četvrtak, 3. srpnja 2014.

Draga Gospa Ilačka na Vodici - Pavao Matijević 1930. - drugo hrvatsko popunjeno izdanje - prvi dio (o selu i svetištu)



Draga Gospa Ilačka na Vodici

napisao
Pavao Matijević
upravitelj župe

Drugo hrvatsko popunjeno izdanje
Osijek, 1930.
Prva Hrvatska Dionička Tiskara
_______________________________

Draga Gospa Ilačka Na Vodici

Tko se prvi puta vozi glavnom željezničkom prugom od Vinkovaca prema Beogradu, taj će se radoznalo ogledati na sve strane, a da vidi toliko puta spominjani Srijem i kitnjaste gore njegove. I doista čim prođemo nekoliko sela iza Vinkovaca, opazit ćemo desno plodnu srijemsku ravnicu, a na lijevo manje i veće brežuljke – to su prvi obronci Fruške Gore. Upravo na podnožju tih brda nalazi se osrednje selo i njemu dvije crkve: jedna je veća, sagrađena je usred sela i visokim jablanima zaštićena, a druga manja bijeli se jedva stotinu koraka daleko od željezničke stanice. Stranac će se, začuditi, što ta crkvica osamljeno stoji na kraju sela, ali to imade posebni svoj razglog. Cijeli Srijem, sva Bačka uz Dunav i Slavonija sve do Osijeka i Broda poznaje ovu malenu crkvu već preko pedeset godina. To je proštenišna crkvica drage Gospe Ilačke. Na tom mjestu protekao je kažu nenadano izvor bistre vode i na izvoru ukazala se Majka Božja, pa se čudotvorni izvor ili Gospina vodica pokraj crkve sve do danas nalazi. Tisuće naroda dolazilo je ovamo već prvih godina iza Gospinog ukazanja, a kad su mnogi bolesnici bili pomoženi na čudotvornom izvoru, sakupljao se svijet ovamo sa svih strana sve više i više. Od milodara pobožnih hodočasnika sazidana je ta crkvica, da se njome još više proširi slava Majke Božje, kojja je odabrala ovo mjesto baš na ulazu u Srijem kao mjesto ukazanja. I ova knjižica napisana je na veću slavu Blažene Djevice Marije.
Prvi puta je štampana na hrvatskom jeziku u 4.000 komada, a prevedena je i na njemački te štampana u 1.000 primjeraka. Sada se ponovno izdaje u hrvatskom i njemačkom jeziku u 8.000 knjižica, da se mnogobrojni hodočasnici Gospe Ilačke upoznaju s Njenim svetištem i da još više uzljube Mariju – Pomoćnicu kršćansku.
Svi neobični slučajevi ozdravljenja, koji se navode u ovoj knjižici, navedeni su prema spomen-knjizi tovarničke župe. Što se tiće vjerovanja u te događaje, ja im pridajem ono značenje koje se slaže s odlukama sv. Crkve. Upravitelj župe kao pisac i crkveni odbor kao izdavač podlažu se sudu sv. Crkve dužnom poniznošću.

1. Ilača u prošlosti

Lijepa naša domovina Hrvatska spominje se još u davnoj prošlosti. Za plodne njezine krajeve otimali su se već pred tisuće godina stari narodi, a u vrijeme Isusovo tisuću devetsto godina vladali su ovim krajem Rimljani i koristili su se bogatstvom Slavonije i Srijema. Jedva nekoliko kilometara daleko od Ilače prolazio je u rimsko doba glavni drum, kojim se moglo putovati u Rim i Carigrad. Nemože se svaki put točno znati, na kojem su se mjestu u staro doba nalazila sela, pa se tako ne zna sigurno ni za to, dali se na mjestu današnje Ilače nalazilo kakvo naselje i kako se ono zvalo. Prvi puta spominje se današnja Ilača prije 300 g. Godine naime 1612. i 1618.g obilazio je Katolike po Srijemu biskup Petar Katić i na putu prolazio je također kroz Ilaču. Biskupovo putovanje opisao je svećenik Bartol Kašić, koji je biskupa pratio i on točno spominje, kako je biskup došao u crkvu Bogorodičinu, koja je najbliža Moroviću, a sutra dan „pohodi uz obalu Save dvije crkve i treću Ilačku“. Vjerovatno je, da je u to doba postojala u Ilači župa, dok je ovamo biskup dolazi, a i kasnija svjedočanstva potvrđuju to mišljenje. Godine 1653. držali su u Mitrovici katolički svećenici svoj zbor i potpisali su svi, koji su na zboru prisustvovali, pa se među njima spominju župnici iz Mitrovice, Ljube, Iloka i Morovića, a i „fra Pavao Stricsentz, župnik sotinski i ilački“. On je dakle upravljao ne samo sa sotinskom, nego i sa Ilačkom. Kada je Ilača dobila župu neda se sigorno ustanoviti ali se misli, da je u Ilaču prenešena župa iz Tompojevaca. Godine 1581. držan je naime u Bapskoj veliki sabor svećenički, na kojemu je bilo svćenika iz bližih i dalekih krajeva, no župnika iz Ilače se ne spominje, pa sigurno te godine i nije još bilo u Ilače župe, ali se spominje župa Tompojevačka. Kako nema traga, ada je poslije postojala župa u Tompojevcima, drži se, da je ona iz Tompojevaca prenešena u Ilaču iza godine 1581. Župu i Ilaču spominje također 1664. godine beogradski biskup Matija Benlić, koji opisuje stanje katoličke Crkve u svojoj bskupiji, pa pripovjeda, kako su divlji narodi mučili katolike po Srijemu, rušili im crkve i narod ubijali, pa su također uništili i tri župe: Ilaču, Bapsku, Ljubu.
Danas Ilača broji do 1.300 rimokatolika, imade dvije crkve katoličke – filijalnu i proštenišnu, vlastitu općinu, poštu i školu sa 3 učiteljska lica. Ali otkako je u staro vrijeme izgubila župu, nije ju dobila još do danas, premda je presvijetli gosp. dr. Antun Akšamović, đakovački biskup, dozvolio da se u Ilači može osnovati samostalna župa. Uvjeren sam, da će do toga osnutka i doći, te da će se ilačko proštenište još više proširiti. Danas Ilača pada u crkvenom pogledu pod župu Tovarnik kao njena filijala, a u državnom uređenju pod srez Šid.

