Ilački nijemci - odlazak iz sela (19.10.1944.)

 Iz knjige Florian Neller: Illatsch(a) Der syrmische Wallfahrtsort, 1987

Gubitak domovine

Protjerivanje, bijeg, evakuacija

Velika sovjetska ofenziva 22. lipnja 1944. bila je uvod u evakuaciju, protjerivanje i bijeg etničkih Nijemaca na jugoistoku. Pred kraj rata najveći dio Jugoslavije bio je pod partizanskom vlašću. Crtu bojišnice Osijek-Brčko, koja je stagnirala nekoliko mjeseci, njemačke i hrvatske trupe morale su napustiti nakon početka velike ofenzive partizanskih brigada sredinom travnja 1945. godine. Toliko o komentarima o završetku rata u srijemskim i slavonskim krajevima.

Tragedija za njemačke stanovnike tada se već dogodila, ali još nije bila gotova. Povijesno gledano, te su pojave službeno priznate još 1975. godine za povijesnu obradu i pristupe za izvođenje zaključaka. Američki pravni učenjak Alfred M. de Zayas napisao je 1977.: “Postoje događaji u ljudskoj povijesti koji su svima postali poznati i koji su pomogli oblikovati svijest ljudi. Drugi svjetski rat jedan je od tih formativnih događaja. Vrlo važan ratni događaj nije dobio pozornost koju zaslužuje izvan Njemačke: “Bijeg i protjerivanje petnaest milijuna Nijemaca iz njihovih domova u srednjoj i istočnoj Europi.

Uglavnom su stradali nedužni jednostavni ljudi, poljoprivrednici, radnici, muškarci i žene svih zanimanja. Autor Zayas piše na drugom mjestu: “Dvadeseto stoljeće postalo je nova era masovne migracije. Protjerani su veliki dijelovi stanovništva, stradali su milijuni izbjeglica. Tjelesna i duševna patnja milijuna protjeranih ne može se izmjeriti, a rane do danas nisu u potpunosti zacijelile!"

Raseljavanje Nijemaca na zapad tijekom i nakon Drugog svjetskog rata odvijalo se u nekoliko faza. Druga faza je bila evakuacija, treća faza je neorganizirani bijeg. Najduža i vjerojatno najskuplja faza bilo je samo protjerivanje, koje je započelo u ožujku i travnju 1945. godine. Budući da su protjerivači često isticali da su Nijemci pobjegli, ovdje se mora reći da je bijeg uvod u protjerivanje. Javnost jedva da je primijetila tragediju masovnog protjerivanja, a ipak je to najoštrija kazna u raznim oblicima, prije svega gubitka ljudi, cjelokupne imovine i gubitka domovine.

Potsdamski sporazum od 2. kolovoza 1945. osigurao je pravne korake za sustavno protjerivanje etničkih Nijemaca koje je trajalo dugo vremena. Posebno je rigorozno nakon toga postupila Jugoslavija, koja nije bila predmet Potsdamskog sporazuma. (Potsdamski sporazum uspostavili su H. Truman, W. Churchill i J. Staljin.) Toliko o vojnim i političkim činjenicama.

Početkom rujna 1944. pitanje opće evakuacije Nijemaca u Hrvatskoj, pod pritiskom vojne situacije, dobiva na važnosti. U smjernicama iz rujna 1944. postavljen je opći okvir za deportaciju. Djeca su prva trebala biti dopremljena u Njemačku vlakom na liniji Osijek - Beč, dok je glavnina Nijemaca trebala proći kroz Mađarsku. 25. rujna 1944. Ministarstvo vanjskih poslova u Njemačkoj uputilo je poslanstvo u Zagreb da konačno koordinira plan evakuacije. Nakon toga je također određeno da će se njemačka naselja u Hrvatskoj sustavno iseljavati od istoka prema zapadu, počevši od Zemuna pa dalje prema zapadu. Nijedno selo nije bilo dopušteno evakuirati prije nego što se evakuira susjedno selo na istoku. Plan evakuacije odgovarao je interesima Nijemaca, koji su morali bježati ne samo pred Rusima, već i pred partizanima. Potkraj listopada Nijemci su smatrali da su Srijem i Slavonija evakuirani. Samo oni koji su se dobrovoljno isključili mogli su ostati. Pretežno zatvoreni i uredni pohodi išli su preko Baranje i južne Mađarske ispod Balatona i stigli u Austriju krajem listopada/početkom studenog 1944.

