudo bude još veće, donese
jedan od njih motiku i raskopa to mjesto, za nekoliko motika zemlje, a voda
navali još većom snagom i razlije se po svem putu. Kako je bila nedjelja,
prolazili su ljudi ovim sokakom neki kolima, neki pješice,i svi su se čudili,
kad su opazili toliku množinu vode po sredini puta razlivenu i prilazili su
bliže, da ogledaju čudnovati izvor. A dok se mladež vratila oko podne od svete
mise iz Sotina i Tovarnika, toliko je vode isteklo iz izvora, da se više nije
moglo prolaziti starim putem, pa su ljudi morali obilaziti podaleko oko izvora.
Ipak Ilačani nisu žalili, što im je put pokvaren, nego su se veselili, što je
tako jaka podno njihova sela protekla, koja će im dobro doći za napajanje
seoske marve. Odmah je bilo odlučeno, da se ovdje iskopa veliki bunar, ali ga
nisu mogli prokopati duboko koliko su željeli, jer im je smetala silna množina
vode, koja je neprestano nadolazila iz zemlje. Odmah prvih dana iza pronalaska
izvora, usni čudnovati san Đuka Ambrušević. Kuća njihova nalazi se također u
tom sokaku, gdje je izvor pronađen. Đuka je tada nastala 21. godina i bio je
još neoženjen. U snu mu se prikazala draga Gospa sa bijelom krunom na glavi,
držeći dijete Isusa na lijevoj ruci. Gospa je bila obučena u modro i bijelo
odijelo i strogo mu je naredila, da on mora ograditi pronađeni izvor, jer je to
njezin izvor, pa marva ne smije k tome izvoru prilaziti. Gospa mu je također
obećala, da će mu se još ukazivati, ali on se tako uplašio, da se u pola
neobičnog sna pribudio. Još se nije ni pravo oporavio od straha, kojega je u
snu doživio, a njegovo se viđenje u javi nastavi. Najednom opazi on – a bio je
već sasvim razbuđen, - da pokraj njega stoji ona ista osoba, odjevena upravo
onako, kakvu ju je u snu, kao na slici vidio. On se po drugi puta uplaši i u
strahu pokrije se svojim pokrivačem preko lica. Tako je ležao neko vrijeme i
sam sebe hrabrio, da mu se ne može ništa dogoditi. Kako nije mogao dugo
podnositi pokrivač na licu, otkrije se on, a ukazanje Gospino stajalo je još
uvijek pred njim. On se sada već potpuno ohrabri i htjede se uvjeriti je li to
pravo ukazanje ili ga koja živa osoba samo plaši, ali tada polako nestade i
njegovoga viđenja. Sav smućen priopćio je Đuka svoje čudnovato viđenje
ukućanima, a oni mu dopuste, da učini sve, što mi je Majka Božja u prikazanju
naložila. Tako on ogradi daskama novi bunarić, pa mu se marva nije mogla
približavati, a i ljudi su sa poštovanjem prilazili tome izvoru, koji bi
doskora radi čudnovatih ukazanja prozvan „Gospina vodica“, a i to mu je ime sve
do danas sačuvano. 18. rujna iste godine 1865. ispripovijedali su ovo Petar
Lazin i Đuka Ambrušević pred dekanom i župnikom tovarničkim Antunom Matićem i
pred svjedocima: Blažom Ivićem, Petrom Ambruševićem, Andrijom Filićem, Pavom
Borićem, Šimom Lakićem i Markom Matoševićem. Svoje pripovijedanje potvrdili su
zakletvom.
3. Zabranjivanje pobožnosti na Vodici
Glas o pronalasku čudnovatog
izvora „Gospine vodice“ raširio se ubrzo iz Ilače u okolišnja sela i svijet je
počeo pomalo dolaziti na vodicu, da zatraži pomoć od Gospe. Jedni su se prali u
toj vodi očekujući da će od nje ozdraviti, a drugi su se kod izvora molili
Blaženoj Djevici Mariji i tražili su od nje pomoći u drugim svojim potrebama.
Da se ljudi ne mole kod praznog izvora, donese jedna Ilačanka po imenu Verka
Tabaković sliku Bl. Djevice i ostavi je na vodici. Za sve te događaje dočuo je
Tovarnički župnik Matić i i usprotivio se u početku pobožnostima na vodici, jer
nije bilo jasnih dokaza, da se ovaj izvor otvorio doista na želju Gospinu.
