Friedrich Wilhelm von Taube: Opis Slavonije i Srijema 1777. godine
Opis
Slavonije i Srijema
IZVOZ I UVOZ ROBE U SLAVONIJI
Izvoz u Njemačku
Onamo odlazi neopisiva količina ugojenih
volova i svinja, sirova svila, neštavljene lisičije, vučje, medveđe, kunine,
risove, jazavčeve, puhove itd. kože, kao i kože nekih pitomih životinja,
naročito koza, živi dabrovi, vosak i med, pšenica, duhan, usoljena moruna,
ajvar ili kavijar, riblje ljepilo, šljivovica, šišarke za štavljenje ili ušota,
slatki korijen, itd.
U Italiju
Najglavnija roba koju Slavonija isporučuje talijanima
jeste pšenica i neke druge vrste žita; zatim nešto debelih volova, duhan, usoljena
moruna, kavijar ili ajvar, riblje ljepilo, sirove kozje kože, vosak, šišarke
itd.
U Tursku
Ono što se onamo izvozi sastoji se pre svega
od proste rakije. od komine i vinskog taloga, šljivovice, staklenih posuda za
piće i prozorskih okana. Katkada odlazi onamo i nešto žita.
U Mađarsku
Onamo ne ide skoro ništa osim nešto požeškog
duhana, građevnsko i ogrijevno drvo i sirova koža. Kako županija Bačka, koja
leži preko puta Srijema, ima malo vinograda, to se onamo preko Dunava izvozi srijemsko
vino.
A sad prelazim na uvoz strane robe iz drugih
zemalja, koji nije od velike vrednosti zato što Iliri još nisu razmaženi pa se
otud zadovoljavaju vlastitom robom. Najveći dio onoga što je Slavoniji potrebno
iz drugih zemalja dolazi iz austrijskih i čeških krajeva u Nemačkoj.
Uvoz iz Njemačke
Njemačka daje Slavoniji sukno srednjeg
kvaliteta za oficire i grabane u gradovima, grubo sukno za vojnike, pješaštvo i
konjanike, čarape, različitu tvorničku robu od željeza, bakra i cinka, neke
instrumente za ranare, noževe, škare, mačeve, puške, neobrađene topove, barut,
šećer i kavu, nešto ljekarničke robe, bilja i jednostavnih lijekova,
bogoslužbene i druge knjige, papir, naprstke, igle za šivanje i slične sitnice.
Iz Italije
Što se odande uvozi sve su same sitnice i
sastoji se uglavnom od crvenih kalota za seljake. Nešto morske soli dolazi
preko Rijeke iz Trapanija i Barlete.
Iz Turske
Ma kako da je uvoz turske robe opasan zbog
kuge, Slavonija je ipak, prilično troši; i to vlašku i makedonsku vunu,
otprilike 40 000 svinja godišnje, koje se tjeraju za Njemačku, kao i kožu, željezo,
pamuk, nešto volova, kavu, začine, gorivo, drvo za Srijem itd.
Iz Madžarske
Glavni artikal kojim Madžarska snabdjeva ovu
zemlju jeste sol; ostalo ne znači
mnogo, na primjer tokajsko vino, crvena
i crna divljač, povrće i druge sitnice.
12. U čitavoj Kraljevini u optjecaju je
jedino austrijski novac, izuzevši nizozemske dukate i njemački konvencijski
novac. Zlatni i srebrni novac potpuno su jednaki; hoću reći da 1000 forinti u
srebru nisu ni gori ni bolji od 1000 u zlatu. Carski ili austrijski gulden (što
je isto a označava se skraćenicom RG) vrijedi isto koliko i rajnski gulden ili
komad od dvije trećine. On se sastoji od 20 carskih groša ili od 60 krajcara.
Austrijski talir vrijedi 2 forinte, isto koliko i saksonski i bavarski. Ipak se
ne viđa ni austrijski talir, ni guldeni, ali utoliko više komada od po 20
krajcara, koji idu po 3 u jednu forintu. Komadi od 17 krajcara drže se u
Slavoniji za najbolji novac i tajno se prenose u Tursku, zato što Osmanlije
kuju od njih svoje pjastere ili groše od jedne forinte, sedam i po krajcara.
Zlatni novac sastoji se od souverains d‘or i u dukatima. Oni vrijede
12 forinti 40 krajcara. Jedna polovina vrijedi 6 forinti, 20 krajcara. Dukata
ima tri vrste: kremnički od 4 forinte 18 krajcara, carski od 4 forinte 16 krajcara,
i nizozemski od 4 forinte 14 krajcara. Od obije prve vrste postoje ne samo
dvostruki, nego i šesterostruki dukati, koji vrijede šest puta toliko.
Iako je izvoz sveg austrijskog novca
zabranjen pod prijetnjom konfiskacije, ipak se jako puno prenosi u Tursku.
Patentom od 18. aprila 1777. dopušten je doduše za stalno izvoz svih vrsta zlatnog
novca, ali je za Tursku ostao zabranjen; da se ne bi dukati upotrebljavali za
plaćanje gubitka od 2 miliona forinti koji austrijske zemlje trpe svake godine
u trgovini s Turskom. Za plaćanje ovog trgovinskog bilansa služe austrijski
taliri, koji se kuju u Beču.
Kako je novčarstvo u Osmanlijskoj carevini
povjereno židovima, lako je zamisliti kako izgleda turski novac. Otud je on bez
izuzetka i u Slavoniji kao i u svim drugim zemljama austrijskog doma potpuno
izvikan i zabranjen pod pretnjom konfiskacije. I ruske rublje su od godine
1770. na zlu glasu, zato što im je od 1758. smanjena unutrašnja sadržina.
O POVIJESTI
13. Ilirija ili Hilirija, kod rimskih pisaca Illyricum
ili Hillyricum, a i Illyris ili Illyria, obuhvaćala je u svome starom stanju a
zatim pod žezlom Aleksandra Velikog ne više od istočne obale Jadranskog ili
Hadrianskog mora, koja leži preko puta Italije, pored Krfa (Corcyra, Corfu) i
drugih tamošnjih otoka; prema tome, mali dio današnje Albanije do rijeke Drine,
kao i čitavu Delmaciu ili Dalmaciju, sa jednim dijelom Bosne i Hrvatske, kao i
Liburniju i Japodiju, i istočni komad Istre, tj. onaj dio današnje Hrvatske
koji se graniči Jadranskim morem pa do rijeke Arsije (Arsia) u Histriji ili
Istri. Narodi koji su živjeli u toj staroj pravoj Iliriji bili su dakle
Dalmati, Liburni, Japodi, Istri i Skordisci u današnjoj Bosni i Hrvatskoj duž
istočne granice Dalmacije.
Čim su pokorili Iliriju, širili su Rimljani
svoju vlast sve više u unutrašnjost zemlje prema istoku i ono što su osvojili
pripajali su Iliriji, koja se tako vremenom povećavala. Tako su joj već u I.
stoljeću pripadali čitava Hrvatska, Bosna i Slavonija. Razmjerno širenju rimske
oblasti širila se i Ilirija, dobijajući prema istoku, jugu i zapadu nove
granice. U IV stoljeću podijeljena je ona u zapadnu i istočnu Iliriju. Prvoj su
pripadali Dalmacija, čitava Panonija i Norikum; a drugoj skoro čitava Grčka, pa
čak i otok Kreta, kao i čitava Dacija i Mezija. Ali kada su u slijedećim stoljećima
rimske provincije preplavili Sarmati, podrazumijevao se pod velikom Ilirijom
samo pojas koji leži između Jadranskog i Crnog mora, kao i između tri rijeke,
Drave, Dunava i Scodrus-a i tračkog brda Haemus-a. Norikum, Panonija i Grčka
nisu joj više dakle pripadali. Gospodari Panonije ostali su na kraju Mađari;
ali ne današnje Slavonije, koju su već ranije zaposjeli Srbi i Hrvati. Zbog
toga se u srednjem vijeku jedino Slavonija računala u Iliriju, a ostatak
Panonije više nije.
4. Stvarno i pravo porijeklo Ilira gubi se u
tami starine: prvi početak njihove države pada u praskozorje onih vremena o
kojima do nas nisu stigle pouzdane vijesti. U početku su se borili među sobom;
zatim protiv mnogih stranih naroda a najviše protiv Grka, Rimljana, Gota, Huna
i Sarmata, protiv 5 naroda neprijateljskih im više svih ostalih. Širenje vlasti
njihove ovisilo je od pobjeda im i poraza, a zakoni i običaji od razbora i
nerazbora njihovih knezova, kao što je bivalo i još biva kod svih naroda na
zemlji.
Da su Feničani, ti smjeli moreplovci staroga
svijeta, naselili Iliriju jače no što su to preko kopna učinili Celti ili
Kelti, jeste, zbog njihove jake trgovine u Jadranskom moru i zbog navike im da
na svim obalama morskim do kojih su stizali brodovima osnivaju kolonije, utoliko
vjerojatnije što je Kadmus, fenički princ tirski, koga su Argivljani sa
suprugom mu Harmonijom protjerali iz Beotije, otišao u Iliriju i onde stvorio
državu, ubrzo cvjetnu i naprednu: Drži se da od njegovog princa Ilirijusa
potiče današnje ime.
Tokom vremena, Iliri, čiji kraljevi stolovahu
u Solinu, toliko ojačaše uslijed brodarenja i gusarenja, da su Makedoniju natjerali
da im plaća danak, dok Filip, otac Aleksandra Velikoga, nije ilirsku državu u
neku ruku povezao s makedonskom i pripojio Makedoniji grčku Iliriju ili Albaniju.
