500 godina od osmanske okupacije Ilače (1526. – 2026.) – gotovo dva stoljeća života pod polumjesecom
"Posvećeno
svim naraštajima Ilačana koji su tijekom stoljeća sačuvali ime svoga
sela." (Pavo Posavac)
Ovaj uvod književna je rekonstrukcija utemeljena na
povijesnim činjenicama. Datum prolaska osmanske vojske kroz Staru Ilaču, smjer
njezina kretanja i povijesne okolnosti potvrđeni su dostupnim izvorima, dok su
opisi osjećaja i prizora napisani kako bi dočarali ono što nijedan kroničar
nije mogao zabilježiti – kako je taj dan mogao izgledati očima običnih ljudi.
1. Dan kada je sve počelo
Bio je subota, 14. kolovoza 1526. godine. Nad ravnicom između Bosuta i Dunava dizala se jutarnja magla. U Staroj Ilači, selu koje je tada stajalo gotovo tri kilometra sjevernije od današnjeg naselja, ljudi su započinjali još jedan ljetni dan. Žetva je bila pri kraju, a u kućama su se već obavljale pripreme za sutrašnji blagdan Velike Gospe. Nitko nije mogao ni slutiti da će se toga jutra nad njihovim selom pojaviti oblak prašine koji će zauvijek promijeniti njegovu sudbinu.
Isprva nitko nije obraćao posebnu pozornost. Mogla su to biti trgovačka kola ili stada koja su tjerali pastiri. No, kako je sunce bilo sve više, prašina je postajala sve gušća, a iz nje su počeli dopirati tupi udarci tisuća kopita.
Prve izbjeglice već su pristizale u selo.
Nisu mnogo govorile. Nije ni trebalo. Dovoljna je bila jedna riječ.
– Turci.
U trenu se sve promijenilo. Žene su počele sklanjati djecu, muškarci su pogledavali prema jugu, a starci su šutjeli. Nije to bila obična vojska. Bila je to sila koja je na svome pohodu prema Ugarskoj već zauzela gotovo cijeli Srijem, a sada je prolazila i ovim krajem na putu prema Mohaču.
Nitko od stanovnika Stare Ilače nije mogao znati da toga dana posljednji put živi pod ugarsko-hrvatskom krunom. Vojska se nije zadržala. Kretala se prema Mohačkom polju, gdje će za trinaest dana odlučiti sudbinu jednoga kraljevstva. Ali za Staru Ilaču povratka više nije bilo.
Kako se oblak prašine polako gubio prema sjeveru, tako je zajedno s njime nestajao i jedan svijet. Stanovnici Stare Ilače toga još nisu bili svjesni, ali ugarsko-hrvatska vlast kojoj su pripadali upravo je postajala prošlost. Pred njima su bila gotovo dva stoljeća života pod novim gospodarom.
 |
| Karta 1. Srijem na Mercatorovoj karti iz 1595. godine. Iako položaji pojedinih naselja nisu u potpunosti usklađeni sa stvarnim geografskim položajem, karta vjerno prikazuje prostor kojim su tijekom 16. stoljeća prolazile osmanske vojske i u kojem je gotovo 173 godine živjela i Stara Ilača. |
Danas se na mjestu Stare Ilače prostiru oranice. No prije pet stoljeća ondje je započela priča koja će obilježiti gotovo dva stoljeća života jednoga sela.
Teško je danas zamisliti kakav je dojam na stanovnike tadašnje Ilače mogao ostaviti dolazak osmanske vojske u ljeto 1526. godine. Većina ljudi nikada prije nije vidjela više od nekoliko stotina okupljenih osoba na sajmovima ili crkvenim proštenjimana sajmovima, vojnim smotrama ili crkvenim proštenjima. A sada su se, prema zapadu, kretali nepregledni redovi pješaka i konjanika, topovi, zaprežna kola, stada životinja i golema logistika koja je pratila vojsku sultana Sulejmana Veličanstvenog. Kolona je mogla biti duga desecima kilometara, pa joj je trebalo mnogo sati, a možda i više od jednoga dana, da u cijelosti prođe nekim područjem.
Moguće je da je položaj tadašnje Ilače, podalje od glavnih vojnih pravaca, bio jedan od razloga što je izbjegla razaranja kakva su zadesila mnoga naselja na putu velikih vojski., selo nije ležalo na glavnom vojnom pravcu. Upravo je njegov položaj, podalje od najvažnijih prometnica i utvrđenih gradova, vjerojatno bio jedan od razloga što je izbjeglo razaranja kakva su zadesila mnoga naselja na putu velikih vojski. Ipak, vijesti o njihovu prolasku, dim logorskih vatri i odjeci topova morali su biti podsjetnik da se pred očima stanovnika odvija jedan od najvećih vojnih pohoda tadašnje Europe.