2. Pronalazak izvora Gospinog

Ilača se proteže u ravnoj crti od Banovaca prema Tovarniku, a presijeca ju samo jedan sokak, koji svojim gornjim dijelom pokazuje prema Tompojevcima, dok donji veoma široki kraj vodi u Nijemce. Ovim sokakom oduvijek je prolazila marva seoska na veliki pašnjak (utvaj) i nema do danas u tom sokaku ni traga bilo kakvim izvorima ili žmircima. Zato se i jest začudio rimokatolički žitelj ilački Petar Lazin, kad je istjerivajući svinje opazio,da je kolni put za nekoliko metara duljine mokar i kao vodom poliven. To se dogodili godine 1865. baš na samu nedjelju Glušnicu. Petru je bilo tada 37 godina, kuća mu je bila dvadesetak koraka daleko od ovoga mjesta i on se nije mogao domisliti, tko bi u samu zoru izlio toliko vode na pola puta. No kad je malo bolje počeo promatrati poliveno mjesto, opazi on da je na gornjem dijelu puta zemlja mnogo mokrija i vodom više promočena. Od znatiželje poče on prstom i štapom raskopavati zemlju tamo, gdje je bila najmokrija, i čim je zemlje malko raskopao, na njegovo veliko začuđenje proteče na tom mjestu kao palac debeo mlaz vode. On odmah pozove trojicu svojih susjeda iz najbližih kuća: Antuna Ambruševića, Luku Ajoševića i Ivana Lakića i povede ih, da i oni vide izvor, koji je on pronašao. Iz početka mu ovi ljudi nisu htjeli vjerovati, ali ipak pođoše na to mjesto i uvjeriše se svojim očima, da voda izvire upravo na polovici utrtoga kolnog puta. Da čudo bude još veće, donese jedan od njih motiku i raskopa to mjesto, za nekoliko motika zemlje, a voda navali još većom snagom i razlije se po svem putu. Kako je bila nedjelja, prolazili su ljudi ovim sokakom neki kolima, neki pješice,i svi su se čudili, kad su opazili toliku množinu vode po sredini puta razlivenu i prilazili su bliže, da ogledaju čudnovati izvor. A dok se mladež vratila oko podne od svete mise iz Sotina i Tovarnika, toliko je vode isteklo iz izvora, da se više nije moglo prolaziti starim putem, pa su ljudi morali obilaziti podaleko oko izvora. Ipak Ilačani nisu žalili, što im je put pokvaren, nego su se veselili, što je tako jaka podno njihova sela protekla, koja će im dobro doći za napajanje seoske marve. Odmah je bilo odlučeno, da se ovdje iskopa veliki bunar, ali ga nisu mogli prokopati duboko koliko su željeli, jer im je smetala silna množina vode, koja je neprestano nadolazila iz zemlje. Odmah prvih dana iza pronalaska izvora, usni čudnovati san Đuka Ambrušević. Kuća njihova nalazi se također u tom sokaku, gdje je izvor pronađen. Đuka je tada nastala 21. godina i bio je još neoženjen. U snu mu se prikazala draga Gospa sa bijelom krunom na glavi, držeći dijete Isusa na lijevoj ruci. Gospa je bila obučena u modro i bijelo odijelo i strogo mu je naredila, da on mora ograditi pronađeni izvor, jer je to njezin izvor, pa marva ne smije k tome izvoru prilaziti. Gospa mu je također obećala, da će mu se još ukazivati, ali on se tako uplašio, da se u pola neobičnog sna pribudio. Još se nije ni pravo oporavio od straha, kojega je u snu doživio, a njegovo se viđenje u javi nastavi. Najednom opazi on – a bio je već sasvim razbuđen, - da pokraj njega stoji ona ista osoba, odjevena upravo onako, kakvu ju je u snu, kao na slici vidio. On se po drugi puta uplaši i u strahu pokrije se svojim pokrivačem preko lica. Tako je ležao neko vrijeme i sam sebe hrabrio, da mu se ne može ništa dogoditi. Kako nije mogao dugo podnositi pokrivač na licu, otkrije se on, a ukazanje Gospino stajalo je još uvijek pred njim. On se sada već potpuno ohrabri i htjede se uvjeriti je li to pravo ukazanje ili ga koja živa osoba samo plaši, ali tada polako nestade i njegovoga viđenja. Sav smućen priopćio je Đuka svoje čudnovato viđenje ukućanima, a oni mu dopuste, da učini sve, što mi je Majka Božja u prikazanju naložila. Tako on ogradi daskama novi bunarić, pa mu se marva nije mogla približavati, a i ljudi su sa poštovanjem prilazili tome izvoru, koji bi doskora radi čudnovatih ukazanja prozvan „Gospina vodica“, a i to mu je ime sve do danas sačuvano. 18. rujna iste godine 1865. ispripovijedali su ovo Petar Lazin i Đuka Ambrušević pred dekanom i župnikom tovarničkim Antunom Matićem i pred svjedocima: Blažom Ivićem, Petrom Ambruševićem, Andrijom Filićem, Pavom Borićem, Šimom Lakićem i Markom Matoševićem. Svoje pripovijedanje potvrdili su zakletvom.