Aleksandar Veliki pobjegao je u svojoj prvoj mladosti s majkom svojom Olimpijom
u Iliriju i onde potražio zaštitu. Čim se Aleksandar u toku vremena popeo na prijesto
svoga umorenog oca, razvi se u njemu ratnički duh. Prvi vojni pohod koji je on poduzeo
bio je upravljen protiv Ilira, koje je u jednoj bitci pobijedio i zatim potpuno
podčinio pod svoju vlast. Ta su osvajanja bila počeci njegovih pobjeda. U
svojim perzijskim pohodima imao je Aleksandar uza se puno ilirskih ratnika,
koji su zbog svoje prekaljene hrabrosti bili u velikoj časti. No poslije smrti
Aleksandrove Iliri ponovo zbaciše grčki jaram, poslije čega su osvojili Albaniju,
Epir i mnoge tamošnje otoke i spojili ih sa Ilirijom. Kako su se od starine
bacili uglavnom na gusarenje, počeli su sad da svojim gusarskim brodovima krstare
kroz tamošnje vode i da, na štetu rimske trgovine, ugrožavaju more na sve
strane.
Rimljane, koji su bili pokorili skoro čitavu
Italiju, to na kraju naljuti i navede da sa Ilirijom započnu rat, koji se završio
tako da im je ilirska kraljica Teuta bila primorana plaćati danak. Ne dugo
zatim došlo je do novog rata, koji je rimski vojskovođa L. Anicius Gallus vodio
tako sretno da je u doba slobodne Republike, godine 597. po osnivanju Rima, u
toku 30 dana osvojio čitavu Dalmaciju sa glavnim gradom Delmium-om ili
Delminium-om i veliki dio kraljevine pretvorio u provinciju rimskog senata i naroda.
Ostatak Ilira zadržao je doduše još sjenku svoje stare slobode; ali su
postepeno svi oni stavljeni pod igo, pa je tad i čitava zemlja učinjena rimskom
provincijom. Uskoro potom je Teutobochus, taj divovski kralj Cimbra i Teutona ili
Nijemaca, izveo strašan upad u Ilirsku provinciju i kod Noreje zadao Rimljanima
udarac u živac. Kad je ubijen Julije Cezar, zbaciše Iliri po peti put rimsku
vlast, sklopiše savez sa svojim susjedima u Njemačkoj, Panoniji i Grčkoj i
uspostaviše ponovo svoju srušenu državu. Čitavim Rimom zavlada zbog toga strah.
Car August imao je toliko sreće da poslije jednog krvavog rata, u kom su
Rimljani pretrpjeli nekoliko teških poraza, ponovo nagna na poslušnost Iliriju,
Panoniju i ostale pobunjene zemlje, uz pomoć Tiberija, svoga naslijednika, i Germanika.
Solin, tom prilikom opustošena prijestolnica države, ponovo je izgrađen i procvjetao
kao rimska kolonija Martia Julia.
Počevši od tog vremena, ozbiljna briga rimskih careva bila je da u Iliriji održe red i mir, uvedu umjetnost i znanost, zemlju učine naprednom a narod uljude, i da uopće pitomijim običajima poprave grubu narav Ilira. Hadrijan je zbog toga otišao u Iliriju, a Antonin Pobožni doživio je onde prve klice umjetnosti i znanosti. Dioklecijan, koji je rođen u Diokleji u Iliriji i pokazivao naročitu ljubav prema svome zavičaju, odveo je onamo mnoge Rimljane, kojima je jače naselio zemlju a ponaosob obalu, osnovao nove gradove, a stare proširio i ukrasio lijepim građevinama. I zaista, kako su napredni bili Slavonija i Srijem pod okriljem rimskog orla, o tome ne svjedoče samo stari povjesničari, nego i mnogi preostali spomenici, ruševine i komadi raskošnih građevina i divnih gradova. Srijem je i Rimskome carstvu dao nekoliko careva.
Narodi koji su pod rimskim žezlom naseljavali
Slavoniju zvali su se Amantini, Segestani, Jas ii Colopiani. Najodličniji
gradovi, računajući s istoka na zapad, bili su: Syrmium (Sremska Mitrovica),
glavni grad Ilirije, Rittium (Surduk), Acumincum (Slankamen), Justiniana Prima
(Caričin Grad u Srbiji?), Budalia (Martinci), Cornacum (Sotin), Cuccium (Ilok),
Mursia (Osijek), Jasora (Daruvar) i dr. Slavonija i Srijem nosili su u to doba
ime Pannonia Savia ili Valeria, ili interamnis, zato što se oblast ta nalazi
među trima rijekama. No savska ili valerijanska Panonija bila je nešto veća od
današnje Slavonije, zato što je onoj pripadao i komad današnje Hrvatske, A sad se
moramo osvrnuti i na užas pustošenja koji je ovoj cvjetnoj oblasti kao vihor
nanijela provala barbarskih naroda, čime je zauvijek učinjen kraj rimskoj slavi
i veličini.
15. Skoro svi Sarmati napustili su još prije kršćanskog
računanja vremena Kolhidu, svoju prvobitnu postojbinu u Aziji na obalama Crnog
mora, i prešli u Europu, gdje su posle toga dobili ime Vendi, Slaveni, Slavini.
Određena množina od njih naselila se u I. stoljeću između karpatskih planina,
Dunava i Tise u zemlji Jaziga, i Rimljani su s oružjem u ruci morali suzbijati
njihove razbojničke upade u Panoniju. Jedno glavno pleme sarmatsko, koje je od
starine nosilo ime Srbi, prešlo je već prije Kristova rođenja iz Azije pravo u
Malu i Veliku Poljsku i ondje se naselilo. Kad su Srbima njihova mesta u
Poljskoj postala tijesna, dobar broj njih ode u Njemačku, čiji su istočni dio,
lišen naroda i stanovnika, Srbi zaposjeli i naselili. Oni Srbi koji su
stanovali u brdskom kraju Bojerske ili današnje Češke i Moravske, nazvani su Horvati,
Chorvati ili Chrovati, tj. Brđani, od čega je skovano ime Hrvati.
Sarmati, koji su se naselili između Dunava,
Tise i karpatskih brda i za razliku od Srba zvali se kod Rimljana Sarmatae
limignates, postajahu sve jači, mnogobrojniji i sve odaniji pljački. Oni su
svake godine upadali Rimljanima u zemlju, što je navelo cara Dioklecijana da
između Dunava i Tise, u kutu koji tvore ove dvije rijeke na svome ušću, podigne
jak i još očuvan bedem, kako bi pohodima sarmatskim isturio obruč. Vidjevši oni
tada da u Panoniji i Iliriji ne mogu da osvoje mjesta za se, većina ih napusti
u VII stoljeću ove krajeve i pređe preko karpatskih planina u Poljsku i Njemačku.
Međutim, oni su se razišli sa Srbima i Hrvatima, svojom braćom, koji su, kao
što je spomenuto, davno pre toga zaposjeli Poljsku, Šleziju, Moravsku, Češku,
Lužicu, Majsen i druge njemačke krajeve, te su prema tome mislili da imaju više
prava od ovih pridošlica. Razdor je imao za posljedicu samo to da su u VII stoljeću
mnogi Srbi i Hrvati napustili svoje stare naseobine u Poljskoj i Češkoj.
Oni su preko zemlje Jaziga otišli na Dunav.
Grčki car Heraklije, kome su u to vrijeme bili potrebni saveznici protiv
njegovih neprijatelja i koji je uzeo u službu jednu četu Turaka, primio je pod
vojničku plaću i Srbe i Hrvate. No, mi se moramo prvo opet vratiti u IV stoljeće.
Kad se zapadno carstvo počelo bližiti propasti, dijelom zato što je bilo previše veliko, dijelom zbog jako loše
vladavine različitih careva, a dijelom i iz drugih uzroka, postalo je ono sa svih
strana, a prije svega u Iliriji, predmet hrabrih napada ratobornih, surovih i
dotad malo poznatih naroda, i konačno se krajem V stoljeća potpuno razorilo i
propalo. Ako se izuzmu Huni, Sarmati i Avari skoro svi ostali narodi bili su
porijeklom njemački.
Prvi su prodrli u Iliriju Vandali ili
Vandeli. Oni su krajem III stoljeća uzeli Rimljanima jedan komad Ilirije, prije
svega Panoniju. Kad su u IV stoljeću išli u Galiju, upali su u Iliriju Geti,
Gepidi ili Goti, kao i Suevi ili Švabe. Švabe su ubrzo potisnuli Goti, koji su
održali Iliriju i pod svojim Teoderihom ili Teuderihom postali gospodari i
Italije. Ali treba dobro imati u vidu da su Goti dvaput upali iz Ilirije u
Italiju: prvi put oko godine 407., kad je vladao Arcadius i Honorius; drugi put
godine 490., kad je na istočnom carskom tronu sjedio Zeno Isauricus. Međutim,
Goti nisu dugo ostali u mirnom posjedu ilirskih zemalja, koje su početkom V stoljeća
većim dijelom pogubili i morali ih ustupiti Hunima. Ovi Huni, koji su se u Europi
pod kraljem Atilom silno raširili, u najstarijim su se vremenima, dok su još
bili prvi susjedi Kineza, nazivali Hiong-nu. Za vrijeme vlade grčkog cara
Teodosija II, ili oko sredine V stoljeća, Atila je strašno opustošio čitavu
Iliriju. Povrh toga, mnogi Heruli i Rugi, pretrpivši poraz u borbi protiv
Langobarda, pokušali su da se nastane u Iliriji. Opća pomutnja se još povećala
kad su Goti i narodi koji su bili u rimskoj ratnoj službi pretrpjeli poraz od Bugara;
poslije čega su Bugari osvojili današnju Slavoniju. Skoro u isto vrijeme upali
su u Panoniju Langobardi i protjerali iz nje preostale Gote, koji su otišli u
Dalmaciju. Alani, Kvadi i Hati pomagali su takođe da se Ilirija opustoši.