Pripreme u Ilači

Prema smjernicama i preporukama, razmatrala su se i u našem selu razmatranja i pripreme od rujna 1944. godine. Početkom listopada većina njemačkih lokalnih stanovnika shvatila je da mora barem privremeno napustiti selo. Postale su očite opasnosti po život i tijelo od približavanja kraja rata i ostanka u selu.

Neko vrijeme prije stvarnog povlačenja 19. listopada 1944. tu i tamo su se vršile pripreme. Trebalo je dovesti u red konjske zaprege i pokrove. Nisu svi konji bili potkovani i bez potkova ne bi bilo uputno puštati konje po asfaltiranim ili makadamskim cestama. Mnogima je bilo teško odabrati svoju prtljagu i zalihe, jer nada u povratak nikada nije umirala i ovisila je o tome što će ponijeti sa sobom. Na kraju su u kola stavljene najnužnije namirnice za oko četiri tjedna, posteljina, donje rublje i sl.

Pripreme su uključivale i podjelu i raspodjelu obitelji koje nisu imale vlastita vozila. Neki od starijih mještana i djece na put su ispraćeni vlakom.

Odlazeći Nijemci i domaći Hrvati s velikom su sjetom i zabrinutošću raspravljali o ovom važnom događaju. Hrvati su pokušali uvjeriti svoje susjede Nijemce da trebaju ostati i da će ih zaštititi. Niti je bilo lako zahtijevati da Švabe, toliko vezane za kuću, za vlastitu stoku i zemlju, doslovno odustanu od svega.

Voljeni zavičaj, stečen radom, čestitošću i mnogo prolivenog znoja, ljudsku povezanost s hrvatskim žiteljima mjesta i strancima drugih nacionalnosti u tom kraju trebalo je zauvijek ostaviti – kako se kasnije pokazalo. Na dan odlaska - 19. listopada 1944. - završilo je 80 godina njemačke povijesti u Ilači.

Ovdje ćemo prikazati kako je bio sastavljen broj stanovnika u selu 1941. godine: Selo je imalo ukupno 300 kućnih brojeva i 1500 stanovnika. U selu je živjelo 112 podunavsko-švapskih obitelji s ukupno 485 stanovnika, što znači da je njemačko stanovništvo činilo oko trećinu ukupnog stanovništva.

U travnju 1944. u selu su od lipnja bili smješteni Nijemci iz Lipovca i iz Garčina. Ovi Nijemci su također evakuirani zajedno s redovnim njemačkim stanovnicima iz Ilače.

polazak ilačkih nijemaca iz sela, 19.10.1944.

Put prema zapadu

U četvrtak 19. listopada u 9 sati pohod je krenuo prema Tovarniku. Prethodno su krave i svinje istjerane na ulicu i dopremljene na vojno preuzimanje od strane preostalog lokalnog osiguranja u Tovarniku. Petnaestak obitelji napustilo je selo vlakom, ali većina je otišla sa 70 konjskih zaprega.

