Divlje gugutke u Zagrebu. Nekako u Sredini mjeseca travnja o. g. (1940) začuo sam iz mješovite šume na Radoševićevu Brijegu iznad Buconjićeve ulice čudnovato gukanje, koje je privuklo moju pažnju. Kao prirodoslovac ornitolog i kao lovac, koji se mnogo bavim u prirodi i dobro poznajem po glasu sve vrste naših golubova, nisam mogao u prvom početku nikako pravo odrediti golubiju vrstu, kojoj bi taj glas mogao pripadati. Najviše je glas sjećao na gugut goluba dupljaša [Columba oenas oenas Linne), a iz velike daljine na melodično kukanje kukavice. Poslije sam se sjetio, da sam taj glas već ipak negdje čuo i slušao i u probuđenoj spoznaji svijesti napokon sam utvrdio, da je to bilo prvi puta u kršu okoline Mostara, a drugi puta u Južnoj Srbiji u Bitolju. Bilo mi je jasno, da glas potječe od divlje gugutke (Streptopelia decaocto decaocto Frivaldszky), koju su, kako ornitolozi tvrde, nekad Turci prenijeli iz Arabije na Balkanski Poluotok i ispustili, pa se odonda u nekim krajevima udomila i posve aklimatizirala, te je danas ima u poludivljem i divljem stanju u nekim krajevima Hercegovine naročito u Mostaru i njegevoj okolini, Srbije (Bitolj, Prizren). Bugarske (Stara Zaora, Kiistendže), Crne Gore, (Busovnik, Botun) i t. d. većinom u posljednjim ostacima, jer je sa seobom Turaka prema Istoku i ona gotovo odasvud iščezla.
H. G. K. Molineux spominje kao područje njezina geografskog rasprostranstva Jugoslaviju (Bosna, Hercegovina, Crna Gora, Srbija), Albaniju, Macedoniju, Grčku, Tursku, Bugarsku i Malu Aziju, Cipar, Palestinu, Siriju i Mezopotamiju. Jedno je sigurne, da se divlja gugutka u većem broju održala kod nas u Jugoslaviji samo u okolini Mostara.
Razumljivo je, da se kao stručnjak nisam zadovoljio samo sa konstatacijom glasa, nego da sam se dao u potragu za samom pticom, koju sam doskora na svoju radost i iznenađenje otkrio u šumi na Radoševićevu Brijegu, a opazio je i na krovovima kuća na Pantovčaku i u Buconjićevoj ulici, gdje je sjedeći redovno na dimnjacima u sav glas gugutala.
Bila je to muška ptica. Nije potrajalo dugo, jer sam često polazio na njezino stanište u zasjedu, pa sam otkrio i ženku i njezino gnijezdo u starom boriku i dva mladića, a dobro u grmlju skriven mogao sam iz neposredne blizine od nekoliko metara promatrati plahu pticu i njeno vladanje i svom sigurnošću utvrditi, da se doista radi o pravoj divljoj gugutki, koja se daleko odbila od svoje južne postojbine i usred Zagreba nastanila. Ovo je prvi slučaj, da je na području hrvatske faune zatečena ova ptičja vrsta, i to ne u prolazu îli preseljavanju (migraciji)nego na samom gnjezdišlu, gdje je izvela i mlade, pa ovaj slučaj zaslužuje da se zabilježi kao rijetkost za domaću ornitološku nauku....
Divlja gugutka vrlo je slična poznatoj gugutki smijalici (Streptopelia risoria Linné, njem.
Lachtaube), koju ljudi rado drže i gaje u kavezima, ali se od nje razlikuje znatno glasom, a donekle i veličinom i bojom perja. Lako ju je prepoznati po nježnoj ružičastoj boji kao u cvijeta od breskve na prsima i glavi.
Svoje narodno ime »gugutka« dobila je po glasu »gu«, koji ona izgovara većinom trosložno sa umetnutom pauzom poslije prvoga ili drugoga sloga, dakle kao »gugu—gu« ili »gu-gugu« a kadšto i bez stanke: »gugu-gu«! Gugut je vrlo melodičan i daleko Se čuje a iza njega ostaje još uvijek i neki mukli prizvuk. Čuju se od nje i drugi glasovi, tako »kuku-ru« ili »kukuku-ru« i glasovi » meee meee«, koji sjećaju manje na smijanje, a više na blejanje jaganjaca.
Ali je najčešći tipični gugut, koji se rijetko ponavlja samo dva do tri puta nego većinom nekoliko puta. Jednom zgodom izbrojio sam uzastopce 19 guguta.