Kad je Fl. Anitius Justinianus godine 527.
stupio na istočni tron, savlada on preostale Gote i ponovo pripoji Iliriju
carstvu; ali samo za kratko vrijeme. Jer Huni su mu ponovo oteli Iliriju, koju
su, isto kao i Grčku, iz temelja opustošili. Štaviše, sam car Justinijan morao
im je plaćati danak. Poslije toga ponovo naiđoše Sarmati; oni pređu preko
Dunava, upadnu u Iliriju i na sve strane načine strahovitu pustoš. Slijedeće
godine doživela je Dalmacija slično pustošenje od strane Langobarda.
Međutim su Avare ili Geugene, azijski narod,
sredinom V stoljeća Turci protjerali iz njihovih naseobina u Aziji. Oni izbjegnu
dijelom u Kinu, dijelom u Europu do Dunava, zauzeše godine 568. Panoniju, koju
su napustili Langobardi, pa godine 598. prodru sa Sarmatima, vjernim svojim pratiteljima,
u Slavoniju, posle čega im je car Mauricije morao ustupiti grad Sirmijum. Bez
obzira na to, Avari nisu propuštali da sa Sarmatima i Gepidima svake godine
polaze u pohod i pljačkaju Iliriju. Njegov nasljednik Foka nije mogao spriječiti
Avare da ne preplave čitavu Iliriju.
Sve dotle je današnja Ilirija još uvijek bila
dio carstva, iako slabost careva nije dopuštala da je štite od upada mnogih barbarskih
naroda, koji su najljepše gradove pretvorili u hrpe kamenja a zemlju u divlju
pustinju. Kako su Srbi i Hrvati koji su, kao što je gore rečeno, iz Poljske,
Šlezije i Češke došli na Dunav, dobro poslužili caru Herakliju protiv pljačkaša
Avara i drugih neprijatelja, pokloni im on :Iliriju i ustupi im sva svoja prava
na te zemlje; tj. dopusti tome borbenom i ratobornom narodu da pređe preko
Dunava, protjera Avare iz Ilirije i Mezije, i za sebe osvoji stanovnika lišenu zemlju.
To se zaista i dogodilo u 640. godini. Srbi i Hrvati, kojima su se priključili
i mnogi zaostali Sarmati, naseliše iznova opustjelu i opustošenu zemlju. Naposljetku
preplaviše oni i progutaše čitavu Iliriju i Gornju Meziju, tj. Slavoniju,
Srbiju, Bosnu, Hrvatsku i Dalmaciju, kao i dio Bugarske i Albanije. Od Ilirije ostade
samo ime, budući da su se stari Iliri izmješali sa pridošlicama, koje su poslije
tolikih pretrpljenih nevolja gledali kao spasioce, i stopiše se s njima u jedan
narod. Mali neizmješani ostatak Ilira drži se još uvek sa svojom starom
slobodom, jezikom, odijevanjem, običajima i zakonima na albanskim planinama,
koje se od starine zovu Ceraunis a sada Monte Negro.
U to vrijeme bili su Srbi i Hrvati dvije
glavne grane Sarmata ili Slavena, kojima su se priključili ostatci skoro svih
spomenutih i u tim krajevima nekada moćnih naroda. Pošto su osvojili zemlju,
priznavali su oni još dosta dugo vrhovnu vlast grčkih careva, svojih zaštitnika
i pokrovitelja, koji su im slali svećenike i obratili ih na kršćanstvo. Od svih
slavenskih naroda nijedan se nije istakao toliko kao Hrvati. Oni su uzeli onu zemlju
koja se sad dijeli na Hrvatsku, Dalmaciju i Slavoniju. Srbi su se dvijema rekama,
Bosnom i Raškom, podelili na Bosance i Rašane, od čega je najzad načinjeno Raci.
Od Srba je Gornja Mezija dobila ime Servija ili tačnije Srbija, i južni deo ove
kraljevine zove se još i Raša, a stanovnici Raci. Kako Hrvatima tako i Srbima
vladali su u Iliriji njihovi vlastiti kraljevi i kneževi ili banovi. Oni su
postali napredan i moćan narod, dok se ne pojaviše Turci i ne učiniše kraj
njihovoj slavi i veličini.
Kako stari Iliri, tako su i slovenski narodi
koji su, kao što je spomenuto, godine 640. sa dopuštenjem carevim poseli
ilirske zemlje i oteli ih Avarima, zbog nestašice svojih povjesničara izgubili
slavu kod potomstva. Vječni zaborav pokopao je njihove velike duhove, slavne
ljude i hrabre junake, u kojima oni, kao što svjedoče njihovi veliki podvizi i
opasni ratovi, svakako nisu oskudjevali, isto onako kao ni mi.
16. Sad pristupam raspravljanju o novoj
slavonskoj povijesti, koja se može dati utoliko kraće ukoliko je u mnogim tiskanim
djelima opisana opširno, jasno i točno. Da i u ovom ne bi zaostala nezgodna
praznina, moram navesti ono što je najznačajnije a što se sastoji u sledeća IV
velika događaja:
I — spajanje ilirskih zemalja sa Kraljevinom
Mađarskom krajem XI stoljeća
II — prodiranje Osmana u XV stoljeću i
njihovo osvojenje ovih zemalja u XVI stoljeću
III — ponovno osvojenje Kraljevine Slavonije,
koje je izveo car Leopold, i ponovno njezino sjedinjenje sa madžarskom krunom u
našem stoljeću;
IV — novo uređenje i učinjene promjene u
dosadašnjem ustrojstvu zemlje.
Prvi kraljevi slavenske krvi obuhvaćali su
pod imenom Hrvatska sve tri države koje su Hrvati polovinom VII stoljeća
osvojili i ponovo ih naselili, to jest Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju. Slijedeći
su se nazivali kraljevima čitave Slavonije, pod čime su se podrazumjevale sve
tri države, koje čine samo jednu. Na kraju je Dalmacija izgubljena, a tada
Hrvatskoj nije pripadalo ništa osim Slavonije.
Osim toga, sljedbenici Ladislava Svetog
proširili su svoju vlast i na istok nad istočnom Ilirijom sve do Crnog mora, i
primorali su na plaćanje danka ne samo Bugarsku, nego i Srbiju, Bosnu, Vlašku
pa čak i Moldaviju. Zemlja Rama ili Raška obuhvaćala je tada južni dio države
Srba. I kad je Uroš, kralj Srbije, udao godine 1128. svoju princezu Jelenu za
Belu II, jedanaestog kralja Madžarske, dao joj je Ramu u miraz. Imre,
sedamnaesti kralj mađarski, pripojio je godine 1202. čitavu Srbiju svojoj
državi. Međutim, u XIII i XIV stoljeću morali su Mađari puno da se nose sa
slobodnom državom Mlecima, koja im je suprotno svim ugovorima i mirovnim zaključcima
četiri puta otimala Dalmaciju i Istru. Koloman, deveti kralj mađarski, osvojio je
tu kraljevinu već 1105. godine. Pa iako su Mleci mirom od 1358. morali čitavu
Istru i Dalmaciju vratiti mađarskom kralju Ludvigu I, ipak su Mleci oteli u XV stoljeću
te zemlje po peti put, pa najveći njihov dio i zadržali; sve dok se nisu pojavili
Turci i većim delom Mlečićima plijen preoteli.
18. Osmani ili Očmani, koje mi iz neznanja
nazivamo Turcima, prešli su prvi put iz Azije u Europu godine 1355., pod
Muratom ili Amuratom, i Solimanom, obojicom prinčevima sultana Orkana, i napali
su s nečuvenom srećom sa svih strana ne samo Istočno carstvo, nego i ilirske
provincije podložne Madžarskoj. Oni su bili nalik na silnu rijeku kad se izlijeva,
kojoj se ništa nije moglo suprotstaviti Od godine 1421. njihova se moć u Bosni
i Srbiji širila svakog dana.
Ostoja, kralj Bosne, koji je kao i svi
kraljevi i kneževi ili banovi Ilirije bio vazal mađarskog kralja, stajao je u
dosluhu sa Osmanima i olakšao im je priliku da se utvrde u Bosni. Poslije
njegove smrti godine 1425., dočepali su se oni skoro čitave zemlje. Potom godine
1428. napadnu na Srbiju, koju je Murat II, pogrešno nazvan Amurat, opustošio slijedeće
1429. godine, a 1442. opseo Beograd; ali ga je suzbio Hunjadi Janoš. Velika pobjeda
koju je Murat II izvojevao godine 1444. nad Mađarima kod Varne, otvorila je
njemu i njegovim sljedbenicima put za osvojenje ilirskih zemalja. Iste te 1444.
godine morali su mu Mađari odstupiti Bugarsku, iz koje je on ubrzo zatim ponovo
upao u Srbiju. Njegov nasljednik Mahmud II osvojio je 1463. cijelu Bosnu. No
hrabri kralj Matija I. oduzeo mu je Bosnu ponovo.
Taj Mohamed, tačnije Mehmed II ili Mehmud II,
s nadimkom Veliki, najsretniji je osvajač u novome vremenu. Jer on je pokorio 12
država i preko 200 gradova, među njima i Carigrad, koji je pod njegovu vlast
dospio 29. svibnja 1453. godine. Čitavo Istočno Carstvo postalo je plijen
Mehmedov. Čim je osvojena prijestonica, okrenu Osmani čitavu svoju silu protiv
ilirskih zemalja, čiji su kraljevi i kneževi ili banovi, pošto su se malo imali
uzdati u zaštitu mađarsku, osjećali svoju slabost i, misleći da će se održati, činili
neodgovornu državnu pogrešku, da isto kao što su činili i grčki carevi, daju
svoje princeze sultanima za žene; čime su sultanima davali priliku da izmisle pravo
na naslijeđe ili prije silom dođu do njega, i ubrzavali svoju vlastitu propast.
