500 godina od osmanske okupacije Ilače - 9. poglavlje: Kraj osmanske vlasti – kada je sloboda ponovno zakucala na vrata Ilače

9. Kraj osmanske vlasti – kada je sloboda ponovno zakucala na vrata Ilače

Gotovo sto sedamdeset godina stanovnici Ilače budili su se pod osmanskom vlašću.

Djeca su se rađala, odrastala i umirala ne poznajući drugačiji svijet. Naraštaji su prolazili, a svakodnevni život određivali su isti porezi, isti gospodari i ista neizvjesnost. Malo je tko još mogao pamtiti vrijeme prije dolaska Osmanlija 1526. godine.

Naizgled, ništa nije nagovještavalo da će se taj poredak uskoro urušiti.

Dok su seljaci u Ilači obrađivali svoja polja uz Bosut, stotinama kilometara dalje europski vladari pripremali su sukob koji će promijeniti sudbinu čitave srednje Europe. Nitko u selu nije mogao znati da će upravo događaji daleko od njihovih domova odlučiti kako će izgledati budućnost Ilače.

Beč – početak kraja

Godine 1683. Osmansko Carstvo poduzelo je posljednji veliki pokušaj osvajanja srednje Europe. Velika vojska velikog vezira Kara Mustafe-paše stigla je pred zidine Beča, prijestolnice Habsburške Monarhije. Pad grada značio bi otvaranje puta prema unutrašnjosti Europe i vjerojatno potpuno drukčiji tijek europske povijesti.

Opsada je trajala gotovo dva mjeseca. Branitelji su izdržavali neprestano bombardiranje i podkopavanje zidina, očekujući pomoć koja je napokon stigla 12. rujna 1683. godine. Združena kršćanska vojska, predvođena poljskim kraljem Janom III. Sobjeskim, u odlučujućoj je bitci porazila Osmanlije i prisilila ih na povlačenje.

Poraz kod Beča nije odmah oslobodio Slavoniju ni Srijem, ali je označio početak dugoga procesa koji će u sljedećih šesnaest godina potpuno promijeniti odnos snaga. Po prvi put nakon mnogo desetljeća Osmansko Carstvo više nije napredovalo – počelo se povlačiti.

Za stanovnike Ilače promjene još nisu bile vidljive. Život je tekao kao i prije, ali kotač povijesti već se počeo okretati u drugom smjeru.

Veliki bečki rat – bojište se približava Slavoniji

Pobjeda kod Beča nije značila trenutačni kraj osmanske vlasti. Ona je bila tek početak dugoga sukoba koji će ući u povijest kao Veliki bečki rat (1683. – 1699.).

U godinama koje su slijedile habsburška vojska, potpomognuta saveznicima okupljenima u Svetu ligu, postupno je potiskivala Osmanlije prema jugu i istoku. Nakon gotovo stoljeća i pol neprestanih osmanskih osvajanja, rat je prvi put krenuo u suprotnom smjeru.

Dok su europske vojske odnosile pobjede u Ugarskoj, rat se polako približavao i Slavoniji. Godine 1687. oslobođeni su Osijek i Valpovo, a tijekom sljedećih mjeseci oslobođeni su Vukovar, Ilok, Požega, Virovitica i druga važna mjesta. Osmanska vlast, koja se desetljećima činila nepokolebljivom, počela se raspadati.

Za stanovnike Ilače to su bile vijesti koje su budile nadu, ali i strah. Povlačenje osmanske vojske nije značilo mir. Naprotiv, upravo su tada Srijemom prolazile velike vojske, sela su često ostajala bez hrane i stoke, a stanovništvo je ponovno osjećalo svu težinu rata. Nitko nije mogao znati hoće li se Osmanlije uspjeti zaustaviti ili će Habsburška Monarhija nastaviti napredovanje.

Nakon više od stoljeća i pol osmanske vlasti činilo se da se približava odlučujući trenutak. Taj će trenutak doći u jesen 1697. godine, na obali rijeke Tise, kod mjesta koje će ući u sve europske povijesne knjige – Sente.

Bitka kod Sente – jedan dan koji je promijenio sudbinu Slavonije i Srijema

Dana 11. rujna 1697. godine osmanska vojska našla se na obali rijeke Tise kod Sente. Veliki vezir Elmas Mehmed-paša namjeravao je prijeći rijeku i nastaviti vojni pohod prema sjeveru. Smatrao je da je habsburška vojska predaleko da bi mogla ozbiljnije ugroziti prijelaz.

No dogodilo se upravo suprotno.

Princ Eugen Savojski, vrhovni zapovjednik habsburške vojske, brzo je uočio priliku koju nije namjeravao propustiti. Dok je velik dio osmanske vojske još prelazio preko pontonskog mosta, naredio je iznenadni napad.