Od naših prirodoslovaca opisao je divlju gugutku iz Mostara prof. Antun Pichler u svojim »Prilozima avifauni okolice mostarske (1903)«. U Mostaru je zovu kumra, a to znači turski grlica. »Ona je tamo česta ptica, raširena po cijelomu gradu, gdje se leže po munarama i pod krovovima, a u okolini grada, na voćkama ili brijestovima, obraslim gustim bršljanom. Gugutka je u Mostaru stalna ptica, a živi od raznih sjemenaka, naročito od kostelje (Celtis australis Linné). U jednom se ljetu leže više puta, ali mijenja gnijezdo iza legla, vraćajući se obično sa drugoga legla u prvo gnijezdo
Pripreme za rasplodnju počinju vrlo rano, već u početku veljače. Oko polovice travnja viđaju se prvi poletarci, drugi u početku srpnja, a posljednji oko polovice rujna«.
»Broj se ovih ptica posljednjih decenija znatno povećao, ali se one otuđuju sve to više od ljudskih stanova, te se viđaju i u kršu oko Mostara«.
Za mojih ponovljenih posjela u Mostaru — zatekao sam ovu pticu i po kamenarama u blizini grada uz Neretvu, gdje se također leže. U početku rujna 1934 godine prigodom izleta limnološkoga kongresa kroz južne dijelove naše države iznenadio me je velik broj ovih ptica u Bitolju, gdje su zajedno sa čavkama, karakteristične ptice orijentalnoga izgleda ovoga grada. Mjesto naših golubova sjede tamo po krovovima niskih kuća čavke i »gugučke«, kako ih tamo zovu.
U Bitolju sam zabilježio i priču, da je gugučka ili kumra bila djevojka, koja je šivala u mašinu, ali ju je Bog pretvorio u pticu. Pozna se to na njoj i danas po onoj crnoj ogrlici na guši (vratu), jer je to šivaći konac, koji je ostao.
Za gugutku zabilježio sam još ova narodna imena: gumrija, ikamrija, kamrikuša, kumbrikuša. kumra, kumrija, kumrikuša, grgutica, smijalica.
Divlju i poludivlju kumriju spominju i neki narodni pisci iz Srbije, medu njima Sp. Radojeviću
časopisu »Karadžić« (III. 1901, 87): Gumrija slobodno ulazi u dućane i prima hranu. Po varošima u Staroj Srbiji vidi se dosta košnica obešenih o voće ili ispod streja, da gumrije u njima stanuju. Kad gumrija peva, u Prizrenu se ovako peva za njom: Gu, gu, gu! Gumrijal A gde ćeš? U Skoplje! A što ćeš? Za smokovel A komu? Lazaru! A što mu je? Boluje!«
Od srbijanskih zoologa Lj. Kozarac bilježi u svojoj »Zoologiji (1888, 189), da se po beogradskim baštama i u Topčideru viđaju poludivlje kumrije.
Što se gugutka kod nas održala, tomu je očito razlogom, jer ju Turci, a tako i naši Muhamedanci drže za svetu pticu, u koju ne smije nitko da dira.
Prema svojim opažanjima držim, da gugutka, koju gaje ljudi u kavezima nikako ne može da potječe od ove divlje gugutke, jer se one posve razlikuju glasom. Da se razlikuju samo bojom perja, još bi Se moglo porijeklo dopustiti, ali glas je tako upadljivo različit, da je svakome, koji divlju gugutku prvi puta čuje, a dobro poznaje i gukanje gugutke iz kaveza, odmah jasno, da su to dvije različite ptičje vrste.
Radi dopune napominjem, da sam ovu vrstu još 1908 godine ustanovio za Slavoniju na temelju jednoga primjerka ubijena u okolini sela Ilače 28 rujna iste godine (1908.), koji se čuva u
zoološkom odjelu Hrv. nar. muzjeja u Zagrebu. Pticu je muzeju poklonio Dragutin Kadrnoška, vlastelinski šumar u Tompojevcima, koji je o njoj dao ove zanimljive podatke:
»Ptica se doselila sa drugim običnim grlicama dosta kasno, u početka srpnja, te se najprije bavila u šljivicima oko sela Ilače. Doskora je zainteresovala svu okolicu svojim vrlo jasnim i karakterističnim gukanjem. Javljala se kao da u rog tuli tututu-tu! tututu-tul, a čulo se u daljinu
više od 1 km. Gukala je već ranom zorom i neprestano kroz cio dan do crna mraka, osim što bi Se na male stanke nešto odmarala. Kasnije se iz velikih selskih šljivika odselila na kratko vrijeme u vinograde, udaljene 1.5 km od sela a onda u šumu Krčevine i Bokšić. Ovdje je ostala jedno četiri sedmice jednako se javljajući svojim muklim glasom. Poslije se iz šume opet vratila u selo Ilaču, gdje ju je Bartol Martinović, čuvar lova, po mome nalogu ubio, dok je gukala na jednom dudu. Ptica je bila očito mužjak, koji je neprestano zazivao ženku, koju nije našao, premda je bio stalno u pratnji jedne obične grlice. Ptica je bila vrle plaha i pomno se sakrivala u krošnjama drveća, tako da je čuvar lova više puta na nju vrebao, dok ju je dobio«.
