500 godina od osmanske okupacije Ilače - 5. poglavlje: Vjera – kako su katolici sačuvali svoju vjeru pod Osmanlijama?

 5. Vjera – kako su katolici sačuvali svoju vjeru pod Osmanlijama?

"Pet stoljeća nakon dolaska Osmanlija često se postavlja pitanje: jesu li stanovnici Ilače morali promijeniti vjeru? Povijesni izvori daju sasvim drukčiji odgovor. Većina ih je ostala katolička. Nije bilo lako – crkava je bilo sve manje, svećenika još manje, a put do mise ponekad je trajao satima. Ipak, vjera je preživjela."

1. Dolazak Osmanlija nije značio nestanak katolika

Jedna od najraširenijih predodžbi o osmanskom razdoblju jest da su svi kršćani na osvojenim područjima morali prijeći na islam. Povijesni izvori, međutim, pokazuju da stvarnost nije bila tako jednostavna. Na području Srijema, pa tako i na prostoru na kojem se nalazila tadašnja Ilača, većina starosjedilačkog stanovništva ostala je katoličke vjere, premda je živjela u znatno težim okolnostima nego prije osmanskog osvajanja.

Katolici su i dalje mogli prakticirati svoju vjeru, ali uz određena ograničenja i obveze. Mnoge su crkve tijekom ratova stradale ili propale zbog neodržavanja, svećenika je bilo sve manje, a vjerski život često je ovisio o njihovim povremenim dolascima. Unatoč tomu, katoličke zajednice nisu nestale. Krštenja, vjenčanja i pokopi nastavili su se obavljati kad god su za to postojali uvjeti, a upravo je upornost običnih ljudi omogućila da se katolička vjera održi tijekom gotovo stoljeća i pol osmanske vlasti.

2. Kako je izgledao vjerski život?

Iako su Osmanlije uspostavile novu vlast, katolički vjerski život nije potpuno nestao. Stanovnici sela na prostoru današnje Ilače i okolice nastojali su, koliko su im to prilike dopuštale, sačuvati vjeru svojih predaka. Mise su se služile kada bi u selo ili obližnju župu stigao svećenik, što nije bilo često jer ih je nakon osvajanja bilo sve manje. Vjernici su tada koristili svaku priliku za ispovijed, pričest, krštenje djece ili sklapanje ženidbe.

Katolici su i dalje pokapali svoje pokojne na postojećim grobljima, čime su, uz vjersku tradiciju, čuvali i svoj identitet. Groblja su često bila jedina mjesta koja su svjedočila neprekinutom životu katoličke zajednice tijekom osmanske vlasti.

Takav život nije bio bez teškoća. Kršćansko stanovništvo plaćalo je posebne poreze koje muslimani nisu imali, a gradnja novih crkava ili obnova starih bila je vrlo ograničena i ovisila je o dopuštenju osmanskih vlasti. Zbog ratova, napuštanja naselja i nedostatka sredstava mnoge su crkve propadale, a pojedine su s vremenom potpuno nestale. Unatoč tomu, vjera se nije održavala samo u crkvenim zgradama, nego ponajprije u obiteljima koje su prenosile kršćanske običaje s naraštaja na naraštaj.

Kako je to izgledalo u tadašnjoj Ilači ne znamo u svim pojedinostima. Ipak, nema razloga vjerovati da je bilo drukčije nego u ostalim katoličkim selima istočnog Srijema, gdje se vjera održavala zahvaljujući upornosti mještana i povremenim dolascima svećenika.

3. Franjevci – čuvari katoličke vjere

"Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce." (Iv 10,11)

U najtežim godinama osmanske vlasti upravo su franjevci bili glavni oslonac katoličkom stanovništvu. Dok su mnoge župe ostale bez svojih župnika, franjevci su obilazili sela diljem Srijema i Slavonije, ne obazirući se na velike udaljenosti, nesigurne putove i brojne opasnosti. Njihov dolazak u neko selo za vjernike je bio mnogo više od običnog posjeta – bio je znak da Crkva nije zaboravila svoj narod.

Prilikom tih obilazaka služili su svetu misu, ispovijedali vjernike, krštavali djecu, vjenčavali mladence i dijelili bolesničko pomazanje. Često su u jednom obilasku morali obići više sela, pa je njihov dolazak bio rijedak, ali iznimno važan događaj za cijelu zajednicu. Mnogi su tada nastojali obaviti sve sakramente koje dotad nisu mogli primiti.