Napad je bio silovit i potpuno neočekivan. Osmanske postrojbe našle su se stiješnjene između habsburške vojske i rijeke. Nastala je panika. Mnogi su vojnici poginuli u borbi, a mnogi su se utopili pokušavajući pobjeći preko Tise. U metežu je poginuo i veliki vezir, dok su topovi, zastave, riznica i golema količina vojne opreme pali u ruke pobjednika.

Bitka je trajala tek nekoliko sati, ali njezine posljedice osjećale su se desetljećima.

Toga dana nije nestala samo jedna vojska. S njom je nestala i posljednja ozbiljna nada Osmanskoga Carstva da će zadržati prevlast u ovim krajevima. Nakon gotovo dva stoljeća neprekidnog napredovanja, Osmanlije su izgubile inicijativu i bile prisiljene prihvatiti pregovore o miru.

Vijest o velikom porazu brzo se proširila cijelim Srijemom. Vjerojatno je i do stanovnika Ilače stigla za nekoliko dana ili tjedana, prenoseći vijest da se događa nešto što dotad nitko nije mogao ni zamisliti – osmanska vlast, koja je gotovo 170 godina izgledala nepromjenjiva, počela se urušavati.

Za ljude u Ilači rat još nije bio završio. Ali prvi put nakon mnogo naraštaja mogli su vjerovati da će njihova djeca možda živjeti u drukčijem svijetu.

Topovi kod Sente utihnuli su već istoga dana. No njihov odjek čuo se još dvije godine – sve do pregovaračkog stola u Srijemskim Karlovcima, gdje će biti odlučena sudbina cijele Slavonije i Srijema.

Bitka kod Sente, slikar Franz Eisenhut, godine 1896.

Karlovački mir – sloboda se vraća u Srijem

Dvije godine nakon pobjede kod Sente predstavnici Habsburške Monarhije i Osmanskoga Carstva sastali su se u Srijemskim Karlovcima. Nakon dugih pregovora 26. siječnja 1699. godine potpisan je mirovni ugovor koji je označio kraj Velikoga bečkog rata.

Za Slavoniju i Srijem to nije bio tek diplomatski sporazum. Bio je to početak novoga razdoblja.

Osmansko Carstvo odreklo se gotovo cijele Slavonije i velikoga dijela Srijema. Nakon gotovo sto sedamdeset i tri godine završila je osmanska vlast nad Ilačom.

Za stanovnike sela nije se sve promijenilo preko noći. Trebalo je obnoviti kuće, ponovno urediti polja, uspostaviti novu upravu i organizirati život pod novom vlašću. Ipak, prvi put nakon mnogih naraštaja budućnost više nije određivala osmanska granica, nego novi početak pod Habsburškom Monarhijom.

Povijest je zatvorila jedno dugo poglavlje.

Epilog

Možemo samo zamisliti kako je izgledao jedan običan proljetni dan u Ilači 1699. godine.

Šuma Jelaš je stajala kao i stoljećima prije. Polja su čekala novu sjetvu, a ptice su pjevale istim glasom kao i onda kada su u selo stigli prvi osmanski vojnici 1526. godine.

Promijenili su se samo ljudi i vrijeme.

Nakon gotovo sto sedamdeset i tri godine završilo je jedno od najdužih razdoblja u povijesti Ilače. Naraštaji koji su cijeli život proveli pod osmanskom vlašću polako su odlazili, a dolazili su novi koji će odrastati u drukčijoj državi i u drukčijem svijetu.

Za Ilaču je započelo novo poglavlje njezine povijesti.

Ilača je preživjela. To je možda i njezina najveća pobjeda.

Ovo je tek jedno od deset poglavlja o osmanskoj (turskoj) okupaciji Ilače. Ako želite pročitati i ostala poglavlja, potražite ih OVDJE

500 godina od osmanske okupacije Ilače - 8. poglavlje: Kad rat nikada ne završava

8. Kad rat nikada ne završava

Za većinu stanovnika tadašnje Ilače rat nije značio velike bitke ni slavne vojskovođe. Malo je tko znao što se događa kod Beča, Budima ili Siska. Mnogo je važnije bilo ono što se događalo pred vlastitim kućnim pragom.

Hoće li danas kroz selo ponovno proći vojska?

Hoće li tražiti hranu, sijeno i zob za konje?

Hoće li odvesti volove bez kojih se ne može preorati njiva?

Hoće li netko zapaliti sjenik ili vinograd?

Hoće li obitelj morati ponovno bježati u šumu?

Takva su pitanja bila dio svakodnevice ljudi koji su živjeli na prostoru između Dunava i Save.

Tijekom gotovo 170 godina osmanske vlasti Srijem je često bio pogranično područje između Osmanskoga Carstva i Habsburške Monarhije. Veliki ratovi nisu se vodili svake godine, ali su vojske neprestano prolazile ovim krajevima. Jedne su dolazile s istoka, druge sa zapada. Sa sobom su donosile nesigurnost, nova opterećenja i strah.

