Friedrich Wilhelm von Taube: "Opis Slavonije i Srijema 1777. godine" - knjiga treća, Opis Slavonije i Srijema (isječci iz knjige)

  Friedrich Wilhelm von Taube: Opis Slavonije i Srijema 1777. godine

- knjiga treća -

3. Srijemska županija

Ova županija izlazi na istoku djelimično na Dunav, djelimično na Vojnu granicu i to Petrovaradinske regimente, koja je ondje opkoljava na određenim mjestima na istočnoj, južnoj i sjevernoj strani; na južnoj i zapadnoj strani protječe rijeka Biđ ili Bosut i odvaja županiju od oblasti Brodske regimente, mada ona leži i s ove strane reke. I slavonska županija Virovitica čini na određenim mjestima granicu prema zapadu i sjeveru, no samo na maloj dužini.

Zemlja je u najvećoj mjeri plodna i blagoslovljena žitom, vinom, stokom za klanje, vunom i svilom. Duž Dunava plodnost zbog brijegova nije tolika kao u ostalom dijelu koji ima više ravnice i žitnih polja. No brijegovi u raznim krajevima rode mnogim vinom koje je dobre kakvoće i dijelom se izvozi Dunavom. S obzirom na religiju grčka je puno jača od rimsko-katoličke.

Od sve 3 županije, ova je najmanja. U njoj ima 33.000 ljudi i 4 plemička vlastelinstva, pored nekih manjih imanja koje ću početi opisivati od zapada sa slavonske granice.

1) Vlastelinstvo Nuštar pripada mađarskom frajheru von Sandor. Na sjevernoj strani teče Vuka, koja ga dijeli od slavonskog vlastelinstva Erduta i od srijemskog vlastelinstva Vukovara. Na jugu leži oblast Vojne granice, i to Brodske regimente; na istoku Vukovar, a na zapadu djelomično Đakovo, djelomično spomenuta vojnička oblast. No na jugu izlazi ovo vlastelinstvo na maloj dužini i na rijeku Biđ. Ono je jako rodno žitom.

Nuštar, prilično veliko trgovište sa jednim plemičkim dvorom.

Nuštar 1781-1783

Lanka, Markušica, Gaboš i Marinci su sela na desnoj obali Vuke.

2) Veliko vlastelinstvo Vukovar izlazi na sjeveroistoku djelomično na arhiepiskopsko vlastelinstvo Dalj, djelomično na Dunav, a na jugozapadu na rijeku Bosut ili Biđ; na sjeveru se graniči s vlastelinstvima Erdut i Dalj; na zapadu leži Nuštar, a na istoku Ilok. Vuka teče kroz ovo vlastelinstvo, odvaja ga na južnoj strani od Nuštra i na jednu milju ispred Dunava dijeli ga na dva nejednaka dijela; onaj što leži na lijevoj obali i koji je manji ima močvarno tle. Utoliko je plodniji ostatak na desnoj obali Vuke, koji je doduše neravan, naročito prema istoku na Dunavu, no ipak ima izvrsno žitorodno tle i puno dobro naseljenih sela. Dunav i brodljiva Vuka pružaju prilike kako za ribolov tako i brodarstvo, a i jednim i drugim bave se stanovnici s naročitom prilježnošću. Oni takođe puno trguju i nastoje da izvezu svoje mnogobrojne poljoprivredne proizvode. Nigdje svilarstvo ne cvjeta više no ovdje; dudova ima u neizbrojnoj količini.

Grofovi Eltz iz Majnca, kojima pripada ovo lijepo vlastelinstvo s gradom Vukovarom, upravljaju njime preko zakupca; ali ne dobijaju od njega sad više od 20.000 forinti prihoda, zato što su tri dobro naseljena sela od njega odvojena i pripojena brodskim graničarima.