3. Zabranjivanje pobožnosti na Vodici

Glas o pronalasku čudnovatog izvora „Gospine vodice“ raširio se ubrzo iz Ilače u okolišnja sela i svijet je počeo pomalo dolaziti na vodicu, da zatraži pomoć od Gospe. Jedni su se prali u toj vodi očekujući da će od nje ozdraviti, a drugi su se kod izvora molili Blaženoj Djevici Mariji i tražili su od nje pomoći u drugim svojim potrebama. Da se ljudi ne mole kod praznog izvora, donese jedna Ilačanka po imenu Verka Tabaković sliku Bl. Djevice i ostavi je na vodici. Za sve te događaje dočuo je Tovarnički župnik Matić i i usprotivio se u početku pobožnostima na vodici, jer nije bilo jasnih dokaza, da se ovaj izvor otvorio doista na želju Gospinu. Njegov postupak nije odobravala Ilača i okolišnja sela, ali on je imao sasvim pravo što se protivio uvođenju nove pobožnosti, koju još crkva nije odobrila. Ima naime mnogo varalica po svijetu, koji izmišljaju svakakva čudesa i ukazanja, pa propovijedaju po svijetu, kao da se zbilja ono dogodilo, što su oni izmislili. Na taj način prevare mnoge, sakupe novaca, pa se poslije rugaju svetoj vjeri našoj. Zato sveta Mati Crkva zapovijeda, da ne smijemo vjerovati nikome, da je imao kakvo nebesko viđenje ili da mu se kakvo čudo dogodilo, dokle god se taj čudnovati događaj za stalno ne dokaže. Tako je sveta Crkva ispitivala uvijek vrlo strogo sva čudesa prije nego što ih je potvrdila. Eto godine 1858. dogodilo se najveće ukazanje Blažene Djevice u francuskom gradu Lurdu ( sedam godina prije nego u Ilači ), ali je biskup Lurdski četiri godine istraživao Lurdska ukazanja, pa je i istom onda povjerovao u njihovu istinitost. A sv. Otac Papa Pijo IX. Proglasio je Lurdska čudesa tek iza 11 godina, kad se već tisuće naroda osvjedočilo o pomoći Marijine Lurdke vodice i o čudesima, koja se tamo svake godine događaju. Crkva se naime držionih riječi, što ih je u vrijeme apostola rekao mudri Gamalijel Židovima o vjeri Isusovoj i o čudesima: „Ako je to djelo ljudsko, samo će se raspasti, a ako je od Boga, ne ćete ga moći uništiti“. Lažima je brzo kraj, a pravo čudo i pravo ukazanje ne mogu ljudi zapriječiti. Župnik je dakle s potpunim pravom zabranjivao pobožnost na Ilačkoj vodici i odgovarao je i oi – a i ostali susjedni svećenici svoje vjernike, da se ne mole na tom izvoru. No svijet je ipak ovamo dolazio, prao se i molio neprestano očekujući, da će se ovdje dogoditi kakva ozdravljenja ili ukazanja.