Slučaj iz Zagreba i ovaj iz Ilače dokazuju, da se gugutke sve više udaljuju od svoje prvobitne postojbine u našoj državi.
Alfred Brehm (Die Vogel 11,1922, 417) bilježi, da se gugutka pari i sa običnom grlicom (Streptopetta turtur turtur Linne), te izvodi križance, koji se opet plode sa jednom od osnovnih forma. Možda se o takvom slučaju radilo i kod gugutke iz Ilače?
M. Hirtz
H. G. K. Molineux spominje kao područje njezina geografskog rasprostranstva Jugoslaviju (Bosna, Hercegovina, Crna Gora, Srbija), Albaniju, Macedoniju, Grčku, Tursku, Bugarsku i Malu Aziju, Cipar, Palestinu, Siriju i Mezopotamiju. Jedno je sigurne, da se divlja gugutka u većem broju održala kod nas u Jugoslaviji samo u okolini Mostara.
Razumljivo je, da se kao stručnjak nisam zadovoljio samo sa konstatacijom glasa, nego da sam se dao u potragu za samom pticom, koju sam doskora na svoju radost i iznenađenje otkrio u šumi na Radoševićevu Brijegu, a opazio je i na krovovima kuća na Pantovčaku i u Buconjićevoj ulici, gdje je sjedeći redovno na dimnjacima u sav glas gugutala.
Bila je to muška ptica. Nije potrajalo dugo, jer sam često polazio na njezino stanište u zasjedu, pa sam otkrio i ženku i njezino gnijezdo u starom boriku i dva mladića, a dobro u grmlju skriven mogao sam iz neposredne blizine od nekoliko metara promatrati plahu pticu i njeno vladanje i svom sigurnošću utvrditi, da se doista radi o pravoj divljoj gugutki, koja se daleko odbila od svoje južne postojbine i usred Zagreba nastanila. Ovo je prvi slučaj, da je na području hrvatske faune zatečena ova ptičja vrsta, i to ne u prolazu îli preseljavanju (migraciji)nego na samom gnjezdišlu, gdje je izvela i mlade, pa ovaj slučaj zaslužuje da se zabilježi kao rijetkost za domaću ornitološku nauku....
Divlja gugutka vrlo je slična poznatoj gugutki smijalici (Streptopelia risoria Linné, njem.
Lachtaube), koju ljudi rado drže i gaje u kavezima, ali se od nje razlikuje znatno glasom, a donekle i veličinom i bojom perja. Lako ju je prepoznati po nježnoj ružičastoj boji kao u cvijeta od breskve na prsima i glavi.
Svoje narodno ime »gugutka« dobila je po glasu »gu«, koji ona izgovara većinom trosložno sa umetnutom pauzom poslije prvoga ili drugoga sloga, dakle kao »gugu—gu« ili »gu-gugu« a kadšto i bez stanke: »gugu-gu«! Gugut je vrlo melodičan i daleko Se čuje a iza njega ostaje još uvijek i neki mukli prizvuk. Čuju se od nje i drugi glasovi, tako »kuku-ru« ili »kukuku-ru« i glasovi » meee meee«, koji sjećaju manje na smijanje, a više na blejanje jaganjaca.
Ali je najčešći tipični gugut, koji se rijetko ponavlja samo dva do tri puta nego većinom nekoliko puta. Jednom zgodom izbrojio sam uzastopce 19 guguta.
Od naših prirodoslovaca opisao je divlju gugutku iz Mostara prof. Antun Pichler u svojim »Prilozima avifauni okolice mostarske (1903)«. U Mostaru je zovu kumra, a to znači turski grlica. »Ona je tamo česta ptica, raširena po cijelomu gradu, gdje se leže po munarama i pod krovovima, a u okolini grada, na voćkama ili brijestovima, obraslim gustim bršljanom. Gugutka je u Mostaru stalna ptica, a živi od raznih sjemenaka, naročito od kostelje (Celtis australis Linné). U jednom se ljetu leže više puta, ali mijenja gnijezdo iza legla, vraćajući se obično sa drugoga legla u prvo gnijezdo
Pripreme za rasplodnju počinju vrlo rano, već u početku veljače. Oko polovice travnja viđaju se prvi poletarci, drugi u početku srpnja, a posljednji oko polovice rujna«.
»Broj se ovih ptica posljednjih decenija znatno povećao, ali se one otuđuju sve to više od ljudskih stanova, te se viđaju i u kršu oko Mostara«.