Vukovar, tj. Vuko-Grad, ranije Valkovar, prilično velik, dobro građen i jako naseljen grad od 700 kuća, glavni grad cijele Sremske županije, leži u ugodnoj okolini na obim stranama Vuke, koja se ovdje ulijeva u Dunav i dijeli mjesto na stari i novi grad. Novi grad leži na lijevoj obali Vuke, pa niti je velik, niti dobro građen, no značajan je ipak zbog toga što su skoro svi stanovnici Nijemci zanatlije i radnici, koji se jeftino spuštaju Dunavom iz Beča, dočekuju ovdje raširenih ruku i dobro prehranjuju. Stari grad, smješten na desnoj obali Vuke i Dunava, puno je veći, a ima i daleko bolje zgrade. Županijska kuća, u kojoj se održavaju sabori čitave županije i obavljaju javni poslovi, konjička vojarna, prostrani franjevački manastir sa franjevcima kojih je u njemu preko sto ljudi, plemićki dvor grofova von Eltz što se nalazi pored njega, itd. su sve moderne i jako lijepe kamene zgrade, od kojih nova elegantno sagrađena županijska kuća, koja je dovršena tek 1777., stoji na prvom mjestu. Tu se nalazi i poštanska stanica u kojoj putnici koji dolaze iz Osijeka a idu za Beograd po drugi put mijenjaju konje. Stanovnika je na broju 3.600 ljudi, od kojih više nego polovina pripada grčkoj crkvi; a tu se nalazi i jedna grčka i rimsko-katolička crkva, a u ovoj posljednjoj služe franjevci i ona je u njihovu samostanu. Između njega i plemićkog dvora stoji i jedna malena rimsko-katolička kapela, koja pripada grofu von Eltzu. Grčka parohijska crkva stoji pod jednim protopopom, koji stoji na čelu 30 parohija i 15 filijala. Kod stanovništva se osjeća više vrednoće i radljivosti no u drugim mjestima u Srijemu. Oni se puno bave svilarstvom i ribarstvom, a još više brodarstvom i trgovinom, koji grad čine jako živahnim. U starom gradu, u svakoj građanskoj kući ima po trgovačka radnja i dućan koji su puni robe. Sa ovoga mjesta se vodi važna trgovina sa Erdeljom. Tu se nalazi i veliki mlin za odmotavanje jaja svilenih buba i upredanje sirove svile, posao koji okuplja i prehranjuje mnoge mlade djevojke.

U prijašnja vremena ovaj je grad bio važna tvrđava, za što ga i njegov položaj čini jako zgodnim. No baš zbog toga grad je imao nesreću da ga češće opsjedaju i pustoše. Sad su sva utvrđenja propala. Obala Dunava počinje ovdje da biva neravna i prelazi u brežuljke, da bi se najzad kod Iloka pretvorila u visoke bregove.

Vukovar 1781-1783

Šarengrad, kod Mađara Tartawara, na Dunavu, nedaleko od Iloka, bio je nekada utvrđeno mjesto, a danas je otvoreno, sa jednim franjevačkim samostanom.

Šarengrad 1781-1783

Vera, trgovište, 2 milje od Osijeka, na poštanskoj cesti, gdje putnici mijenjaju konje. Kad se iz Njemačke direktnim poštanskim putom kroz Madžarsku putuje za Beograd i Carigrad, put ide preko Osijeka, Iloka i Petrovaradina za Zemun; a Vera je prvo mjesto na koje se nailazi u Srijemu. Ono je nadaleko i naširoko opkoljeno močvarama koje su gusto obrasle trskom i žbunjem i pune vukova, zbog kojih je to mjesto nazvano vučjim gnijezdom u čiju blizinu putnici po zimskoj noći ne treba da dolaze.

Vera 1781-1783

Opatovac, selo sa crkvom na Dunavu, na sredini između Vukovara i Iloka. Baš preko od toga sela, na drugoj strani Dunava, leži mađarski grad Bač, koji je glavni grad jedne velike županije. Ovuda prolazi poštanski put, i u tom selu je treća poštonska stanica od Osijeka za Beograd. Ovdje postepeno počinju i velika brda, koja se na dužini od 11 milja produžavaju niz Dunav do Karlovaca.

Opatovac 1781-1783

Tordinci, Bogdanovci, Orolik i Sotin su dobro naseljena sela koja leže u ovom vlastelinstvu.

Bobota i Petrovci, 2 općine koje su se oslobodile od kmetstva, ali su zapale u dugove.

3) Ilok, jedno od najvećih i najunosnijih vlastelinstava u čitavoj Kraljevini, leži duž Dunava i skoro sa svih strana opkoljeno je oblašću srijemskih graničara, izuzevši na zapadnoj strani, gde se graniči s Vukovarom. Čitav predio koji oplakuje Dunav od Iloka do Petrovaradina visoka je i divlja planina preko koje poštanska cesta ide u dužini od 7 milja. Često se stigne u kakvu dolinu koja je svud unaokolo opkoljena visoko nadnesenim i strmim brdima, tako da je putnik zatvoren sa svih strana i čini mu se kao da je zarobljen, dok se nenadano ne otvori kakvo brdo i stvori uzan izlaz. Neki put uzana poštanska cesta teče strmom kosinom kakvog naglo odsječenog brijega uza samu ivicu Dunava, koji čovjek ugleda sasvim pored sebe na dubini od nekih 100 hvati. Iskliznu li kola ili prevrnu li se, survavaju se sa ljudima i konjima u Dunav ili, već prema tome kakav je put, u neku dolinu koja leži na po 100 hvati duboko. Takvi strašni putevi sreću se između Petrovaradina i Iloka nerijetko. Zbog toga je poštanski put od Osijeka išao kod Iloka preko Dunava i njegovom lijevom obalom pravo u Novi Sad, preko od Petrovaradina. Na taj način ne samo što se put skraćivao otprilike za jednu milju, nego je putnik obilazio i sve brijegove, budući da je mađarska ili lijeva obala rijeke niska i močvarna, pljosnata i sasvim ravna.