U Tovarniku je postavljena središnjica za pohode koji su prolazili i s istočnog Srijema. Tamo su podijeljene prve upute i pravila ponašanja tijekom dugog putovanja. Prvi dan smo se odvezli do Sotina, gdje smo prvi put odsjeli. Smještanje je obavljeno kod Nijemaca, koji su ostali kod kuće još nekoliko dana, ali su već obavili sve pripreme za polazak. Drugi dan put je išao preko Vukovara do Sarvaša, gdje smo prespavali. Putovanje je zatim nastavljeno preko Osijeka do Darde u Baranji, gdje su se po treći put preselili u noćenje. Kod Osijeka je bilo poteškoća zbog velikih gužvi na mostu, ali i zbog strogih kontrola vojne policije. Kod Udvara je prošla granica prema Mađarskoj. Od Udvara put je nastavljen preko Bohla i južno od Pečuha. Između toga bio je dan odmora, a naše su obitelji bile smještene kod seljaka. Na taj su dan žene mogle ispeći kruh i oprati, mladi i radno sposobni stariji članovi pomagali su mađarskim domaćinima u berbi šećerne repe. Jezično razumijevanje bilo je gotovo nulto, ali ljudsko razumijevanje i spremnost da se pomogne jedni drugima bili su vrlo visoki. Ovaj dan bio je vrlo ugodan za ljude i konje i dao je novu snagu za daljnji put. Nisu sva mjesta na daljnjem putovanju imala takve pogodnosti.

prolazak ilačkih nijemaca kroz Mađarsku

Budući da nema točnih podataka naših domaćih članova o tome u kojim mjestima smo noćili dalje do austrijske granice, može se pretpostaviti da je ruta bila ista kao i u susjednim mjestima. U skladu s tim, putovanje je išlo na zapadnom kraju jezera Balaton preko Sarvara do Odenburga.

Hranjenje konja i opskrba ljudi bili su vrlo neredoviti, tako da su često bila dostupna samo hladna jela. Konje je trebalo hraniti na svoj način. Putem se „nabavljalo" sijeno ili kukuruz. No, bile su postavljene i okrepne stanice i opskrbne stanice. Jesensko vrijeme stvaralo je mnoge poteškoće, jer je padalo dosta kiše, a noći su već bile hladne.

Pri prelasku granice s Austrijom, naravno, bilo je veliko olakšanje već samom činjenicom da se s lokalnim stanovništvom može razgovarati njemački. Ali bilo je zapanjujuće iznenađenje kada se čulo da ljudi u Gradišću govore hrvatski, tim više što naši mještani o tim Hrvatima gotovo da i nisu čuli ništa. Prvo noćenje na austrijskom tlu bilo je u Baumgartenu (Burgenland). Put je nastavljen preko Wiener Neustadta. Tamo je grupa primila prvo upozorenje na zračni napad i napad na grad. Kolona je morala biti parkirana i ljudi su tražili zračni zaklon. Među članovima kolone nije bilo žrtava.

kratak odmor ilačkih nijemaca u Burgenlandu (Austrija)

Iz Wiener Neustadta put je vodio u Leobersdorf, St. Veit, Berndorf, Altenmarkt, Hainfeld. Noćilo se također u Hainfeldu. Zatim smo se vozili - što je bilo vrlo teško za naše konje - do Wilhelmsburga i dalje do St. Pltena. Tamo smo bili još jednu noć. Hanns Stemmer, koji je u međuvremenu teško obolio, smješten je u bolnicu u St. Poltenu, gdje je i umro 24. veljače 1945. godine. Iz St. Poltena nastavili smo preko Melka za Amstetten i Enns. Noćenja su također bila u Ennsu. Međutim, jedva da je bilo prilike za ljude ili konje da se ondje opuste, budući da je smještaja bilo u izobilju i pružao se samo u najgorim uvjetima. Iz Ennsa smo išli preko Linza u Alkoven. Smještaj kod farmera u Alkovenu ponovno je bio vrlo opuštajući, jer je opet bilo odgovarajuće hrane za ljude i životinje i suhih mjesta za spavanje. Isprva je rečeno da će se putovanje zaustaviti u Alkovenu i da će obitelji ostati u nastambama. Ali ujutro sljedećeg dana upućen je poziv za nastavak putovanja. Zatim je išao preko Eferdinga, Waizenkirchena i St. Willibalda do Raaba. Dolazak u Raab bio je 14. studenoga 1944. i noćenje je ujedno bilo i posljednje za kraj putovanja. Kako je proteklih dana padala velika kiša, masovni smještaj je bio u vrlo lošem stanju, a umor je već uzeo maha, svi su odahnuli kada je sutradan uslijedila raspodjela po okolnim mjestima. Otprilike jedna trećina povorke bila je dodijeljena zajednicama St. Willibald, Zell/Pram i Kopfing. Dana 15. studenog u ovim se zajednicama odvijao smještaj kod pojedinačnih poljoprivrednika ili kod lokalnih obitelji. Zbog raštrkanog karaktera naselja, našim je sunarodnjacima bilo pomalo teško pronaći novi dom i to novi dom i do šest kilometara, pa i više od središta sela, s uglavnom usamljenim gospodarstvima.

