Friedrich Wilhelm von Taube: Opis Slavonije i Srijema 1777. godine
Friedrich Wilhelm
Taube , od 25. travnja 1777. Friedrich Wilhelm von Taube (rođen 12. ožujka
1728. u Londonu , † 16. lipnja 1778. u Beču ) bio je njemački upravni službenik
u Austriji .
Taube je napisao
knjigu O Slavoniji i Srijemu na njemačkomu jeziku koja je objavljena u Leipzigu
1777/8. godine. To je prva knjiga o Slavoniji i Srijemu objavljena u Njemačkoj
daleke 1777. godine koja je dugo bila jedina i osnovna informacija o tim
područjima te je kasnije mnogo citirana i korištena. Stoga je Europa dugo
poznavala Slavoniju i Srijem onako kako ih je opisao Taube. U cjelini rečeno,
Taube je bio vrlo učen, kritičan i plodan pisac za svoje vrijeme te je dobro
opisao Slavoniju i Srijem, mada uz neke subjektivne nedostatke.
- Prva
knjiga -
Opis Slavonije i Srijema
zastava i grb i kraljevine Slavonije
2. Poslije
rimskog osvajanja, koje je palo još prije Cezarovih vremena, dobili su današnja
Slavonija i Srijem ime valerijanske Panonije (Pannonia Valeria ili Interamnis),
koje je ostalo do četvrtog stoljeća, iako se čitav ovaj dio Panonije već u
drugom stoljeću računao u Iliriju. Današnje ime dolazi neosporno od Slavena,
Slovena ili Slavinjana (Slaven, Slovenen ili Slawinier), koji su g. 640. prešli
preko Dunava i zaposjeli Iliriju. Srijem, istočni dio kraljevine, dobio je ime
od čuvenog rimskog glavnog grada Syrmiuma.
3. Najznačajnije
rijeke su Drava, Dunav i Sava. Ove 3 jake i plovne rijeke čine granicu
kraljevine na 3 strane i dijele je od Mađarske, Srbije i Bosne; na zapadnoj
strani granicu čini Hrvatska. Preko ovih rijeka, koje sve tri izviru u
Njemačkoj, pošto se spoje dobijaju ime Dunav i utječu u Crno more, nije
sagrađen nijedan most. Putnik je dakle primoran da ih, s kolima i konjima,
prelazi u plitkim čamcima i skelama, i često uz opasnost po život. Ipak,
prijevoz je besplatan i na većini mijesta obavljaju ga vojnici brodari ili
pontonjeri. Ali zimi on se zbog leda katkada prekida na nekoliko dana; i tada
putnik često mora da se strpi u kakvoj jadnoj seljačkoj potleušici koja nema
čak ni prozora. Najvažniji prelazi prema Madžarskoj, računajući od zapada na
istok, jesu: 1) barčki kod sela Barča, nedaleko od Virovitice, 2) pokraj
Valpova, 3) kod Osijeka, 4) kod Iloka, 5) pokraj Petrovaradina, 6) pokraj
Karlovaca i 7) kod Slankamena. Između Zemuna i Beograda prijevoz je jak.
4. Dužina od
Hrvatske do Srijema iznosi u pravoj liniji kroz zrak 18 njemačkih ili
geografskih milja (133km), a najveća širina od Gradiške do Drave 12 (89km).
Srijem u svojoj najvećoj dužini ima doduše 16 milja (119km), ali od juga na
sjever širok je samo 6 (45km). Čitava Kraljevina Slavonija, pod kojom ću uvijek
podrazumijevati i Srijem, duga je dakle u pravoj liniji od zapada na istok 34
milje (252km).
6. Slavonija je
zemlja koja kao da je tek prije 20 godina izvučena iz kaosa i stvorena, budući
da je ljudska ruka dosada vrlo malo pritekla u pomoć prirodi. Koliko li još
prirodnog blaga leži u mraku, ili se čestito ne prerađuje i kao što treba ne
koristi. Tko putuje kroz ovu jako blagoslovljenu zemlju, taj na sve strane
nailazi bilo na baruštine bez dna, močvare i mrtva blata, bilo na neprolazne
planine sa naglim strmim ždrelima i dubo dolinama, bilo na ogromne mračne šume,
bilo široke i potpune ravnice kojima oko kraja sagledati ne može. A ljupka
priroda kao da se osmjehuje: na sve strane pruža ona divne izglede koji
očaravaju oko. Šume su 8 mjeseci godišnje uvijek svježe i zelene se: kao da
ništa nije uvelo, a zemlja se neprestano ukrašava novim cvijećem. Brežuljci su
prekriveni starim dvorcima ili vinogradima, a doline bašćama koje je zasadila
sama priroda. Velika rijeka ukazuje se na nevelikoj udaljenosti; srebrnasti
potok ruši se u blizini sa stijene; zrak odjekuje bilo od njegova žubora bilo
od ptičje pjesme. Ukratko, ovaj kraj ima romantičan izgled. Kud god se
okrenule, oči se uveseljavaju novim milinama u divnoj raznolikosti čarolikih
predmeta.