4. Prva ozdravljenja i ukazanja Ilačke Gospe

Već su mnogi bili uvjereni, da to nije nikakav neobični bunarić, a župnik se spremao, da spriječi daljne pobožnosti na vodici, ali u to se dogodi prvo čudnovato ozdravljenje. Udovica Eva Petričević iz Ilače, vjere katoličke, 50 godina stara, bila je sakata na lijevu ruku i već 8 mjeseci nije s njom mogla maknuti, ali otkako se počela moliti na vodici i stom vodom neko vrijeme prati bolesnu ruku, bilo joj je sasvim bolje i ruka joj je tako ozdravila, da je s njom oped mogla raditi sve poslove. Odmah iza ovoga dogodilo se drugo ozdravljenje. Ignjaca Egerta stolara, 50 godina starog, udovca iz Ilače udarile je prije 6 godina kap. Desna noga i desna ruka bile su mu kao uzete, za posao nije bio sposoban, nogu je za sobom vukao, a rukom nije mogao ni maknuti. I on je zalazio na vodicu, molio se ondje i 15 puta je prao bolesne dijelove tijela, a iza toga oporavila mu se i noga i ruka, i on je ponovno nastavio stari zanat. Ova se dva čudnovata ozdravljenja, koja su se dogodila još prije ljetnih Marijanskih svetkovina pronijela su na daleko glas Ilačkoj čudotvornoj vodici i nitko nije mogao više zaustaviti narod, koji je počeo hodočastiti Majci Božjoj Ilačkoj i njezinom čudotvornom izvoru. No sada već nije ovamo svijet dolazio samo iz znatiželjnosti, nego ljudi različitih narodnosti i vjera prilazili su s poštovanjem izvoru, dovodili su sa sobom svoje bolesnike, prali su ih i molili su Kraljicu Nebesku, da izliječi različite bolesti. Mnogi bolesnici doista zadobiše zdravlje ovdje već prve godine, a neki od njih ispitani su pred osobnim istražnim povjerenstvom, kojemu je bio na čelu strogi Tovarnički župnik, pa su važnija ozdravljenja zapisana u Spomen-knjigu, po kojoj je i ova knjižica rađena. Među najvećim bolesnicima prva godine bila je žena Julijana Szabo iz Parabuća. Nju su doveli na kolima i žalost je bila pogledati. Njezine noge bile su pune rana, koje su 17 godina curile, a da ih nije bilo moguće zaliječiti. Ona je napokon čula za čudnovata ozdravljenja u Ilači, pa je došla ovamo, prala se vodom sa Gospinog izvora i rane na njezinim nogama zacijelile su. U isto doba s njom liječio je svoje oči neki vinkovački cipelar, pa je i on ozdravio, a već godinu dana nije mogao naći lijeka očnoj bolesti svojoj. Kada se u Vinkovcima pročulo za ovo čudnovato ozdravljenje povede jedna pobožna vinkovčanka svoje 5 godišnje dijete Franju Karlića, koji je imao opasnu bolest na desnom oku. Majka ga je vodila već glasovitim liječnicima, ali bolest je bila jako velika, da su svi doktori govorili, da će djetetu iscuriti oko. Ona se u velikoj svojoj tuzi zavjetuje Gospi Ilačkoj, nekoliko puta opere oko svome djetetu Gospinom vodicom, - i što nisu pomogli liječnici, učinila je draga Gospa: djetetu oko ozdravi potpuno. Još teža je bila bol bogatoga vukovarskoga lončara Jugurčića. I njega su oči boljele, ali već mnogo godina. On nije štedio svoj imetak, samo da mu se povrati zdravlje, ali nigdje zdravlja nije našao, dokle god se nije zavjetovao Ilačkoj Gospi i dok se nije počeo liječiti njezinom čudotvornom vodicom. U kratko vrijeme povratio mu se tada vid i zdravlje očiju. Svaki dan kupilo se sve više naroda na vodici, mnogi su javno očitovali čudesna ozdravljenja, koja su im se dogodila, a bogatiji bolesnici donašali su velike darove i predavali su ih u župi i u općini, da se od tih darova sagradi makar najmanja kapelica uz vodicu. Općina je pohranjivala darove i napokon na opću želju zamoli općina župnika Matića neka se zauzme kod biskupa Štrosmajera, da Ilačani i hodočasnici smiju uz čudotvorni izvor podići kip na čast Majci Božjoj Čudotvornoj. Ovu molbu doista biskup odobri 17. srpnja 1865. i još istoga ljeta bio je uz sam izvor na sjevernoj strani podignut kip Majke Božje. Koncem ljeta iste godina počela su u Ilaču dolaziti procesije za Marijanske svetkovine i to iz velike daljine (60-70 km), a pojedinci stazali su čak iz Podgorača i Nove Gradiške, kako je to zapisano u župnoj Spomen-knjizi. Ozdravljenja bilo je sve više, a uz to na Marijanske svetkovine započeše i ukazanja okrunjene Majke Božje sa djetetom Isusom na lijevoj ruci, kao što ju je za pronalaska izvora vidio i Đuka Ambrušević. Prva ukazanja zbila su se na Malu Gospojinu i to na samom izvoru. Prva je opazila Gospu jedna Rusinka iz Karestura, odmah za njom njezin muž, a malo poslije ponovilo se ukazanje pred 50 osoba procesije, koja je došla iz Babine Grede, zatim pred supružnicima Šimom i Mandom Lakić, pred Mandom Ambrušević, Mandom Matošević i Ankom Grigić iz Ilače. Na ime Marijino ponovila su se ukazanja još pred većom množinom svijeta. Sada ju je opazila procesija iz Jarmine, Janja Mutavdžić i Marija Mutavdžić iz Ilače, a zatim premnogi drugi, koji su se u čas k izvori zgrnuli. Poslije podne oped je Gospu vidjelo mnoštvo svijeta, a među njima i Terezija pl. Srbljenović. Sve su te osobe ispitane o ukazanju i sve su jednako svjedočile. A župnici Antun Matić iz Tovarnika, Mijo Krčmarić iz Sota, Ivan Mihaljević iz Berka i Emanuel Djaković, kapelan iz Tovarnika vodili su istragu o ukazanjima. Koliko je zapravo osoba vidjelo dragu Gospu tih dana, ne zna se, ali sve još do sada žive osobe iz onoga vremena svjedoče, da se Gospa tih osam dana često ukazivala i da ju je tih dana vidjelo na stotine domaćega i stranoga svijeta, jer je izvor neprestano bio opkoljen silnim mnoštvom naroda. Iza tolikih ukazanja i mnogih ozdravljenja dobije dekan tovarnički nalog od biskupa đakovačkog, da izvjesti duhovnu oblast o svim čudnovatim događajima, koja su se zbila te godine i Ilači i on 18. rujna 1865. sa 6 svjedoka točno istraži propita cijelo otkriće, a ispita ponovno i sve svjedoke, do kojih je mogap doći. Pošto je ozbiljno sve ispitano, nije se župnik više protivio pobožnosti na vodici, a i duhovna oblast nije zabranila štovanje Majke Božje Ilačke. A već prve godine po računu župnikovom došlo je u Ilaču pokloniti se najmanje 10.000 duša.