Franjevci nisu donosili samo sakramente. Donosili su i vijesti iz drugih krajeva, prenosili poruke među katoličkim zajednicama te svojim prisustvom hrabrili ljude da ustraju u vjeri. U vremenu kada su mnoge crkve bile napuštene ili porušene, upravo su oni održavali živom povezanost raspršenih katoličkih zajednica.

Može se pretpostaviti da su i stanovnici tadašnje Ilače doživljavali slične prizore. Kada bi se pročulo da u obližnje selo dolazi franjevac, mnogi su vjerojatno pješice ili zaprežnim kolima kretali na misu, ispovijed ili krštenje djece. Takvi su susreti bili rijetki, ali su predstavljali dragocjene trenutke zajedništva i nade. Iako o tome nemamo sačuvanih izravnih zapisa za Ilaču, upravo su tako izgledali vjerski život i pastoralna skrb u većem dijelu tadašnjeg Srijema.

Zahvaljujući njihovoj požrtvovnosti katolička vjera nije nestala ni nakon gotovo stoljeća i pol osmanske vlasti. Franjevci su ostali trajni simbol ustrajnosti i vjernosti narodu kojemu su služili.

Jeste li znali?
Apostolski vizitator Petar Masarechi 1623. i 1624. godine obišao je katoličke zajednice pod osmanskom vlašću. Zahvaljujući njegovim zapisima danas znamo kako su živjeli katolici u Srijemu gotovo stotinu godina nakon osvajanja.

4. Što je zabilježio Petar Masarechi?

Vrijedno svjedočanstvo o životu katolika pod osmanskom vlašću ostavio je apostolski vizitator Petar Masarechi, kojega je Sveta Stolica 1623. godine poslala da obiđe katoličke zajednice u Bugarskoj, Srbiji, Bosni, Slavoniji i Srijemu. Tijekom više od godinu dana putovao je kroz brojna mjesta, razgovarao sa svećenicima i vjernicima te sastavio opširno izvješće o stanju Katoličke Crkve na tim prostorima.

Njegovi zapisi otkrivaju da su katoličke župe, unatoč dugotrajnoj osmanskoj vlasti, i dalje postojale. Međutim, bile su siromašne, broj vjernika često je bio smanjen zbog ratova i iseljavanja, a mnoge su zajednice ostale bez stalnih svećenika. Franjevci su zato obilazili sela i nastojali održati vjerski život ondje gdje nije bilo organizirane župne službe.

Masarechijevo izvješće pokazuje da katolici nisu nestali s ovih prostora. Naprotiv, unatoč brojnim teškoćama nastavili su živjeti svoju vjeru, okupljati se oko rijetkih bogoslužja i čuvati svoje običaje. Njegovi zapisi danas predstavljaju jedan od najvažnijih povijesnih izvora za upoznavanje svakodnevice katoličkog stanovništva u Srijemu tijekom prve polovice 17. stoljeća.

Možemo pretpostaviti da je slično stanje bilo i na prostoru tadašnje Ilače. Iako se selo ne spominje izrijekom u njegovu izvješću, pripadalo je istom području koje je Masarechi obišao. Sudbina njegovih stanovnika stoga se vjerojatno nije bitno razlikovala od sudbine ostalih katoličkih sela istočnoga Srijema – život u skromnim prilikama, povremeni dolasci svećenika i velika ustrajnost u očuvanju vjere.

Tijekom više od godinu dana obišao je više od stotinu mjesta u tadašnjim osmanskim pokrajinama, razgovarao sa svećenicima i vjernicima.

Slika 1. prikaz Vukovara 1608. (M. Prandstetter) iz vremena osmanske okupacije

5. Kako je to izgledalo u Ilači?

O životu katolika u tadašnjoj Ilači sačuvano je vrlo malo izravnih podataka. Povijesni izvori ne spominju postojanje crkve ni stalne župe u selu tijekom osmanske vlasti. Zbog toga nije moguće sa sigurnošću opisati gdje su se stanovnici okupljali na bogoslužju niti kako je bio organiziran njihov vjerski život. Moguće je da su se bogoslužja povremeno održavala u privatnim kućama ili u nekom od obližnjih sela, no za takve pretpostavke zasad nema izravnih pisanih potvrda.