Stanovnici Ilače morali su nastaviti živjeti bez obzira na rat. Polja je trebalo zasijati i kada su se u daljini čuli topovi. Žetva se nije mogla odgoditi zato što je kroz Srijem prolazila vojska. Stoku je trebalo hraniti, djecu odgajati, a poreze plaćati bez obzira na to tko je u tom trenutku bio bliže bojišnici.

Ratovi su često donosili i nove obveze. Vojske su trebale hranu, sijeno, drvo, kola i konje. Seljaci su morali pomagati pri prijevozu opskrbe ili održavanju putova i mostova. Ponekad su upravo takve obveze bile veći teret od samih poreza.

Najteže je bilo u drugoj polovici 17. stoljeća, kada je započeo Veliki bečki rat. Bojišnica se sve više približavala Srijemu, a mnoga su sela više puta mijenjala gospodare. Ljudi su bježali pred vojskama, vraćali se svojim kućama, ponovno obrađivali zemlju i iznova započinjali život. Malo je bilo obitelji koje nisu osjetile posljedice tih ratova.

Ilača nije bila velika utvrda niti važno vojno središte. Upravo je zato vjerojatno izbjegla razaranja kakva su pogodila neke veće gradove. Ipak, njezini stanovnici nisu mogli izbjeći nesigurnost koju su donosila gotovo dva stoljeća sukoba. Živjeli su u vremenu u kojem je mir često bio samo kratki predah između dvaju ratova.

Možda je upravo zato najveća pobjeda tadašnjih Ilačana bila to što su, unatoč svim nedaćama, ostali na svojoj zemlji. Nastavili su obrađivati njive, podizati obitelji, čuvati vjeru i prenositi život iz naraštaja u naraštaj. Zahvaljujući toj upornosti selo je dočekalo kraj osmanske vlasti.

Slika 1: Prolazak vojski kroz srijemsko selo. Prizor koji se puno puta ponavljao, nažalost.

Kad se ljudi više nisu vratili

Najveća tragedija ratova nije uvijek bila pogibija na bojištu. Mnogo češće selo je umiralo polako.

Kad bi se približila vojska, stanovnici su bježali u šume, močvare ili u sigurnije krajeve. Neki bi se vratili nakon nekoliko tjedana ili mjeseci, ali mnogi više nikada nisu pronašli svoj dom. Kuće bi bile spaljene, stoka odvedena, polja zapuštena, a život bi trebalo započeti iznova.

Mnogi su zato odlučili ostati ondje gdje su pronašli sigurnost. Neki su se naselili u obližnjim selima, drugi u gradovima ili na posjedima gdje su mogli dobiti zemlju za obradu. Tako su tijekom 16. i 17. stoljeća brojna srijemska sela potpuno nestala. Na njihovim su mjestima ostala samo napuštena polja, zarasla groblja ili tek ime koje se još neko vrijeme spominjalo u starim popisima.

Nakon oslobođenja od Osmanlija Habsburška je vlast na mnogim mjestima zatekla golema prostranstva bez stanovništva. Upravo zato slijedilo je plansko naseljavanje novih obitelji iz raznih krajeva Monarhije i susjednih zemalja, čime je započelo novo poglavlje povijesti Srijema. Taj proces potvrđuju i istraživanja o demografskim promjenama Slavonije nakon oslobođenja.

Slika 2: Takvih sela danas se više ne sjećamo po kućama ni stanovnicima,
nego tek po nazivima hatara, oranica ili starih putova.
Jedan takav primjer nalazi se i pokraj Ilače – Kundrovac.

Ovo je tek jedno od deset poglavlja o osmanskoj (turskoj) okupaciji Ilače. Ako želite pročitati i ostala poglavlja, potražite ih OVDJE

500 godina od osmanske okupacije Ilače - 7. poglavlje: Stanovništvo

 7. Stanovništvo

Iseljavanje starosjedilačkog stanovništva

Osmansko osvajanje Srijema nije značilo trenutačno nestajanje starosjedilačkog hrvatskog stanovništva. Naprotiv, brojni povijesni izvori potvrđuju da je znatan dio katoličkih Hrvata ostao živjeti na svojim ognjištima i nakon 1526. godine. Međutim, tijekom gotovo stoljeća i pol osmanske vlasti dio stanovništva postupno se iseljavao prema zapadnim krajevima, ponajviše zbog ratova, povećanih poreznih obveza, nesigurnosti i čestih vojnih pohoda.