Njegov postupak nije odobravala Ilača i okolišnja sela, ali on je imao sasvim
pravo što se protivio uvođenju nove pobožnosti, koju još crkva nije odobrila.
Ima naime mnogo varalica po svijetu, koji izmišljaju svakakva čudesa i
ukazanja, pa propovijedaju po svijetu, kao da se zbilja ono dogodilo, što su
oni izmislili. Na taj način prevare mnoge, sakupe novaca, pa se poslije rugaju
svetoj vjeri našoj. Zato sveta Mati Crkva zapovijeda, da ne smijemo vjerovati
nikome, da je imao kakvo nebesko viđenje ili da mu se kakvo čudo dogodilo,
dokle god se taj čudnovati događaj za stalno ne dokaže. Tako je sveta Crkva
ispitivala uvijek vrlo strogo sva čudesa prije nego što ih je potvrdila. Eto
godine 1858. dogodilo se najveće ukazanje Blažene Djevice u francuskom gradu
Lurdu ( sedam godina prije nego u Ilači ), ali je biskup Lurdski četiri godine
istraživao Lurdska ukazanja, pa je i istom onda povjerovao u njihovu
istinitost. A sv. Otac Papa Pijo IX. Proglasio je Lurdska čudesa tek iza 11
godina, kad se već tisuće naroda osvjedočilo o pomoći Marijine Lurdke vodice i
o čudesima, koja se tamo svake godine događaju. Crkva se naime držionih riječi,
što ih je u vrijeme apostola rekao mudri Gamalijel Židovima o vjeri Isusovoj i
o čudesima: „Ako je to djelo ljudsko, samo će se raspasti, a ako je od Boga, ne
ćete ga moći uništiti“. Lažima je brzo kraj, a pravo čudo i pravo ukazanje ne
mogu ljudi zapriječiti. Župnik je dakle s potpunim pravom zabranjivao pobožnost
na Ilačkoj vodici i odgovarao je i oi – a i ostali susjedni svećenici svoje
vjernike, da se ne mole na tom izvoru. No svijet je ipak ovamo dolazio, prao se
i molio neprestano očekujući, da će se ovdje dogoditi kakva ozdravljenja ili
ukazanja.
4. Prva ozdravljenja i ukazanja Ilačke Gospe
Već su mnogi bili uvjereni,
da to nije nikakav neobični bunarić, a župnik se spremao, da spriječi daljne
pobožnosti na vodici, ali u to se dogodi prvo čudnovato ozdravljenje. Udovica
Eva Petričević iz Ilače, vjere katoličke, 50 godina stara, bila je sakata na
lijevu ruku i već 8 mjeseci nije s njom mogla maknuti, ali otkako se počela
moliti na vodici i stom vodom neko vrijeme prati bolesnu ruku, bilo joj je
sasvim bolje i ruka joj je tako ozdravila, da je s njom oped mogla raditi sve
poslove. Odmah iza ovoga dogodilo se drugo ozdravljenje. Ignjaca Egerta
stolara, 50 godina starog, udovca iz Ilače udarile je prije 6 godina kap. Desna
noga i desna ruka bile su mu kao uzete, za posao nije bio sposoban, nogu je za
sobom vukao, a rukom nije mogao ni maknuti. I on je zalazio na vodicu, molio se
ondje i 15 puta je prao bolesne dijelove tijela, a iza toga oporavila mu se i
noga i ruka, i on je ponovno nastavio stari zanat. Ova se dva čudnovata
ozdravljenja, koja su se dogodila još prije ljetnih Marijanskih svetkovina
pronijela su na daleko glas Ilačkoj čudotvornoj vodici i nitko nije mogao više
zaustaviti narod, koji je počeo hodočastiti Majci Božjoj Ilačkoj i njezinom
čudotvornom izvoru. No sada već nije ovamo svijet dolazio samo iz
znatiželjnosti, nego ljudi različitih narodnosti i vjera prilazili su s
poštovanjem izvoru, dovodili su sa sobom svoje bolesnike, prali su ih i molili
su Kraljicu Nebesku, da izliječi različite bolesti. Mnogi bolesnici doista
zadobiše zdravlje ovdje već prve godine, a neki od njih ispitani su pred
osobnim istražnim povjerenstvom, kojemu je bio na čelu strogi Tovarnički