Godine 1456. opsjeli su Osmani Beograd po
drugi put; ali ih je opet odbio Hunjadi Janoš. U isto vrijeme nastojali su da
pokore ostatak Albanije i prognali su godine 1465. srčanoga Đorđa Kastriota,
obično zvanog Skenderbega. Zatim veliki Muhamed II pokuša da prodre i u Slavoniju,
u koju svrhu iste godine 1470. utvrdi granično mesto Šabac.
Godine 1471. žalosno je vrijeme kad su Osmani
prvi put prodrli u Slavoniju, opustošili je ognjem i mačem do Zagreba u
Hrvatskoj, a stanovnike odvukli u ropstvo bez razlike staleža, starosti i spola.
Slijedeće godine naišli su opet i poharali ne samo Slavoniju nego i Istru i
Friaul. Namamljeni pljačkom, pojavili su se godine 1473. opet i pretvorili
Slavoniju i Hrvatsku u pustinju, štaviše, prodrli su bez otpora u Štajersku,
Kranjsku i Korušku, koju su potpuno porobili. Isto su žalosno pozorije ponovili
godine 1475. i 1476, te nisu ostavili u Slavoniji kamena na kamenu. Kralj
Matija I nastojao je da zaštiti granice Mađarske, i spremao se godine 1479. i 1481.
da ponovo protjera Osmane iz ilirskih zemalja. No kako ga je u tom sprječavao
kralj Fridrih III, nađe on za dobro da 1484. zaključi primirje sa sultanom
Bajazitom II, ali ga ovaj prekrši i ponovo opustoši ne samo Slavoniju i
Hrvatsku, nego i Kranjsku. Međutim upadnu Madžari 1494. u Srbiju i načine
Turcima veliku štetu. Ali ovi preko Save i Drave pređu u Mađarsku, te je do Petau-a
u Štajerskoj strašno opustoše. Godine 1502. latiše se oni opet oružja, oteše
Jajce, glavni grad Bosne i upadoše opet u Mađarsku.
No pretrpješe poraz i ponovo izgubiše Jajce.
Ludovik II nastojao je da pribavi kraljevini mira, pa sklopi sa čuvenim pobjednikom i zakonodavcem Sulejmanom I. trogodišnje primirje, a kad je ono isteklo, zauzme Sulejman 1521. Beograd, prvi bedem Mađarske, i mnoge druge tvrđave; potom 1522. osvoji čitavu Bosnu i 1524. čitavu Slavoniju; ali bude potučen do nogu. Sulejman se ubrzo vrati sa većom silom, te kad 1526. savlada tri utvrđena mjesta, Slankamen, Petrovaradin i Ilok, upadne ponovo u Madžarsku i odnese u navedenoj 1526. godini kod Mohača potpunu pobjedu, čije su posljedice bile te da je osvojio mnoge gradove u Mađarskoj, upao u Austriju i 1529. poduzeo opsadu Beča. Kralj Ferdinand I, nasljednik Ludviga II, koji je poginuo u spomenutoj bitci, nastavi doduše rat, ali s tako lošom srećom da je prema miru od 1526. morao prepustiti sultanu Sulejmanu ne samo znatan dio zemlje u Mađarskoj i kraljevine Srbiju, Bosnu, Slavoniju, Hrvatsku i jedan dio Dalmacije, nego se morao i obavezati da plaća godišnji danak od 30.000 dukata. Dvije godine kasnije umre Ferdinand I. Odmah poslije toga napadne sultan Sulejman, povredivši primirje, njegovoga nasljednika Maksimilijana I (među carevima II.). Obojica osobno iziđoše na bojno polje vodeći svaki svoju vojsku. Ali kad Sulejman, opsedajući Siget 1566., umre od srdobolje (dizenterije), sklopi njegov naslednik Sedim II. primirje na osam godina s carem Maksimilijanom, koji mu ostavi sve kraljevine i zemlje što ih je osvojio Sulejman, pored tvrđave Sigeta. No ipak su razna mjesta u Hrvatskoj postepeno vraćena.
Tako su od 1526. čitava Slavonija, pa čak
skoro i sve ilirske zemlje, dospjele pod vlast Osmana, koji su se smatrali kao
zakoniti njihovi posednici i na svoj način sasvim drukčije uređivali vladavinu
u tim zemljama. Nad Slavonijom je već odavno bio postavljen paša: grad Požega,
kod Turaka Boczega, obično mu je bio sjedište. Umjesto da oštećena utvrđenja ponovo
osposobe za obranu, Osmani su ih na svoj način puštali da polako propadaju.
Veliki broj stanovnika, kako u Slavoniji tako i u svim drugim ilirskim zemljama, primio je muhamedanstvo, bilo dobrovoljno bilo prisilno, i ubrzo se sa svojim osvajačima i tiranima pretopio u jedan narod. Ostali su bilo poubijani, bilo protjerani, bilo porobljeni. Otuda nije nikakvo čudo što su u svim ilirskim zemljama otmjene, stare i plemenite porodice djelimično izumrle, djelimično se stopile sa pukom, s kojim su u svojoj vlastitoj zemlji nosili iste lance.
19. Leopold Veliki, koji je 1657. postao
kralj mađarski, a 1658. car rimski, došao je s Osmanima u velike nesuglasice,
zbog kojih bude sazvan državni sabor. Oni otpočeše i ratni pohod u Madžarskoj,
ali s vrlo lošom srećom. Pa ipak bude s njima 9 dana poslije sjajne pobjede izvojevane
kod Sv. Gotharda sklopljeno 10. kolovoza 1664. prenagljeno primirje na 20
godina. To primirje ne potraja duže no koliko je velikom sultanu trebalo da
očisti sablju od parnica.
Jer godine 1670. nezadovoljni Mađari započeše
opasnu pobunu, skovaše sami sebi lance i predadoše se pod zaštitu sultana
Mehmeda IV, koji 14. srpnja 1683. dođe pred Beč sa 270.000 momaka. 2. rujna
1683. opsada grada je razbijena, a zatim je rat uz veliko krvoproliće potrajao pod
4 sultana još 15 godina i tako se sretno nastavio, da su Mehmed IV. a za njim
Sulejman II. gubili grad za gradom i bitku za bitkom u Mađarskoj, Slavoniji,
Bosni, Srbiji itd. Međutim su Turci 1690. doduše osvojili Beograd i upali u
Slavoniju, ali su se kod Osijeka morali povući i izgubili su 1691. glavnu bitku
kod Slankamena u Slavoniji, kada su pobjedonosne snage cara Leopolda osvojile i
ostatak Slavonije i Hrvatske, pored jednog dijela Bosne. Preko 100.000 njemačkih
vojnika palo je u Mađarskoj da bi oslobodilo Mađare iz turskog ropstva i razbilo
lance pod kojima su stenjali. Pošto je Mustafa II. godine 1697. ponovo potučen
do nogu, započelo se blizu Karlovaca u Sremu, 5 milja od Beograda, spremati primirje
u jednoj kući naročito podignutoj za konferencije. Tri carska poslanika bili su
grofovi Volfgang von Oettingen, Leopold von Schlick i von Marsigli; dva turska,
Mehmed Reis-efendi i Aleksandar Mavrokordat; mletački Ruzzini; i jedan iz
Poljske. Mirovnim ugovorima prisustvovali su i poslanici Rusije, Engleske i Nozozemske.
Oni su sa Mustafom II. sklopili 26. siječnja 1699. primirje na 25 godina i to
pod slijedećim uvjetima: car Leopold zadržao je Mađarsku, Erdelj i Slavoniju;
sultan Mustafa II. Temišvarski Banat i cijelu Bosnu, ali Hrvatsku samo do reke
Une, kao i oblast Hercegovinu i Dalmaciju; Mleci čitavu Moreju i zamke u
Dalmaciji osvojene za vrijeme rata, kao i otok Sv. Maura; i naposletku Poljaci
Ukrajinu, kao i Podoliju.
Od toga vremena nadalje, Slavonija je vazda
ostala pod austrijskim domom, iako su je Turci u slijedećim ratovima napadali,
a 1716. opustošili joj granice. Posle čega je Požarevački mir od 1718. povećao
austrijsku oblast sa Beogradom i najvećim dijelom Kraljevine Srbije, kao i
jednim komadom Bosne i Vlaške. No nesretnim beogradskim primirjem od 18. rujna
1739. dobio je sultan Mehmed V opet sve ono što su 1718. izgubili Ahmed III., njegov
prethodnik, i on sam; no Temišvarski Banat je napustio.
20. Na takav način stekao je zakoniti
gospodar 1699. ponovo Slavoniju i Srijem, pošto su od 1471. češće pustošeni
ognjem i mačem i lišavani stanovništva. Kraljevina je stenjala pod turskim
jarmom čitavih 156 godina, to jest od 1526. do 1691, i pretvorila se bila u
pustinju. Najbolja polja bila su zapuštena a najplodniji krajevi bili su
pokriveni mračnom šumom koja je služila za stan medvjedima, vucima i drugim divljim
životinjama, budući da nije bilo stanovnika koji bi obrađivali zemlju. Jedino
su se po ruševinama mogla raspoznati mjesta na kojima je prije 200 godina
stajala kakva varošica. Zemlju je dakle trebalo iznova naseliti i stanovnici su
je morali ponovo zauzeti. To su učinili Iliri, koje je njihov patrijarh
Arsenije Čarnojević godine 1690., još prije no što je čitava Slavonija oteta od
Osmana, u neizbrojivom mnoštvu doveo ovamo iz svih turskih krajeva. Velike
slobode i povlastice koje im je dao car Leopold, 6. travnja i 21. kolovoza 1690.,
i koje su svi njegovi nasljednici u godinama 1706., 1713., 1715., 1743., 1763. i
1776. ne samo svečano potvrđivali, nego još i proširivali i umnožavali, privlačile
su vazda sve više Ilira da se izvuku ispod turskog jarma i pobjegnu u Slavoniju
Na taj način zemlja je doduše do određene mjere opet naseljena, ali još ni izdaleka
ne tako kao prije 300 godina ili kao prije 1471. godine.
