500 godina od osmanske okupacije Ilače - 7. poglavlje: Stanovništvo

 7. Stanovništvo

Iseljavanje starosjedilačkog stanovništva

Osmansko osvajanje Srijema nije značilo trenutačno nestajanje starosjedilačkog hrvatskog stanovništva. Naprotiv, brojni povijesni izvori potvrđuju da je znatan dio katoličkih Hrvata ostao živjeti na svojim ognjištima i nakon 1526. godine. Međutim, tijekom gotovo stoljeća i pol osmanske vlasti dio stanovništva postupno se iseljavao prema zapadnim krajevima, ponajviše zbog ratova, povećanih poreznih obveza, nesigurnosti i čestih vojnih pohoda.

Iseljavanje nije bilo jednokratan događaj, nego dugotrajan proces koji je imao različit intenzitet tijekom pojedinih razdoblja osmanske vladavine. Posebno su teške bile godine velikih austrijsko-osmanskih ratova u drugoj polovini 17. stoljeća, kada su mnoga sela istočnog Srijema bila izložena pljačkama, razaranjima i ponovljenim vojnim sukobima. Upravo su tada brojni stanovnici napuštali svoje domove i sklanjali se u sigurnije krajeve zapadnije od bojišnice.

Ipak, raspoloživi izvori pokazuju da starosjedilačko stanovništvo nije potpuno nestalo. Povjesničar Stjepan Pavičić navodi kako su Hrvati katolici u zapadnom dijelu međurječja Bosuta i Dunava uspjeli očuvati svoju narodnu cjelinu gotovo u cijelosti. U pojedinim naseljima ostali su dovoljno brojni da su sačuvali svoja sela, mjesne običaje i govor, unatoč višestoljetnoj osmanskoj vlasti. Za područje Ilače procjenjuje da je oko 1680. godine u selu živjelo približno četrdeset starinačkih hrvatskih obitelji, što potvrđuje da je kontinuitet naseljenosti postojao i nakon više od stoljeća i pol turske uprave.

Najveći val iseljavanja uslijedio je tijekom Velikoga bečkog rata (1683. – 1699.). Nakon osmanskih poraza i ratnih razaranja mnogi su stanovnici privremeno ili trajno napustili svoja naselja. Istodobno su neka sela gotovo opustjela, dok su druga izgubila znatan dio svoga starosjedilačkog stanovništva. Tek nakon Karlovačkog mira 1699. godine započelo je razdoblje smirivanja prilika i postupne obnove naselja.

Dok je dio starosjedilaca napuštao svoja ognjišta, na područje Srijema istodobno su pristizale nove skupine stanovništva iz Bosne, Srbije i drugih krajeva Osmanskoga Carstva. Tako je tijekom 16. i 17. stoljeća postupno nastajala nova etnička i vjerska slika ovoga prostora.

Dolazak novih stanovnika

Dolaskom Osmanlija nije se mijenjala samo politička uprava nego i sastav stanovništva. Dok se dio starosjedilačkih hrvatskih obitelji tijekom vremena iseljavao prema zapadnim krajevima, na područje Srijema postupno su pristizali novi doseljenici iz raznih dijelova Osmanskoga Carstva. Taj proces nije bio jednokratan, nego je trajao tijekom cijelog razdoblja osmanske vlasti, a osobito je bio izražen nakon većih ratnih sukoba i preseljavanja stanovništva.

Najprije su se u važnijim upravnim i vojnim središtima naseljavali muslimani, među kojima je bilo državnih službenika, obrtnika, trgovaca i pripadnika vojske. Takva su naselja nastajala ponajprije u utvrđenim gradovima poput Iloka, Vukovara, Mitrovice i Morovića, dok su sela uglavnom zadržavala pretežno starosjedilačko stanovništvo. Pavičić ističe da muslimani u pravilu nisu naseljavali svako selo, nego su bili okupljeni u većim upravnim i trgovačkim središtima.

Istodobno su Osmanlije na pogranična područja naseljavale pravoslavno stanovništvo, ponajviše iz Srbije i Bosne. Među njima je bilo ratnika koji su služili u pomoćnim vojnim postrojbama, ali i obitelji koje su obrađivale zemlju i naseljavale opustjela ili slabo naseljena područja. Doseljavanje nije bilo jednako u svim krajevima. U nekim je selima broj pravoslavnih doseljenika ostao malen, dok su u drugima s vremenom postali većinsko stanovništvo.