5. Gradnja crkve na Vodici

Prve godine ukazanja postavila je općina na vodici kip Bl. Djevice Marije, ali kako je novaca preostalo, a darovi su neprestano još stizali, započe općina već g. 1866. graditi kapelicu nekoliko koraka dugu, u kojoj su hodočasnici lakše mogli obavljati svoje molitve i ostavljati darove, koje su u ime zavjeta donašali. No ubrzo se vidjelo da ni o va kapelica ne može zadovoljiti potrebama tolikoga ljudstva, koje se ovdje sakupljalo, pa se zato g. 1867. započe graditi nekoliko koraka od izvora crkvica, koja joši danas postoji. Gradnja crkvice trajala je tri godine. U ti vrijeme, dok se gradila sadašnja Gospina crkva, ozdravljenja i viđenja dalje su se nastavljala i ona su bila kao neko neprestano poticalo, da se gradnja dovrši. Da spomenemo samo one slučajeve, koji su u Spomen-knjizi zabilježeni. Otkako se za čudnovate stvari na vodici pročulo, dolazio je ovamo ne samo seljački i radnički svijet, nego također i mnoga ugladna gospoda, - svatko je imao svojih potreba i želja, i na ovom ih je mjestu dragoj Gospi iznosio. Među ostalima pohađao je vodicu ilačku i franjevački gvardijan iz Iloka po imenu o. Petar Smoljanović. Pobožni svećenik dolazio je najradije u takvo vrijeme na vodicu, kad nije bilo mnogo hodočasnika, i u samoći molio se Nebeskoj zagovornici. Tako je on gotovo sam molio na vodici 7. srpnja 1866., a kad najednom opazi on na izvoru sjajnost, koja je dolazila sa istočne strane. Začuđeno gledajući dulje vremena nenadanu svijetlost, razabra on, da se u svijetlosti nalazi lik Blažene Djevice Marije, koja je na lijevoj ruci držala malog Isusa.Odmah iza njega ugledale su isto ukazanje dvije, tri osobe, koje su izvoru nadošle. Ovo viđenje posvjedočili su oni pred župnikom Matićem, pred svjedocima Matom Voršakom i kapelanom tovarničkim Emanuelom Djakovićem. Još dok je do g. 1872. Tovarnik bio sijelo sadašnjega kotarskog suda šidskog. Živjela je u Tovarniku ugledna gospođa Ana rođena Stajić, koja je bila udana za kotarskog suca Josipa pl. Kovačevića. Ona je često zalazila na ilačku vodicu, jer je osobito štovala Kraljicu nebesku. Tu njezinu pobožnost nagradi draga Gospa. Ona je jedina među svim hodočasnicima, kojoj se Gospa nasamo na vodici dva puta ukazala i to 25. ožujka i mjesec dana poslije 21. travnja 1867. Viđenje njezino slično je ostalima u jakoj svjetlosti opazila je Majlku Božju sa djetetom na lijevoj ruci. I ona je sve to iskazala pred župnikom i svjedocima i do konca života ostala je velika štovateljica Gospe Ilačke. Godinu dana kasnije došao je u Ilaču mjesni kapelan J. Miković, da obavi službu Božju. Tom zgodom utrči mu crkveni otac i nadglednik gradnje kapele dva lista pisana njemačkim jezikom, koja su tekođer ostavljena na sačuvanje. U prvom pismu moli A. Vagner, da se na čast Gospi Ilačkoj očita sv. Misa u zahvalu za ozdravljenje njegova djeteta, koje mu je ovdje zdravlje povraćeno, a u drugom pismu moli Vinkovčanka Tomas Ana isto tako jednu sv. misu, jer je zagovorom Gospe Ilačke, dobila zdravlje, koje je bilo sasvim poremećeno. Listovi su primljeni 27. IX. 1868. U to vrijeme već je gradnja crkve Ilačke Gospe prilično napredovala na veliku radost štovatelja Majke Božje i sve je željno očekivano da se crkve sagradi. Za glavni oltar pobrinuo se već spomenuti lončar Jugurčić, koji je ovdje zdravlje očiju zadobio, pa je u zahvalu Gospi Pomoćnici nabavio za glavni oltar lijepu sliku Blažene Djevice Marije, koja i danas diči crkvu, - samo je šteta, što dijete Isus nije Gospi na lijevoj ruci, kako se ona u svim viđenjime ukazivala. Napokon bi posao dovršen u ljetu 1870. godine, a kao dan blagoslova odobrana je i sama svetkovina velike Gospojine. Već uoči 15. kolovoza 1870. poprimila je Ilača svečano lice, jer je narod iz daljih sela osobito iz Bačke dolazio na konak s velikim procesijama i mnoštvo kola. A na sam dan posvete zgrnulo se na vodicu toliko mnoštvo svijeta, koliko ga ni prije ni poslije nije nikada bilo. Mnogi župnici doveli su stotine župljanja na tu veliku Marijinu slavu, a iz nekih procesija čulo se naizmjence hrvatsko, rusinsko, njemačko i madžarsko pjevanje. S velikom crkvenom slavom obavio je blagoslov crkve župnik i dekan tovarnički Antun Matić. Biskupa je zamjenjivao kanonik Matija Mihaljević. Od stranog i okolišnoga svećenstva povečali su svečanost: Đuro Balog, podarhiđakon i župnik iz Bača: Antun Jakševac, arhiđakon vinkovački i župnik otočki Antun Vladisavljević župnik iz Nijemaca i njegov kapelan Josip Dorbola, Antun Hvalovski, župnik iz Lipovca, o. Solan, Krkvarić, gvardijan iz Vukovara; Mišo Erić, župnik iz Lovasa, Emanuel Djaković, župnik iz Novaka i tovarnički kapelan Viktor Brnčić. Bit će da je ovaj zadnji za tu zgodu i napisao kratku povijest – Ilačke Gospe i njezinog čudotvornog izvora -, koja je zajedno sa slikom drage Gospe iste godine štampana u Vukovaru i razdavana mnogobrojnom narodu, da je ponese kao uspomenu rijetke katoličke slave hrvatskoga naroda u Srijemu. Tako je ovo proštenište Majke Božje dobilo svoju crkvicu, u kojoj su vjernici obavljali svoje molitve, a svećenici su u njoj na sve ljetne Marijanske svetkovine počeli čitati svete mise. A otkako je 7. X. 1891. željeznica prvi puta projurila od Mitrovice prema Vinkovcima bilo je omogućeno Marijinim štovateljima da i iz veće daljine pohode Ilačku Gospu. Od god. 1912. imade Ilača svoju posebnu željezničku stanicu, do koje vodi zidana staza upravo od Gospine crkvice. Stanica je udaljena od crkvice 5 minuta, a kako u Ilači staju svi redoviti putnički vlakovi, može se isti dan u Ilaču doći i otputovati k Beogradu, Zagrebu, Vukovaru i Rači.

