7. Stanovništvo
Iseljavanje
starosjedilačkog stanovništva
Osmansko osvajanje Srijema nije
značilo trenutačno nestajanje starosjedilačkog hrvatskog stanovništva.
Naprotiv, brojni povijesni izvori potvrđuju da je znatan dio katoličkih Hrvata
ostao živjeti na svojim ognjištima i nakon 1526. godine. Međutim, tijekom
gotovo stoljeća i pol osmanske vlasti dio stanovništva postupno se iseljavao
prema zapadnim krajevima, ponajviše zbog ratova, povećanih poreznih obveza,
nesigurnosti i čestih vojnih pohoda.
Iseljavanje nije bilo jednokratan
događaj, nego dugotrajan proces koji je imao različit intenzitet tijekom
pojedinih razdoblja osmanske vladavine. Posebno su teške bile godine velikih
austrijsko-osmanskih ratova u drugoj polovini 17. stoljeća, kada su mnoga sela
istočnog Srijema bila izložena pljačkama, razaranjima i ponovljenim vojnim
sukobima. Upravo su tada brojni stanovnici napuštali svoje domove i sklanjali
se u sigurnije krajeve zapadnije od bojišnice.
Ipak, raspoloživi izvori pokazuju da
starosjedilačko stanovništvo nije potpuno nestalo. Povjesničar Stjepan Pavičić
navodi kako su Hrvati katolici u zapadnom dijelu međurječja Bosuta i Dunava
uspjeli očuvati svoju narodnu cjelinu gotovo u cijelosti. U pojedinim naseljima
ostali su dovoljno brojni da su sačuvali svoja sela, mjesne običaje i govor,
unatoč višestoljetnoj osmanskoj vlasti. Za područje Ilače procjenjuje da je oko
1680. godine u selu živjelo približno četrdeset starinačkih hrvatskih obitelji,
što potvrđuje da je kontinuitet naseljenosti postojao i nakon više od stoljeća
i pol turske uprave.
Najveći val iseljavanja uslijedio je
tijekom Velikoga bečkog rata (1683. – 1699.). Nakon osmanskih poraza i ratnih
razaranja mnogi su stanovnici privremeno ili trajno napustili svoja naselja.
Istodobno su neka sela gotovo opustjela, dok su druga izgubila znatan dio svoga
starosjedilačkog stanovništva. Tek nakon Karlovačkog mira 1699. godine započelo
je razdoblje smirivanja prilika i postupne obnove naselja.
Dok
je dio starosjedilaca napuštao svoja ognjišta, na područje Srijema istodobno su
pristizale nove skupine stanovništva iz Bosne, Srbije i drugih krajeva
Osmanskoga Carstva. Tako je tijekom 16. i 17. stoljeća postupno nastajala nova
etnička i vjerska slika ovoga prostora.
Dolazak
novih stanovnika
Dolaskom Osmanlija nije se mijenjala
samo politička uprava nego i sastav stanovništva. Dok se dio starosjedilačkih
hrvatskih obitelji tijekom vremena iseljavao prema zapadnim krajevima, na
područje Srijema postupno su pristizali novi doseljenici iz raznih dijelova
Osmanskoga Carstva. Taj proces nije bio jednokratan, nego je trajao tijekom
cijelog razdoblja osmanske vlasti, a osobito je bio izražen nakon većih ratnih
sukoba i preseljavanja stanovništva.
Najprije su se u važnijim upravnim i
vojnim središtima naseljavali muslimani, među kojima je bilo državnih
službenika, obrtnika, trgovaca i pripadnika vojske. Takva su naselja nastajala
ponajprije u utvrđenim gradovima poput Iloka, Vukovara, Mitrovice i Morovića,
dok su sela uglavnom zadržavala pretežno starosjedilačko stanovništvo. Pavičić
ističe da muslimani u pravilu nisu naseljavali svako selo, nego su bili
okupljeni u većim upravnim i trgovačkim središtima.
