UPOZNAJTE SE MEĐUSOBNO Najljepša muzika bračnog para Dević
Kada sam stigao u Ilaču i objasnio nekolicini mještana svrhu mog dolaska, nije trebalo dugo razmišljati koju porodicu da posjetim. Odveli su me Ivanu Deviću, vrijednom i marljivom radniku.
U početku mi se učinilo da neću imati mnogo sreće, jer bio je petak uveče i sva je porodica bila kod susjeda, čekajući da počne kviz-emisija. Prevario sam se, jer za desetak minuta cijela obitelj je bila na okupu. Prvo je došao naš domaćin Ivan Dević sa suprugom Anom, zatim kćerka Katica, pa nešto starije Marija i Nevenka, onda sin Ivica i zadnja — devetnaestogodišnja kćerka Evica. Najstariji sin Đuro je u inozemstvu, a još preostalog člana porodice Josipa nisam ni dočekao, vjerojatno je bio negdje u selu. Sedmero djece od 7 do 21 godine starosti i njih dvoje, roditelji ove djece, Ivan i Ana.
— U Ilaču sam došao 1946. godine — objašnjava mi Ivan, i prvih deset mjeseci živio sam svakako.
Neoženjen, prilično mlad, pa se nisam mnogo ni uznemirivao. Godinu dana kasnije oženio sam se i tek od tada, počeo sam shvaćati svrhu svog života. Ja i supruga počeli smo sve ispočetka. Radili smo dan i noć i pomalo se kućili. Kasnije su došla djeca, i iz godine u godinu sve veće brige i sve veći izdaci.
Slušao sam priču, koju sam dosad već više puta čuo od mnogih bračnih parova, koji su mnogo željeli i planirali. Međutim, želje i planovi koje su zamislili supruzi Dević danas su stvarnost. Imaju svoju kuću, maksimum zemlje, vrt, a tu je i brojna obitelj. Djeca, iako su neka od njih još malena, od malih nogu naučila su zajedno sa ocem i majkom obavljati sve poslove. Preko dana netko je na njivi, djevojčice u kući s majkom, a uveče kada završe sve poslove i kada je cijela porodica na okupu, prvo se planira što će se raditi, a onda stariji u selo, a najmlađi u krevet. Rijetko sam kad naišao na tako veselu i razdraganu porodicu. Susjedi su mi rekli da u porodici Dević svako obavlja svoj posao lako i s voljom. U kući Dević nema radio aparata, ni televizora. Kako kaže supruga i majka Ana, njezina djeca su dovoljan izvor muzike.
U kući se pjeva i svi su veseli. Ako se javi kakav problem, onda to svi zajednički rješavaju. I tako iz dana u dan, djeca rastu, a roditelji brižno paze na svakog pojedinačno. Suprug i otac Ivan, ovih dana je malo zabrinut, jer Ivica, četvrti po redu, treba da pode na zanat.
— Teško je sa zanatom na koji bi želio poći Ivica, ali nadam se da će i to biti uskoro riješeno.
— Kako ostala djeca? — obraćam se majci Ani.
— Ono što je najvažnije — svi su zdravi, dobri su i pažljivi, jedno drugom pomaže u radu.
Bilo bi suvišno pitati ove brižne roditelje, kakvi su im planovi. Shvatio sam da u porodici vlada ljubav i sloga i da su svi planovi vezani za budućnost djece.
Radni dan u porodici Dević započinje ujutro u 4 sata, a završava kasno uveče. Zahvaljujući brojnim rukama poslovi su uvijek na vrijeme završeni.
— Opredijelio sam se za ratarstvo, jer sa stočarstvom baš nemam, puno sreće, — kaže domaćin. —Pokušao sam i sa kooperacijom, ali nije bilo kako treba. Sada mi preostaje da računam samo na svoje vlastite snage.
Oprostio sam se od porodice Dević, kada je i kviz na televiziji bio završen. Ovo što sam čuo bilo je na svoj način ljepše, iskrenije i toplije, bio je to život. — Z. O.