6. Sačuvane uspomene

Najstarija uspomena iz prvog vremena prošteništa jest Gospin kip, koji se nalazio u staroj kapelici, a danas se nalazi uzidan u vanjski dio sakristije, te je okrenut prema izvoru. Na glavnom oltaru u crkvici nalazi se slika velikog štovatelja Ilačke Gospe vukovarskog lončara Jugurčića, koji je zagovorom Ilačke Gospe ozdravio na očima.
Crkva je posjedovala četrdesetak štaka, koje su zahvalni ozdravljenici ostavljali na Vodici, ali su one za vrijeme rata polomljene i spaljene.
No, zato se čuva više od dvadeset slika, koje su pojedini hodočasnici ili cijela sela poklonila Gospi Ilačkoj,a sada se one nalaze poredane uz vanjski oltar hodočasničke kuće. Dvije nove slike dar su hrvata i nijemaca iz Rume, koji svake godine pohađaju Ilaču. 
Prva slika u lijevom uglu dar je hodočasnika pravoslavne vjere, a na njoj piše: “Ovu ikonu položi svetoj Gospi u Ilači Avram Ranisavljević iz Male Vašice”.                  
Pokraj nje je slika Anđela-čuvara s natpisom: “Nebrojena fala i slava Majki Božjoj, što je moju kćer oslobodila od teške bolesti”. To je dar jedne Rusinke grkokatoličke vjere. 
Odmah uz nju nalazi se velika slika Marijina, koju su g. 1873. poklonili mađari Đuro i Marija Balika. Uz nju se reda cijeli niz malih i velikih slika – sve sami pokloni Marijinih štovatelja među kojima – kako vidimo – imade ne samo hrvata, nego i srba, nijemaca, mađara, rusina i ostalih narodnosti. Na vanjskom oltaru vidjet ćete krasan novi oltarnik satkan od domaće svile i lijepo izvezen, zatim tanki pokrivač, mnoge sličice i kipiće. Sve su to darovi Marijinih štovatelja. Pred tim oltarom visi osrednje kandilo – također poklonilačke ozdraviteljice Marije Jonaš iz Bača.