Onaj dio ovoga vlastelinstva koji leži jednu milju dalje od Dunava, ka jugu, ima ne može biti plodnije ravnice i u njemu rodi neopisana količina pšenice, kukuruza i slično. Osim toga, stočarstvo, lov i ribolov su znatni. Tu i tamo dobija se i vino dobre vrste. Ukratko, tome lijepom vlastelinstvu nedostaje ništa osim trgovina njegovim proizvodima.

Car Karlo VI poklonio ga je grofu Odescalchi da bi podmirio određene grofove zahtjeve  zbog posuđenog novca. I ono još pripada njegovom potomku i nasljedniku, knezu Bracciano iz Rima, kome ovo prostrano vlastelinstvo donosi godišnje samo 30.000 forinti, zato što ga je dao pod zakup. Kad bi knez Bracciano stanovao u Iloku i sam vodio poljoprivredne poslove, prihodi bi se lako popeli na 50.000 forinti i stanovnici bi bili zadovoljniji nego sad. Ali jedan Rimljanin smatra Slavoniju za strahovitu pustinju koja služi za stan samo razbojnicima i divljim životinjama. Najznatnija mjesta su:

Ilok, kod Mađara Ujlak, prastari brdski grad na samom Dunavu, koji je ovdje širok skoro četvrt milje. On je u davnini bio napredan, jako naseljen i dobro utvrđen grad; sad je lišen sve svoje divote i utvrđenja, i samo je jedno neznatno otvoreno mjesto čiji su stanovnici postali seljaci. Međutim, ruševine i ostaci koji prekrivaju pola grada pokazuju kakvo je to mjesto bilo u doba svoga blagostanja. Ovdje su preostala 3 golema, na 3 visoka huma sagrađena zamka, čiji temelji potiču još od Rimljana; no oni su češće popravljani. Sad sva tri leže pusta i upola porušena, osim što je u jednom gradu uređen u ruševinama mali stan za zakupnika vlastelinstva, iz kog se pruža ne može biti ljepši izgled preko Dunava i jednog dijela Mađarske. Kad se promatra Ilok sa jedne ade koja leži prema njemu, on pruža oku romantičan izgled. Osim toga, u gradu se vide 2 razorene crkve, pored jednog velikog samostana u kome se izgleda nalaze redovnice. Za čuđenje je što radoznalost još nikoga nije podstakla da počne kopati u ostacima 3 zamka i 2 crkve, pošto bi se mogla očekivati važna otkrića.

Većina stanovnika pripada rimsko-katoličkoj religiji; njihova župna crkva je kod franjevaca i iznutra je ukrašena puno ljepše nego što su franjevačke crkve inače. U njoj se može vidjeti grob već spomenutog vojvode Lovre bosanskog i iločkog čiji je kip u prirodnoj veličini na unutrašnjem crkvenom zidu isklesan u kamenu i sa jednim ilirskim natpisom iz kog se razaznaje da je on umro godine 1525. bez nasljednika. Kralj Ludovik II poklonio je posle toga izvesna prava i imanja iločkoj dinastiji. No, sledeće, 1526. godine osvoje Osmani tvrđavu Ilok i zadrže je do 1691. godine. Tu leži sahranjen i sveti Ivan Kapistran, koji je sagradio nekolike franjevačke samostane i koji se u Srijemu naročito poštuje, Grčka parohijska crkva, stara nepravilna građevina, nema ničega znatnog.

Na istočnoj strani grada u plodnoj ljupkoj dolini stoji lijepa konjička vojarna koju je u razmaku od nekoliko godina grom osam puta palio i koja je više puta izgorjela do temelja, zato što je u toj vojarni, kao što vjeruje svjetina, bilo sodomije. Na kraju je morala biti napuštena, iz straha da grom još više puta u nju ne udari i ne pobije ljude i konje, kao što se već dogodilo nekoliko puta. Nepun sahat odatle ima jedan šumarak i u njemu ostaci jedne rimske zgrade, koja kao da je bila hram Dijanin, jer su u jednom kamenu velikim slovima uklesane reči: DIANAE SACRUM

Međutim, to je zar mogla biti i lovačka kuća, javno kupatilo, ili inače što slično; što bi se svakako našlo kad bi se zemlja prokopala na nekoliko hvati. Uostalom, visina prema Polu u ovome starom mjestu jeste točno 45 stupnjeva, 4 minuta i 10 sekundi.

Ilok 1781-1783

Vojna granica

Mada je već gore ukratko opisano opće ustrojstvo Vojne granice, ipak je potrebno dati ovdje prije svega drugog točnije obrazloženje o njezinom naročitom uređenju, prije no što uzmognem pristupiti opisu gradova i mjesta koja se u njoj nalaze.