Ipak, na temelju izvora koji govore o istočnom Srijemu može se pretpostaviti da su i katolici u Ilači dijelili sudbinu okolnih sela. Vjerski život vjerojatno se odvijao uz povremene dolaske franjevaca ili drugih svećenika koji su obilazili katoličke zajednice, služili mise, krštavali djecu, vjenčavali mladence i ispovijedali vjernike. Takvi su dolasci bili rijetki, ali su imali veliko značenje za očuvanje vjere i zajedništva.

Tek nakon oslobođenja Srijema od osmanske vlasti i preseljenja sela na današnju lokaciju podignuta je prva poznata crkva u Ilači. Bila je drvena, građena od pletera oblijepljenog blatom i posvećena svetom Jakovu apostolu starijem. Ona označava početak novoga razdoblja u vjerskom životu sela i ne može se sa sigurnošću povezivati s razdobljem osmanske vlasti.

6. Zaključak

Osmanska vlast promijenila je granice, upravu i svakodnevni život stanovnika Ilače. No nije uspjela izbrisati njihovu vjeru. Ona se prenosila s roditelja na djecu, čuvala u obiteljima i održavala zahvaljujući ustrajnosti vjernika te požrtvovnosti franjevaca koji su obilazili raspršene katoličke zajednice.

Kada je krajem 17. stoljeća osmanska vlast nestala iz Srijema, katolička zajednica bila je oslabljena, ali nije bila slomljena. Na temeljima sačuvane vjere i upornosti njezinih stanovnika započela je obnova vjerskog i društvenog života. Ubrzo nakon oslobođenja i preseljenja sela na današnju lokaciju podignuta je prva poznata ilačka crkva, čime je otvoreno novo poglavlje u povijesti mjesta.

Ovo je tek jedno od deset poglavlja o osmanskoj (turskoj) okupaciji Ilače. Ako želite pročitati i ostala poglavlja, potražite ih OVDJE

500 godina od osmanske okupacije Ilače - 4. poglavlje: Porezi

4. Porezi

Dolaskom Osmanlija u Srijem stanovnici Ilače nisu prestali plaćati poreze. Naprotiv, kao i ranije, svako je domaćinstvo imalo niz novčanih i naturalnih obveza prema vlasti. Međutim, osmanski porezni sustav bio je vrlo precizno uređen. Svako selo bilo je popisano u posebnim poreznim knjigama – defterima – u kojima su bila navedena domaćinstva, njihovi posjedi te svi porezi koje su morali plaćati.
U defteru iz 1570. godine za Ilaču zabilježeno je petnaest kuća i dvije udovice koje su zajedno plaćale poreze u vrijednosti od 2.254 akče. Među tim ljudima nalazili su se Lukač Živijezdić, Đuro Matijaš, Mihal Anbruš, Andirijaš Đurić, Anbruš Matko, Lovre Andirić, Jovan Vukal, Nikola Pavić, Laćko Filip, Lukač Damjan, Peja Malić... i drugi domaćini čija su imena ostala sačuvana gotovo četiri i pol stoljeća. Iako o njihovim životima znamo vrlo malo, upravo zahvaljujući osmanskom defteru možemo pratiti njihove porezne obveze i barem djelomično rekonstruirati svakodnevicu tadašnje Ilače. Zahvaljujući tom popisu danas vrlo dobro znamo čime su se Ilačani bavili i koje su porezne obveze imali.

porez 1570. godine  - ukupno poreza 2254 - (cijene u akčama)
vrsta poreza	turski original	cijena
pšenica	hinta	700
raž i zob	şair ve çavdar	72
krmno bilje	alef	8
proso	erzen	91
porez na slamu, vrtove i ogrjevno drvo	resm-i giyah ve bostan ve hime	180
porez na ovce	âdet-i ağnam	100
porez na torove	resm-i ağil	20
desetina na košnice	öşr-i kevare	404
desetina na lan i konoplju	öşr-i keten ve kendir	134
desetina  na leću, grašak, grah i repu	öşr-i mercimek, grah, bakla, şargam	10
desetina  na kupus	öşr-i kelem	30
desetina na biber i luk	öşr-i biber ve piyaz	35
desetina na voće	öşr-i meyva	10
porez na burad/bačve	resm-i fici	10
porez na mladenku (svatovi)	resm-i arus	64
porez na ispašu na tuđem pašnjaku	resm-i polaçina	34
porez koji su plaćale udovice	resm-i bive	12
taksa za držanje svinja	bid'at i hanazir	225
porez na zaklane svinje	resm-i bojit'	55
dio izvanrednih pristojbi	nisf-i bâd-i hava	60