Za Ilaču Pavičić navodi da je oko 1680. godine uz približno četrdeset starinačkih hrvatskih obitelji bilo i novih doseljenika iz okolnih krajeva te hrvatskih naselja u Bačkoj. Za razliku od pojedinih susjednih mjesta, izravni utjecaj doseljenih ekavaca na govor Ilače bio je razmjerno slab, pa je stari ikavski govor ostao očuvan još dugo nakon završetka osmanske vlasti.

Nakon završetka Velikoga bečkog rata i sklapanja Karlovačkog mira 1699. godine započeo je novi val naseljavanja. Na područje istočnog Srijema pristizali su novi stanovnici iz Bosne, Srbije, Bačke, Baranje, a kasnije i iz drugih hrvatskih krajeva. Time se stanovništvo postupno obnavljalo, ali je u mnogim selima znatan dio starosjedilačkih hrvatskih obitelji i dalje ostao živjeti na svojim ognjištima, zajedno s novim doseljenicima.

Doseljavanje novoga stanovništva nije značilo da je starosjedilačko stanovništvo nestalo. Naprotiv, tijekom većeg dijela osmanske vladavine u mnogim su srijemskim selima zajedno živjeli starosjedilački Hrvati, muslimani i pravoslavni doseljenici, stvarajući složenu etničku i vjersku sliku ovoga prostora.

Miješanje stanovništva

Tijekom gotovo 170 godina osmanske vlasti istočni je Srijem postao prostor susreta različitih naroda, vjera i kultura. Uz starosjedilačke Hrvate katolike, u pojedinim su se naseljima nalazili muslimani te pravoslavni doseljenici iz Srbije, Bosne i drugih krajeva Osmanskoga Carstva. Takav sastav stanovništva nije bio jednak u svim mjestima. Dok su neka sela ostala gotovo potpuno hrvatska, druga su tijekom vremena postala mješovita, a ponegdje su prevladali novi doseljenici.

Ilača je bila jedno od sela u kojem su starosjedilački Hrvati tijekom cijeloga osmanskog razdoblja ostali važan dio stanovništva. Prema Pavičićevim istraživanjima, oko 1680. godine u selu je živjelo četrdesetak hrvatskih starinačkih obitelji, uz manji broj novodoseljenih stanovnika. To pokazuje da osmanska osvajanja nisu značila potpuni nestanak staroga stanovništva, nego postupno stvaranje nove, mješovite zajednice.

Takav suživot ostavio je tragove u svakodnevnom životu. Ljudi različitih vjera međusobno su trgovali, obrađivali zemlju, koristili iste putove i sajmove te preuzimali pojedine običaje, riječi i način života. Posebno je vidljiv bio utjecaj turskoga jezika, iz kojega su u svakodnevni govor ušle brojne riječi vezane uz kuću, odjeću, hranu, obrt i upravu. Mnoge od tih riječi zadržale su se u hrvatskom jeziku sve do danas.

Pavičić posebno naglašava da su se u istočnom Srijemu zajedno susretali različiti govori. Starosjedilački Hrvati govorili su ikavskim štokavskim govorom, dok su mnogi pravoslavni doseljenici govorili ekavicom, a pojedini doseljenici iz Bosne donosili su i jekavske govore. Dugotrajan suživot postupno je mijenjao govor pojedinih sela, ali su neka mjesta, među kojima i Ilača, uspjela zadržati stare ikavske osobine znatno dulje od okolnih naselja.

Važno je istaknuti da miješanje stanovništva nije značilo gubitak vlastitoga identiteta. Katoličke su župe nastavile djelovati gdje je to bilo moguće, pravoslavne su zajednice osnivale svoje crkve i manastire, a muslimansko stanovništvo razvijalo je vlastite mahale, džamije i trgovačka središta. Svaka je zajednica čuvala svoje vjerske običaje, ali je svakodnevni život stvarao brojne dodirne točke među njima.

Upravo je zbog toga istočni Srijem tijekom osmanskog razdoblja postao jedno od najraznolikijih područja između Save i Dunava. Iz toga su višestoljetnog suživota nastali brojni kulturni, jezični i društveni tragovi koji su ostali vidljivi i dugo nakon oslobođenja od osmanske vlasti.

Kraj osmanske vlasti i novo naseljavanje

Nakon gotovo 170 godina osmanske vlasti, kraj 17. stoljeća donio je velike promjene u Srijemu. Veliki bečki rat (1683. – 1699.) označio je početak sloma osmanske prevlasti u ovim krajevima. Nakon poraza osmanske vojske kod Beča uslijedio je niz habsburških vojnih uspjeha, a bojišnica se postupno približavala Srijemu. Mnogi su gradovi i sela tijekom tih ratnih godina više puta mijenjali gospodare, što je dodatno otežavalo život stanovništvu.