Kad je pobjedonosno oružje Leopolda Velikog otelo Hrvatsku i Slavoniju od Osmana, bile su te dve kraljevine potpuno u istom onom stanju u kom su Englezi 1606. zatekli Sjevernu Ameriku prilikom osnivanja svojih prvih kolonija. Od gradova i mjesta malo se što moglo vidjeti, pošto su ležali u prahu. Ogromna divljih životinja puna šuma pokrivala je čitavu zemlju, a njezini stanovnici, baš kao god i divljaci u Sjevernoj Americi, živjeli su samo od lova i ribolova, a naročito od pljačkanja svojih susjeda, sa kojima su bez prestanka vodili rat. Onaj tko je mogao da pokaže dugačak spisak pobijenih Osmana i izvedenih pljački nazivan je u znak počasti imenom junaka. Na kraju se Hrvatima i Slavoncima moralo zabraniti da u vrijeme mira prelaze granicu i čine neprijateljske postupke, ali je poslije toga pljačka, koja se obavljala na turskom zemljištu, počela uznemiravati obije kraljevine. Urođena potreba da se živi bez poljskoga rada, ljubav prema nestalnom životu, sve do dana današnjeg nisu se mogli suzbiti, pa štoviše ni oslabiti.

U ono vrijeme stanovnici su imali sve vrline i poroke sirovog divljeg svijeta: čestitost, gostoljublje, spremnost na uzajamnu pomoć, tjelesnu snagu, neustrašivost i ratnički duh s jedne strane; a s druge strane duboko neznanje, praznovjerje, proricanje, vračanje, magije, pijanstvo, osvetoljubivost, odvratnost prema radu, sklonost da susjeda uznemiruju i pljačkaju, itd. Sad su Slavonci i Hrvati izmješani sa mnogim strancima koji su ispočetka došli da ih pouče i obrazuju, ali su ih na kraju krajeva lišili naklonosti prema vrlinama njihovih starih i zarazili ih svim porocima civilizirana svijeta, ne naučivši ih dobrim primjerom vrlinama civilizirana svijeta. Jer oni još žive u staroj lijenosti i tupom neznanju. Nagon da haraju i pljačkaju u njih je još jak i mogućno ga je održati na uzdi jedino strahom od šiba i nabijanja na točak, strahom koji kod njih zamjenjuje moralni putokaz prema kome uređuju svoje postupke. Izgled i nada na plijen briše u njihovim očima, pri svim ratničkim poduhvatima, najveću opasnost. A kako povrh svega imaju jako zdravo tijelo koje može da podnese sve nezgode života, žegu i hladnoću, glad i žeđ, neprospavane noći i dugačke neprekidne marševe, to ovaj hrabri i srčani narod izgleda rođen za rat. Čitav njihov način života sirov je i kao nebo od zemlje daleko od života raznježenih nacija. Navešću svega jedan primjer. Njihove kuće od blata potpuno su slične stanovima američkih divljaka. Svega jedna jedina soba ispunjava čitavu kuću, a u njoj se ne mogu naći ni prozori, ni ogledala, ni stolovi, ni klupe ili stolice, ni peći, niti kreveti i slično. Ova soba pored ulaza u kuću služi kao stalan stan kako najbrojnijim obiteljima tako i njihovim svinjama i peradi. Sve kuhinjsko posuđe sastoji se od jednog kotla, jednog jedinog noža, i od nekoliko drvenih kašika i tanjura; prsti služe umjesto vilica. Najjednostavnija jela njihova su omiljena hrana; a čitavo njihovo odijelo košta jedva 1 dukat. Takav narod koji ne zna ni za kakve druge potrebe osim životinjskih u svako je doba lijen i neprijatelj rada. Otud se često ženama i volovima prepušta da obave poljske radove. Muškarci međutim, koji vole samo rat i ratničke poslove, zadovoljavaju se tim da idu na stražu i da se vježbaju oružjem; ostalo vrijeme provodi se spavajući i duvan pušeći.

Ovaj život i moralni karakter stanovnika, to stanje novoosvojene zemlje, a još više tursko susjedstvo, koje je tada bilo daleko opasnije i sumnjivije nego što je danas, naveli su cara Leopolda i njegova naslijednika da u Hrvatskoj i Slavoniji uvedu vojni način upravljanja. Osim prvenstva što su granice Monarhije živim bedemom utvrdili protiv susjeda, moglo se nadati da će vojno ustrojstvo ovih država dovesti do veće poslušnosti, a i da će se novo uređenje, koje je nesređeno stanje ovih opustošenih zemalja iziskivalo, lakše održati, pa ako ustreba sprovesti i silom. Nekoliko generala, koji su zemlju umjeli opustošiti, ali ne urediti i učiniti naprednom, trebalo je to da ostvare. Na najvažnija mjesta postavljeni su Nijemci, a nevažnima zadovoljeno častoljublje najotmenijih u zemlji. Uvedena je ratna disciplina, utvrđena određena zemaljska taksa i izvedena nova podjela zemljišnih posjeda. No gramzljivost vojnih činovnika dočepala se najboljih zemalja pa na kraju prešla u osiono ugnjetavanje siromašnih stanovnika, što ih je otjeralo od kuća i primoralo da postanu drumski razbojnici. Na kraju pade u jarost divlji duh stanovništva, koje više nije htjelo da plaća namete i osvetilo se svojim ugnjetačima pobivši ih. To se dogodilo za vrijeme cara Karla VI.