Iseljavanje nije bilo jednokratan događaj, nego dugotrajan proces koji je imao različit intenzitet tijekom pojedinih razdoblja osmanske vladavine. Posebno su teške bile godine velikih austrijsko-osmanskih ratova u drugoj polovini 17. stoljeća, kada su mnoga sela istočnog Srijema bila izložena pljačkama, razaranjima i ponovljenim vojnim sukobima. Upravo su tada brojni stanovnici napuštali svoje domove i sklanjali se u sigurnije krajeve zapadnije od bojišnice.

Ipak, raspoloživi izvori pokazuju da starosjedilačko stanovništvo nije potpuno nestalo. Povjesničar Stjepan Pavičić navodi kako su Hrvati katolici u zapadnom dijelu međurječja Bosuta i Dunava uspjeli očuvati svoju narodnu cjelinu gotovo u cijelosti. U pojedinim naseljima ostali su dovoljno brojni da su sačuvali svoja sela, mjesne običaje i govor, unatoč višestoljetnoj osmanskoj vlasti. Za područje Ilače procjenjuje da je oko 1680. godine u selu živjelo približno četrdeset starinačkih hrvatskih obitelji, što potvrđuje da je kontinuitet naseljenosti postojao i nakon više od stoljeća i pol turske uprave.

Najveći val iseljavanja uslijedio je tijekom Velikoga bečkog rata (1683. – 1699.). Nakon osmanskih poraza i ratnih razaranja mnogi su stanovnici privremeno ili trajno napustili svoja naselja. Istodobno su neka sela gotovo opustjela, dok su druga izgubila znatan dio svoga starosjedilačkog stanovništva. Tek nakon Karlovačkog mira 1699. godine započelo je razdoblje smirivanja prilika i postupne obnove naselja.

Dok je dio starosjedilaca napuštao svoja ognjišta, na područje Srijema istodobno su pristizale nove skupine stanovništva iz Bosne, Srbije i drugih krajeva Osmanskoga Carstva. Tako je tijekom 16. i 17. stoljeća postupno nastajala nova etnička i vjerska slika ovoga prostora.

Dolazak novih stanovnika

Dolaskom Osmanlija nije se mijenjala samo politička uprava nego i sastav stanovništva. Dok se dio starosjedilačkih hrvatskih obitelji tijekom vremena iseljavao prema zapadnim krajevima, na područje Srijema postupno su pristizali novi doseljenici iz raznih dijelova Osmanskoga Carstva. Taj proces nije bio jednokratan, nego je trajao tijekom cijelog razdoblja osmanske vlasti, a osobito je bio izražen nakon većih ratnih sukoba i preseljavanja stanovništva.

Najprije su se u važnijim upravnim i vojnim središtima naseljavali muslimani, među kojima je bilo državnih službenika, obrtnika, trgovaca i pripadnika vojske. Takva su naselja nastajala ponajprije u utvrđenim gradovima poput Iloka, Vukovara, Mitrovice i Morovića, dok su sela uglavnom zadržavala pretežno starosjedilačko stanovništvo. Pavičić ističe da muslimani u pravilu nisu naseljavali svako selo, nego su bili okupljeni u većim upravnim i trgovačkim središtima.

Istodobno su Osmanlije na pogranična područja naseljavale pravoslavno stanovništvo, ponajviše iz Srbije i Bosne. Među njima je bilo ratnika koji su služili u pomoćnim vojnim postrojbama, ali i obitelji koje su obrađivale zemlju i naseljavale opustjela ili slabo naseljena područja. Doseljavanje nije bilo jednako u svim krajevima. U nekim je selima broj pravoslavnih doseljenika ostao malen, dok su u drugima s vremenom postali većinsko stanovništvo.

Za Ilaču Pavičić navodi da je oko 1680. godine uz približno četrdeset starinačkih hrvatskih obitelji bilo i novih doseljenika iz okolnih krajeva te hrvatskih naselja u Bačkoj. Za razliku od pojedinih susjednih mjesta, izravni utjecaj doseljenih ekavaca na govor Ilače bio je razmjerno slab, pa je stari ikavski govor ostao očuvan još dugo nakon završetka osmanske vlasti.

Nakon završetka Velikoga bečkog rata i sklapanja Karlovačkog mira 1699. godine započeo je novi val naseljavanja. Na područje istočnog Srijema pristizali su novi stanovnici iz Bosne, Srbije, Bačke, Baranje, a kasnije i iz drugih hrvatskih krajeva. Time se stanovništvo postupno obnavljalo, ali je u mnogim selima znatan dio starosjedilačkih hrvatskih obitelji i dalje ostao živjeti na svojim ognjištima, zajedno s novim doseljenicima.

Doseljavanje novoga stanovništva nije značilo da je starosjedilačko stanovništvo nestalo. Naprotiv, tijekom većeg dijela osmanske vladavine u mnogim su srijemskim selima zajedno živjeli starosjedilački Hrvati, muslimani i pravoslavni doseljenici, stvarajući složenu etničku i vjersku sliku ovoga prostora.