župnik, pa su važnija ozdravljenja zapisana u Spomen-knjigu, po kojoj je i ova
knjižica rađena. Među najvećim bolesnicima prva godine bila je žena Julijana
Szabo iz Parabuća. Nju su doveli na kolima i žalost je bila pogledati. Njezine
noge bile su pune rana, koje su 17 godina curile, a da ih nije bilo moguće
zaliječiti. Ona je napokon čula za čudnovata ozdravljenja u Ilači, pa je došla
ovamo, prala se vodom sa Gospinog izvora i rane na njezinim nogama zacijelile
su. U isto doba s njom liječio je svoje oči neki vinkovački cipelar, pa je i on
ozdravio, a već godinu dana nije mogao naći lijeka očnoj bolesti svojoj. Kada
se u Vinkovcima pročulo za ovo čudnovato ozdravljenje povede jedna pobožna
vinkovčanka svoje 5 godišnje dijete Franju Karlića, koji je imao opasnu bolest
na desnom oku. Majka ga je vodila već glasovitim liječnicima, ali bolest je
bila jako velika, da su svi doktori govorili, da će djetetu iscuriti oko. Ona
se u velikoj svojoj tuzi zavjetuje Gospi Ilačkoj, nekoliko puta opere oko svome
djetetu Gospinom vodicom, - i što nisu pomogli liječnici, učinila je draga
Gospa: djetetu oko ozdravi potpuno. Još teža je bila bol bogatoga vukovarskoga
lončara Jugurčića. I njega su oči boljele, ali već mnogo godina. On nije štedio
svoj imetak, samo da mu se povrati zdravlje, ali nigdje zdravlja nije našao,
dokle god se nije zavjetovao Ilačkoj Gospi i dok se nije počeo liječiti
njezinom čudotvornom vodicom. U kratko vrijeme povratio mu se tada vid i
zdravlje očiju. Svaki dan kupilo se sve više naroda na vodici, mnogi su javno
očitovali čudesna ozdravljenja, koja su im se dogodila, a bogatiji bolesnici
donašali su velike darove i predavali su ih u župi i u općini, da se od tih
darova sagradi makar najmanja kapelica uz vodicu. Općina je pohranjivala darove
i napokon na opću želju zamoli općina župnika Matića neka se zauzme kod biskupa
Štrosmajera, da Ilačani i hodočasnici smiju uz čudotvorni izvor podići kip na
čast Majci Božjoj Čudotvornoj. Ovu molbu doista biskup odobri 17. srpnja 1865.
i još istoga ljeta bio je uz sam izvor na sjevernoj strani podignut kip Majke
Božje. Koncem ljeta iste godina počela su u Ilaču dolaziti procesije za
Marijanske svetkovine i to iz velike daljine (60-70 km), a pojedinci stazali su
čak iz Podgorača i Nove Gradiške, kako je to zapisano u župnoj Spomen-knjizi.
Ozdravljenja bilo je sve više, a uz to na Marijanske svetkovine započeše i
ukazanja okrunjene Majke Božje sa djetetom Isusom na lijevoj ruci, kao što ju je
za pronalaska izvora vidio i Đuka Ambrušević. Prva ukazanja zbila su se na Malu
Gospojinu i to na samom izvoru. Prva je opazila Gospu jedna Rusinka iz
Karestura, odmah za njom njezin muž, a malo poslije ponovilo se ukazanje pred
50 osoba procesije, koja je došla iz Babine Grede, zatim pred supružnicima
Šimom i Mandom Lakić, pred Mandom Ambrušević, Mandom Matošević i Ankom Grigić
iz Ilače. Na ime Marijino ponovila su se ukazanja još pred većom množinom
svijeta. Sada ju je opazila procesija iz Jarmine, Janja Mutavdžić i Marija
Mutavdžić iz Ilače, a zatim premnogi drugi, koji su se u čas k izvori zgrnuli.
Poslije podne oped je Gospu vidjelo mnoštvo svijeta, a među njima i Terezija
pl. Srbljenović. Sve su te osobe ispitane o ukazanju i sve su jednako svjedočile.
A župnici Antun Matić iz Tovarnika, Mijo Krčmarić iz Sota, Ivan Mihaljević iz
Berka i Emanuel Djaković, kapelan iz Tovarnika vodili su istragu o ukazanjima.