21. Prije upada turskoga bila je Slavonija
sjedinjena s Hrvatskom; no poslije ponovnog osvojenja stalo se na nju gledati
kao na posebnu zemlju. To je dalo povoda hrvatskim staležima da na državnom
saboru koji je otvoren u Požunu 17. maja 1729. zahtjevaju da se Slavonija
ponovo sjedini s Hrvatskom, uvede bolje obrazovanje mladeži i isteraju Židovi,
koji su se pod turskom vladavinom prilično ugnijezdili u Slavoniji i Hrvatskoj.
Ono prvo nije se u taj mah moglo učiniti, i Slavonija je ostala posebna kraljevina
sastavljena sve od samih vojničkih oblasti. Stanovnici nisu plaćali nikakvu kontribuciju
a zato su bili obavezni da drže granicu i u ratno vrijeme da daju mnoge trupe.
Godine 1745. počele su se neke oblasti,
vojnicima od manje potrebe i smještene podalje od turske granice, drukčije
uređivati, prevoditi na građansku upravu, od tih oblasti počnu se praviti
županije ili komitati (grofovije) i pripajati kruni madžarskoj, a stanovnici
ovih županija oslobađati svih ratnih službi i umjesto toga privikavati na
uvođenje umjerene kontribucije. Stvar je bilo tako teško izvesti da se ista
potpuno završila ne prije nego tek 1747.; čime su i oblasti graničara vojnika
dobile bolje uređenje. Više od polovine čitave kraljevine ima sada građansko
uređenje i podijeljeno je u tri županije koje su pripojene madžarskoj kruni.
Ovaj seoski dio ili građanska provincija zove se kako u svim madžarskim zemljama,
tako i u Slavoniji i Srijemu, Provinciale;
vojničke oblasti zovu se Militare. U
onome bave se stanovnici samo zemljoradnjom, stočarstvom, ribarenjem i drugim
građanskim zanimanjima; a ovde osim svega toga još i ratom, te su dakle u isti
mah građani, seljaci i vojnici.
To novo uređenje, i naročito istrebljenje
razbojnika i uspostavljanje javne sigurnosti, o čemu ću ubrzo govoriti, jesu
baš ono vrijeme od kojeg valja računati početno cvjetanje ponovo oživjele
zemlje.
22. U prijašnja vremena, pa štoviše još i prije
30 godina, čitava kraljevina bila je razbojničko gnijezdo u kom je vrvjelo od
najsmjelijih razbojnika. Tu i tamo u najdubljim šumama bivala je ušančena kakva
grupa očajnika, koji bi s vremena na vrijeme iznenada izletjeli pa udarili namet
na sela. Izgledalo je kao da se staro pravo jačega i zlosretnih napada
preselilo iz Njemačke ovamo. Pa ipak, bio je to upravo ostatak turskog barbarstva
koje se nije tako brzo moglo izgubiti; ili je to u stvari bila posljedica
Ilirima urođene naklonosti da haraju i pljačkaju; naklonosti koju su već
Rimljani prije više od tisuću i po godina gledali da iskorijene u tom narodu.
Kad bi prije 30 godina kakvom Slavoncu ustrebalo novaca ili ako zbog lijenosti
nije htio da radi, on bi naoružan izašao na put ili bi napao kojeg svoga susjeda.
Putnici nisu bili sigurni za svoj život, a vlasnici poljskih imanja bojali su
se da na imanjima stanuju. Kakvo je uživanje u poljskom životu ako ga prekida
smrtni strah.
Godine 1736. učinjen je prvi korak da se
zemlja oslobodi od razbojnika; čega radi dvor pošalje u Požegu naročite
komesare snabdjevene punomoći i odgovarajućim zapovjedama kako da postupaju.
Zatim se u cijeloj kraljevini objavi vladarski oproštaj i oslobođenje od svih
zasluženih kazni za one koji dobrovoljno dođu u Požegu, predaju oružje, iskreno
priznaju svoje prijestupe i zakunu se da ih više neće činiti; uz prijetnju da će,
pošto prođe rok pomilovanja, čitavu kraljevinu pretražiti vojnici i da će sve
razbojnike žive nabiti na kolac. Dosta je razbojnika došlo u Požegu, pa budu
odvedeni u tamnicu, sudski saslušani i pošto su položili zakletvu da više neće činiti
nedjela, pušteni bez kazne. Svaki od njih dobije još od vladarskih komesara
nešto novca, da bi se vratio svojima i opet mogao raditi zemlju. Međutim, kako
komisija prestane i komesari odu, razbojnici, koji su se bili preobratili zbog
straha od kazne, manu se pluga, raziđu se opet po šumama i počnu ponovo svoj
stari zanat. Za kratko vrijeme, Slavonija opet provrije od razbojnika, od kojih
niko nije bio siguran u svojoj rođenoj kući.
Kad je čuveni barun Trenk, koga su jezuiti
unesrećili, odveo većinu i među njima najhrabrije razbojnike iz Slavonije u Njemačku
u rat, učini se ponovo pokušaj da se uspostavi javna sigurnost i razbojništva
silom iskorijene. Jedno od najkorisnijih sredstava bilo je da se stanu praviti
sela, seljačke kuće, koje su bile raštrkane po ogromnim šumama ili u brdima, rušiti
i na jednom mestu ih ponovno zajedno podizati, da bi susjed mogao imati na
očima susjeda i paziti na ono što onaj radi. U svakom selu postavljen je i po jedan
pouzdan i zaklet knez, kome je obaveza bila da budno pazi na sve stanovnike, i
sumnjive prijavljuje. Poslije austrijskog Rata za nasljedstvo, koji je završen
mirom u Ahenu 1748., smešteni su po odobrenju plemstva neki nemački konjički
pukovi u 3 županije, gdje je plemstvo ponegdje na svojim spahilucima podiglo po
nekoliko kasarni za 20 do 30 konjanika. A osim toga, svi razbojnici se bez milosti
živi nabijaju na kolac.
Ovim i drugim pogodnim sredstvima konačno je
prije 15 godina javna sigurnost s velikom mukom prilično uspostavljena, ali će,
za bojati se, uslijed ukidanja mučenja, ponovo biti poremećena; zbog čega se
ovo ukidanje 1776, u Slavoniji taji. Sad tuda nema više mnogobrojnih razbojničkih
družina koje bi se kao nekada skitale po zemlji sa harambašom. Još se mogu
sresti pojedini razbojnici. Kad ovi nešto poharaju ili nekog ubiju, podigne se
čitava zemlja i pokrenu se slavonski graničari ili nemački konjanici. Opkoli se
čitav kraj gdje se zločin dogodio, podrobno se pretraže šume, brda i močvare,
dok se zločinac ne uhvati, koji međutim često za vremena umakne, pobjegne preko
Save u Tursku i ondje dobija zaštitu, iako bi trebalo da bude uhvaćen i
izručen.
23. Dosad su Slavonci promatrani i opisivani
samo kao prirodni ljudi. A sad ih moramo promotriti i kao članove jednog
zajedničkog državnog tijela, to jest kao građane, koji svoje zajedničke sigurnosti
i sreće radi ne samo što zajedno stanuju, nego i jednom vrhovnom gospodaru
prepuštaju da se brine za opći napredak, te su se, prema tome, prešutno odrekli
prirodne slobode koju svaki čovjek donosi sobom na svijet kao najplemenitije
pravo rođenja. Tu nastaju mnoga krajnje važna razmatranja, od kojih se prvo
tiče povlastica vrhovnog gospodara i prava staleža carstva. Ipak, ja moram prije
toga da prikažem i opišem sve građane države, od kojih državni staleži, pa čak i
sam gospodar zemlje, kao prvi državni stalež, sačinjavaju samo jedan maleni dio.
Oni se sastoje; 1) od državnih staleža, 2) od stanovnika gradova i trgovišta, i
3) od seljaka, koji su ili samo seljaci, ili pak u isti mah i vojnici, i rukuju
plugom isto kao i oružjem.
24. Državni staleži koji imaju sjedište i
glas na madžarskom državnom saboru sastoje se od 4 klase, i jesu (1) biskup Đakovački,
to jest katolički biskup Slavonije, (2) magnati ili baroni carstva, to jest
kneževi, grofovi i frajheri; (3) obični plemići, koji imaju plemićka dobra; i na
kraju (4) kraljevski slobodni grad Požega, koji, kao i svi slobodni gradovi,
pripada kralju. Tko ne spada ni u jedan državni stalež, taj ne može ni doći na
državni sabor u Požun, koji kralj saziva kad hoće. Biskup slavonski i svaki magnat
ima na njemu jedan poseban glas. No svi plemići svake županije imaju zajedno
samo 2 glasa, a kraljevski slobodni grad Požega ima samo jedan
Oni plemići koji nemaju plemićko dobro, nego
stanuju na seljačkim imanjima zovu se u državnim zakonima srmalistae a smatraju
se kao seljaci; i po svome spoljašnjem izgledu jedva se razlikuju od pravih
kmetova. Njihov broj je u madžarskim zemljama neobično velik, budući da su
mnogi bogati plemići uslijed teških turskih ratova izgubili svoja imanja i
spali na prosjački štap. Mada su oni, na osnovu svoga plemstva, bez izuzetka
oslobođeni od svih davanja vladaru, ipak moraju vlasniku plemićkog dobra na
kome žive plaćati sve što i drugi seljaci. Jedino su iz učtivosti i sažaljenja slobodni
da ne moraju stvarno ići na robotu; ali za to moraju davati novac po taksi.