Povlačenjem Osmanlija iz Srijema veliki je dio muslimanskog stanovništva napustio naselja u kojima je živio i preselio se prema Bosni te drugim dijelovima Osmanskoga Carstva. Istodobno su se pojedini hrvatski stanovnici, koji su tijekom ratova izbjegli u sigurnije krajeve, počeli vraćati na svoja ognjišta. Međutim, brojna su sela bila opustošena ili znatno prorijeđena pa je nova habsburška vlast poticala naseljavanje stanovništva iz različitih krajeva Monarhije i susjednih zemalja.

Novo naseljavanje odvijalo se postupno tijekom 18. stoljeća. U istočni Srijem doseljavale su hrvatske obitelji iz Bosne, Slavonije i Bačke, pravoslavno stanovništvo iz južnijih krajeva te kasnije Nijemci, Mađari, Slovaci i drugi narodi. Time je ponovno oblikovana etnička i vjerska slika ovoga prostora, koja će uz manje promjene ostati prepoznatljiva sve do 20. stoljeća.

Ilača je, poput mnogih srijemskih sela, nakon oslobođenja postupno obnavljala svoj život. Starosjedilačke hrvatske obitelji, koje su uspjele preživjeti osmansko razdoblje, činile su temelj obnove sela, a pridružili su im se novi doseljenici. Iz njihova zajedničkog života nastala je zajednica koja je tijekom sljedećih stoljeća izgradila današnji identitet Ilače.

Iako je osmanska vlast završila još krajem 17. stoljeća, njezini tragovi nisu nestali. Ostali su sačuvani u jeziku, pojedinim običajima, nazivima mjesta, načinu gradnje i svakodnevnom životu stanovništva. Povijest osmanskoga razdoblja zato nije samo priča o ratovima i osvajanjima, nego i o ljudima koji su na ovome prostoru živjeli, prilagođavali se novim okolnostima i svojim radom stvarali temelje budućih naraštaja.

Osmanska je vlast u Srijemu trajala gotovo 170 godina. Za to vrijeme mijenjali su se vladari, vojske i granice, ali je život u Ilači, unatoč svim nedaćama, ipak opstao. Upravo zahvaljujući tim ljudima danas možemo govoriti o više od pet stoljeća neprekinute povijesti našega sela.

Ovo je tek jedno od deset poglavlja o osmanskoj (turskoj) okupaciji Ilače. Ako želite pročitati i ostala poglavlja, potražite ih OVDJE

500 godina od osmanske okupacije Ilače - 6. poglavlje: Danak u krvi ili Devširma

 7. Danak koji se nije plaćao novcem

U Osmanskom Carstvu nisu se svi danci plaćali novcem.

Većina poreza mogla se nekako prebrojati.

Akča za svinju.
Akča za ovcu.
Desetina od uroda.
Filurija po glavi.

Sve su to bila davanja koja su seljaku uzimala dio onoga što je imao.

Ali devširma je bila drugačija.

Nije se plaćala žitom, vinom ni novcem.

Davala se u ljudima.

Danak u krvi ili Devširma

Kada bi središnja vlast naredila devširmu, iz određenih područja kršćanskog stanovništva prikupljani su dječaci i mladići za službu osmanskoj državi.

Devširma se provodila u razmacima od otprilike 3, 5, a ponekad i 7 godina, i to po pokrajinama, a ne nužno istodobno u cijelom Carstvu.

Slavonija je, prema sačuvanim podacima, bila među područjima koja su imala tu obvezu. Za nju se navodi broj od 200 mladića, a dob regruta kretala se otprilike između 8 i 20 godina.

Za njihove roditelje to nije bio porez. To je bio trenutak kada je dijete koje su odgajali za život u vlastitoj kući moglo biti odvedeno iz nje – i više se nikada ne vratiti.

Nije svaki odvedeni mladić automatski postajao janjičar. Nakon dolaska u Istanbul slijedili su pregled i raspoređivanje; jedni su išli prema janjičarskom odžaku, drugi prema dvorskim službama.

Nije zato čudno što su ljudi pokušavali izbjeći devširmu. Neki su bježali, neki su ranije ženili sinove, a bilo je i onih koji su pokušavali potkupiti službenike.