Koliko je zapravo osoba vidjelo dragu Gospu tih dana, ne zna se, ali sve još do
sada žive osobe iz onoga vremena svjedoče, da se Gospa tih osam dana često
ukazivala i da ju je tih dana vidjelo na stotine domaćega i stranoga svijeta,
jer je izvor neprestano bio opkoljen silnim mnoštvom naroda. Iza tolikih
ukazanja i mnogih ozdravljenja dobije dekan tovarnički nalog od biskupa
đakovačkog, da izvjesti duhovnu oblast o svim čudnovatim događajima, koja su se
zbila te godine i Ilači i on 18. rujna 1865. sa 6 svjedoka točno istraži
propita cijelo otkriće, a ispita ponovno i sve svjedoke, do kojih je mogap doći.
Pošto je ozbiljno sve ispitano, nije se župnik više protivio pobožnosti na
vodici, a i duhovna oblast nije zabranila štovanje Majke Božje Ilačke. A već
prve godine po računu župnikovom došlo je u Ilaču pokloniti se najmanje 10.000
duša.
5. Gradnja crkve na Vodici
Prve godine ukazanja
postavila je općina na vodici kip Bl. Djevice Marije, ali kako je novaca
preostalo, a darovi su neprestano još stizali, započe općina već g. 1866.
graditi kapelicu nekoliko koraka dugu, u kojoj su hodočasnici lakše mogli
obavljati svoje molitve i ostavljati darove, koje su u ime zavjeta donašali. No
ubrzo se vidjelo da ni o va kapelica ne može zadovoljiti potrebama tolikoga
ljudstva, koje se ovdje sakupljalo, pa se zato g. 1867. započe graditi nekoliko
koraka od izvora crkvica, koja joši danas postoji. Gradnja crkvice trajala je
tri godine. U ti vrijeme, dok se gradila sadašnja Gospina crkva, ozdravljenja i
viđenja dalje su se nastavljala i ona su bila kao neko neprestano poticalo, da
se gradnja dovrši. Da spomenemo samo one slučajeve, koji su u Spomen-knjizi
zabilježeni. Otkako se za čudnovate stvari na vodici pročulo, dolazio je ovamo
ne samo seljački i radnički svijet, nego također i mnoga ugladna gospoda, -
svatko je imao svojih potreba i želja, i na ovom ih je mjestu dragoj Gospi
iznosio. Među ostalima pohađao je vodicu ilačku i franjevački gvardijan iz
Iloka po imenu o. Petar Smoljanović. Pobožni svećenik dolazio je najradije u
takvo vrijeme na vodicu, kad nije bilo mnogo hodočasnika, i u samoći molio se
Nebeskoj zagovornici. Tako je on gotovo sam molio na vodici 7. srpnja 1866., a
kad najednom opazi on na izvoru sjajnost, koja je dolazila sa istočne strane.
Začuđeno gledajući dulje vremena nenadanu svijetlost, razabra on, da se u
svijetlosti nalazi lik Blažene Djevice Marije, koja je na lijevoj ruci držala
malog Isusa.Odmah iza njega ugledale su isto ukazanje dvije, tri osobe, koje su
izvoru nadošle. Ovo viđenje posvjedočili su oni pred župnikom Matićem, pred
svjedocima Matom Voršakom i kapelanom tovarničkim Emanuelom Djakovićem. Još dok
je do g. 1872. Tovarnik bio sijelo sadašnjega kotarskog suda šidskog. Živjela
je u Tovarniku ugledna gospođa Ana rođena Stajić, koja je bila udana za
kotarskog suca Josipa pl. Kovačevića. Ona je često zalazila na ilačku vodicu,
jer je osobito štovala Kraljicu nebesku. Tu njezinu pobožnost nagradi draga
Gospa. Ona je jedina među svim hodočasnicima, kojoj se Gospa nasamo na vodici
dva puta ukazala i to 25. ožujka i mjesec dana poslije 21. travnja 1867.
Viđenje njezino slično je ostalima u jakoj svjetlosti opazila je Majlku Božju
sa djetetom na lijevoj ruci. I ona je sve to iskazala pred župnikom i
svjedocima i do konca života ostala je velika štovateljica Gospe Ilačke. Godinu
dana kasnije došao je u Ilaču mjesni kapelan J. Miković, da obavi službu Božju.