Istodobno su Osmanlije na pogranična
područja naseljavale pravoslavno stanovništvo, ponajviše iz Srbije i Bosne.
Među njima je bilo ratnika koji su služili u pomoćnim vojnim postrojbama, ali i
obitelji koje su obrađivale zemlju i naseljavale opustjela ili slabo naseljena
područja. Doseljavanje nije bilo jednako u svim krajevima. U nekim je selima
broj pravoslavnih doseljenika ostao malen, dok su u drugima s vremenom postali
većinsko stanovništvo.
Za Ilaču Pavičić navodi da je oko
1680. godine uz približno četrdeset starinačkih hrvatskih obitelji bilo i novih
doseljenika iz okolnih krajeva te hrvatskih naselja u Bačkoj. Za razliku od
pojedinih susjednih mjesta, izravni utjecaj doseljenih ekavaca na govor Ilače
bio je razmjerno slab, pa je stari ikavski govor ostao očuvan još dugo nakon
završetka osmanske vlasti.
Nakon završetka Velikoga bečkog rata
i sklapanja Karlovačkog mira 1699. godine započeo je novi val naseljavanja. Na
područje istočnog Srijema pristizali su novi stanovnici iz Bosne, Srbije,
Bačke, Baranje, a kasnije i iz drugih hrvatskih krajeva. Time se stanovništvo
postupno obnavljalo, ali je u mnogim selima znatan dio starosjedilačkih
hrvatskih obitelji i dalje ostao živjeti na svojim ognjištima, zajedno s novim
doseljenicima.
Doseljavanje
novoga stanovništva nije značilo da je starosjedilačko stanovništvo nestalo.
Naprotiv, tijekom većeg dijela osmanske vladavine u mnogim su srijemskim selima
zajedno živjeli starosjedilački Hrvati, muslimani i pravoslavni doseljenici,
stvarajući složenu etničku i vjersku sliku ovoga prostora.
Miješanje
stanovništva
Tijekom gotovo 170 godina osmanske
vlasti istočni je Srijem postao prostor susreta različitih naroda, vjera i
kultura. Uz starosjedilačke Hrvate katolike, u pojedinim su se naseljima
nalazili muslimani te pravoslavni doseljenici iz Srbije, Bosne i drugih krajeva
Osmanskoga Carstva. Takav sastav stanovništva nije bio jednak u svim mjestima.
Dok su neka sela ostala gotovo potpuno hrvatska, druga su tijekom vremena
postala mješovita, a ponegdje su prevladali novi doseljenici.
Ilača je bila jedno od sela u kojem
su starosjedilački Hrvati tijekom cijeloga osmanskog razdoblja ostali važan dio
stanovništva. Prema Pavičićevim istraživanjima, oko 1680. godine u selu je
živjelo četrdesetak hrvatskih starinačkih obitelji, uz manji broj novodoseljenih
stanovnika. To pokazuje da osmanska osvajanja nisu značila potpuni nestanak
staroga stanovništva, nego postupno stvaranje nove, mješovite zajednice.
Takav suživot ostavio je tragove u
svakodnevnom životu. Ljudi različitih vjera međusobno su trgovali, obrađivali
zemlju, koristili iste putove i sajmove te preuzimali pojedine običaje, riječi
i način života. Posebno je vidljiv bio utjecaj turskoga jezika, iz kojega su u
svakodnevni govor ušle brojne riječi vezane uz kuću, odjeću, hranu, obrt i
upravu. Mnoge od tih riječi zadržale su se u hrvatskom jeziku sve do danas.
Pavičić posebno naglašava da su se u
istočnom Srijemu zajedno susretali različiti govori. Starosjedilački Hrvati
govorili su ikavskim štokavskim govorom, dok su mnogi pravoslavni doseljenici
govorili ekavicom, a pojedini doseljenici iz Bosne donosili su i jekavske
govore. Dugotrajan suživot postupno je mijenjao govor pojedinih sela, ali su
neka mjesta, među kojima i Ilača, uspjela zadržati stare ikavske osobine znatno
dulje od okolnih naselja.