Prema podacima koje navodi Hasičić, od 1604. godine ta je obveza za Slavoniju zamijenjena novčanim iznosom od 4000 dukata. Budući da se od 1604. uzimao novac, devširma više nije mogla pridonositi islamizaciji slavonskog stanovništva na način na koji bi to činilo odvođenje dječaka.

A jesu li među njima bili i Ilačani?

U Ilači – nemamo dokaz.

Ali znamo nešto drugo.

Zato možemo zamisliti mogućnost, ali ne i tvrditi činjenicu: da je negdje u Ilači prije pet stoljeća mogla živjeti obitelj koja je strepila hoće li njezin sin biti među onima koje će država zatražiti.

Ovo je tek jedno od deset poglavlja o osmanskoj (turskoj) okupaciji Ilače. Ako želite pročitati i ostala poglavlja, potražite ih OVDJE

500 godina od osmanske okupacije Ilače - 5. poglavlje: Vjera – kako su katolici sačuvali svoju vjeru pod Osmanlijama?

 5. Vjera – kako su katolici sačuvali svoju vjeru pod Osmanlijama?

"Pet stoljeća nakon dolaska Osmanlija često se postavlja pitanje: jesu li stanovnici Ilače morali promijeniti vjeru? Povijesni izvori daju sasvim drukčiji odgovor. Većina ih je ostala katolička. Nije bilo lako – crkava je bilo sve manje, svećenika još manje, a put do mise ponekad je trajao satima. Ipak, vjera je preživjela."

1. Dolazak Osmanlija nije značio nestanak katolika

Jedna od najraširenijih predodžbi o osmanskom razdoblju jest da su svi kršćani na osvojenim područjima morali prijeći na islam. Povijesni izvori, međutim, pokazuju da stvarnost nije bila tako jednostavna. Na području Srijema, pa tako i na prostoru na kojem se nalazila tadašnja Ilača, većina starosjedilačkog stanovništva ostala je katoličke vjere, premda je živjela u znatno težim okolnostima nego prije osmanskog osvajanja.

Katolici su i dalje mogli prakticirati svoju vjeru, ali uz određena ograničenja i obveze. Mnoge su crkve tijekom ratova stradale ili propale zbog neodržavanja, svećenika je bilo sve manje, a vjerski život često je ovisio o njihovim povremenim dolascima. Unatoč tomu, katoličke zajednice nisu nestale. Krštenja, vjenčanja i pokopi nastavili su se obavljati kad god su za to postojali uvjeti, a upravo je upornost običnih ljudi omogućila da se katolička vjera održi tijekom gotovo stoljeća i pol osmanske vlasti.

2. Kako je izgledao vjerski život?

Iako su Osmanlije uspostavile novu vlast, katolički vjerski život nije potpuno nestao. Stanovnici sela na prostoru današnje Ilače i okolice nastojali su, koliko su im to prilike dopuštale, sačuvati vjeru svojih predaka. Mise su se služile kada bi u selo ili obližnju župu stigao svećenik, što nije bilo često jer ih je nakon osvajanja bilo sve manje. Vjernici su tada koristili svaku priliku za ispovijed, pričest, krštenje djece ili sklapanje ženidbe.

Katolici su i dalje pokapali svoje pokojne na postojećim grobljima, čime su, uz vjersku tradiciju, čuvali i svoj identitet. Groblja su često bila jedina mjesta koja su svjedočila neprekinutom životu katoličke zajednice tijekom osmanske vlasti.

Takav život nije bio bez teškoća. Kršćansko stanovništvo plaćalo je posebne poreze koje muslimani nisu imali, a gradnja novih crkava ili obnova starih bila je vrlo ograničena i ovisila je o dopuštenju osmanskih vlasti. Zbog ratova, napuštanja naselja i nedostatka sredstava mnoge su crkve propadale, a pojedine su s vremenom potpuno nestale. Unatoč tomu, vjera se nije održavala samo u crkvenim zgradama, nego ponajprije u obiteljima koje su prenosile kršćanske običaje s naraštaja na naraštaj.

Kako je to izgledalo u tadašnjoj Ilači ne znamo u svim pojedinostima. Ipak, nema razloga vjerovati da je bilo drukčije nego u ostalim katoličkim selima istočnog Srijema, gdje se vjera održavala zahvaljujući upornosti mještana i povremenim dolascima svećenika.