Tom zgodom utrči mu crkveni otac i nadglednik gradnje kapele dva lista pisana
njemačkim jezikom, koja su tekođer ostavljena na sačuvanje. U prvom pismu moli
A. Vagner, da se na čast Gospi Ilačkoj očita sv. Misa u zahvalu za ozdravljenje
njegova djeteta, koje mu je ovdje zdravlje povraćeno, a u drugom pismu moli
Vinkovčanka Tomas Ana isto tako jednu sv. misu, jer je zagovorom Gospe Ilačke,
dobila zdravlje, koje je bilo sasvim poremećeno. Listovi su primljeni 27. IX.
1868. U to vrijeme već je gradnja crkve Ilačke Gospe prilično napredovala na
veliku radost štovatelja Majke Božje i sve je željno očekivano da se crkve
sagradi. Za glavni oltar pobrinuo se već spomenuti lončar Jugurčić, koji je
ovdje zdravlje očiju zadobio, pa je u zahvalu Gospi Pomoćnici nabavio za glavni
oltar lijepu sliku Blažene Djevice Marije, koja i danas diči crkvu, - samo je
šteta, što dijete Isus nije Gospi na lijevoj ruci, kako se ona u svim viđenjime
ukazivala. Napokon bi posao dovršen u ljetu 1870. godine, a kao dan blagoslova
odobrana je i sama svetkovina velike Gospojine. Već uoči 15. kolovoza 1870.
poprimila je Ilača svečano lice, jer je narod iz daljih sela osobito iz Bačke
dolazio na konak s velikim procesijama i mnoštvo kola. A na sam dan posvete
zgrnulo se na vodicu toliko mnoštvo svijeta, koliko ga ni prije ni poslije nije
nikada bilo. Mnogi župnici doveli su stotine župljanja na tu veliku Marijinu
slavu, a iz nekih procesija čulo se naizmjence hrvatsko, rusinsko, njemačko i
madžarsko pjevanje. S velikom crkvenom slavom obavio je blagoslov crkve župnik
i dekan tovarnički Antun Matić. Biskupa je zamjenjivao kanonik Matija
Mihaljević. Od stranog i okolišnoga svećenstva povečali su svečanost: Đuro
Balog, podarhiđakon i župnik iz Bača: Antun Jakševac, arhiđakon vinkovački i
župnik otočki Antun Vladisavljević župnik iz Nijemaca i njegov kapelan Josip
Dorbola, Antun Hvalovski, župnik iz Lipovca, o. Solan, Krkvarić, gvardijan iz
Vukovara; Mišo Erić, župnik iz Lovasa, Emanuel Djaković, župnik iz Novaka i
tovarnički kapelan Viktor Brnčić. Bit će da je ovaj zadnji za tu zgodu i
napisao kratku povijest – Ilačke Gospe i njezinog čudotvornog izvora -, koja je
zajedno sa slikom drage Gospe iste godine štampana u Vukovaru i razdavana
mnogobrojnom narodu, da je ponese kao uspomenu rijetke katoličke slave
hrvatskoga naroda u Srijemu. Tako je ovo proštenište Majke Božje dobilo svoju
crkvicu, u kojoj su vjernici obavljali svoje molitve, a svećenici su u njoj na
sve ljetne Marijanske svetkovine počeli čitati svete mise. A otkako je 7. X.
1891. željeznica prvi puta projurila od Mitrovice prema Vinkovcima bilo je omogućeno Marijinim štovateljima da i iz veće daljine
pohode Ilačku Gospu. Od god. 1912. imade Ilača svoju posebnu željezničku stanicu,
do koje vodi zidana staza upravo od Gospine crkvice. Stanica je udaljena od
crkvice 5 minuta, a kako u Ilači staju svi redoviti putnički vlakovi, može se
isti dan u Ilaču doći i otputovati k Beogradu, Zagrebu, Vukovaru i Rači.
6. Sačuvane uspomene
Najstarija
uspomena iz prvog vremena prošteništa jest Gospin kip, koji se nalazio u staroj
kapelici, a danas se nalazi uzidan u vanjski dio sakristije, te je okrenut
prema izvoru. Na glavnom oltaru u crkvici nalazi se slika velikog štovatelja
Ilačke Gospe vukovarskog lončara Jugurčića, koji je zagovorom Ilačke Gospe
ozdravio na očima.