Jasno je dakle da pripadnost državnom staležu
visokog i nižeg plemstva ne ovisi od rođenja nego jedino i isključivo od posjedovanja
plemićkog imanja. Kako granične vojničke oblasti nemaju ni plemićkih imanja ni slobodnih
kraljevskih gradova, to tu nikako i nema državnih staleža, koji se nalaze samo
u 3 županije. U cijelom Temišvarskom Banatu nema plemićkih imanja niti državnih
staleža.
25. Slavonija je zemlja robova ili kmetova.
Ako se izuzme svećenstvo latinske i grčke crkve, kraljevski činovnici i oficiri,
činovništvo plemstva i građani grada Požege, svi ostali stanovnici su kmetovi.
Ne samo seljaci, nego su kmetovi i građani po gradovima i trgovištima, štoviše
i neki imućni trgovci. Svi Iliri koji su došli ovamo godine 1690. postali su
kmetovi. Ali kmetovsko stanje u Slavoniji i svim madžarskim zemljama nije ni
izdaleka tako teško kao u Češkoj, Moravskoj i većini njemačkih oblasti; ono je
prilično ublaženo zemaljskim zakonima, koji gospodaru imanja tako čvrsto vezuju
ruke, da biti kmet nema u sebi ništa strašno, osim samog imena. Jer gospodar
nema nad svojim kmetovima nikakve druge vlasti, osim što od njih može da traži
zakonski utvrđenu robotu i godišnje nekoliko forinti u novcu, pored jednog
hvata drva. Za kuluk, vozarinu, pilićarinu i druga davanja kojima vestfalski
plemić pritiskuje svoga seljaka ovdje se niti ne zna. Niti jedan posednik u Slavoniji
može svoje kmetove bez zakonskog razloga istjerati i samovoljno im oduzeti
njihovu zemlju i kuću; mada nijedan seljak u Slavoniji i Madžarskoj ne može
naslijedno i stvarno posjedovati zemljište
i nepokretna imanja kao svoje pravo vlasništvo. No ipak ostaje istina da je kmetstvo
aktivni uzrok male naseljenosti i mnogih drugih jako štetnih posljedica.
26. Potpun ili cio seljak zove se onaj koji
ima cijelu sesiju, to jest 24 jutra oranice i 8 jutara livade. Slavonsko jutro
iznosi jedno i pol mađarsko, i iz tog razloga su seoska imanja u Mađarskoj puno
unosnija nego u Slavoniji. Sve što cio seljak ima da da svome gospodaru sastoji
se godišnje od 12 dana kuluka sa 4 vola ili pak 48 dana kuluka bez podvoza,
računajući po jedan dan kuluka na vola; kao i godišnje jedan hvat gorivog drva
i tri forinte u novcu. Seljak s pola imanja daje godišnje 6 dana kuluka sa 4
vola, ili 24 dana kuluka bez podvoza, i 1 hvat drva i 1 talir. Može kmet imati
i više od jedne sesije, na primjer jednu i pol, ali u tom slučaju on mora da da
18 dana kuluka s podvozom ili 72 bez podvoza i tako dalje.
Gospodar ima pravo da od svoga kmeta zahtjeva
ili da mu stvarno izađe na kuluk ili da mu umjesto toga da novac. U poslednjem
slučaju kmet, prema zakonskoj taksi, ne smije platiti za kuluk s podvozom više
od 40 krajcara, a 10 krajcara bez podvoza. Potpuni seljak može dakle da se od
svih kuluka oslobodi za 8 forinti godišnje. Nađe li se na kraju godine da je
kmet kulučio više no što je bio dužan, onda gospodar mora da mu za svaki kuluk
s podvozom više plati u novcu ne 40 nego 80 krajcara, a za svaki bez podvoza 12
krajcara. Ako kmet, na primjer, bude sa spahijskim žitom poslat na put koji
traje tri dana, onda mu se tri dana potrebna da bi se praznih kola vratio kući
ne otpisuju od kuluka; osim ako nije bio van granica županije u kojoj živi.
Sve ovo gornje, drugačije je u vojnim
oblastima, u kojima je kuluk uređen sasvim na drugi način i puno oštrije. Ondje
naseljenici moraju da kuluče daleko više nego u trima županijama.
Nije ovde mjesto da se prikazuje štetnost
kuluka. Bio on kako mu drago blag, ipak je po zemljoradnju uvijek krajnje
štetan. Ako zemljoradnja, temelj države, treba da cvijeta, onda se kuluk mora
pretvoriti u novac; kao što se prije nekoliko godina sa najsretnijim posljedicama
dogodilo u izbornoj kneževini Hanoveru.
Vladarska davanja kmetova sastoje se prvenstveno
u kontribuciji. Svi seljaci, kako latinske tako i grčke crkve, moraju
katoličkim biskupima u svim mađarskim zemljama plaćati desetak. No kukuruz ili
turska pšenica potpuno je slobodan od desetka, i desetak se plaća samo na koze
i ovce. Na komorskim dobrima i nekim plemićkim imanjima desetina po gornjoj
odredbi ne pripada biskupu nego vladaru.
27. Što se tiče vladarskih povlastica,
poznato je da kralj Mađarske po pravu nasljedstva od 1687. stupa na prijesto kao
kralj Slavonije; da se svečano kruni u Požunu svetom krunom svetoga kralja
Stjepana; da sasvim sam ima pravo rata i mira, saveza, odašiljanja poslanika i
tako dalje; da mu pripadaju zaplijenjena imanja i feudalna dobra izumrlih
porodica; da mu pripada kontribucija, carina i sve što se nađe pod zemljom, tj.
rudnici; da on, kao prvi i najotmjeniji državni stalež, slobodno raspolaže
državnim prihodima; da u ratnim vremenima može da izda opći poziv pod oružje, i
tako dalje.
U vojničkim distriktima nema državnih
staleža: ondje kralj vlada neograničeno, no držeći se državnih zakona. U
županijama je kraljeva moć ublažena velikim slobodama plemstva.
28. Prava državnih staleža u Iliriji sastoje
se uglavnom u slijedećih sedam točaka; 1) Nijedan član državnih staleža ne može
biti kažnjen tjelesno i životom, čašću ili imanjem ako mu se djelo prije toga
nije presudom i pravom dokazalo i on po zakonskom propisu proglašen za krivca.
2) Svi javni zakoni moraju se donijeti zajedno na državnom saboru, na kome se radi
kao u engleskom parlamentu u Londonu. 3) Članovi državnih staleža oslobođeni su
svih carina, prireza i svih drugih kraljevskih nameta i javnih davanja. 4) Oni
imaju isključivo pravo lova po čitavoj Kraljevini. 5) Niko drugi osim
katoličkog magnata ili plemića ne može imati nepokretna imanja i zemljišta s
pravom nasledstva i u vlasništvu. 6) Stranci ne mogu imati plemićkih dobara,
ako prije toga nisu naturalizirani. 7) Svaki član državnih staleža predstavlja na
svome plemićkom dobru ili spahiluku nekakvog malog vladara. Jer on može da
utvrđuje svoj zamak ili plemićku kuriju, da drži trabante, husare, pandure i
tako dalje. On ima pravo da svoja imanja koristi kako hoće i da s prirodnim
proizvodima njihovim slobodno raspolaže u celoj zemlji. Sa pustog zemljišta
koje je njegovim trudom pretvoreno u plodno pripada njemu a ne biskupu desetak,
ili upravo desetak, kako od žita tako i od stoke, što kod novoosnovanih sela
dosta odbacuje. Član državnih staleža ima dalje nasljedno sudsko pravo nad svim
svojim naseljenicima, koji mu izilaze na kuluk i slično, i koji u njemu gledaju
svoga branitelja i zaštitnika.
Ne samo Slavoncima i Hrvatima, nego je i Mađarima
zabranjeno da u stranim zemljama primaju bilo građansku bilo vojnu službu, i to
uz prijetnju gubitka njihovih imanja i svakog nasljednog prava.
29. Glavni izvor državnih prihoda je
kontribucija, koja samo u 3 županije, ne računajući vojničke oblasti, iznosi
godišnje 170.000 forinti i prilično je visoka. Ima cijelih seljaka koji moraju
plaćati godišnje po 60 forinti kontribucije. Prema uvedenoj kontribucionoj
stopi svaki kmet mora plaćati kontribuciju na sve svoje stvarne prihode. Korist
naime koja pritiče od obrađene zemlje i stoke proračunata je na određeni način,
i prema tome se plaća kontribucija. Ako je zemljoradnik vrijedan, ako obrađuje
sve svoje vinograde i njive i ako drži puno stoke, mora plaćati visoku
kontribuciju. Ali ako je lijen, kontribucija mu je mala, a time se njegova lijenost
podržava. Ta kontribuciona stopa nije dakle pogodna za lijen narod. Pa ipak,
dobro mi je poznato da svaka kontribuciona stopa ima svoje dobre i loše strane.
U vojničkim oblastima sređena je ona nešto bolje.
Desetak od žita, koza i ovaca, pripada na 4
spahiluka takođe kralju. Prelazim preko drugih sitnijih kmetovskih davanja.
Carina na uvoznu i izvoznu robu prilično je važna, naročito u Zemunu.
Mislim da se ne varam ako cjelokupni
kraljevski prihod iz Slavonije i Srijema procjenim na 1 milijun forinti, od
čega se jedva jedna polovina upotrebljava za plaćanje kraljevskih činovnika i
vojnika, za održavanje tvrđava, javnih zgrada i tako dalje. Čist ostatak iznosi
godišnje svakako preko pola milijuna forinti.