3. Franjevci – čuvari katoličke vjere

"Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce." (Iv 10,11)

U najtežim godinama osmanske vlasti upravo su franjevci bili glavni oslonac katoličkom stanovništvu. Dok su mnoge župe ostale bez svojih župnika, franjevci su obilazili sela diljem Srijema i Slavonije, ne obazirući se na velike udaljenosti, nesigurne putove i brojne opasnosti. Njihov dolazak u neko selo za vjernike je bio mnogo više od običnog posjeta – bio je znak da Crkva nije zaboravila svoj narod.

Prilikom tih obilazaka služili su svetu misu, ispovijedali vjernike, krštavali djecu, vjenčavali mladence i dijelili bolesničko pomazanje. Često su u jednom obilasku morali obići više sela, pa je njihov dolazak bio rijedak, ali iznimno važan događaj za cijelu zajednicu. Mnogi su tada nastojali obaviti sve sakramente koje dotad nisu mogli primiti.

Franjevci nisu donosili samo sakramente. Donosili su i vijesti iz drugih krajeva, prenosili poruke među katoličkim zajednicama te svojim prisustvom hrabrili ljude da ustraju u vjeri. U vremenu kada su mnoge crkve bile napuštene ili porušene, upravo su oni održavali živom povezanost raspršenih katoličkih zajednica.

Može se pretpostaviti da su i stanovnici tadašnje Ilače doživljavali slične prizore. Kada bi se pročulo da u obližnje selo dolazi franjevac, mnogi su vjerojatno pješice ili zaprežnim kolima kretali na misu, ispovijed ili krštenje djece. Takvi su susreti bili rijetki, ali su predstavljali dragocjene trenutke zajedništva i nade. Iako o tome nemamo sačuvanih izravnih zapisa za Ilaču, upravo su tako izgledali vjerski život i pastoralna skrb u većem dijelu tadašnjeg Srijema.

Zahvaljujući njihovoj požrtvovnosti katolička vjera nije nestala ni nakon gotovo stoljeća i pol osmanske vlasti. Franjevci su ostali trajni simbol ustrajnosti i vjernosti narodu kojemu su služili.

Jeste li znali?
Apostolski vizitator Petar Masarechi 1623. i 1624. godine obišao je katoličke zajednice pod osmanskom vlašću. Zahvaljujući njegovim zapisima danas znamo kako su živjeli katolici u Srijemu gotovo stotinu godina nakon osvajanja.

4. Što je zabilježio Petar Masarechi?

Vrijedno svjedočanstvo o životu katolika pod osmanskom vlašću ostavio je apostolski vizitator Petar Masarechi, kojega je Sveta Stolica 1623. godine poslala da obiđe katoličke zajednice u Bugarskoj, Srbiji, Bosni, Slavoniji i Srijemu. Tijekom više od godinu dana putovao je kroz brojna mjesta, razgovarao sa svećenicima i vjernicima te sastavio opširno izvješće o stanju Katoličke Crkve na tim prostorima.

Njegovi zapisi otkrivaju da su katoličke župe, unatoč dugotrajnoj osmanskoj vlasti, i dalje postojale. Međutim, bile su siromašne, broj vjernika često je bio smanjen zbog ratova i iseljavanja, a mnoge su zajednice ostale bez stalnih svećenika. Franjevci su zato obilazili sela i nastojali održati vjerski život ondje gdje nije bilo organizirane župne službe.

Masarechijevo izvješće pokazuje da katolici nisu nestali s ovih prostora. Naprotiv, unatoč brojnim teškoćama nastavili su živjeti svoju vjeru, okupljati se oko rijetkih bogoslužja i čuvati svoje običaje. Njegovi zapisi danas predstavljaju jedan od najvažnijih povijesnih izvora za upoznavanje svakodnevice katoličkog stanovništva u Srijemu tijekom prve polovice 17. stoljeća.

Možemo pretpostaviti da je slično stanje bilo i na prostoru tadašnje Ilače. Iako se selo ne spominje izrijekom u njegovu izvješću, pripadalo je istom području koje je Masarechi obišao. Sudbina njegovih stanovnika stoga se vjerojatno nije bitno razlikovala od sudbine ostalih katoličkih sela istočnoga Srijema – život u skromnim prilikama, povremeni dolasci svećenika i velika ustrajnost u očuvanju vjere.

Tijekom više od godinu dana obišao je više od stotinu mjesta u tadašnjim osmanskim pokrajinama, razgovarao sa svećenicima i vjernicima.