Crkva je
posjedovala četrdesetak štaka, koje su zahvalni ozdravljenici ostavljali na
Vodici, ali su one za vrijeme rata polomljene i spaljene.
No, zato se čuva
više od dvadeset slika, koje su pojedini hodočasnici ili cijela sela poklonila
Gospi Ilačkoj,a sada se one nalaze poredane uz vanjski oltar hodočasničke kuće.
Dvije nove slike dar su hrvata i nijemaca iz Rume, koji svake godine pohađaju
Ilaču.
Prva slika u lijevom uglu dar je hodočasnika pravoslavne vjere, a na
njoj piše: “Ovu ikonu položi svetoj Gospi u Ilači Avram Ranisavljević iz Male
Vašice”.
Pokraj nje je slika
Anđela-čuvara s natpisom: “Nebrojena fala i
slava Majki Božjoj, što je moju kćer oslobodila od teške bolesti”. To je dar
jedne Rusinke grkokatoličke vjere.
Odmah uz nju nalazi se velika slika Marijina,
koju su g. 1873. poklonili mađari Đuro i Marija Balika. Uz nju se reda cijeli
niz malih i velikih slika – sve sami pokloni Marijinih štovatelja među kojima –
kako vidimo – imade ne samo hrvata, nego i srba, nijemaca, mađara, rusina i
ostalih narodnosti. Na vanjskom oltaru vidjet ćete krasan novi oltarnik satkan od domaće
svile i lijepo izvezen, zatim tanki pokrivač, mnoge sličice i kipiće. Sve su to
darovi Marijinih štovatelja. Pred tim oltarom visi osrednje kandilo – također poklonilačke
ozdraviteljice Marije Jonaš iz Bača.
7. Današnje stanje prošteništa
Time što je sagrađena na
vodici crkvica nije sav rad dovršen. Tim je samo udaren temelj pravom
prošteništu. To su dobro znali župnici tovarnički, pa
su uz pomoć poduzetnih crkvenih tutora neprestano proštenište novili i
uljepšavali. Tako ja na jugu od Gospinog izvora sagrađena 1878. dugačka zgrada
u kojoj su hodočasnici noćivali, a bolesnici su se kupali u uređenim
kupatilima. Godine 1890. podigli oko kapele lijepu ogradu, a tri godine križni
put. Pred rat proširena je crkva novom
sakristijom, koja je uzidana na mjestu stare kapelice, između izvora i crkve. Za
vrijeme rata je proštenište ponešto zaostalo, ali nakon rata u vrijeme župnika
Mitrovića, diže se ono tako naglo, da se zadnjih godina na Veliku Gospu znade
naći ondje do 5.000 stranaca. Za toliki broj naroda premalena je postala ne
samo zavjetna crkvvica, nego i crkvište oko nje te je staro proštenište
povećano i preuređeno. Sjeverni i istočni dio ograde pomaknut je dvadesetak
metara daleko od crkve, propovjedaonica je uzidana izvana na tornju crkve, a
ispovjedaonice su prenesene u crkvište. Sv. Misa se također ne služi u malenoj
crkvi, nego u zgradi, koja je nekoć služila kao konačište vjernika, a sada je
zid prema svetištu srušen, a u njoj je namješten Gospin oltar. Uz to je god.
1928. izvor betoniran i opskrbljen jakom pumpom, koja neprestano šalje vodu
kroz odvodne cijevi u kupke i u veliki vodeni rezervoar, na koje se prašni i
umorni vjernici peru, a upotrebljena voda, izlijeva se izvan hodočasnog mjeste.
Zanimljivo je i to spomenuti, da Gospin bunarić nije za 65 godina opstanka još
nigda presušio.
