10. Govorite li turski? Naravno da ne!
U Ilači nije ostalo
ništa materijalno iz vremena turske okupacije. Bili smo malo selo, koje se
nakon oslobođenja spustilo tri kilometra južnije. Međutim ostale su turske
riječi u svakodnevnom govoru. Mada i te riječi nestaju, vjerujem da ćete ih
razumjeti.
 |
| Nekada su ljudi išli na "posila". Druženje uz čašu vina ili rakije. Jedno takvo je bilo kod dida Tune Kopljinog (Antun Lukić), davne 1987. godine. S lijeva na desno: Ivan "Ica" Majnović, Ivan Lipavić "Kalaj", "Brica" Majnović, Lukica "Plavančev" i Tuna "Kopljin" |
Evo jedne izmišljene priče u
koju sam ubacio turske riječi. Sve ove izraze i riječi sam čuo u Ilači prije
puno godina, a neke se koriste još i danas. Probajte razumjeti svaku riječ;
U ranu zoru probudila me mama. Još ni oroz nije zapjevao.
„Ustaj, sinko. Treba otići na bostan. Ljubenice su zrele.“
„Baš sada?“
„A kada bi ti? Kad sunce upeče?“
Što se mora - mora se.
Druga je polovica srpnja, još par dana i bit će kirbaj, sv. Jakov. Naš bostan i nije bio baš velik, taman za nas da se imamo čime zasladiti preko ljeta. Uz ljubenice, bilo je ponešto dinja, koje ja baš previše i ne volim.
Brzo sam se umio na česmi. Mama mi je namazala pekmez na kruh koji je jučer prekla u brončanome kotlu. Pekmez je još uvijek bio topao, a u kombinaciji s nasjeckanim orasima, bio je doručak za poželjeti.
Nasuo sam si hladne vode u malu čuturu i krenuo. Upregnuo sam konja u platon, a za mnom je veselo poskakivao moj vjerni ker Žuja. Žuja je bio pravi dodž – domaća obična džukela, ali pametniji i vjerniji od mnogih rasnih pasa. Često bi u svojoj dokolici ponekada grickao globuru, kada bi mu dosadila, zakopao bi je tako dobro da je ni on sam nije uspio pronaći. Valjda to tako dođe sa godinama.
Ljubenice su bile jako ukusne, pune šećera. Dan je tek počinjao, a ja sam se kolima punim ljubenica vukao po prašnjavome drumu. Osjećalo se da će sunce dobro ugrijati. Putem sam polako promatrao kuće u nizu. Jutarnja svježina izmamila je ljude da širom otvore pendžere. Iz nekih se širio miris svježe pečenoga kruha, iz drugih se čuo razgovor ukućana. Jedan pendžer mi je bio posebno drag, jer sam pod njim ašikovao sa dragom. Ovoga jutra su snaše nosile mlijeko u mljekaru, pa u pekaru u kilu ili dvokilu kruha. Posebno ukusne su bile lepinje sa i bez soli. Obožavao sam ih.
Došavši pred kuću, stao sam na ćupriji i otišao otvoriti kapiju. Avlija je bila svježe pometena. Mama je bila vrijedna dok me nije bilo.
Prvo njezino pitanje je bilo; “Jesi li se umorio? Jesi li gladan? Za ručak će biti sarma.”
“Nisam se umorio. Dan je baš prekrasan. Imamo li kave?"
"Nestalo sinoć."
„Pristavi džezvu, a ja ću skoknuti do dućana.“
„Kad već ideš, uzmi šećer, kajmak i jogurt.“
„Dobro. Još nešto?“
„To je to što mi fali.“
Čim sam izašao na ulicu, sreo sam komšiju.
„Kuda si krenuo, komšija?“
„Do dućana.“
„Ako ideš, uzmi mi kesu duhana.“
Dao mi je nešto para.
„Nema problema. Svakako idem u kupovinu.“
„E, živ bio. Da ti se odužim, počastiću te jednom rakijom.“
„Znaš da ne pijem, ali ćemo jednom popiti kavu.“
Po povratku iz dućana, sreo sam prijatelja, koji me pitao hoćemo li za kirbaj pod mehanu? Kaže, biti će tambura i piva.
“Naravno, rekoh, ali sada žurim. Imam još puno posla po avliji, a mislio sam i na majdi odrezati grane bagrema koje su se previše raširile. Njihovo trnje opasno je za svakoga.”
Putem kući mi je stalno zujala u glavi jedna stara pjesma; “Na kraj sela, čađava mehana, …”
Nakon što smo se mama i ja nadivanili i ćeifili kavu, uzeo sam merdevine i otišao podrezati bagreme. Očito sam proročanski rekao da je bagremovo trnje opasno za sve. Ovoga puta bilo je opasno i za moje čakšire. Uspio sam ih poderati. Da li sam testerom zapeo za njih ili mi se trnje osvetilo zato što sam ga uklanjao – tko bi znao. Naravno da to mami nije prošlo neopaženo, “Obuci druge čakšire, a ja ću ti to zakrpati, samo da nađem očale za blizu”, rekla je.
“Dobro.”, rekoh.
“Gotov je ručak, eno ti ga na siniji.”
“Super. Baš sam gladan.”
Otišao sam i pričekao majku da završi sa krpanjem. Kada je došla, postavila je šerpu sa sarmom, tanjur i kašike. Pomolili smo se i najeli.
Poslije ručka, sunce je već dobrano pripeklo, pa sam morao otići živadi nasuti hladnu vodu kako ne bi pili vruću vodu na toj žari. Lako je bilo starima, vječito hladna voda u bunaru, a imali su đeram kojim se ista vadila. Ja sam morao koristiti ručnu pumpu, pa je sve išlo puno sporije.
Poslije podne je brzo prošlo. Nakon lagane večere, kruha i kajmaka, izašli smo pred kuću. Sa komšijama smo čavrljali o svemu i svačemu, mašući grančicama od oraha i tjerajući komarce. Kad bi ih bilo previše, zapalili bismo i koju batinicu. Polako bi se oko nas počeo skupljati dim, komarci bi se malo primirili, a mi bismo nastavili priču kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Miris dima batinica još mi je danas jedan od mirisa ljeta.
Vrijeme u priči i šali brzo prođe, tako da je došlo vrijeme za spavanje. Pozdravili smo se i otišli na spavanje.
Legao sam na otoman, stavio jastuk pod glavu i pokrio se laganim jorganom, jer je kuća bila od ćerpiča, pa je u njoj bila lijepa i zdrava hladovina. Zahvalio sam se Bogu na proteklome danu i zamolio za zaštitu i sutradan.
Još jednom sam u sebi prošao kroz cijeli dan. Bostan, čutura, ćuprija, avlija, pendžer, komšija, džezva, divan, ćeif, čakšire, sinija, đeram, jorgan...
I tada mi nešto pade na pamet.
“Govorim li ja to turski?”
Nasmijao sam se.
“Jok ja. Di bi ja divanio turski.“
 |
| Kao što na slici nema više nikoga, tako i stari govor nestaje. |
