9. Kraj osmanske vlasti – kada je sloboda ponovno zakucala na vrata Ilače
Gotovo sto sedamdeset godina stanovnici Ilače budili su se pod osmanskom vlašću.
Djeca su se rađala, odrastala i umirala ne poznajući drugačiji svijet. Naraštaji su prolazili, a svakodnevni život određivali su isti porezi, isti gospodari i ista neizvjesnost. Malo je tko još mogao pamtiti vrijeme prije dolaska Osmanlija 1526. godine.
Naizgled, ništa nije nagovještavalo da će se taj poredak uskoro urušiti.
Dok su seljaci u Ilači obrađivali svoja polja uz Bosut, stotinama kilometara dalje europski vladari pripremali su sukob koji će promijeniti sudbinu čitave srednje Europe. Nitko u selu nije mogao znati da će upravo događaji daleko od njihovih domova odlučiti kako će izgledati budućnost Ilače.
Beč – početak
kraja
Godine 1683. Osmansko Carstvo poduzelo je posljednji veliki pokušaj osvajanja srednje Europe. Velika vojska velikog vezira Kara Mustafe-paše stigla je pred zidine Beča, prijestolnice Habsburške Monarhije. Pad grada značio bi otvaranje puta prema unutrašnjosti Europe i vjerojatno potpuno drukčiji tijek europske povijesti.
Opsada je trajala gotovo dva mjeseca. Branitelji su izdržavali neprestano bombardiranje i podkopavanje zidina, očekujući pomoć koja je napokon stigla 12. rujna 1683. godine. Združena kršćanska vojska, predvođena poljskim kraljem Janom III. Sobjeskim, u odlučujućoj je bitci porazila Osmanlije i prisilila ih na povlačenje.
Poraz kod Beča nije odmah oslobodio Slavoniju ni Srijem, ali je označio početak dugoga procesa koji će u sljedećih šesnaest godina potpuno promijeniti odnos snaga. Po prvi put nakon mnogo desetljeća Osmansko Carstvo više nije napredovalo – počelo se povlačiti.
Za stanovnike Ilače promjene još nisu bile vidljive. Život je tekao kao i prije, ali kotač povijesti već se počeo okretati u drugom smjeru.
Veliki bečki rat – bojište se približava Slavoniji
Pobjeda kod Beča nije značila
trenutačni kraj osmanske vlasti. Ona je bila tek početak dugoga sukoba koji će
ući u povijest kao Veliki bečki rat (1683. – 1699.).
U godinama koje su slijedile
habsburška vojska, potpomognuta saveznicima okupljenima u Svetu ligu, postupno
je potiskivala Osmanlije prema jugu i istoku. Nakon gotovo stoljeća i pol
neprestanih osmanskih osvajanja, rat je prvi put krenuo u suprotnom smjeru.
Dok su europske vojske odnosile
pobjede u Ugarskoj, rat se polako približavao i Slavoniji. Godine 1687.
oslobođeni su Osijek i Valpovo, a tijekom sljedećih mjeseci oslobođeni su Vukovar,
Ilok, Požega, Virovitica i druga važna mjesta. Osmanska vlast, koja se
desetljećima činila nepokolebljivom, počela se raspadati.
Za stanovnike Ilače to su bile
vijesti koje su budile nadu, ali i strah. Povlačenje osmanske vojske nije
značilo mir. Naprotiv, upravo su tada Srijemom prolazile velike vojske, sela su
često ostajala bez hrane i stoke, a stanovništvo je ponovno osjećalo svu težinu
rata. Nitko nije mogao znati hoće li se Osmanlije uspjeti zaustaviti ili će
Habsburška Monarhija nastaviti napredovanje.
Nakon više od stoljeća i pol
osmanske vlasti činilo se da se približava odlučujući trenutak. Taj će trenutak
doći u jesen 1697. godine, na obali rijeke Tise, kod mjesta koje će ući u sve
europske povijesne knjige – Sente.
Bitka kod Sente – jedan dan koji je promijenio sudbinu
Slavonije i Srijema
Dana 11. rujna 1697. godine
osmanska vojska našla se na obali rijeke Tise kod Sente. Veliki vezir Elmas
Mehmed-paša namjeravao je prijeći rijeku i nastaviti vojni pohod prema sjeveru.