Često je bilo potrebno nekoliko dana da rođaci saznaju gdje su im najmiliji i kako je najbolje doći do njih. Osim nekoliko iznimaka, naši su se sunarodnjaci postupno snalazili u lokalnim uvjetima i stvarali dobre kontakte te su ubrzo dobivali priliku za zapošljavanje.

Kada su 19. listopada otišli, s njima nisu mogli odmah poći pripadnici lokalne službe osiguranja, tzv. domobrani. Dobili su upute da vojsci osiguraju hranu i stoku te da osiguraju mir, red i sigurnost u gradu. Nakon osam dana, međutim, i oni su mogli krenuti na put do rođaka koji su se dovezli naprijed. Manje-više istom rutom stigli su do Raaba ili zajednica u kojima su se žene, djeca i roditelji već bili smjestili.

Oni koji su putovali vlakom odvedeni su u Schladming im Ennstal i tamo smješteni. Budući da ih nije bilo puno, trebalo im je samo nekoliko tjedana da pronađu svoje rođake. Gospođa Maria Wist umrla je u Schladmingu prije nego što je uspjela kontaktirati svoju rodbinu u Zell/Pramu.

Sve u svemu, trebalo je malo prije Božića 1944. da se svi članovi obitelji i rodbina pronađu. Do tada je trebalo dosta vremena dok se dodijeljeni smještaj u dvorištima ili u slučaju obitelji u naseljenim mjestima i okolnostima ne pripremi na odgovarajući način. Konje su unajmljivali poljoprivrednici i obično su odmah uključeni u radni proces. Unatoč karticama s hranom i manjim poboljšanjima od farmera, povremeno su morali trpjeti glad i hladnoću. Ratna događanja i njihove posljedice pomno su se pratila radi informacija. Još je postojala nada da će se nakon završetka rata, bez obzira na ishod, moći krenuti na put kući. Način života i geografski uvjeti u Austriji doživljavani su kao neobični.

 Oni koji su ostali

Nakon što je ogromna većina Nijemaca pobjegla, kuće su ostale prazne. Neke su krave i svinje ostale u stajama ili u dvorištima. Sve poljoprivredne zalihe i kućanski namještaj ostali su bez nadzora i s otključanim vratima u kući. Susjedi povučenih Nijemaca zamoljeni su da stalno motre i budu na oprezu. U nekim su slučajevima kućanske stvari barem privremeno ostavljene susjedima na čuvanje, a na skrb su predani i kućni ljubimci.

Kao i u svim susjednim selima i svim njemačkim mjestima, prije ili kasnije namještaj i potrepštine su tijekom borbi ili neposredno nakon njih iznesene iz kuća i odnesene od strane vlasti ili mještana za daljnju upotrebu.

Nijemci koji su ostali u selu podlijegali su osnovama jugoslavenske njemačke politike. Čini se da ti temelji postoje još od odluka "Antifašističkog vijeća" (AVNOJ-a) od 21. studenog 1944. Njihovi su ciljevi bili oduzimanje građanskih prava i eksproprijacija Nijemaca, odnosno degradacija na bespravne i neželjene građane. Je li konfiskacija prema dokumentaciji, ne može se konačno odlučiti trebaju li građanska prava biti prethodna faza protjerivanja ili je jugoslavenskim Nijemcima namijenjena drugačija sudbina. Pozivajući se na Potsdamski sporazum, jugoslavenska je vlada zatražila od američkog veleposlanstva u Beogradu da stavi na raspolaganje svoje „dobre usluge". Time se željelo potaknuti odluku Savezničkog kontrolnog vijeća u Berlinu. Ova inicijativa, međutim, nije imala učinka jer Amerikanci jugoslavensku želju nisu prihvatili.