Slika 1. prikaz Vukovara 1608. (M. Prandstetter) iz vremena osmanske okupacije

5. Kako je to izgledalo u Ilači?

O životu katolika u tadašnjoj Ilači sačuvano je vrlo malo izravnih podataka. Povijesni izvori ne spominju postojanje crkve ni stalne župe u selu tijekom osmanske vlasti. Zbog toga nije moguće sa sigurnošću opisati gdje su se stanovnici okupljali na bogoslužju niti kako je bio organiziran njihov vjerski život. Moguće je da su se bogoslužja povremeno održavala u privatnim kućama ili u nekom od obližnjih sela, no za takve pretpostavke zasad nema izravnih pisanih potvrda.

Ipak, na temelju izvora koji govore o istočnom Srijemu može se pretpostaviti da su i katolici u Ilači dijelili sudbinu okolnih sela. Vjerski život vjerojatno se odvijao uz povremene dolaske franjevaca ili drugih svećenika koji su obilazili katoličke zajednice, služili mise, krštavali djecu, vjenčavali mladence i ispovijedali vjernike. Takvi su dolasci bili rijetki, ali su imali veliko značenje za očuvanje vjere i zajedništva.

Tek nakon oslobođenja Srijema od osmanske vlasti i preseljenja sela na današnju lokaciju podignuta je prva poznata crkva u Ilači. Bila je drvena, građena od pletera oblijepljenog blatom i posvećena svetom Jakovu apostolu starijem. Ona označava početak novoga razdoblja u vjerskom životu sela i ne može se sa sigurnošću povezivati s razdobljem osmanske vlasti.

6. Zaključak

Osmanska vlast promijenila je granice, upravu i svakodnevni život stanovnika Ilače. No nije uspjela izbrisati njihovu vjeru. Ona se prenosila s roditelja na djecu, čuvala u obiteljima i održavala zahvaljujući ustrajnosti vjernika te požrtvovnosti franjevaca koji su obilazili raspršene katoličke zajednice.

Kada je krajem 17. stoljeća osmanska vlast nestala iz Srijema, katolička zajednica bila je oslabljena, ali nije bila slomljena. Na temeljima sačuvane vjere i upornosti njezinih stanovnika započela je obnova vjerskog i društvenog života. Ubrzo nakon oslobođenja i preseljenja sela na današnju lokaciju podignuta je prva poznata ilačka crkva, čime je otvoreno novo poglavlje u povijesti mjesta.

Ovo je tek jedno od deset poglavlja o osmanskoj (turskoj) okupaciji Ilače. Ako želite pročitati i ostala poglavlja, potražite ih OVDJE

500 godina od osmanske okupacije Ilače - 4. poglavlje: Porezi

4. Porezi

Dolaskom Osmanlija u Srijem stanovnici Ilače nisu prestali plaćati poreze. Naprotiv, kao i ranije, svako je domaćinstvo imalo niz novčanih i naturalnih obveza prema vlasti. Međutim, osmanski porezni sustav bio je vrlo precizno uređen. Svako selo bilo je popisano u posebnim poreznim knjigama – defterima – u kojima su bila navedena domaćinstva, njihovi posjedi te svi porezi koje su morali plaćati.
U defteru iz 1570. godine za Ilaču zabilježeno je petnaest kuća i dvije udovice koje su zajedno plaćale poreze u vrijednosti od 2.254 akče. Među tim ljudima nalazili su se Lukač Živijezdić, Đuro Matijaš, Mihal Anbruš, Andirijaš Đurić, Anbruš Matko, Lovre Andirić, Jovan Vukal, Nikola Pavić, Laćko Filip, Lukač Damjan, Peja Malić... i drugi domaćini čija su imena ostala sačuvana gotovo četiri i pol stoljeća. Iako o njihovim životima znamo vrlo malo, upravo zahvaljujući osmanskom defteru možemo pratiti njihove porezne obveze i barem djelomično rekonstruirati svakodnevicu tadašnje Ilače. Zahvaljujući tom popisu danas vrlo dobro znamo čime su se Ilačani bavili i koje su porezne obveze imali.