Smatrao je da je habsburška vojska predaleko da bi mogla ozbiljnije ugroziti
prijelaz.
No dogodilo se upravo suprotno.
Princ Eugen Savojski, vrhovni
zapovjednik habsburške vojske, brzo je uočio priliku koju nije namjeravao
propustiti. Dok je velik dio osmanske vojske još prelazio preko pontonskog
mosta, naredio je iznenadni napad.
Napad je bio silovit i potpuno
neočekivan. Osmanske postrojbe našle su se stiješnjene između habsburške vojske
i rijeke. Nastala je panika. Mnogi su vojnici poginuli u borbi, a mnogi su se
utopili pokušavajući pobjeći preko Tise. U metežu je poginuo i veliki vezir,
dok su topovi, zastave, riznica i golema količina vojne opreme pali u ruke
pobjednika.
Bitka je trajala tek nekoliko sati,
ali njezine posljedice osjećale su se desetljećima.
Toga dana nije nestala samo jedna
vojska. S njom je nestala i posljednja ozbiljna nada Osmanskoga Carstva da će
zadržati prevlast u ovim krajevima. Nakon gotovo dva stoljeća neprekidnog
napredovanja, Osmanlije su izgubile inicijativu i bile prisiljene prihvatiti pregovore
o miru.
Vijest o velikom porazu brzo se
proširila cijelim Srijemom. Vjerojatno je i do stanovnika Ilače stigla za
nekoliko dana ili tjedana, prenoseći vijest da se događa nešto što dotad nitko
nije mogao ni zamisliti – osmanska vlast, koja je gotovo 170 godina izgledala
nepromjenjiva, počela se urušavati.
Za ljude u Ilači rat još nije bio
završio. Ali prvi put nakon mnogo naraštaja mogli su vjerovati da će njihova
djeca možda živjeti u drukčijem svijetu.
Topovi kod Sente utihnuli su već
istoga dana. No njihov odjek čuo se još dvije godine – sve do pregovaračkog
stola u Srijemskim Karlovcima, gdje će biti odlučena sudbina cijele Slavonije i
Srijema.
Bitka kod Sente, slikar Franz Eisenhut, godine 1896.
Karlovački mir – sloboda se vraća u Srijem
Dvije godine nakon pobjede kod Sente
predstavnici Habsburške Monarhije i Osmanskoga Carstva sastali su se u Srijemskim
Karlovcima. Nakon dugih pregovora 26. siječnja 1699. godine potpisan
je mirovni ugovor koji je označio kraj Velikoga bečkog rata.
Za Slavoniju i Srijem to nije bio
tek diplomatski sporazum. Bio je to početak novoga razdoblja.
Osmansko Carstvo odreklo se gotovo
cijele Slavonije i velikoga dijela Srijema. Nakon gotovo sto sedamdeset i tri
godine završila je osmanska vlast nad Ilačom.
Za stanovnike sela nije se sve
promijenilo preko noći. Trebalo je obnoviti kuće, ponovno urediti polja,
uspostaviti novu upravu i organizirati život pod novom vlašću. Ipak, prvi put
nakon mnogih naraštaja budućnost više nije određivala osmanska granica, nego
novi početak pod Habsburškom Monarhijom.
Povijest je zatvorila jedno dugo
poglavlje.
Epilog
Možemo samo zamisliti kako je
izgledao jedan običan proljetni dan u Ilači 1699. godine.
Šuma Jelaš je stajala kao i stoljećima
prije. Polja su čekala novu sjetvu, a ptice su pjevale istim glasom kao i onda
kada su u selo stigli prvi osmanski vojnici 1526. godine.
Promijenili su se samo ljudi i
vrijeme.
Nakon gotovo sto sedamdeset i tri
godine završilo je jedno od najdužih razdoblja u povijesti Ilače. Naraštaji
koji su cijeli život proveli pod osmanskom vlašću polako su odlazili, a dolazili
su novi koji će odrastati u drukčijoj državi i u drukčijem svijetu.
Za Ilaču je započelo novo poglavlje
njezine povijesti.
Ilača je preživjela. To je možda i njezina najveća pobjeda.
Ovo je tek jedno od deset poglavlja o osmanskoj (turskoj) okupaciji Ilače. Ako želite pročitati i ostala poglavlja, potražite ih OVDJE
Nema komentara:
Objavi komentar