Pošto je grčko svećenstvo ponovo smirilo uznemirene duhove, usluga koju je grčko svećenstvo uza sve nemire spremno učinilo, našlo se da je više no ikad potrebno stanovništvo uljuditi, poboljšati zemljoradnju, uvesti nešto trgovine i otvoriti nove izvore hrane. Od toga trenutka stala se javljati gomila političkih planova i prijedloga za poboljšanje, nove ustanove i promjene, čije je izvođenje stalo vladara velikih suma novca, no samoj zemlji nije do sada donijelo nikakve koristi. Sve što se od toga doba dogodilo izilazi na to da se iz sve snage nastojalo da se domaći jezik postepeno potisne uvođenjem njemačkih škola, prekine druženje sa osmanskim podanicima i da se u odijevanju stanovnika učine neke izmjene.

Često sam slušao gde se govori kako je neukost razuma i surovost naravi najbolje sredstvo da se neoslabljeni održe poslušnost i junaštvo naroda koji je određen samo za ratnu službu; kako bi više razumijevanja i znanja suviše umnožilo njegove potrebe i malo pomalo oživelo prohtjev za udobnijim životom, iz kog bi se vremenom svakako razbilo opće mekuštvo i ženska raznježenost, pa bi ratnički duh tako ubrzo nestao; a onda više neće biti moguće ljude u kojima se jednom probudilo osjećanje za zadovoljstvo i privlačnost udobnog života ponovo prikovati u jaram ciničkih zakona, i slično. Međutim, onome tko voli da razbija glavu neka je ovdje od mene slobodno da u svojoj sobi izmišlja svakojake stvari i iz njih izvlači pravilne zaključke. Ja ću se jedino pozvati na povijest prošlih i sadašnjih vremena, koja dokazuje da jedan narod može imati i te kako veliku hrabrost, čovječansko osjećanje i prosvećen razum očišćen od predrasuda. Čitava tajna da se ublaži sirovost naravi dobrom nastavom, a sačuva pritom narod od mekuštva profinjenog načina života, jeste u tom da se raskoši i razuzdanosti zauvijek spreči pristup u Slavoniju i Hrvatsku i da se baš tim spreči da narod ne postane mekušan i ne izgubi hrabrost.

Feldmaršal Neipperg stvorio je s velikim trudom i radom, i još većim troškom, novo uređenje, prema kome su stanovnici morali u isti mah biti seljaci i vojnici. Kao seljaci trebalo je da plaćaju zemaljske poreze, a kao vojnici da služe bez plaće, budući da žele da budu samo jedno ili drugo, a ne oboje u isti mah. Iz toga su se rodili nemiri; ne malo stanovnika prešlo je preko granice i naselilo se na turskom zemljištu, gdje preko čitave godine nemaju da dadu ništo osim harača, to jest porez od 5 pijastera ili 5; forinti po glavi, a nemaju ni ratne službe ni obaveza prema vlastelinu. Današnje uređenje potječe od generala Becka. No, kako ono smeta stanovnicima i razvitku zemlje, počeo se krajem godine 1777. praviti plan za sasvim novo i bolje uređenje. Ali smrt izbornog kneza bavarskog prekinula je posao.

U svim mađarskim zemljama dio koji se graniči s Turskom vojnička je oblast, tj. živi bedem protiv Osmana Štoviše, najveći dio Hrvatske, pa i onaj koji leži daleko od turske granice vojnička je oblast, pošto stanovnici toga neplodnog, brdovitog i kamenitog kraja nemaju dovoljno zemljoradnje, pa prema tome samo kao seljaci mogu da plaćaju malo kontribucija. Nasuprot tome, u Slavoniji, u Temišvarskom Banatu i u Erdelju na vojnički način uređen je samo onaj dio koji se graniči s Turskom ili ga od nje odvaja Sava ili Dunav. Prava svrha ovih graničara je da drže granicu kako u vrijeme mira tako i rata i da je čuvaju danju i noću; prema tome, da sprječavaju Osmane da ne prave nered na austrijskom zemljištu, da ne upadaju turski razbojnici, da se ne provuče nitko tko nije izdržao karantinu, da nitko ne ide u Tursku bez putnih isprava, da se zadrže bjegunci, zločinci i drugi koji bi da pređu preko granice u tursku oblast, i tako dalje. Osim toga, za vrijeme rata graničari moraju na bojište, kada primaju plaću i izvrsno služe kao lake trupe.