Iz poreznoga popisa 1570. godine, vidi se da je pšenica bila najvažnija poljoprivredna kultura u Ilači, dok su značajne prihode donosili i sijeno, vrtovi, lan i konoplja. Popis potvrđuje da su se stanovnici sela bavili raznolikom poljoprivredom i stočarstvom.

Desetina

Najvažniji porez bila je desetina (ušur). Plaćala se na gotovo sve poljoprivredne proizvode. U Ilači su porez plaćali na:

• pšenicu,
• raž i zob,
• ječam,
• lan i konoplju,
• leću, grah, bob i repu,
• kupus,
• papriku i luk,
• voće,
• vino,
• sijeno i povrtnjake.

Naziv "desetina" ne znači uvijek da je država uzimala točno deset posto uroda. Visina poreza ovisila je o vrsti proizvoda, mjesnim običajima i odlukama vlasti, ali je osnovno načelo bilo da dio uroda pripada državi ili spahiji.

Porez na kuću

Svako kršćansko domaćinstvo plaćalo je i porez po kući, odnosno glavarinu (filuriju). Taj je porez bio nasljednik starijega srednjovjekovnog poreza koji je postojao i prije dolaska Osmanlija. Plaćao se u novcu, jednom godišnje, a predstavljao je osnovnu obvezu svakoga domaćinstva.

Porez na stoku

Stočarstvo je također bilo oporezovano. U Ilači se spominju:

• porez na ovce,
• porez na svinje,
• porez na košnice,
• porez na ispašu.

Što je netko imao više stoke, to je plaćao veći porez. Defter jasno pokazuje da je stočarstvo bilo važan dio gospodarstva sela.

Ostali porezi

Osim glavnih poreza, postojale su brojne manje pristojbe. U Ilači su zabilježeni:

• porez na bačve vina,
• pristojba prilikom sklapanja braka,
• porez na proizvodnju piva,
• porez na svinje (bojit),
• razne pristojbe vezane uz korištenje zemljišta i gospodarskih dobara.

Takvi su porezi bili uobičajeni u cijelom Osmanskom Carstvu te su činili važan dio prihoda države i spahija.

Izvanredni ratni porezi

U vrijeme ratova država je mogla uvesti i posebne izvanredne namete. Oni nisu bili stalni, nego su se ubirali kada su bili potrebni novac, hrana ili prijevoz za vojsku. Takvi su porezi mogli predstavljati velik teret, osobito u razdobljima čestih ratova na habsburško-osmanskoj granici.

Radne obveze

Seljaci nisu davali samo novac i dio uroda. Povremeno su morali obavljati i različite radove za državu ili mjesnog spahiju. Sudjelovali su u održavanju putova, mostova, utvrda i drugih javnih objekata te pomagali pri prijevozu hrane i vojne opreme.

Jesu li Osmanlije doista nametnule nepodnošljive poreze?

U narodnoj predaji često se govori kako su osmanski porezi bili iznimno teški. Istina je nešto složenija. Porezna opterećenja svakako nisu bila mala, ali suvremena istraživanja pokazuju da ona u prvim desetljećima osmanske vlasti često nisu bila veća od obveza koje su seljaci ranije imali prema ugarskim i hrvatskim feudalnim gospodarima. Štoviše, nakon ratnih razaranja i depopulacije Slavonije Osmanlije su u početku čak nastojale zadržati umjerene poreze kako bi potaknule povratak stanovništva i obnovu poljoprivrede.

Na temelju podataka iz deftera moguće je barem djelomično rekonstruirati svakodnevni život stanovnika Ilače 1570. godine;

Proljeće - Možemo zamisliti kako je jednoga proljetnog jutra Mihal Anbruš sijao ječam, Nikola Pavić obrađivao svoje vrtove, a Lukač Živijezdić pripremao zemlju za sjetvu lana i konoplje.