Važno je istaknuti da miješanje
stanovništva nije značilo gubitak vlastitoga identiteta. Katoličke su župe
nastavile djelovati gdje je to bilo moguće, pravoslavne su zajednice osnivale
svoje crkve i manastire, a muslimansko stanovništvo razvijalo je vlastite
mahale, džamije i trgovačka središta. Svaka je zajednica čuvala svoje vjerske
običaje, ali je svakodnevni život stvarao brojne dodirne točke među njima.
Upravo je zbog toga istočni Srijem
tijekom osmanskog razdoblja postao jedno od najraznolikijih područja između
Save i Dunava. Iz toga su višestoljetnog suživota nastali brojni kulturni,
jezični i društveni tragovi koji su ostali vidljivi i dugo nakon oslobođenja od
osmanske vlasti.
Kraj
osmanske vlasti i novo naseljavanje
Nakon gotovo 170 godina osmanske
vlasti, kraj 17. stoljeća donio je velike promjene u Srijemu. Veliki bečki rat
(1683. – 1699.) označio je početak sloma osmanske prevlasti u ovim krajevima.
Nakon poraza osmanske vojske kod Beča uslijedio je niz habsburških vojnih
uspjeha, a bojišnica se postupno približavala Srijemu. Mnogi su gradovi i sela
tijekom tih ratnih godina više puta mijenjali gospodare, što je dodatno
otežavalo život stanovništvu.
Povlačenjem Osmanlija iz Srijema
veliki je dio muslimanskog stanovništva napustio naselja u kojima je živio i
preselio se prema Bosni te drugim dijelovima Osmanskoga Carstva. Istodobno su
se pojedini hrvatski stanovnici, koji su tijekom ratova izbjegli u sigurnije
krajeve, počeli vraćati na svoja ognjišta. Međutim, brojna su sela bila
opustošena ili znatno prorijeđena pa je nova habsburška vlast poticala
naseljavanje stanovništva iz različitih krajeva Monarhije i susjednih zemalja.
Novo naseljavanje odvijalo se
postupno tijekom 18. stoljeća. U istočni Srijem doseljavale su hrvatske
obitelji iz Bosne, Slavonije i Bačke, pravoslavno stanovništvo iz južnijih
krajeva te kasnije Nijemci, Mađari, Slovaci i drugi narodi. Time je ponovno
oblikovana etnička i vjerska slika ovoga prostora, koja će uz manje promjene
ostati prepoznatljiva sve do 20. stoljeća.
Ilača je, poput mnogih srijemskih
sela, nakon oslobođenja postupno obnavljala svoj život. Starosjedilačke
hrvatske obitelji, koje su uspjele preživjeti osmansko razdoblje, činile su
temelj obnove sela, a pridružili su im se novi doseljenici. Iz njihova zajedničkog
života nastala je zajednica koja je tijekom sljedećih stoljeća izgradila
današnji identitet Ilače.
Iako je osmanska vlast završila još
krajem 17. stoljeća, njezini tragovi nisu nestali. Ostali su sačuvani u jeziku,
pojedinim običajima, nazivima mjesta, načinu gradnje i svakodnevnom životu
stanovništva. Povijest osmanskoga razdoblja zato nije samo priča o ratovima i
osvajanjima, nego i o ljudima koji su na ovome prostoru živjeli, prilagođavali
se novim okolnostima i svojim radom stvarali temelje budućih naraštaja.
Osmanska je vlast u Srijemu trajala
gotovo 170 godina. Za to vrijeme mijenjali su se vladari, vojske i granice, ali
je život u Ilači, unatoč svim nedaćama, ipak opstao. Upravo zahvaljujući tim
ljudima danas možemo govoriti o više od pet stoljeća neprekinute povijesti
našega sela.
Ovo je tek jedno od deset poglavlja o osmanskoj (turskoj) okupaciji Ilače. Ako želite pročitati i ostala poglavlja, potražite ih OVDJE
Nema komentara:
Objavi komentar