Po novome uređenju svi stanovnici bez izuzetka oslobođeni su doduše od kontribucije i desetka, no umjesto kontribucije moraju ipak pod drugim imenom da polažu izvesne dacije u onu kasu iz koje primaju plaću časnici i dočasnici, kao i kaplari. Od ostalih davanja i od kulučenja vlastelinu nisu oslobođeni svi stanovnici, nego samo oni koji nose pušku i zaista služe; ali ne i stariji, braća i sinovi vojnika koji služe zaista. Kuluk se mora davati u odnosu prema tome koliko tko ima zemlje. Narod se žali zbog mnogih kuluka; a zašto? Zato što kulukom naziva sve ono što ide u njegovu korist, na primjer popravku kakvog mosta ili puta u selu, čišćenje kakvog bunara ili vodeničkog jaza, i tako dalje. Svaki stanovnik je dužan da mu broj volova uvijek bude popunjen, zato da bi mogao ići na kuluk, davati vojni podvoz i slično. U slučaju nužde mogućno je zemlju založiti, ali ne prodati. Časnici moraju neprestano budno paziti na sve poljoprivredne poslove svih kuća; naročito o žetvi i berbi grožđa, pošto, što je mogućno tačnije, imaju da procjene broj ovršenih mjerica žita i iscjeđenih akova slatkog vina i da ih upišu u knjige, te da po mogućnosti spriječe da se ništa ne razvuče ili nerazumno ne straći.

Najgore u sadašnjem uređenju svakako je to što domaćini i vlasnici zemlje u Slavoniji i Srijemu ne daju vojnike u odnosu prema veličini svojih imanja i zemlje, nego prema broju sinova. Ako otac ima na primer 7 sinova, mora 3 ili 4 dati u vojnike pa imao zemlje koliko mu drago. Drugi, koji ima puno zemlje a 2 sina, daje samo jednog. Za svakog prima otac 2 forinte unaprijed, čime ima da za sinove nabavi punu opremu (izuzevši oružje). One vojnike koji sami nemaju zemlje prehranjuju njihovi roditelji i braća. Mnogi domaćini koji su sposobni za vojsku a još nemaju odraslih sinova, moraju sami da služe, a tada im poljske radove obavljaju žene, djeca i sluge. To se češće događa.

Jedna kompanija je mala oblast u kojoj ima određen broj seljačkih imanja, sela i drugih mjesta koja su uređena po vojnički i kojima u građanskim, političkim i sudskim stvarima upravlja kapetan. Gradovi obično imaju svoj vlastiti gradski senat koji njima upravlja, no koji je sam potčinjen zapovjednom generalu. Pod kapetanom stoje 2 poručnika, 1 zastavnik, 1 narednik, nekoliko furira i kaplara. Kapetan je nešto kao načelnik, predstojnik ili okružni načelnik ostali su njemu potčinjeni nadzorni činovnici i službenici. Iz svih gradova, većih mjesta i sela koja pripadaju jednoj kompaniji, svega 250 stanovnika stoji pod puškom i pravi su vojnici, koji služe bilo kao pješaci, strijelci, konstabli i topnici (to jest za oružje svoje regimente) ili pak na konju kao husari. Svi dječaci, čim budu kršteni, upisuju se u spisak regimente; a svi borci iz čitave oblasti ili čitave kompanije mogu čim ustreba da uzmu pušku na rame ili da pojašu husarskog konja, budući da je Slavonac ili Hrvat već po prirodi upola vojnik i lako se da potpuno obučiti. Šesnaest takvih distrikata ili kompanija sačinjavaju jednu regimentu koja nosi ime po kakvom starom gradu ili tvrđavi što se tu nalazi i koju predvodi 1 pukovnik, 1 potpukovnik i 1 major. Svaka regimenta ima i jednog auditora, vojnog svećenika ili popa, jednog ljekara i 16 ranara. Pukovnik je nešto kao oblasni načelnik, predstojnik ili kapetan svih 16 okruga, nad kojima ima vrhovni nadzor. Četiri kompanije čine 1 bataljon, a četiri bataljona jednu regimentu. U ratnim vremenima 3 bataljona obično odlaze na bojište, dok četvrti ostaje u zemlji da čuva granice; no hrvatske regimente obično idu na bojište sasvim, jer većina od njih sjedi daleko od turske granice. Obično svake dve ili tri godine smjenjuju bataljone na bojištu svježi vojnici pokupljeni između ostalih stanovnika. Jer svaki ukućanin hoće da ide u rat, a oni što moraju da ostanu kod kuće nezadovoljni su i psuju.

Otprilike polovinu svih hrvatskih i slavonskih časnika čine Nijemci i Mađari, no oni, čim dođu u regimentu, moraju da nauče ilirski jezik; mada se prilikom vojnih vježbi zapovjeda njemački. Furiri i regimentski pisari svih regimenti koje se nalaze na granici moraju naučiti turski jezik, i to ne samo da ga tečno govore, nego i razumljivo pišu, budući da skoro svakog dana imaju da se obave pismeno i usmeno svakojaki poslovi, ugodni i neugodni, sa begovima u Srbiji, Bosni i u turskoj Hrvatskoj, a često i sa pašom u Srbiji, kao i onim u Bosni, Hrvatskoj i Dalmaciji. Svakom zapovjednom generalu u Vojnoj granici dodjeljuje se u istu svrhu po jedan zakleti tumač.