Ljeto - Možemo zamisliti kako su u vrijeme žetve Đuro Matijaš, Andrija Đurić i Laćko Filip skupljali snopove pšenice, izdvajajući dio uroda koji će biti predan kao desetina.

Jesen - Nakon berbe voća i grožđa Jovan Vukal i Peja Malić morali su podmiriti porezne obveze zapisane u defteru kao i ostali domaćini u selu.

Zima - Dok su se polja odmarala pod zimom, Anbruš Matko i Lovre Andirić popravljali su plugove i kola, a u domaćinstvima se klale svinje i podmirivale posljednje porezne obveze.

Osmanski defter iz 1570. godine nije samo popis poreza. To je najstariji sačuvani zapis koji nam otkriva imena stanovnika Ilače, njihove gospodarske djelatnosti i svakodnevni život u drugoj polovici 16. stoljeća.

Ovo je tek jedno od deset poglavlja o osmanskoj (turskoj) okupaciji Ilače. Ako želite pročitati i ostala poglavlja, potražite ih OVDJE

500 godina od osmanske okupacije Ilače - 3. poglavlje: Tko je bio vlasnik zemlje?

 3. Tko je bio vlasnik zemlje?

Na prvi pogled odgovor se čini vrlo jednostavan – sultan.

Nakon osvajanja Slavonije i Srijema sva je zemlja formalno postala vlasništvo osmanskog sultana. To nije značilo da je sultan osobno upravljao svakom njivom ili livadom. Zemlju je davao na upravljanje svojim službenicima i vojnim zapovjednicima, poznatima kao spahije. Najjednostavnije rečeno, spahija je bio svojevrsni upravitelj zemlje, a ne njezin vlasnik.

Tko su bili spahije?

Spahije su bile konjanici osmanske vojske koji su za svoju vojnu službu dobivali pravo ubiranja prihoda s određenog područja. U miru su upravljali dodijeljenim posjedima i ubirali prihode, a u vrijeme rata morali su se sa svojim konjem i opremom odazvati u vojsku.

Važno je naglasiti da spahija nije bio vlasnik zemlje. On je imao pravo ubirati propisane poreze i brinuti se da se zemlja obrađuje, dok je stvarni vlasnik, prema osmanskom pravu, ostajao sultan.

Jesu li seljaci bili robovi?

Ne.

To je jedna od najčešćih zabluda.

Stanovnici Ilače nisu bili robovi niti su svakodnevno radili za spahiju. Oni su živjeli na svojim gospodarstvima i sami obrađivali zemlju, baš kao i prije dolaska Osmanlija.

Imali su pravo:

• obrađivati zemlju
• nasljeđivati pravo korištenja posjeda
• podizati usjeve
• raspolagati viškom uroda nakon podmirenja davanja

Ali nisu bili vlasnici zemlje u današnjem smislu riječi. Za korištenje zemlje morali su plaćati propisane poreze i davanja osmanskim vlastima.

Što se dogodilo ako bi netko napustio zemlju?

Osmanskim vlastima nije odgovaralo da njive ostanu neobrađene.

Ako bi obitelj pobjegla ili napustila selo, zemlja se mogla dati drugoj obitelji koja ju je bila spremna obrađivati i uredno plaćati poreze. Za osmanske vlasti napuštena zemlja nije predstavljala korist jer nije donosila porezne prihode.

Za državu je bilo mnogo važnije da zemlja donosi prihod nego tko će je obrađivati.

Važno je bilo obrađivati, a ne posjedovati

Danas nam je teško zamisliti takav sustav.

Navikli smo da je vlasnik zemljišta osoba čije je ime upisano u zemljišne knjige.

U osmansko vrijeme bilo je drukčije. Seljak je mogao cijeli život obrađivati istu njivu, ostaviti je svojoj djeci i unucima, ali ona formalno nikada nije bila njegovo vlasništvo.

Pravni vlasnik bio je sultan, spahija je imao pravo ubirati određene prihode, a seljak je imao pravo koristiti zemlju dok uredno ispunjava svoje obveze prema osmanskoj državi.

Shema 1. Odnos sultana, spahije i seljaka u osmanskom zemljišnom sustavu.