porez 1570. godine  - ukupno poreza 2254 - (cijene u akčama)
vrsta poreza	turski original	cijena
pšenica	hinta	700
raž i zob	şair ve çavdar	72
krmno bilje	alef	8
proso	erzen	91
porez na slamu, vrtove i ogrjevno drvo	resm-i giyah ve bostan ve hime	180
porez na ovce	âdet-i ağnam	100
porez na torove	resm-i ağil	20
desetina na košnice	öşr-i kevare	404
desetina na lan i konoplju	öşr-i keten ve kendir	134
desetina  na leću, grašak, grah i repu	öşr-i mercimek, grah, bakla, şargam	10
desetina  na kupus	öşr-i kelem	30
desetina na biber i luk	öşr-i biber ve piyaz	35
desetina na voće	öşr-i meyva	10
porez na burad/bačve	resm-i fici	10
porez na mladenku (svatovi)	resm-i arus	64
porez na ispašu na tuđem pašnjaku	resm-i polaçina	34
porez koji su plaćale udovice	resm-i bive	12
taksa za držanje svinja	bid'at i hanazir	225
porez na zaklane svinje	resm-i bojit'	55
dio izvanrednih pristojbi	nisf-i bâd-i hava	60

Iz poreznoga popisa 1570. godine, vidi se da je pšenica bila najvažnija poljoprivredna kultura u Ilači, dok su značajne prihode donosili i sijeno, vrtovi, lan i konoplja. Popis potvrđuje da su se stanovnici sela bavili raznolikom poljoprivredom i stočarstvom.

Desetina

Najvažniji porez bila je desetina (ušur). Plaćala se na gotovo sve poljoprivredne proizvode. U Ilači su porez plaćali na:

• pšenicu,
• raž i zob,
• ječam,
• lan i konoplju,
• leću, grah, bob i repu,
• kupus,
• papriku i luk,
• voće,
• vino,
• sijeno i povrtnjake.

Naziv "desetina" ne znači uvijek da je država uzimala točno deset posto uroda. Visina poreza ovisila je o vrsti proizvoda, mjesnim običajima i odlukama vlasti, ali je osnovno načelo bilo da dio uroda pripada državi ili spahiji.

Porez na kuću

Svako kršćansko domaćinstvo plaćalo je i porez po kući, odnosno glavarinu (filuriju). Taj je porez bio nasljednik starijega srednjovjekovnog poreza koji je postojao i prije dolaska Osmanlija. Plaćao se u novcu, jednom godišnje, a predstavljao je osnovnu obvezu svakoga domaćinstva.

Porez na stoku

Stočarstvo je također bilo oporezovano. U Ilači se spominju:

• porez na ovce,
• porez na svinje,
• porez na košnice,
• porez na ispašu.

Što je netko imao više stoke, to je plaćao veći porez. Defter jasno pokazuje da je stočarstvo bilo važan dio gospodarstva sela.

Ostali porezi

Osim glavnih poreza, postojale su brojne manje pristojbe. U Ilači su zabilježeni:

• porez na bačve vina,
• pristojba prilikom sklapanja braka,
• porez na proizvodnju piva,
• porez na svinje (bojit),
• razne pristojbe vezane uz korištenje zemljišta i gospodarskih dobara.

Takvi su porezi bili uobičajeni u cijelom Osmanskom Carstvu te su činili važan dio prihoda države i spahija.

Izvanredni ratni porezi

U vrijeme ratova država je mogla uvesti i posebne izvanredne namete. Oni nisu bili stalni, nego su se ubirali kada su bili potrebni novac, hrana ili prijevoz za vojsku. Takvi su porezi mogli predstavljati velik teret, osobito u razdobljima čestih ratova na habsburško-osmanskoj granici.

Radne obveze

Seljaci nisu davali samo novac i dio uroda. Povremeno su morali obavljati i različite radove za državu ili mjesnog spahiju. Sudjelovali su u održavanju putova, mostova, utvrda i drugih javnih objekata te pomagali pri prijevozu hrane i vojne opreme.

Jesu li Osmanlije doista nametnule nepodnošljive poreze?

U narodnoj predaji često se govori kako su osmanski porezi bili iznimno teški. Istina je nešto složenija. Porezna opterećenja svakako nisu bila mala, ali suvremena istraživanja pokazuju da ona u prvim desetljećima osmanske vlasti često nisu bila veća od obveza koje su seljaci ranije imali prema ugarskim i hrvatskim feudalnim gospodarima. Štoviše, nakon ratnih razaranja i depopulacije Slavonije Osmanlije su u početku čak nastojale zadržati umjerene poreze kako bi potaknule povratak stanovništva i obnovu poljoprivrede.

Na temelju podataka iz deftera moguće je barem djelomično rekonstruirati svakodnevni život stanovnika Ilače 1570. godine;

Proljeće - Možemo zamisliti kako je jednoga proljetnog jutra Mihal Anbruš sijao ječam, Nikola Pavić obrađivao svoje vrtove, a Lukač Živijezdić pripremao zemlju za sjetvu lana i konoplje.

