8. Kad rat nikada ne završava
Za većinu stanovnika tadašnje Ilače rat nije značio velike bitke ni slavne vojskovođe. Malo je tko znao što se događa kod Beča, Budima ili Siska. Mnogo je važnije bilo ono što se događalo pred vlastitim kućnim pragom.
Hoće li danas kroz selo ponovno proći vojska?
Hoće li tražiti hranu, sijeno i zob za konje?
Hoće li odvesti volove bez kojih se ne može preorati njiva?
Hoće li netko zapaliti sjenik ili vinograd?
Hoće li obitelj morati ponovno bježati u šumu?
Takva su pitanja bila dio svakodnevice ljudi koji su živjeli na prostoru između Dunava i Save.
Tijekom gotovo 170 godina osmanske vlasti Srijem je često bio pogranično područje između Osmanskoga Carstva i Habsburške Monarhije. Veliki ratovi nisu se vodili svake godine, ali su vojske neprestano prolazile ovim krajevima. Jedne su dolazile s istoka, druge sa zapada. Sa sobom su donosile nesigurnost, nova opterećenja i strah.
Stanovnici Ilače morali su nastaviti živjeti bez obzira na rat. Polja je trebalo zasijati i kada su se u daljini čuli topovi. Žetva se nije mogla odgoditi zato što je kroz Srijem prolazila vojska. Stoku je trebalo hraniti, djecu odgajati, a poreze plaćati bez obzira na to tko je u tom trenutku bio bliže bojišnici.
Ratovi su često donosili i nove obveze. Vojske su trebale hranu, sijeno, drvo, kola i konje. Seljaci su morali pomagati pri prijevozu opskrbe ili održavanju putova i mostova. Ponekad su upravo takve obveze bile veći teret od samih poreza.
Najteže je bilo u drugoj polovici 17. stoljeća, kada je započeo Veliki bečki rat. Bojišnica se sve više približavala Srijemu, a mnoga su sela više puta mijenjala gospodare. Ljudi su bježali pred vojskama, vraćali se svojim kućama, ponovno obrađivali zemlju i iznova započinjali život. Malo je bilo obitelji koje nisu osjetile posljedice tih ratova.
Ilača nije bila velika utvrda niti važno vojno središte. Upravo je zato vjerojatno izbjegla razaranja kakva su pogodila neke veće gradove. Ipak, njezini stanovnici nisu mogli izbjeći nesigurnost koju su donosila gotovo dva stoljeća sukoba. Živjeli su u vremenu u kojem je mir često bio samo kratki predah između dvaju ratova.
Možda je upravo zato najveća pobjeda tadašnjih Ilačana bila to što su, unatoč svim nedaćama, ostali na svojoj zemlji. Nastavili su obrađivati njive, podizati obitelji, čuvati vjeru i prenositi život iz naraštaja u naraštaj. Zahvaljujući toj upornosti selo je dočekalo kraj osmanske vlasti.
 |
| Slika 1: Prolazak vojski kroz srijemsko selo. Prizor koji se puno puta ponavljao, nažalost. |
Kad
se ljudi više nisu vratili
Najveća tragedija ratova nije uvijek
bila pogibija na bojištu. Mnogo češće selo je umiralo polako.
Kad bi se približila vojska,
stanovnici su bježali u šume, močvare ili u sigurnije krajeve. Neki bi se
vratili nakon nekoliko tjedana ili mjeseci, ali mnogi više nikada nisu pronašli
svoj dom. Kuće bi bile spaljene, stoka odvedena, polja zapuštena, a život bi
trebalo započeti iznova.
Mnogi su zato odlučili ostati ondje
gdje su pronašli sigurnost. Neki su se naselili u obližnjim selima, drugi u
gradovima ili na posjedima gdje su mogli dobiti zemlju za obradu. Tako su
tijekom 16. i 17. stoljeća brojna srijemska sela potpuno nestala. Na njihovim
su mjestima ostala samo napuštena polja, zarasla groblja ili tek ime koje se
još neko vrijeme spominjalo u starim popisima.
Nakon oslobođenja od Osmanlija Habsburška je vlast na mnogim mjestima zatekla golema prostranstva bez stanovništva. Upravo zato slijedilo je plansko naseljavanje novih obitelji iz raznih krajeva Monarhije i susjednih zemalja, čime je započelo novo poglavlje povijesti Srijema. Taj proces potvrđuju i istraživanja o demografskim promjenama Slavonije nakon oslobođenja.
 |
| Slika 2: Takvih sela danas se više ne sjećamo po
kućama ni stanovnicima, nego tek po nazivima hatara, oranica ili starih putova. Jedan takav primjer nalazi se i pokraj Ilače – Kundrovac. |
Ovo je tek jedno od deset poglavlja o osmanskoj (turskoj) okupaciji Ilače. Ako želite pročitati i ostala poglavlja, potražite ih OVDJE
Nema komentara:
Objavi komentar