Ovo je tek jedno od deset poglavlja o osmanskoj (turskoj) okupaciji Ilače. Ako želite pročitati i ostala poglavlja, potražite ih OVDJE

500 godina od osmanske okupacije Ilače - 2. poglavlje: Jedan dan u Ilači 1526. godine

 2.  Jedan dan u Ilači 1526. godine

Pokušajmo na trenutak zamisliti da se nalazimo u Ilači, u ljeto 1526. godine, svega nekoliko tjedana prije dolaska Osmanlija.

Sunce još nije izašlo, a selo se već polako budi.

Iz niskih drvenih kuća, čiji su zidovi bili isprepleteni prućem i omazani blatom, a krovovi pokriveni slamom ili trskom, kroz otvor na krovu već se polako diže dim. Ognjišta su ponovno zapaljena, a domaćica u glinenom loncu kuha kašu od prosa. U glavnoj prostoriji, djeca još spavaju na drvenim klupama prekrivenim vunenim pokrivačima, dok domaćin izlazi pred kuću.

Najprije odlazi do bunara. Izvlači nekoliko kanti hladne vode za obitelj i stoku. U dvorištu ga već čekaju svinje, nekoliko ovaca i par goveda. Životinje predstavljaju najveće bogatstvo jedne obitelji.

Nakon skromnog doručka svi odlaze na posao.

Muškarci kreću prema poljima gdje rastu pšenica, ječam i proso. Ako nije vrijeme sjetve ili žetve, popravljaju ogradu, sijeku drva ili rade u vinogradu. Žene ostaju bliže kući. Brinu o vrtu, pripremaju hranu, predu vunu i paze na najmlađu djecu.

Stariji dječaci tjeraju svinje prema obližnjoj šumi Jelaš. Tamo će cijeli dan tražiti žir, baš kao što su to činile generacije prije njih. Djevojčice pomažu majci oko kuće ili odlaze po vodu.

Oko sela prostiru se guste šume, Jelaš i Bokšić. Prema Bosutu nalaze se bare, močvare i trščaci puni ptica i ribe. Ljetni zrak ispunjava kreket žaba, a u sumrak iz šume dopire rika jelena, roktanje divljih svinja, a ponekad i zavijanje vukova.

U podne nema dugog odmora. Sunce je visoko, a posla je još mnogo.

Jede se ono što se ponijelo od kuće - komad kruha od prosa ili ječma, sir ili kaša. Posao mora biti završen prije mraka jer umjetne rasvjete nema. Vrijeme određuju Sunce i godišnja doba.

Predvečer se selo ponovno okuplja.

Stoka se vraća s pašnjaka, svinje izlaze iz šume, a iz bunara se ponovno izvlači voda. Na ognjištu se kuha večera. Djeca slušaju priče starijih o prošlim ratovima, gladnim godinama i dobrim žetvama.

Nitko još ne zna da se samo nekoliko dana hoda južnije okuplja golema osmanska vojska sultana Sulejmana.

Stanovnici Ilače vjeruju da će i ova godina proći kao mnoge prije nje - mirno, uspavano i bez velikih događaja. Polja su zasijana, vinogradi obećavaju dobar urod, a život teče svojim uobičajenim tijekom.

Ne slute da će upravo 1526. godina zauvijek promijeniti njihovo selo. Za nekoliko mjeseci započet će gotovo stoljeće i pol osmanske vlasti.

Karta 2. Dvije Ilače u XVI. stoljeću – Stara Ilača (današnja Ilača)
i Ilača između Vašice i Batrovaca.

To je bilo jedno od posljednjih mirnih ljeta stare Male Ilače.

Ovo je tek jedno od deset poglavlja o osmanskoj (turskoj) okupaciji Ilače. Ako želite pročitati i ostala poglavlja, potražite ih OVDJE

500 godina od osmanske okupacije Ilače - 1. poglavlje: Dan kada je sve počelo

 500 godina od osmanske okupacije Ilače (1526. – 2026.) – gotovo dva stoljeća života pod polumjesecom

"Posvećeno svim naraštajima Ilačana koji su tijekom stoljeća sačuvali ime svoga sela." (Pavo Posavac)

Ovaj uvod književna je rekonstrukcija utemeljena na povijesnim činjenicama. Datum prolaska osmanske vojske kroz Staru Ilaču, smjer njezina kretanja i povijesne okolnosti potvrđeni su dostupnim izvorima, dok su opisi osjećaja i prizora napisani kako bi dočarali ono što nijedan kroničar nije mogao zabilježiti – kako je taj dan mogao izgledati očima običnih ljudi.