7. Današnje stanje prošteništa

Time što je sagrađena na vodici crkvica nije sav rad dovršen. Tim je samo udaren temelj pravom prošteništu. To su dobro znali župnici tovarnički, pa su uz pomoć poduzetnih crkvenih tutora neprestano proštenište novili i uljepšavali. Tako ja na jugu od Gospinog izvora sagrađena 1878. dugačka zgrada u kojoj su hodočasnici noćivali, a bolesnici su se kupali u uređenim kupatilima. Godine 1890. podigli oko kapele lijepu ogradu, a tri godine križni put. Pred rat proširena je crkva novom sakristijom, koja je uzidana na mjestu stare kapelice, između izvora i crkve. Za vrijeme rata je proštenište ponešto zaostalo, ali nakon rata u vrijeme župnika Mitrovića, diže se ono tako naglo, da se zadnjih godina na Veliku Gospu znade naći ondje do 5.000 stranaca. Za toliki broj naroda premalena je postala ne samo zavjetna crkvvica, nego i crkvište oko nje te je staro proštenište povećano i preuređeno. Sjeverni i istočni dio ograde pomaknut je dvadesetak metara daleko od crkve, propovjedaonica je uzidana izvana na tornju crkve, a ispovjedaonice su prenesene u crkvište. Sv. Misa se također ne služi u malenoj crkvi, nego u zgradi, koja je nekoć služila kao konačište vjernika, a sada je zid prema svetištu srušen, a u njoj je namješten Gospin oltar. Uz to je god. 1928. izvor betoniran i opskrbljen jakom pumpom, koja neprestano šalje vodu kroz odvodne cijevi u kupke i u veliki vodeni rezervoar, na koje se prašni i umorni vjernici peru, a upotrebljena voda, izlijeva se izvan hodočasnog mjeste. Zanimljivo je i to spomenuti, da Gospin bunarić nije za 65 godina opstanka još nigda presušio.
Glavni dani prošteništa Gospe Ilačke su: Spasovo, drugi dan Duhova, Petrovo, zatim Velika Gospa (glavno proštenje) i Mala Gospojina, dok grkokatolici hodočaste sa svojim svečenstvom na njihov treći dan Duhova.  Prečasni biskupski ordinarijat đakovački izdao je zadnjih godina velike duhovne povlastice ilačkom prošteništu. Na dane prošteništa mogu sada svi svečenici opraštati sve – pa i pridržane – grijehe. Na Veliku i Malu Gospu može se održati propovijed u njemačkom jeziku prigodom rane sv. Mise. Naime dane proljetnih hodočašća može svečenik čitati dvije Mise. Ove velike ovlasti dala je duhovna oblast radi mnogobrojnih naroda, koji su ne samo iz Srijema i Slavonije, nego i iz Zagorja, Bačke i Srbije počeo u Ilači obavljati zavjete i tržiti duhovne i tjelesne pomoći. Osim navedenih dana služe se u Ilači svete Mise u sve nedjelje, osim prve u mjesecu, a isto tako i u sve zapovjedane blagdane.