Glavni dani prošteništa
Gospe Ilačke su: Spasovo, drugi dan Duhova, Petrovo, zatim Velika Gospa (glavno proštenje) i Mala Gospojina, dok
grkokatolici hodočaste sa svojim svečenstvom na njihov treći dan Duhova. Prečasni biskupski
ordinarijat đakovački izdao je zadnjih godina velike duhovne povlastice ilačkom
prošteništu. Na dane prošteništa mogu sada svi svečenici opraštati sve – pa i
pridržane – grijehe. Na Veliku i Malu Gospu može se održati propovijed u
njemačkom jeziku prigodom rane sv. Mise. Naime dane proljetnih hodočašća može
svečenik čitati dvije Mise. Ove velike ovlasti dala je duhovna oblast radi
mnogobrojnih naroda, koji su ne samo iz Srijema i Slavonije, nego i iz Zagorja,
Bačke i Srbije počeo u Ilači obavljati zavjete i tržiti duhovne i tjelesne
pomoći. Osim navedenih dana služe se u Ilači svete Mise u sve nedjelje, osim
prve u mjesecu, a isto tako i u sve zapovjedane blagdane.
8. Najnovija ukazanja i ozdravljenja
Još od kako je
započelo hodočašće u Ilači, svake se godine pročuje za koje novo ukazanje i
ozdravljenje. I nakon rata nijesu prestali ti neobični slučajevi. Mi ćemo
spomenuti neke iz najnovijega vremena.
Franjo Gašparović
iz Štitara, 23 god. star, rkt. vjere javio je da mu se Gospa s Isusom na ruci
ukazala na Veliku Gospu god. 1928.
Đuro Bubalović,
zvonar iz Ilače, 26. god. star, pospremao je crkvene stvari s crkvenim tutorom
Bartolom Kuveždićem. Nagnuli su se nad bunarić i imali ukazanje. To je bilo u
proljeće 1929. godine.
Na samu Veliku
Gospu god. 1929. dotrčala je sva uzrujana u sakristiju Lenka Pavić iz Šida te
je izjavila, da joj se taj čas Gospa ukazala na bunariću.
God. 1921. bila je
u osječkoj bolnici operirana Marija Jonaš iz Bača, 34. god. stara, jer joj je u
nutrini raslo divlje meso. Operacija je uspjela, ali rana nije mogla zarasti,
te su je nakon 7 nedjelja neizliječenu pustili iz bolnice. Kod kuće je ranu
prala ilačkom vodisom, ta je ubrzo rana zarasla, a ona je ozdravila i poklonila
luster pred vanjski oltar Gospin.
Godine 1924.
ozdravio je Nedjeljko Komljenović iz Laćarka (Srijem), vjere
srpsko-pravoslavne. On se kao vojnik razbolio u Albaniji, te je dobio jaki
reumatizam i drhtavicu. Bolovao je 3 godine, a kad je čuo za Mariju Ilačku,
pohodio je njeno proštenište učinio je zavjet i ozdravio, te svake godine
pohađa Ilaču
Godine 1926. rashladio
se dječak Josip Hemer, 12 god. star vjere rimokatoličke, rodom iz Laćarka.
Morao jeizostati iz škole poradi bolesti, te je u krevetu odležao 7 mjeseci.
Četiri liječnika su ga bez uspjeha liječili. Rekli su da ima jaku reumu u
nogama i hrptenjači. Ana Hemer, mati djeteta, tvrdi, da su Josipa god. 19256. u
Ilaču gotovo na rukama donijeli. No čim su ga okupali, bilo mu je bolje. I on
svake godine ponavlja svoj zavjet.
Sva tri ova
ozdravljenja iskazana su na Malu Gospu god. 1929. u ilačkoj sakristiji. Izjavu
su ozdravljenici potvrdili pod zakletvom pred piscem ove knjižice kao
upraviteljem župe i pred crkvenim tutorima Kuveždić Đurom i Bartolom.
Jedno od
najpoznatijih poslijeratnih ozdravljenja dogodio se god. 1927. od djeteta Ivana
Čičić, crkvenog oca iz Brodskog Varoša. Djetetu je bila uzeta jedna strana
tijela i bilo je potpuno nemoćno. Prigodom “Kat. Dana” u Vinkovcima, donijele
su žene to bolesno dijete u Vinkovce, da ne plaćaju cijelu voznu kartu. a odanle
su pohodile Ilaču. Boleno dijete su povalile na travu, a one su kleknule oko
bunarića i molile. Još nisu ni dovršile molitve, a mati djeteta na svoje veliko
začuđenje opazi da joj je dijete ustalo te se veseli i govori “Ja sada mogu
hodati – pomogla mi je Majka Božja Ilačka”. Radosne vratile su se u Vinkovce i
kući. A seljani iz Brodskog Varoša dolazili su redom u Čičićevu kuču da se
nadive neobičnom ozdravljenju malog bolesnika.