Miješanje stanovništva

Tijekom gotovo 170 godina osmanske vlasti istočni je Srijem postao prostor susreta različitih naroda, vjera i kultura. Uz starosjedilačke Hrvate katolike, u pojedinim su se naseljima nalazili muslimani te pravoslavni doseljenici iz Srbije, Bosne i drugih krajeva Osmanskoga Carstva. Takav sastav stanovništva nije bio jednak u svim mjestima. Dok su neka sela ostala gotovo potpuno hrvatska, druga su tijekom vremena postala mješovita, a ponegdje su prevladali novi doseljenici.

Ilača je bila jedno od sela u kojem su starosjedilački Hrvati tijekom cijeloga osmanskog razdoblja ostali važan dio stanovništva. Prema Pavičićevim istraživanjima, oko 1680. godine u selu je živjelo četrdesetak hrvatskih starinačkih obitelji, uz manji broj novodoseljenih stanovnika. To pokazuje da osmanska osvajanja nisu značila potpuni nestanak staroga stanovništva, nego postupno stvaranje nove, mješovite zajednice.

Takav suživot ostavio je tragove u svakodnevnom životu. Ljudi različitih vjera međusobno su trgovali, obrađivali zemlju, koristili iste putove i sajmove te preuzimali pojedine običaje, riječi i način života. Posebno je vidljiv bio utjecaj turskoga jezika, iz kojega su u svakodnevni govor ušle brojne riječi vezane uz kuću, odjeću, hranu, obrt i upravu. Mnoge od tih riječi zadržale su se u hrvatskom jeziku sve do danas.

Pavičić posebno naglašava da su se u istočnom Srijemu zajedno susretali različiti govori. Starosjedilački Hrvati govorili su ikavskim štokavskim govorom, dok su mnogi pravoslavni doseljenici govorili ekavicom, a pojedini doseljenici iz Bosne donosili su i jekavske govore. Dugotrajan suživot postupno je mijenjao govor pojedinih sela, ali su neka mjesta, među kojima i Ilača, uspjela zadržati stare ikavske osobine znatno dulje od okolnih naselja.

Važno je istaknuti da miješanje stanovništva nije značilo gubitak vlastitoga identiteta. Katoličke su župe nastavile djelovati gdje je to bilo moguće, pravoslavne su zajednice osnivale svoje crkve i manastire, a muslimansko stanovništvo razvijalo je vlastite mahale, džamije i trgovačka središta. Svaka je zajednica čuvala svoje vjerske običaje, ali je svakodnevni život stvarao brojne dodirne točke među njima.

Upravo je zbog toga istočni Srijem tijekom osmanskog razdoblja postao jedno od najraznolikijih područja između Save i Dunava. Iz toga su višestoljetnog suživota nastali brojni kulturni, jezični i društveni tragovi koji su ostali vidljivi i dugo nakon oslobođenja od osmanske vlasti.

Kraj osmanske vlasti i novo naseljavanje

Nakon gotovo 170 godina osmanske vlasti, kraj 17. stoljeća donio je velike promjene u Srijemu. Veliki bečki rat (1683. – 1699.) označio je početak sloma osmanske prevlasti u ovim krajevima. Nakon poraza osmanske vojske kod Beča uslijedio je niz habsburških vojnih uspjeha, a bojišnica se postupno približavala Srijemu. Mnogi su gradovi i sela tijekom tih ratnih godina više puta mijenjali gospodare, što je dodatno otežavalo život stanovništvu.

Povlačenjem Osmanlija iz Srijema veliki je dio muslimanskog stanovništva napustio naselja u kojima je živio i preselio se prema Bosni te drugim dijelovima Osmanskoga Carstva. Istodobno su se pojedini hrvatski stanovnici, koji su tijekom ratova izbjegli u sigurnije krajeve, počeli vraćati na svoja ognjišta. Međutim, brojna su sela bila opustošena ili znatno prorijeđena pa je nova habsburška vlast poticala naseljavanje stanovništva iz različitih krajeva Monarhije i susjednih zemalja.

Novo naseljavanje odvijalo se postupno tijekom 18. stoljeća. U istočni Srijem doseljavale su hrvatske obitelji iz Bosne, Slavonije i Bačke, pravoslavno stanovništvo iz južnijih krajeva te kasnije Nijemci, Mađari, Slovaci i drugi narodi. Time je ponovno oblikovana etnička i vjerska slika ovoga prostora, koja će uz manje promjene ostati prepoznatljiva sve do 20. stoljeća.

Ilača je, poput mnogih srijemskih sela, nakon oslobođenja postupno obnavljala svoj život. Starosjedilačke hrvatske obitelji, koje su uspjele preživjeti osmansko razdoblje, činile su temelj obnove sela, a pridružili su im se novi doseljenici. Iz njihova zajedničkog života nastala je zajednica koja je tijekom sljedećih stoljeća izgradila današnji identitet Ilače.