U svakom slučaju, eliminacija Nijemaca iz Jugoslavije bila je odlučena. U čemu su se točno morala sastojati primijenjena načela, bilo kroz likvidaciju tijekom rata ili u protjerivanje nakon rata ili u internaciju u radne logore i koncentracijske logore ili konačno u prisilno raseljavanje i denacionalizaciju kroz "ugovore o radu" daje sadašnji dokumentarna situacija Nema podataka Načelo interniranja jugoslavenskih Nijemaca u radne logore i koncentracijske logore moglo je biti uspostavljeno znatno prije odluka AVNOJ-a u Beogradu.

Nijemci iz Ilače također su odvođeni u takve logore i držani tamo dugo vremena. Nekoliko sugrađana, uglavnom starijih, umrlo je ondje od posljedica pothranjenosti ili nedostatka potrebnog liječenja. U kojoj su mjeri naši zatvoreni domaći Nijemci morali podnositi slične muke kakve su dokumentirane za mnoge Nijemce, ne zna se točno, ali je vrlo vjerojatno. Naši internirani mještani bili su u logorima Krndija, Jarak i Mitrovica.

Na popisu su imena i datumi Nijemaca koji su ostali u selu nakon 19. listopada 1944. godine. Popis također pokazuje gdje se svaki preminuli nalazi ili gdje trenutno živi. Nisu nam svi podaci poznati, tako da je popis dijelom nepotpun.

Oni koji su ostali tijekom evakuacije 19. listopada 1944.:

Ostalo je kukuruza i 8000 kg zobi. Drugi popis pokazuje koliko je opreme za vršidbu, kosilica, sijačica, izdanaka, sjekalica i sličnog ostalo. Ukupno je bilo 25 velikih poljoprivrednih strojeva. Neki od njih nisu niti korišteni.

 Izvlaštenje

Još nekoliko napomena o oduzimanju imovine i imovine. Na zasjedanju AVNOJ-a 21. studenoga 1944. donesena je i rezolucija o "prelasku neprijateljske imovine u državnu imovinu". Rezolucija je stupila na snagu odmah 21. studenoga, a time se mogla oduzeti "sva imovina osoba njemačke narodnosti" u budućnosti. Imovina izbjeglica stavljena je pod „Državnu upravu za narodna dobra". Ova ovlast izvlaštenja svih Nijemaca koji su bili evakuirani, pobjegli i ostali kod kuće dala je nadležnim vlastima pravo konfiscirati imovinu Nijemaca bez naknade. Svi izvlašteni obradive zemlje od „osoba njemačke nacionalnosti". dodijeljena je „zemljišnom fondu" za agrarnu reformu u kolovozu 1945. Treba dodati još jednu okolnost i činjenično stanje – ovom žalosnom poglavlju. Nijemci su bili ne samo razvlašteni, nego su im Odlukom AVNOJ-a od 21. studenog 1944. također općenito proglašeni “narodnim neprijateljima”. To je bilo vezano uz oduzimanje građanskih prava, što je u ekstremnim slučajevima - a kako je već pokazano - tada, osim izvlaštenja, rezultiralo i gubitkom osobne slobode i internacijom.

Za kraj i ocjenu svih ovih događaja na kraju rata i tri godine koje su uslijedile, citiramo nobelovca Alberta Schweitzera. U svom govoru na dodjeli nagrada u Oslu 4. studenoga 1954. rekao:

 “Na najgori način se krši pravo povijesno datog i uopće protiv svakog ljudskog prava ako se narodima oduzima pravo na zemlju koju nastanjuju na način da se prisiljavaju da se nasele negdje drugdje. Činjenica da je pobjednik na kraju Drugog svjetskog rata odlučio nametnuti ovakvu sudbinu mnogim stotinama tisuća ljudi, i to na najgrublji način, pokazuje koliko su malo bili svjesni zadaće koja im je dana za prosperitet i razumnu reorganizacija stvari”.