30. Sada pristupam načinu upravljanja i
ustrojstvu koji su u vojničkim oblastima narodnih vojnika ili u militare sasvim drukčiji nego u provinciale. Ono nije pripojeno ugarskoj
kruni, nego se u njemu upravlja vojnički, uređeno je na vojnički način i stoji
pod zapovjednim generalom u Slavoniji, kome je redovno sjedište u Osijeku, ali
koji je u ostalom podložan bečkom Dvorskom ratnom savjetu i od njega dobija zapovjedi
kako da postupa. U rukama oficira su kako pravosuđe tako i svi javni poslovi
oblasti. Oni dakle moraju biti upućeni ne samo u vojnički poziv, nego i u
poljoprivredu i financije, pa čak i u pravo. Jer oni dijele pravdu u građanskim
i krivičnim stvarima, budući da su oni redovni sudci vojnika i svih ostalih
stanovnika koji se bilo u gradovima bave građanskim poslovima bilo u selima
stočarstvom i zemljoradnjom. Ne može se poreći da je u ovim vojnim distriktima
uređeno sve urednije i bolje nego u županijama. Vladarske odredbe i uopće sve
nove mjere i propisi koji imaju za svrhu napredak i boljitak zemlje, pa prema tome
blagostanje podanika, ne samo što se bez sporosti i oklijevanja kao u
županijama, izvršavaju s voljom i vrijedno, nego se, i pošto su uvedene,
aktivno i uporno sprovode. To će svakako biti i jedan od uzroka što stanovnici daleko
radije žive u provinciale nego u militare. Jer Ilir mrzi urednost i odupire se
svim novotarijama i ne poznavajući ih: on voli da ostane onako kako je vidio,
čuo i naučio od oca.
31. Onaj dio države koji je godine 1747.
dobio građansko ustrojstvo, podijeljen je na tri županije ili komitata. Jedna
grofovija ili županija mali je dio zemlje na kome se nalazi određen broj plemićkih
imanja pa i komorskih dobara, utvrđenja, kraljevskih slobodnih gradova i
običnih gradova, i kojim u kraljevo ime upravlja jedan vrhovni grof ili veliki
župan. Nijedna županija nije nasljedna niti skopčana sa kakvom počašću, kao u
Mađarskoj, nego svaku kralj po svome nahođenju povjerava jednom magnatu koji u toj
županiji mora imati imanja. U pravnim i sudskim stvarima podliježu sve tri
Kraljevskom namjesništvu u Požunu, a u svim drugim stvarima Kraljevskom namjesništvu
u Zagrebu ili Agramu u Hrvatskoj. Komitati moraju dakle u važnim slučajevima
slati izvješća dijelom u Madžarsku dijelom u Hrvatsku, prema prirodi stvari, i odande
primati zapovjedi kako da postupaju.
U svakom komitatu, kako u Slavoniji tako i u
Mađarskoj i Hrvatskoj, ima jedan veliki župan, koji prima 1000 talira godišnje,
ali u Slavoniji ga obično nema; 1 podžupan, koji u stvari vodi sve poslove, mora
prisustvovati izvršenju kazne nad zločincima, i prima 600 forinti; 1 poreznik,
koji upravlja komitatskom kasom i prima 300 forinti plaće; 1 tajnik sa
nekolicinom zamjenika tajnika i sa 300 forinti plaće; 4 vrhovne sudca i 4 niža sudca,
oni sa 100 talira a ovi samo sa 50 forinti plate; imaju međutim nekih sporednih
prihoda. Pored njih dolazi još 1 kapetan koji predvodi komitatske pandure i husare;
kao i nešto drugih nižih činovnika.
Velikog župana imenuje kralj; sve druge
činovnike biraju magnati i plemići posjednici. No, veliki župan prilikom svakog
izbora predlaže trojicu, od kojih se bira jedan. Svi činovnici moraju biti plemići
i u toj županiji imati imanja. Godine 1777. svi su komitatski činovnici bili
rođeni Madžari, Hrvati i Nijemci, pošto Slavonci još neće da se osposobljavaju
za takva zvanja, pa rijetko uče i latinski jezik, na kom se obavlja većina poslova.
32. Mađarska, Njemačka, Francuska, Engleska i
tako dalje raj su za pravozastupnike i advokate, ali vrelo čistilište tužiteljima.
U Slavoniji međutim advokati i prokuratori umiru od gladi. Način na koji se dijeli
pravda, ili pravosuđe, uređen je sasvim jednostavno i prirodno. Mudrolije
Justinijanove i njegovoga sumanutoga Tribonijana nemaju ovdje nikakva značaja
nego samo stari čestiti zemaljski običaji i mađarski zakonik, nazvan Jus tripartitium. U prjedelima vojničkim
sve pravne slučajeve rješavaju bez oklijevanja i okolišanja, kako bilo da bilo,
oficiri, koji se ne drže nikakvih pravnih izmišljotina. Krivične slučajeve brzo
rješava vojni sud, čak kad je optuženi i žena.
Kako se 3 županije sastoje od plemićkih
imanja koja imaju naslijedno sudsko pravo, to se u provinciale većina pravnih stvari rješava pred spahijskim sudovima.
Ako se stvar tiče kakvog seljaka plemića, nju kao što treba rješavaju podžupan
i sudci u ime vlastelinstva na kome se nalazi plemićevo imanje. Poslije oba plemićka
suda može se apelovati na županijski suda poslije njega u određenim slučajevima
na kraljevsku tablu. I slobodni grad Požega ima svoj gradski sud, poslije kojeg
stvari, takođe, dolaze pred kraljevsku tablu.
Duhovne stvari tiču se ili članova zapadne
ili istočne crkve. U prvom slučaju rješavaju se pred biskupskom konzistorijom u
Đakovu i šalju se zatim katoličkoj nadbiskupiji u Mađarskoj. Ali u drugom
slučaju spadaju stvari na eparhijsku konzistoriju u Pakracu i na arhiepiskopsku
u Karlovcima u Srijemu, mg Pravozastupnici i advokati nisu ovde ni izdaleka tako
mnogobrojni kao u Madžarskoj. Jer oni ovdje imaju malo posla, pošto su u
Slavoniji rijetki važni sporovi i masne parnice. A Iliri imaju i dara da svoje
stvari pred sudom i bez branitelja vješto obrazlože i brane.
33. U svjetovnim sporovima i krivičnim
slučajevima za Slavonce katoličke i grčke vjere, ako su svjetovnog staleža,
ista je vrhovna vlast, sudci i zakoni. Ali svi Slavonci i uopće svi Iliri koji
su se naselili u mađarskim zemljama (izuzevši Erdelj) a pripadaju grčkoj crkvi
stoje neposredno pod c.k. Ilirskom dvorskom deputacijom u Beču, ako se stvar
tiče vjere i privilegija ilirskog naroda. Pred Dvorsku deputaciju dolaze i stvari
grčkog svećenstva, bilo da su iz vojnih oblasti, ili županija. I ovo uređenje ne
odnosi se samo na Slavoniju, nego i na sve mađarske zemlje austrijskog doma. No
razumljivo je samo po sebi da sve stvari koje se tiču veroispovjesti, savjesti,
službe božje i liturgije, pa se prema tome odnose na duhovne poslove,
isključivo i jedino obavljaju patrijarh i mitropolit u Karlovcima i grčke
vladike. Tko nije zadovoljan odlukom Ilirske dvorske deputacije, može ići pred
prijesto i potužiti se samome vladaru.
Iako se prava Ilira, koja imaju snagu i
važnost ne samo u Slavoniji, nego i u svim mađarskim zemljama (izuzevši
Erdelj), odnose u stvari samo na slobodu savjesti, veroispovjesti i crkveno
ustrojstvo, i utvrđuju ih, ona ipak jako utječu na čitavo ustrojstvo zemlje,
koje je uređeno shodno tim pravima. Ovi su carevi dali te privilegije: a) car Leopold, 2. travnja i 21. kolovoza 1690.,
6) Josip, 7. kolovoza 1706, v) Karlo VI, 2. kolovoza 1713, g) Marija Terezija,
24. travnja 1743. i naročito 14. veljače 1763. godine. Osim toga sve su te
povlastice i suviše još jednom potvrđene 2. siječnja 1777.
34. Kako je loše uređena policija u čitavoj
Iliriji, ne osjeća niko bolje od onoga ko putuje kroz te divlje zemlje.
Slavonija je kraljevina bez domova ubogih i bolnica, bez staračkih domova i
lazareta, bez popravilišta i ludnica, bez gostionica, bez siročadskih domova,
bez babica, bez ustanova za gašenje požara; ukratko, bez svega onog što jedna
makar osrednje uređena policija odmah uvodi kao stvari neophodne i nužne. Kako
li bi se uplašio kakav razmaženi Parižanin kad bi ga sudbina bacila u zemlju
gde nema kazališta, otmjenog svijeta, gizdavaca, nema koncerata, kola za
unajmljivanje, nosila, tapaciranih soba i sličnih pariskih stvari neophodnih za
život.
35. Za žaljenje su sve zemlje koje se graniče
sa Turskom. Jer one nisu izložene samo neočekivanim oružanim upadima nego i kužnoj
bolesti. Kod Osmana je vojnička disciplina loša, a janičari imaju jako malenu plaću,
pa i ta je pored toga vrlo neuredna i često dugo ne stiže. Glad i očajanje
nagoni onda ljude da naoružani pređu na austrijsko zemljište, haraju, pljačkaju
i kradu, i pobiju sve što se suprotstavlja; kojom prilikom ostavljaju pokatkada
kugu za uspomenu. Ona dolazi i od zaraženog zraka, kao i s robom, putnicima, pa
češće i preko mačaka i na svakojake druge načine; prenose je na primjer
haramije i tako dalje, kad prelaze iz Turske preko granice. Neobičnom
providnošću božjom, ne zaražuje se ništa što čoveku služi za jelo i piće.