Iako je osmanska vlast završila još krajem 17. stoljeća, njezini tragovi nisu nestali. Ostali su sačuvani u jeziku, pojedinim običajima, nazivima mjesta, načinu gradnje i svakodnevnom životu stanovništva. Povijest osmanskoga razdoblja zato nije samo priča o ratovima i osvajanjima, nego i o ljudima koji su na ovome prostoru živjeli, prilagođavali se novim okolnostima i svojim radom stvarali temelje budućih naraštaja.

Osmanska je vlast u Srijemu trajala gotovo 170 godina. Za to vrijeme mijenjali su se vladari, vojske i granice, ali je život u Ilači, unatoč svim nedaćama, ipak opstao. Upravo zahvaljujući tim ljudima danas možemo govoriti o više od pet stoljeća neprekinute povijesti našega sela.

Ovo je tek jedno od deset poglavlja o osmanskoj (turskoj) okupaciji Ilače. Ako želite pročitati i ostala poglavlja, potražite ih OVDJE

500 godina od osmanske okupacije Ilače - 6. poglavlje: Danak u krvi ili Devširma

 7. Danak koji se nije plaćao novcem

U Osmanskom Carstvu nisu se svi danci plaćali novcem.

Većina poreza mogla se nekako prebrojati.

Akča za svinju.
Akča za ovcu.
Desetina od uroda.
Filurija po glavi.

Sve su to bila davanja koja su seljaku uzimala dio onoga što je imao.

Ali devširma je bila drugačija.

Nije se plaćala žitom, vinom ni novcem.

Davala se u ljudima.

Danak u krvi ili Devširma

Kada bi središnja vlast naredila devširmu, iz određenih područja kršćanskog stanovništva prikupljani su dječaci i mladići za službu osmanskoj državi.

Devširma se provodila u razmacima od otprilike 3, 5, a ponekad i 7 godina, i to po pokrajinama, a ne nužno istodobno u cijelom Carstvu.

Slavonija je, prema sačuvanim podacima, bila među područjima koja su imala tu obvezu. Za nju se navodi broj od 200 mladića, a dob regruta kretala se otprilike između 8 i 20 godina.

Za njihove roditelje to nije bio porez. To je bio trenutak kada je dijete koje su odgajali za život u vlastitoj kući moglo biti odvedeno iz nje – i više se nikada ne vratiti.

Nije svaki odvedeni mladić automatski postajao janjičar. Nakon dolaska u Istanbul slijedili su pregled i raspoređivanje; jedni su išli prema janjičarskom odžaku, drugi prema dvorskim službama.

Nije zato čudno što su ljudi pokušavali izbjeći devširmu. Neki su bježali, neki su ranije ženili sinove, a bilo je i onih koji su pokušavali potkupiti službenike.

Prema podacima koje navodi Hasičić, od 1604. godine ta je obveza za Slavoniju zamijenjena novčanim iznosom od 4000 dukata. Budući da se od 1604. uzimao novac, devširma više nije mogla pridonositi islamizaciji slavonskog stanovništva na način na koji bi to činilo odvođenje dječaka.

A jesu li među njima bili i Ilačani?

U Ilači – nemamo dokaz.

Ali znamo nešto drugo.

Zato možemo zamisliti mogućnost, ali ne i tvrditi činjenicu: da je negdje u Ilači prije pet stoljeća mogla živjeti obitelj koja je strepila hoće li njezin sin biti među onima koje će država zatražiti.

Ovo je tek jedno od deset poglavlja o osmanskoj (turskoj) okupaciji Ilače. Ako želite pročitati i ostala poglavlja, potražite ih OVDJE

500 godina od osmanske okupacije Ilače - 5. poglavlje: Vjera – kako su katolici sačuvali svoju vjeru pod Osmanlijama?

 5. Vjera – kako su katolici sačuvali svoju vjeru pod Osmanlijama?

"Pet stoljeća nakon dolaska Osmanlija često se postavlja pitanje: jesu li stanovnici Ilače morali promijeniti vjeru? Povijesni izvori daju sasvim drukčiji odgovor. Većina ih je ostala katolička. Nije bilo lako – crkava je bilo sve manje, svećenika još manje, a put do mise ponekad je trajao satima. Ipak, vjera je preživjela."

1. Dolazak Osmanlija nije značio nestanak katolika

Jedna od najraširenijih predodžbi o osmanskom razdoblju jest da su svi kršćani na osvojenim područjima morali prijeći na islam. Povijesni izvori, međutim, pokazuju da stvarnost nije bila tako jednostavna. Na području Srijema, pa tako i na prostoru na kojem se nalazila tadašnja Ilača, većina starosjedilačkog stanovništva ostala je katoličke vjere, premda je živjela u znatno težim okolnostima nego prije osmanskog osvajanja.