8. Najnovija ukazanja i ozdravljenja

Još od kako je započelo hodočašće u Ilači, svake se godine pročuje za koje novo ukazanje i ozdravljenje. I nakon rata nijesu prestali ti neobični slučajevi. Mi ćemo spomenuti neke iz najnovijega vremena.
Franjo Gašparović iz Štitara, 23 god. star, rkt. vjere javio je da mu se Gospa s Isusom na ruci ukazala na Veliku Gospu god. 1928.
Đuro Bubalović, zvonar iz Ilače, 26. god. star, pospremao je crkvene stvari s crkvenim tutorom Bartolom Kuveždićem. Nagnuli su se nad bunarić i imali ukazanje. To je bilo u proljeće 1929. godine.
Na samu Veliku Gospu god. 1929. dotrčala je sva uzrujana u sakristiju Lenka Pavić iz Šida te je izjavila, da joj se taj čas Gospa ukazala na bunariću.
God. 1921. bila je u osječkoj bolnici operirana Marija Jonaš iz Bača, 34. god. stara, jer joj je u nutrini raslo divlje meso. Operacija je uspjela, ali rana nije mogla zarasti, te su je nakon 7 nedjelja neizliječenu pustili iz bolnice. Kod kuće je ranu prala ilačkom vodisom, ta je ubrzo rana zarasla, a ona je ozdravila i poklonila luster pred vanjski oltar Gospin.
Godine 1924. ozdravio je Nedjeljko Komljenović iz Laćarka (Srijem), vjere srpsko-pravoslavne. On se kao vojnik razbolio u Albaniji, te je dobio jaki reumatizam i drhtavicu. Bolovao je 3 godine, a kad je čuo za Mariju Ilačku, pohodio je njeno proštenište učinio je zavjet i ozdravio, te svake godine pohađa Ilaču
Godine 1926. rashladio se dječak Josip Hemer, 12 god. star vjere rimokatoličke, rodom iz Laćarka. Morao jeizostati iz škole poradi bolesti, te je u krevetu odležao 7 mjeseci. Četiri liječnika su ga bez uspjeha liječili. Rekli su da ima jaku reumu u nogama i hrptenjači. Ana Hemer, mati djeteta, tvrdi, da su Josipa god. 19256. u Ilaču gotovo na rukama donijeli. No čim su ga okupali, bilo mu je bolje. I on svake godine ponavlja svoj zavjet.
Sva tri ova ozdravljenja iskazana su na Malu Gospu god. 1929. u ilačkoj sakristiji. Izjavu su ozdravljenici potvrdili pod zakletvom pred piscem ove knjižice kao upraviteljem župe i pred crkvenim tutorima Kuveždić Đurom i Bartolom.
Jedno od najpoznatijih poslijeratnih ozdravljenja dogodio se god. 1927. od djeteta Ivana Čičić, crkvenog oca iz Brodskog Varoša. Djetetu je bila uzeta jedna strana tijela i bilo je potpuno nemoćno. Prigodom “Kat. Dana” u Vinkovcima, donijele su žene to bolesno dijete u Vinkovce, da ne plaćaju cijelu voznu kartu. a odanle su pohodile Ilaču. Boleno dijete su povalile na travu, a one su kleknule oko bunarića i molile. Još nisu ni dovršile molitve, a mati djeteta na svoje veliko začuđenje opazi da joj je dijete ustalo te se veseli i govori “Ja sada mogu hodati – pomogla mi je Majka Božja Ilačka”. Radosne vratile su se u Vinkovce i kući. A seljani iz Brodskog Varoša dolazili su redom u Čičićevu kuču da se nadive neobičnom ozdravljenju malog bolesnika.
Iste godine bio je u Beču operiran sin uglednog vinkovačkog katolika g. Ivana Čuljata. Vrsni liječnici operirali su mu nogu. no dok je mladić iz Beča doputovao u Vinkovce, sve mu je noga natekla i izgubila naravsku boju. Kad zabrinuti roditelji nijesu znali kojim bi mu lijekom pomogli, donese otac iz Ilače vode sa Gospinog izvora. Tom vodom trla je majka natečenu nogu mladićevu i – kako to g. Čuljat opisuje u listu – osjetio je bolesnik momentalno (u istom času) veliko olakšanje i  bolest je vidno kretala na bolje.
Adam Stvičević iz Otoka javio je, da godinu dana nije mogao stati na noge. Ali god. 1928. kupao se u Gospinoj vodici, te je za dvije nedjelje prohodao.
Pavao Rajda iz Hrtkovaca je bolovao 2 godine na nogama. Liječnik mu nije mogao pomoći, ali je ozdravio za 2-3 dana, čim je u Ilači oprao noge i Gospi se pomolio.
Najnovije ozdravljenje dogodilo se ove godine 1930. Karolina Majstorović iz Privlake, 70 god. stara, bila je šlagirana još god. 1927., te se nije mogla maknuti iz bolesničke postelje. Početkom god. 1930. dođe joj sama misao, da se moli Ilačkoj Gospi za svoje zdravlje. Još nije ni prve molitve dovršila, osjetila je toliku olakšicu, da je mogla saći sa postelje i uz pomoć štapića sama koracati. Ilačkoj Gospi poslala je na dar lijep vuneni ponjavac.

9. Ljekovitost vode Gospinog izvora

Čitajući ove neobične slučajeve, kako su pojedini bolesnici izliječili vodom iz Gospinog bunarića svoje oči, rane i otekline, mnogi će pomisliti: nije li možda ta voda ljekovita, te ona liječi bolesti sama po sebi, a ne Gospinom pomoći. Da se ta sumnja riješi, poslao je rimokat. župski ured u Tovarniku kr. zemaljskom hamijsko-analitičkom zavod u Zagreb 5 litara vode s Gospinog bunarića i zamolio je, da se istraži sastojina te vode. Evo prepis njihovog odgovora:
Nalaz:
Voda je čista, bez mirisa, reakcije je alkalijske, mirovanjem slaže neznatno taloga. koji mikroskopski pregledansastoji od obilja infazorija, poglavit Vorticella vrste, te Datomea.
U svakoj litri sadržaje:
1. ispranog ostatka - - - 1,3042
2. gubitka žeženjem - - - 0,1155
3. kremične kiseline (SiO2) - - - 0,0280
4. željezova i aluminijeva trioksa te fosforova peterokisa (Fe2O3+ Al2O3+P2O5) - - - 0,0030
5. vapnikova kisa (CaO) - - - 0,2970
6. magnezijeva kisa (MgO) - - - 0,1750
7. alkalija (kao sulfati) - - - 0,1815
8. klora (Cl) - - - - 0,1525
9. sumpornog triokisa (SO3) - - - 0,0849
10. dušikova peterokisa (N2O5) - - - prilično
11. trokisa (N2O3) - - - sadrži
12. uglijčne kiseline (CO2) - - - 0,1909
Mišljenje:
Tvrdoća istražene vode jest 54,2 njemačkih stupnjeva, ona sadrži u 1 litri 0,2517 gr. natrijeva klorida (kuhinjske soli) uz prilične količine dušikova peterokisa i trokisa. Mikroskopsko istraživanje pokazalo je prisutnost infuzorija, a poglavito vrsti Voricella, te ovo oboje dade zaključiti da je ta voda onečišćena pritokom nećiste vode.
Zagreb, 24.IX. 1923. broj 1114
prof. dr. Eisenhut
Ovaj stručni nalaz čuva se u župskom arhivu br. 346/1927., te stoji svakom na uvid. Iz svih navedenih brojeva i kemičkih sastojina slijedi da voda sama po sebi nema ljekovitih svojstava u tolikoj mjesri, da bi se pomoću nje mogla događati pojedina ozdravljenja koja su u knjižici navedena.

Nema komentara:

Objavi komentar