Slavonska i srijemska vojna granica podijeljena je na 3 regimente. Svaka se sastoji od 4.000 vojnika koji stvarno služe, među koje je uračunato i 333 husara; budući da slavonska husarska regimenta, koja se sastoji od 1.000 konja, ima doduše svoga pukovnika i druge časnike, ali nema izdvojen distrikt. Ona počinje na hrvatskoj granici pa ide kroz cijelu Kraljevinu, dužinom, sve do Zemuna. Jer kako se radi o konjima, koje svaki husar mora sebi nabaviti, to su svud prilježno istraženi oni krajevi u kojima se konji najviše gaje i gdje se ždrebe najbolji husarski konji, pa su dodjeljeni ovoj regimenti koja je dakle izmješana sa tri ostale. Vojni konj mora biti visok 14 i po podlanica. Za vrijeme mira ovi husari stoje u isti mah pod zapovedništvom onoga pukovnika u čijoj se oblasti nalaze. Njihov pukovnik vodi brigu samo o ekonomskim stvarima svoje regimente, na primjer konji, oružje, montura i slično. Uniforma je sastavljena od zelenog gunjca i prsluka sa bojelim dugmadima, i od crvenih čakšira, aše i atarčuk.

Pošto je čitava slavonska vojna granica podijeljena na 3 regimente a svaka regimenta na 16 oblasti ili okruga, gde svakom okrugu na čelu stoji po kapetan, to proizlazi da ovom vojnom krajinom upravlja 48 kapetana, iznad kojih se nalaze 3 pukovnika i drugi štabni oficiri. Brigadir je neposredni zapovjednik sva 3 pukovnika. Zapovjedni general Slavonije ima vrhovni nadzor nad čitavom vojnom krajinom. On sam ovisi od kraljevskog namjesnika u Požunu; a ovaj u vojnim stvarima stoji pod Dvorskim ratnim savjetom u Beču.

Ovdje se, isto onako kao i u 3 županije, nalaze dvije vjerske stranke koje su međusobno izmješane i žive jako mirno, ma koliko da se njihovo vjersko učenje razilazi. Srijemska vojna granica (izuzevši tvrđavu Petrovaradin) pripada većim dijelom istočnoj crkvi; u Slavonskoj vojnoj granici je obrnuto, jer oblast Brodske regimente ima većinom stanovnike rimokatolike, a u oblasti Gradiščanske regimente ima svega 6 parohija grčke religije.

Pre nego što priđem opisivanju gradova i mjesta, moram još reći da se u mnogim krajevima vojničke oblasti i županije upliću jedni u druge. Čak u sred Kraljevine putnik ulazi čas u uzan vojnički pojas, čas na zemljište županije; kao što se može vidjeti po graničnim znacima. Snimljena mapa vojničkih graničarskih oblasti šarena je kao šahovska tabla. Isto tako bilo je ranije i u Hrvatskoj, sve dok prije nekog vremena zemljište nije bolje izdijeljeno i izmjenjano. Stvarno bi bilo jako poželjno da se isto to učini uskoro i u Slavoniji, budući da štetno mješanje vojničkog zemljišta sa županijama daje povoda tisući nezgoda, zapleta i sukoba, pri kome nikome ne cvijeta cveće.

OPIS GRADOVA I MESTA

u Slavonskoj vojnoj granici ili Brodskoj i Gradiščanskoj regimenti

O Slavonskoj graničarskoj miliciji uopće

Slavonski graničari nastavaju kraj koji je u pravoj zračnoj liniji dugačak 25 geografskih milja, počinje od Hrvatske i ide do tvrđave Rače na Savi i još nešto dalje niz Savu do rijeke Bosuta, gde počinje Srijem. Čitav kraj leži na lijevoj ili sjevernoj obali Save, koja dolazi iz Kranjske, u Hrvatskoj prima Kupu, pa teče između Bosne i Slavonije. Ova plovna reka jako je zgodna za izvoz Njemačke i hrvatske robe. A i bečka Financijska komora otprema lađama godišnje puno stotina centi morske soli iz Barlete i Trapanija niz Savu do Zemuna i odatle je vozi za Temišvar. Osim toga služi Sava i za izvoz slavonskih produkata za Trst, Senj i tako dalje. No prijevoz lađama spor je, nesiguran i opasan; spor, zato što rijeka čini mnogobrojne zmijolike zavijutke; nesiguran zbog punobrojnih plićaka, ada i pješčanih sprudova; opasan zato što put vodi skoro 100 milja pored Turske. Kad lađa uslijed nepovoljnih prilika bude prisiljena da pristane uz tursku obalu, onda, umjesto da naiđe na pomoć, često se mora plašiti zlog dočeka i susreta. A nije nikakva rijetkost da Osmani razonode radi vrebaju s puškom hoće li proći kakva lađa pa iz zabave ubiju ponekog lađara kao vrapca.