Katolici su i dalje mogli prakticirati svoju vjeru, ali uz određena ograničenja i obveze. Mnoge su crkve tijekom ratova stradale ili propale zbog neodržavanja, svećenika je bilo sve manje, a vjerski život često je ovisio o njihovim povremenim dolascima. Unatoč tomu, katoličke zajednice nisu nestale. Krštenja, vjenčanja i pokopi nastavili su se obavljati kad god su za to postojali uvjeti, a upravo je upornost običnih ljudi omogućila da se katolička vjera održi tijekom gotovo stoljeća i pol osmanske vlasti.

2. Kako je izgledao vjerski život?

Iako su Osmanlije uspostavile novu vlast, katolički vjerski život nije potpuno nestao. Stanovnici sela na prostoru današnje Ilače i okolice nastojali su, koliko su im to prilike dopuštale, sačuvati vjeru svojih predaka. Mise su se služile kada bi u selo ili obližnju župu stigao svećenik, što nije bilo često jer ih je nakon osvajanja bilo sve manje. Vjernici su tada koristili svaku priliku za ispovijed, pričest, krštenje djece ili sklapanje ženidbe.

Katolici su i dalje pokapali svoje pokojne na postojećim grobljima, čime su, uz vjersku tradiciju, čuvali i svoj identitet. Groblja su često bila jedina mjesta koja su svjedočila neprekinutom životu katoličke zajednice tijekom osmanske vlasti.

Takav život nije bio bez teškoća. Kršćansko stanovništvo plaćalo je posebne poreze koje muslimani nisu imali, a gradnja novih crkava ili obnova starih bila je vrlo ograničena i ovisila je o dopuštenju osmanskih vlasti. Zbog ratova, napuštanja naselja i nedostatka sredstava mnoge su crkve propadale, a pojedine su s vremenom potpuno nestale. Unatoč tomu, vjera se nije održavala samo u crkvenim zgradama, nego ponajprije u obiteljima koje su prenosile kršćanske običaje s naraštaja na naraštaj.

Kako je to izgledalo u tadašnjoj Ilači ne znamo u svim pojedinostima. Ipak, nema razloga vjerovati da je bilo drukčije nego u ostalim katoličkim selima istočnog Srijema, gdje se vjera održavala zahvaljujući upornosti mještana i povremenim dolascima svećenika.

3. Franjevci – čuvari katoličke vjere

"Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce." (Iv 10,11)

U najtežim godinama osmanske vlasti upravo su franjevci bili glavni oslonac katoličkom stanovništvu. Dok su mnoge župe ostale bez svojih župnika, franjevci su obilazili sela diljem Srijema i Slavonije, ne obazirući se na velike udaljenosti, nesigurne putove i brojne opasnosti. Njihov dolazak u neko selo za vjernike je bio mnogo više od običnog posjeta – bio je znak da Crkva nije zaboravila svoj narod.

Prilikom tih obilazaka služili su svetu misu, ispovijedali vjernike, krštavali djecu, vjenčavali mladence i dijelili bolesničko pomazanje. Često su u jednom obilasku morali obići više sela, pa je njihov dolazak bio rijedak, ali iznimno važan događaj za cijelu zajednicu. Mnogi su tada nastojali obaviti sve sakramente koje dotad nisu mogli primiti.

Franjevci nisu donosili samo sakramente. Donosili su i vijesti iz drugih krajeva, prenosili poruke među katoličkim zajednicama te svojim prisustvom hrabrili ljude da ustraju u vjeri. U vremenu kada su mnoge crkve bile napuštene ili porušene, upravo su oni održavali živom povezanost raspršenih katoličkih zajednica.

Može se pretpostaviti da su i stanovnici tadašnje Ilače doživljavali slične prizore. Kada bi se pročulo da u obližnje selo dolazi franjevac, mnogi su vjerojatno pješice ili zaprežnim kolima kretali na misu, ispovijed ili krštenje djece. Takvi su susreti bili rijetki, ali su predstavljali dragocjene trenutke zajedništva i nade. Iako o tome nemamo sačuvanih izravnih zapisa za Ilaču, upravo su tako izgledali vjerski život i pastoralna skrb u većem dijelu tadašnjeg Srijema.

Zahvaljujući njihovoj požrtvovnosti katolička vjera nije nestala ni nakon gotovo stoljeća i pol osmanske vlasti. Franjevci su ostali trajni simbol ustrajnosti i vjernosti narodu kojemu su služili.

Jeste li znali?
Apostolski vizitator Petar Masarechi 1623. i 1624. godine obišao je katoličke zajednice pod osmanskom vlašću. Zahvaljujući njegovim zapisima danas znamo kako su živjeli katolici u Srijemu gotovo stotinu godina nakon osvajanja.