Kada sam stigao u Ilaču i objasnio nekolicini mještana svrhu mog dolaska, nije trebalo dugo razmišljati koju porodicu da posjetim. Odveli su me Ivanu Deviću, vrijednom i marljivom radniku.
U početku mi se učinilo da neću imati mnogo sreće, jer bio je petak uveče i sva je porodica bila kod susjeda, čekajući da počne kviz-emisija. Prevario sam se, jer za desetak minuta cijela obitelj je bila na okupu. Prvo je došao naš domaćin Ivan Dević sa suprugom Anom, zatim kćerka Katica, pa nešto starije Marija i Nevenka, onda sin Ivica i zadnja — devetnaestogodišnja kćerka Evica. Najstariji sin Đuro je u inozemstvu, a još preostalog člana porodice Josipa nisam ni dočekao, vjerojatno je bio negdje u selu. Sedmero djece od 7 do 21 godine starosti i njih dvoje, roditelji ove djece, Ivan i Ana.
— U Ilaču sam došao 1946. godine — objašnjava mi Ivan, i prvih deset mjeseci živio sam svakako.
Neoženjen, prilično mlad, pa se nisam mnogo ni uznemirivao. Godinu dana kasnije oženio sam se i tek od tada, počeo sam shvaćati svrhu svog života. Ja i supruga počeli smo sve ispočetka. Radili smo dan i noć i pomalo se kućili. Kasnije su došla djeca, i iz godine u godinu sve veće brige i sve veći izdaci.
Slušao sam priču, koju sam dosad već više puta čuo od mnogih bračnih parova, koji su mnogo željeli i planirali. Međutim, želje i planovi koje su zamislili supruzi Dević danas su stvarnost. Imaju svoju kuću, maksimum zemlje, vrt, a tu je i brojna obitelj. Djeca, iako su neka od njih još malena, od malih nogu naučila su zajedno sa ocem i majkom obavljati sve poslove. Preko dana netko je na njivi, djevojčice u kući s majkom, a uveče kada završe sve poslove i kada je cijela porodica na okupu, prvo se planira što će se raditi, a onda stariji u selo, a najmlađi u krevet. Rijetko sam kad naišao na tako veselu i razdraganu porodicu. Susjedi su mi rekli da u porodici Dević svako obavlja svoj posao lako i s voljom. U kući Dević nema radio aparata, ni televizora. Kako kaže supruga i majka Ana, njezina djeca su dovoljan izvor muzike.
U kući se pjeva i svi su veseli. Ako se javi kakav problem, onda to svi zajednički rješavaju. I tako iz dana u dan, djeca rastu, a roditelji brižno paze na svakog pojedinačno. Suprug i otac Ivan, ovih dana je malo zabrinut, jer Ivica, četvrti po redu, treba da pode na zanat.
— Teško je sa zanatom na koji bi želio poći Ivica, ali nadam se da će i to biti uskoro riješeno.
— Kako ostala djeca? — obraćam se majci Ani.
— Ono što je najvažnije — svi su zdravi, dobri su i pažljivi, jedno drugom pomaže u radu.
Bilo bi suvišno pitati ove brižne roditelje, kakvi su im planovi. Shvatio sam da u porodici vlada ljubav i sloga i da su svi planovi vezani za budućnost djece.
Radni dan u porodici Dević započinje ujutro u 4 sata, a završava kasno uveče. Zahvaljujući brojnim rukama poslovi su uvijek na vrijeme završeni.
— Opredijelio sam se za ratarstvo, jer sa stočarstvom baš nemam, puno sreće, — kaže domaćin. —Pokušao sam i sa kooperacijom, ali nije bilo kako treba. Sada mi preostaje da računam samo na svoje vlastite snage.
Oprostio sam se od porodice Dević, kada je i kviz na televiziji bio završen. Ovo što sam čuo bilo je na svoj način ljepše, iskrenije i toplije, bio je to život. — Z. O.
Nema komentara:
Objavi komentar