Iste godine bio je
u Beču operiran sin uglednog vinkovačkog katolika g. Ivana Čuljata. Vrsni
liječnici operirali su mu nogu. no dok je mladić iz Beča doputovao u Vinkovce,
sve mu je noga natekla i izgubila naravsku boju. Kad zabrinuti roditelji nijesu
znali kojim bi mu lijekom pomogli, donese otac iz Ilače vode sa Gospinog izvora.
Tom vodom trla je majka natečenu nogu mladićevu i – kako to g. Čuljat opisuje u
listu – osjetio je bolesnik momentalno (u istom času) veliko olakšanje i bolest je vidno kretala na bolje.
Adam Stvičević iz
Otoka javio je, da godinu dana nije mogao stati na noge. Ali god. 1928. kupao
se u Gospinoj vodici, te je za dvije nedjelje prohodao.
Pavao Rajda iz
Hrtkovaca je bolovao 2 godine na nogama. Liječnik mu nije mogao pomoći, ali je
ozdravio za 2-3 dana, čim je u Ilači oprao noge i Gospi se pomolio.
Najnovije
ozdravljenje dogodilo se ove godine 1930. Karolina Majstorović iz Privlake, 70
god. stara, bila je šlagirana još god. 1927., te se nije mogla maknuti iz
bolesničke postelje. Početkom god. 1930. dođe joj sama misao, da se moli Ilačkoj
Gospi za svoje zdravlje. Još nije ni prve molitve dovršila, osjetila je toliku
olakšicu, da je mogla saći sa postelje i uz pomoć štapića sama koracati.
Ilačkoj Gospi poslala je na dar lijep vuneni ponjavac.
9. Ljekovitost vode Gospinog izvora
Čitajući ove
neobične slučajeve, kako su pojedini bolesnici izliječili vodom iz Gospinog
bunarića svoje oči, rane i otekline, mnogi će pomisliti: nije li možda ta voda
ljekovita, te ona liječi bolesti sama po sebi, a ne Gospinom pomoći. Da se ta
sumnja riješi, poslao je rimokat. župski ured u Tovarniku kr. zemaljskom
hamijsko-analitičkom zavod u Zagreb 5 litara vode s Gospinog bunarića i zamolio
je, da se istraži sastojina te vode. Evo prepis njihovog odgovora:
Nalaz:
Voda je čista, bez mirisa, reakcije je
alkalijske, mirovanjem slaže neznatno taloga. koji mikroskopski
pregledansastoji od obilja infazorija, poglavit Vorticella vrste, te Datomea.
U svakoj litri sadržaje:
1. ispranog ostatka - - - 1,3042
2. gubitka žeženjem - - - 0,1155
3. kremične kiseline (SiO2) - - - 0,0280
4. željezova i aluminijeva trioksa te fosforova
peterokisa (Fe2O3+ Al2O3+P2O5) - - - 0,0030
5. vapnikova kisa (CaO) - - - 0,2970
6. magnezijeva kisa (MgO) - - - 0,1750
7. alkalija (kao sulfati) - - - 0,1815
8. klora (Cl) - - - - 0,1525
9. sumpornog triokisa (SO3) - - - 0,0849
10. dušikova peterokisa (N2O5) - - - prilično
11. trokisa (N2O3) - - - sadrži
12. uglijčne kiseline (CO2) - - - 0,1909
Mišljenje:
Tvrdoća istražene vode jest 54,2 njemačkih
stupnjeva, ona sadrži u 1 litri 0,2517 gr. natrijeva klorida (kuhinjske soli)
uz prilične količine dušikova peterokisa i trokisa. Mikroskopsko istraživanje
pokazalo je prisutnost infuzorija, a poglavito vrsti Voricella, te ovo oboje
dade zaključiti da je ta voda onečišćena pritokom nećiste vode.
Zagreb, 24.IX. 1923. broj 1114
prof. dr. Eisenhut
Ovaj stručni nalaz
čuva se u župskom arhivu br. 346/1927., te stoji svakom na uvid. Iz svih
navedenih brojeva i kemičkih sastojina slijedi da voda sama po sebi nema
ljekovitih svojstava u tolikoj mjesri, da bi se pomoću nje mogla događati
pojedina ozdravljenja koja su u knjižici navedena.
Nema komentara:
Objavi komentar