4. Što je zabilježio Petar Masarechi?

Vrijedno svjedočanstvo o životu katolika pod osmanskom vlašću ostavio je apostolski vizitator Petar Masarechi, kojega je Sveta Stolica 1623. godine poslala da obiđe katoličke zajednice u Bugarskoj, Srbiji, Bosni, Slavoniji i Srijemu. Tijekom više od godinu dana putovao je kroz brojna mjesta, razgovarao sa svećenicima i vjernicima te sastavio opširno izvješće o stanju Katoličke Crkve na tim prostorima.

Njegovi zapisi otkrivaju da su katoličke župe, unatoč dugotrajnoj osmanskoj vlasti, i dalje postojale. Međutim, bile su siromašne, broj vjernika često je bio smanjen zbog ratova i iseljavanja, a mnoge su zajednice ostale bez stalnih svećenika. Franjevci su zato obilazili sela i nastojali održati vjerski život ondje gdje nije bilo organizirane župne službe.

Masarechijevo izvješće pokazuje da katolici nisu nestali s ovih prostora. Naprotiv, unatoč brojnim teškoćama nastavili su živjeti svoju vjeru, okupljati se oko rijetkih bogoslužja i čuvati svoje običaje. Njegovi zapisi danas predstavljaju jedan od najvažnijih povijesnih izvora za upoznavanje svakodnevice katoličkog stanovništva u Srijemu tijekom prve polovice 17. stoljeća.

Možemo pretpostaviti da je slično stanje bilo i na prostoru tadašnje Ilače. Iako se selo ne spominje izrijekom u njegovu izvješću, pripadalo je istom području koje je Masarechi obišao. Sudbina njegovih stanovnika stoga se vjerojatno nije bitno razlikovala od sudbine ostalih katoličkih sela istočnoga Srijema – život u skromnim prilikama, povremeni dolasci svećenika i velika ustrajnost u očuvanju vjere.

Tijekom više od godinu dana obišao je više od stotinu mjesta u tadašnjim osmanskim pokrajinama, razgovarao sa svećenicima i vjernicima.

Slika 1. prikaz Vukovara 1608. (M. Prandstetter) iz vremena osmanske okupacije

5. Kako je to izgledalo u Ilači?

O životu katolika u tadašnjoj Ilači sačuvano je vrlo malo izravnih podataka. Povijesni izvori ne spominju postojanje crkve ni stalne župe u selu tijekom osmanske vlasti. Zbog toga nije moguće sa sigurnošću opisati gdje su se stanovnici okupljali na bogoslužju niti kako je bio organiziran njihov vjerski život. Moguće je da su se bogoslužja povremeno održavala u privatnim kućama ili u nekom od obližnjih sela, no za takve pretpostavke zasad nema izravnih pisanih potvrda.

Ipak, na temelju izvora koji govore o istočnom Srijemu može se pretpostaviti da su i katolici u Ilači dijelili sudbinu okolnih sela. Vjerski život vjerojatno se odvijao uz povremene dolaske franjevaca ili drugih svećenika koji su obilazili katoličke zajednice, služili mise, krštavali djecu, vjenčavali mladence i ispovijedali vjernike. Takvi su dolasci bili rijetki, ali su imali veliko značenje za očuvanje vjere i zajedništva.

Tek nakon oslobođenja Srijema od osmanske vlasti i preseljenja sela na današnju lokaciju podignuta je prva poznata crkva u Ilači. Bila je drvena, građena od pletera oblijepljenog blatom i posvećena svetom Jakovu apostolu starijem. Ona označava početak novoga razdoblja u vjerskom životu sela i ne može se sa sigurnošću povezivati s razdobljem osmanske vlasti.

6. Zaključak

Osmanska vlast promijenila je granice, upravu i svakodnevni život stanovnika Ilače. No nije uspjela izbrisati njihovu vjeru. Ona se prenosila s roditelja na djecu, čuvala u obiteljima i održavala zahvaljujući ustrajnosti vjernika te požrtvovnosti franjevaca koji su obilazili raspršene katoličke zajednice.

Kada je krajem 17. stoljeća osmanska vlast nestala iz Srijema, katolička zajednica bila je oslabljena, ali nije bila slomljena. Na temeljima sačuvane vjere i upornosti njezinih stanovnika započela je obnova vjerskog i društvenog života. Ubrzo nakon oslobođenja i preseljenja sela na današnju lokaciju podignuta je prva poznata ilačka crkva, čime je otvoreno novo poglavlje u povijesti mjesta.

Ovo je tek jedno od deset poglavlja o osmanskoj (turskoj) okupaciji Ilače. Ako želite pročitati i ostala poglavlja, potražite ih OVDJE