Ljeto - Možemo zamisliti kako su u vrijeme žetve Đuro Matijaš, Andrija Đurić i Laćko Filip skupljali snopove pšenice, izdvajajući dio uroda koji će biti predan kao desetina.

Jesen - Nakon berbe voća i grožđa Jovan Vukal i Peja Malić morali su podmiriti porezne obveze zapisane u defteru kao i ostali domaćini u selu.

Zima - Dok su se polja odmarala pod zimom, Anbruš Matko i Lovre Andirić popravljali su plugove i kola, a u domaćinstvima se klale svinje i podmirivale posljednje porezne obveze.

Osmanski defter iz 1570. godine nije samo popis poreza. To je najstariji sačuvani zapis koji nam otkriva imena stanovnika Ilače, njihove gospodarske djelatnosti i svakodnevni život u drugoj polovici 16. stoljeća.

Ovo je tek jedno od deset poglavlja o osmanskoj (turskoj) okupaciji Ilače. Ako želite pročitati i ostala poglavlja, potražite ih OVDJE

500 godina od osmanske okupacije Ilače - 3. poglavlje: Tko je bio vlasnik zemlje?

 3. Tko je bio vlasnik zemlje?

Na prvi pogled odgovor se čini vrlo jednostavan – sultan.

Nakon osvajanja Slavonije i Srijema sva je zemlja formalno postala vlasništvo osmanskog sultana. To nije značilo da je sultan osobno upravljao svakom njivom ili livadom. Zemlju je davao na upravljanje svojim službenicima i vojnim zapovjednicima, poznatima kao spahije. Najjednostavnije rečeno, spahija je bio svojevrsni upravitelj zemlje, a ne njezin vlasnik.

Tko su bili spahije?

Spahije su bile konjanici osmanske vojske koji su za svoju vojnu službu dobivali pravo ubiranja prihoda s određenog područja. U miru su upravljali dodijeljenim posjedima i ubirali prihode, a u vrijeme rata morali su se sa svojim konjem i opremom odazvati u vojsku.

Važno je naglasiti da spahija nije bio vlasnik zemlje. On je imao pravo ubirati propisane poreze i brinuti se da se zemlja obrađuje, dok je stvarni vlasnik, prema osmanskom pravu, ostajao sultan.

Jesu li seljaci bili robovi?

Ne.

To je jedna od najčešćih zabluda.

Stanovnici Ilače nisu bili robovi niti su svakodnevno radili za spahiju. Oni su živjeli na svojim gospodarstvima i sami obrađivali zemlju, baš kao i prije dolaska Osmanlija.

Imali su pravo:

• obrađivati zemlju
• nasljeđivati pravo korištenja posjeda
• podizati usjeve
• raspolagati viškom uroda nakon podmirenja davanja

Ali nisu bili vlasnici zemlje u današnjem smislu riječi. Za korištenje zemlje morali su plaćati propisane poreze i davanja osmanskim vlastima.

Što se dogodilo ako bi netko napustio zemlju?

Osmanskim vlastima nije odgovaralo da njive ostanu neobrađene.

Ako bi obitelj pobjegla ili napustila selo, zemlja se mogla dati drugoj obitelji koja ju je bila spremna obrađivati i uredno plaćati poreze. Za osmanske vlasti napuštena zemlja nije predstavljala korist jer nije donosila porezne prihode.

Za državu je bilo mnogo važnije da zemlja donosi prihod nego tko će je obrađivati.

Važno je bilo obrađivati, a ne posjedovati

Danas nam je teško zamisliti takav sustav.

Navikli smo da je vlasnik zemljišta osoba čije je ime upisano u zemljišne knjige.

U osmansko vrijeme bilo je drukčije. Seljak je mogao cijeli život obrađivati istu njivu, ostaviti je svojoj djeci i unucima, ali ona formalno nikada nije bila njegovo vlasništvo.

Pravni vlasnik bio je sultan, spahija je imao pravo ubirati određene prihode, a seljak je imao pravo koristiti zemlju dok uredno ispunjava svoje obveze prema osmanskoj državi.

Shema 1. Odnos sultana, spahije i seljaka u osmanskom zemljišnom sustavu.

Ovo je tek jedno od deset poglavlja o osmanskoj (turskoj) okupaciji Ilače. Ako želite pročitati i ostala poglavlja, potražite ih OVDJE