Naniže uz rijeku, od Hrvatske do Rače, sagrađene su na obali mnogobrojne stražarnice i male kule, koje se nazivaju čardaci, i stoje naročito tamo gdje je kakav plićak. U tim kulama drže graničari stražu noću i danju, i idu u patrolu desno i lijevo po obali reke, da bi spriječili da ne bježe vojnici njemačkih i mađarskih regimenti; da se iz Turske ne provuče nitko tko nije izdržao karantin; da Turci ne prelaze i ne načine kakvo zlo. Sa ovim posljednjim dolazi kod stražarskih kula katkada do krvavih čarki.

Mada ovaj kraj nema tako plodno tlo kao što je tlo srijemskih graničara, ipak je ono bolje naseljeno i jače obrađeno nego Srijem. Uzrok tome je u tom što granična dobro naseljena Hrvatska može da nadoknadi nedostatak stanovnika i što taj kraj nije tako često bivao poprište strašnih turskih ratova, koji su Srijem opustošili i raselili.

Istočni dio ove oblasti nastava Brodska regimenta, a zapadni Gradiščanska regimenta. Granična linija koja ih dijeli polazi sa obala Save pravo prema sjeveru do vlastelinstva Cernik, i skoro je podjednako, otprilike 3 milje, udaljena od 2 tvrđave, Broda i Gradiške. Obije regimente imaju iste uniforme, to jest bijele kapute sa posuvracima boje mesa, prslucima i čakširama; samo što Brođani nose bijelu a Gradiščanci žutu dugmad.

Oblast Brodske regimente

Ova regimenta ima na čitavoj južnoj strani za granicu Savu, a na sjevernoj strani dijelom 2 vlastelinstva Pleternicu i Đakovo, dijelom i prevashodno pak rijeku Biđ ili Bosut; no ona ponegdje prelazi i preko rijeke pa na njezinoj lijevoj ili sjevernoj obali obuhvaća još po koji mali dio.

Prema istoku, oblast je šumovita, močvarna i neplodna; utoliko je veća plodnost na zapadnoj strani, gdje se sreću ne mogu biti ljepše ravnice i polja, zasađena turskom pšenicom. Nešto ove pšenice šalje se Savom za Hrvatsku i Kranjsku, budući da ne samo Kranjska, nego i sva austrijska primorska mjesta na Jadranskom moru trpe od velike oskudice u kukuruzu, koji je i u tamošnjim krajevima svakodnevna hrana običnog naroda.

Brod, jako staro loše sagrađeno trgovište na Savi, po kome oblast ima ime. Ma kako da su utvrđenja mala, to se ovdje ipak stalno nalazi posada sa zapovjednikom, koji je obično bivši uredski časnik. Ovo mjesto je zapravo određeno da štiti austrijsko brodarstvo na Savi, zbog čega ovdje u pristaništu stoje naoružani čamci i lađe koji katkada izilaze na vodu da prokrstare. A i većina trgovačkom robom natovarenih lađa koje plove tamo i amo obično svraćaju ovamo da se snabdiju životnim namirnicama i utovare ili istovare robu.

Kako između Slavonije i Bosne vlada prilično živ promet živom stokom, sirovim neštavljenim kožama, vunom, duhanom, željezom itd. preko ovoga mjesta, to su ovdje na javni trošak podignuta sva potrebna postrojenja za održavanje karantene za ljude, stoku i robu, da bi se spriječila kuga. Stanovnici sa svećenstvom i posadom čine nepunih 3.000 duša. Oni su većinom rimokatolici, a bave se zemljoradnjom, stočarstvom, ribolovom i lađarstvom.

Brod 1780

Kobaš, stari nešto utvrđeni grad na Savi, 2 milje više Broda, u kome se nalazi posada.

Kobaš 1780

Lukač, šanac na Savi, u koju se ovdje ulijeva reka Bosna, po kojoj je Bosna dobila ime.

Rača, malo utvrđenje na adi oko koje se izvija Sava u velikom luku. Drina, koja je granica između Bosne i Srbije, spaja se sa Savom naspram te ade. Poslije velikog poraza Osmana kod Petrovaradina, uzeta im je tvrđava 1716. godine. Nepun sahat sa ovoga mjesta, niza Savu, nalazi se selo Bosut, kod koga se istoimena reka ulijeva u Savu.

Morović , utvrđeni grad na maločas spomenutoj reci Bosutu.

Morović 1780

Vinkovci, dobro naseljeno trgovište na Bosutu, 3 milje od Osijeka i isto toliko od Đakova, smješteno u šumovitoj močvarnoj okolini. Oblast Brodske regimente prelazi ovdje preko Bosuta i obuhvaća na njegovoj lijevoj obali jedan dio koji je inače pripadao srijemskom vlastelinstvu Nuštar. Ovo mjesto je u stvari glavno u čitavoj oblasti, zato što se u njemu ne nalazi samo ured Brodske regimente, nego što je ovdje i redovno sjedište 3 brigadira sve 3 regimente. Osim toga, 1778. bilo je na pretresanju da se ured slavonske husarske regimente premjesti iz Golubinaca ovamo.

Vinkovci 1781