Egipat je zemlja gdje močvare nilske, kvareći se, stvaraju kugu; odatle se ona
širi u sve turske zemlje. da bi se ova strašna zaraza odbila od Slavonije, primjenjuju
se razne mjere koje koštaju novaca, brige i muke, i od kojih je najglavnija da
ne samo svi putnici, čim pređu Savu i stupe na slavonsko tle, moraju u odvojenim
zgradama izdržati karantin, nego i da se sva trgovačka roba, sve bale i pisma, pošto
ih otvore zakleti činovnici, svakog dana dime i izlažu na sunce. I ugon turskih
svinja traži veliku opreznost. Kad kuga stvarno hara u susjedstvu Slavonije, oprez
se udvostučava i karantin traje 6 tjedana ili 42 dana; inače samo upola toliko.
Tko se kradom provuče a ne izdrži ga, taj, prema okolnostima i prema izazvanoj opasnosti
od zaraze, biva kažnjen smrću.
Kad bi bilo dopušteno da roba i putnici koji
dolaze iz Turske prelaze slavonsku granicu gdje hoće, bilo bi teško sprečiti da
se ko ne provuče. Iz ovih i drugih razloga određena su samo 4 mjesta preko
kojih se puštaju putnici i turska roba; to su Zemun, Mitrovica, Brod i Gradiška,
četiri granična mjesta na lijevoj obali Save. Putnici i trgovačka roba, kad
stignu onamo, odmah se vode u takozvane kontumace, gdje prvi imaju da izdrže propisani
karantin ili kontumac, a ova da se očisti; i to pod nadzorom jednog ljekara,
jednog ranara i mnogih kontumackih činovnika.! Pošto se onda turska roba i pisma
na propisani način izlagala na sunce i češće kadila dimom, roba se opet
zapakuje i šalje dalje, a pisma se ponovo zapečate pečatom zdravstvenog savjetnika,
na kome stoji carski orao sa kružnim natpisom sigilum sanitatis, pa se kurirom šalju u Beč, a odatle poštom
dalje za Njemačku, Poljsku, Francusku, Nizozemsku, Englesku, Dansku i tako
dalje.
Zdravstveni savjetnik u Slavoniji, koji kao i
svi ostali stoji pod bečkom sanitetskom deputacijom, mora voditi računa o svim
mjerama za odbijanje kuge. On neprestano mora da izvješćuje u Beč opada li kuga
u Turskoj ili raste, prema čemu deputacija skraćuje ili produžuje vrijeme
kontumaca, a proumjere se ublažavaju ili pooštravaju. Krajem godine 1776. u
čitavoj evropskoj Turskoj nije bilo kuge: slučaj krajnje rijedak!
Iskusni ljekari zapazili su na 4 kontumacka
slavonska mesta da kuga, prema prirodi ljudskog tijela, djeluje na dva načina:
ili se krv od nje naglo zgruša, ili se potpuno razvodni. Čim u jesen ili u zimu
padne prvi snijeg, zaraza prestaje i pošast se više ne širi. Međutim oni koji
je već imaju, moraju umrijeti bez spasa. U ljeto se kuga ponovo prenosi iz
Egipta u Europu. Najokušanija sredstva protiv zaraze jesu da čovjek ostane
hladnokrvan i odbaci svaki strah, da se potpuno uzdrži od mesa i da puno puši:
tri sredstva pomoću kojih mnogi Osmani ostaju potpuno zdravi.
36. Vojna sila slavonska puno je jača no što
bi se moglo misliti o jednoj slabo naseljenoj zemlji. Jer pošto su Slavonci od
prirode skloni ratu i vole da služe kao vojnici, to kraljevina, i bez obzira na
slabu naseljenost, može u slučaju potrebe sasvim lako da digne 30.000 ljudi.
Narodni pukovi slavonskih graničara jesu: 1)
Petrovaradinska, 2) Brodska i 3) Gradiška regimenta, čemu još pridolaze i 4)
slavonski husari. Tri prve su pješačkee, svaka se sastoji od četiri pukovnije, pukovnija
od 6 bojni, a jedna bojna za vrijeme mira od otprilike 200 duša, koje predvode
jedan kapetan, dva lajtnanta, jedan zastavnik i 6 dočasnika. Husarska regimenta
broji za vrijeme mira 2000 ljudi i tako je dobro snabdjevena konjima, da često
običan husar ima po tri konja, koji svak sebi mora nabaviti i održavati. Ovi
husari imaju kao svi husari graničari ne samo karabin, pištolje i sablju, nego
i koplje, kojim u punom galopu mogu da pogode talir, kao što sam sam vidio
1776. godine.
I 4 slavonske, kao i ostatih 18 austrijskih
graničarskih regimenti koje u mađarskim zemljama štite granicu i čine odličan
bedem protiv Osmana, imaju sasvim posebno uređenje. Sve su one sastavljene od
vojnika graničara koji po longobardskom kletveničkom pravu umesto plaće imaju
zemljište. Otud obični vojnici ne primaju nikakvu plaću sve dok se regimenta
nalazi u svojoj oblasti u kojoj joj je sjedište. Ali čim izađu iz te oblasti primaju
plaću kao i svi drugi vojnici i konjanici. Časnici su međutim plaćeni i za vrijeme
mira, no nešto manje od časnika drugih regimenti. Jer i njima je, kao i običnim
vojnicima, dodijeljeno zemljište. Svi ti graničari, i časnici i obični vojnici,
moraju sami sebi nabavljati svu opremu. Oružjem su doduše snabdjeveni na račun
regimentske kase, ali ga poslije toga pod drugim imenom moraju postepeno
otplaćivati.
Sigurno je da su vojne oblasti u Slavoniji i
Hrvatskoj velika vrijednost za austrijski dom. Jer te regimente, kojih ima 15
na broju ne koštaju za vrijeme mira ništa, a za vreme rata se, bez muke, troška
oko vrbovke i gubljenja vremena, mogu tako pojačati da čine vojsku od 80.000 ljudi
redovnih trupa. Stanovnici tih oblasti svi su rođeni vojnici i imaju zdravo
žilavo tijelo, kome ratne nedaće ne škode. Oni i ne vole ništa drugo osim
oružja, kojim se vrjedno vježbaju od malih nogu. Pa kad dođu u svoju narodnu
regimentu, postanu od njih za kratko vrijeme izvrsni vojnici koji s radošću
polaze na bojno polje, bez straha ulaze u bitku i tako su vjerni svojim
zastavama, da se dezertiranje kod njih smatra kao odvratan porok. Najgore je
što o Miholju danu žure s ratišta kućama, da bi obradili zemlju.
Osim toga u Slavoniji ima još i njemačkih i
mađarskih regimenti. Nijemci su konjanici, koji su po županijama tu i tamo, po
cijela četa ili po pola čete, smješteni u kasarnama; Mađari čine posadu tvrđava
i pješaci su. Jer pošto se narodne regimente moraju baviti poljoprivredom i
zemljoradnjom, ne mogu se upotrebljavati kao posada tvrđava.
37. Pošto velike rijeke okružuju kraljevinu i
odvajaju je od Turske s juga i istoka, mora se ona štititi i sa vodene strane.
Za ovo služe galije koje se u Arhipelagu zovu Sayken (Šajke), a na Dunavu (Čajke),
kod Osmana. Dunav i Tisa, koja dijeli Mađarsku od Temišvara, obrazuju na mjestu
gdje se spajaju u madžarskoj županiji Bacs jedan zemljouz ili ćošak koji nastanjuju
Iliri i Vlasi, i koji čuveni, već ranije u #15 opisani rimski šanac cara Dioklecijana,
zatvara i sa zapada odsjeca od Madžarske. Ovaj prilično veliki kut jeste vojna
oblast u kojoj je 1771. ponovo ustrojena rječna vojna sila za zaštitu Dunava,
Save i Tise. Svi stanovnici su, kao i u drugim vojnim distriktima, rođeni vojnici,
koji služe na spomenutim šajkama. Otud i ime Šajkaški distrikt i Šajkaški
bataljon. Svi stanovnici te oblasti, koja priznaje grčku crkvu, ima nekoliko
manastira i leži u eparhiji grčkog vladike bačkog, sačinjavaju samo jedan
jedini bataljon, čije se puno brojno stanje sastoji od 1113 momaka. Bataljon
vode jedan pukovnik i mnogi drugi časnici, koji se razumiju ne samo u ratovanje
na vodi nego i u brodogradnju i inženjeriju.
Zapovjedništvo se stalno nalazi u varošici
Titel na desnoj obali Tise, nedaleko od mjesta gde se ona spaja s Dunavom. Tamo
su magazini, arsenal i radionice za gradnju brodova. Šajke su male galije opremljene
jedrima i veslačkim klupama. One se kreću brzo i idu hitro, i protiv struje i vjetra.
Ove galije su različite veličine: najmanje nose 2 topa i 10 vojnika, najveće 4
topa i 100 ljudi. Što se tiče vojnika na brodu, oni su naoružani puškama,
musketama, sabljama i kopljima kojima se na jednom kraju nalaze mali željezni
šiljci, pa otud u čarkama zadaju strašne rane. Ako bi mimo očekivanja došlo do
rata sa osmanskom Portom, te će galije, kojih je mnogo na broju, moći učiniti izvrsne
usluge i prokrstariti Dunav sve do Crnog mora. Šajkaški časnici poznaju cijelu
rijeku nizvodno, snimili su njezine mnogobrojne ade, sprudove, virove, plićake
i opasna mjesta i stavili ih u mape i crteže.
Nema komentara:
Objavi komentar