Za mojih ponovljenih posjela u Mostaru — zatekao sam ovu pticu i po kamenarama u blizini grada uz Neretvu, gdje se također leže. U početku rujna 1934 godine prigodom izleta limnološkoga kongresa kroz južne dijelove naše države iznenadio me je velik broj ovih ptica u Bitolju, gdje su zajedno sa čavkama, karakteristične ptice orijentalnoga izgleda ovoga grada. Mjesto naših golubova sjede tamo po krovovima niskih kuća čavke i »gugučke«, kako ih tamo zovu.
U Bitolju sam zabilježio i priču, da je gugučka ili kumra bila djevojka, koja je šivala u mašinu, ali ju je Bog pretvorio u pticu. Pozna se to na njoj i danas po onoj crnoj ogrlici na guši (vratu), jer je to šivaći konac, koji je ostao.
Za gugutku zabilježio sam još ova narodna imena: gumrija, ikamrija, kamrikuša, kumbrikuša. kumra, kumrija, kumrikuša, grgutica, smijalica.
Divlju i poludivlju kumriju spominju i neki narodni pisci iz Srbije, medu njima Sp. Radojeviću
časopisu »Karadžić« (III. 1901, 87): Gumrija slobodno ulazi u dućane i prima hranu. Po varošima u Staroj Srbiji vidi se dosta košnica obešenih o voće ili ispod streja, da gumrije u njima stanuju. Kad gumrija peva, u Prizrenu se ovako peva za njom: Gu, gu, gu! Gumrijal A gde ćeš? U Skoplje! A što ćeš? Za smokovel A komu? Lazaru! A što mu je? Boluje!«
Od srbijanskih zoologa Lj. Kozarac bilježi u svojoj »Zoologiji (1888, 189), da se po beogradskim baštama i u Topčideru viđaju poludivlje kumrije.
Što se gugutka kod nas održala, tomu je očito razlogom, jer ju Turci, a tako i naši Muhamedanci drže za svetu pticu, u koju ne smije nitko da dira.
Prema svojim opažanjima držim, da gugutka, koju gaje ljudi u kavezima nikako ne može da potječe od ove divlje gugutke, jer se one posve razlikuju glasom. Da se razlikuju samo bojom perja, još bi Se moglo porijeklo dopustiti, ali glas je tako upadljivo različit, da je svakome, koji divlju gugutku prvi puta čuje, a dobro poznaje i gukanje gugutke iz kaveza, odmah jasno, da su to dvije različite ptičje vrste.
Radi dopune napominjem, da sam ovu vrstu još 1908 godine ustanovio za Slavoniju na temelju jednoga primjerka ubijena u okolini sela Ilače 28 rujna iste godine (1908.), koji se čuva u
zoološkom odjelu Hrv. nar. muzjeja u Zagrebu. Pticu je muzeju poklonio Dragutin Kadrnoška, vlastelinski šumar u Tompojevcima, koji je o njoj dao ove zanimljive podatke:
»Ptica se doselila sa drugim običnim grlicama dosta kasno, u početka srpnja, te se najprije bavila u šljivicima oko sela Ilače. Doskora je zainteresovala svu okolicu svojim vrlo jasnim i karakterističnim gukanjem. Javljala se kao da u rog tuli tututu-tu! tututu-tul, a čulo se u daljinu
više od 1 km. Gukala je već ranom zorom i neprestano kroz cio dan do crna mraka, osim što bi Se na male stanke nešto odmarala. Kasnije se iz velikih selskih šljivika odselila na kratko vrijeme u vinograde, udaljene 1.5 km od sela a onda u šumu Krčevine i Bokšić. Ovdje je ostala jedno četiri sedmice jednako se javljajući svojim muklim glasom. Poslije se iz šume opet vratila u selo Ilaču, gdje ju je Bartol Martinović, čuvar lova, po mome nalogu ubio, dok je gukala na jednom dudu. Ptica je bila očito mužjak, koji je neprestano zazivao ženku, koju nije našao, premda je bio stalno u pratnji jedne obične grlice. Ptica je bila vrle plaha i pomno se sakrivala u krošnjama drveća, tako da je čuvar lova više puta na nju vrebao, dok ju je dobio«.
Slučaj iz Zagreba i ovaj iz Ilače dokazuju, da se gugutke sve više udaljuju od svoje prvobitne postojbine u našoj državi.
Alfred Brehm (Die Vogel 11,1922, 417) bilježi, da se gugutka pari i sa običnom grlicom (Streptopetta turtur turtur Linne), te izvodi križance, koji se opet plode sa jednom od osnovnih forma. Možda se o takvom slučaju radilo i kod gugutke iz Ilače?
M. Hirtz
Nema komentara:
Objavi komentar