1. Dan kada je sve počelo

Bio je subota, 14. kolovoza 1526. godine. Nad ravnicom između Bosuta i Dunava dizala se jutarnja magla. U Staroj Ilači, selu koje je tada stajalo gotovo tri kilometra sjevernije od današnjeg naselja, ljudi su započinjali još jedan ljetni dan. Žetva je bila pri kraju, a u kućama su se već obavljale pripreme za sutrašnji blagdan Velike Gospe. Nitko nije mogao ni slutiti da će se toga jutra nad njihovim selom pojaviti oblak prašine koji će zauvijek promijeniti njegovu sudbinu.

Isprva nitko nije obraćao posebnu pozornost. Mogla su to biti trgovačka kola ili stada koja su tjerali pastiri. No, kako je sunce bilo sve više, prašina je postajala sve gušća, a iz nje su počeli dopirati tupi udarci tisuća kopita.

Prve izbjeglice već su pristizale u selo.

Nisu mnogo govorile. Nije ni trebalo. Dovoljna je bila jedna riječ.

– Turci.

U trenu se sve promijenilo. Žene su počele sklanjati djecu, muškarci su pogledavali prema jugu, a starci su šutjeli. Nije to bila obična vojska. Bila je to sila koja je na svome pohodu prema Ugarskoj već zauzela gotovo cijeli Srijem, a sada je prolazila i ovim krajem na putu prema Mohaču.

Nitko od stanovnika Stare Ilače nije mogao znati da toga dana posljednji put živi pod ugarsko-hrvatskom krunom. Vojska se nije zadržala. Kretala se prema Mohačkom polju, gdje će za trinaest dana odlučiti sudbinu jednoga kraljevstva. Ali za Staru Ilaču povratka više nije bilo.

Kako se oblak prašine polako gubio prema sjeveru, tako je zajedno s njime nestajao i jedan svijet. Stanovnici Stare Ilače toga još nisu bili svjesni, ali ugarsko-hrvatska vlast kojoj su pripadali upravo je postajala prošlost. Pred njima su bila gotovo dva stoljeća života pod novim gospodarom.

Karta 1. Srijem na Mercatorovoj karti iz 1595. godine. Iako položaji pojedinih naselja nisu u potpunosti usklađeni sa stvarnim geografskim položajem, karta vjerno prikazuje prostor kojim su tijekom 16. stoljeća prolazile osmanske vojske i u kojem je gotovo 173 godine živjela i Stara Ilača.

Danas se na mjestu Stare Ilače prostiru oranice. No prije pet stoljeća ondje je započela priča koja će obilježiti gotovo dva stoljeća života jednoga sela.

Teško je danas zamisliti kakav je dojam na stanovnike tadašnje Ilače mogao ostaviti dolazak osmanske vojske u ljeto 1526. godine. Većina ljudi nikada prije nije vidjela više od nekoliko stotina okupljenih osoba na sajmovima ili crkvenim proštenjimana sajmovima, vojnim smotrama ili crkvenim proštenjima. A sada su se, prema zapadu, kretali nepregledni redovi pješaka i konjanika, topovi, zaprežna kola, stada životinja i golema logistika koja je pratila vojsku sultana Sulejmana Veličanstvenog. Kolona je mogla biti duga desecima kilometara, pa joj je trebalo mnogo sati, a možda i više od jednoga dana, da u cijelosti prođe nekim područjem.

Moguće je da je položaj tadašnje Ilače, podalje od glavnih vojnih pravaca, bio jedan od razloga što je izbjegla razaranja kakva su zadesila mnoga naselja na putu velikih vojski., selo nije ležalo na glavnom vojnom pravcu. Upravo je njegov položaj, podalje od najvažnijih prometnica i utvrđenih gradova, vjerojatno bio jedan od razloga što je izbjeglo razaranja kakva su zadesila mnoga naselja na putu velikih vojski. Ipak, vijesti o njihovu prolasku, dim logorskih vatri i odjeci topova morali su biti podsjetnik da se pred očima stanovnika odvija jedan od najvećih vojnih pohoda tadašnje Europe.

Ovo je tek jedno od deset poglavlja o osmanskoj (turskoj) okupaciji Ilače. Ako želite pročitati i ostala poglavlja, potražite ih OVDJE