7. Putevi nisu
popločani i jako su loši. Zimi se kroz planinu ne može putovati bez opasnosti
po život, čak ni u saonicama. Tek otkako je slavni Josip II usrećio ovu zemlju
triput svojim prisustvom, prišlo se popravljanju puteva, nasipa i malih
mostova. U Požeškoj županiji nalaze se još najbolji putevi u čitavoj
Kraljevini, ne izuzimajući ni trgovački put od Petrovaradina za Zemun. Prije
nekoliko godina sagrađen je put od Pakraca do Hrvatske, sasvim prav i oivičen
voćkama. Sela što su izlazila na nj porušena su i sa obije strane na određenom
odstojanju jednako razmješteno sagrađene vojničke kuće, ne bi li se odbili
razbojnici. Ako se izuzmu Osijek, Petrovaradin i Zemun, putnik će ovde naći
isto onako malo gostionica i prenoćišta kao i u Turskoj. Ali ovaj nedostatak
potpuno nadoknađuje gostoljubivost grčkih manastira i bogatih stanovnika, koji
vole kad im dođe društvo i kad od putnika mogu čuti kakve novosti
8. Klima je ovde
drugačija nego u Njemačkoj. Jer u ravnici a naročito u Srijemu proljeće obično
počinje već u veljači; u planini međutim nešto kasnije. Ljeto je nepodnošljivo
toplo i tijelo biva od njega neobično malaksalo i tromo. Već u mjesecu lipnju
počinje žetva u Srijemu; u Slavoniji nešto kasnije. Jesen traje obično do Svih svetih;
oko Božića i Nove godine hladnoća je najžešća. Primjetio sam da je zima u
planini jaka ali rijetko traje preko 2 mjeseca. Zrak je vrlo raznolik. U
sredini zemlje između brda bistar je, čist i zdrav; ali duž 3 rijeke jako je
nezdrav. Jer te 3 rijeke često se izlijevaju, plave ravnicu svud širom i
ostavljaju velike močvare, koje ne samo što pokrivaju osmi dio kraljevine, nego
od pripeke počinju da se kvare i zaražuju zrak. Otud nastaju teške groznice,
koje uništavaju toliko ljudi, naročito stranaca, da se Osijek i Petrovaradin
nazivaju grobljem Nijemaca. Druga nevolja ovoga kraja, koja nastaje zbog
baruština, punobrojna je i raznovrsna gamad, koja je ljeti nepodnošljiva,
komaraca je toliko puno da u ljetnje veče zamrače katkada sunce. Bez mreže nad
krevetom ne bi se uopće moglo spavati. Najveće dobročinstvo koje bi se moglo
ukazati ovoj zemlji bilo bi svakako kad bi se isušile močvare koje ne samo što
pune zrak lošim isparenjima a zemlju otrovnim životinjama, nego svake godine
uništavaju po nekoliko tisuća ljudi. Kad bi se od Save, ondje gdje ona ulazi u
Slavoniju, iskopao ravan plovan kanal, pored brda, dužinom kroz čitav kraj do
Zemuna, i drugi duž Drave do Vukovara, onda u ta dva kanala ne samo što bi se
izlivale sve mrtve i pokvarene vode, i močvare se isušile same od sebe, nego bi
se i skratilo i olakšalo dugo i mučno putovanje Savom, štoviše čitav bi taj
kraj postao puno ugodniji, veseliji i veći.
9. Lanac visokih
brda siječe kraljevinu dužinom. Ta brda počinju na hrvatskoj granici na reci
Ilovi, ili u stvari izlaze iz Hrvatske, protežu se od zapada prema istoku
sredinom zemlje, postaju sve uža i približavaju se kod Vukovara Dunavu, koji ih
najzad dodiruje kod Iloka. Odatle se brda spuštaju niz južnu obalu rijeke, mimo
Petrovaradina i Karlovaca, i najednom konačno prestaju jedan sat ispod
Karlovaca. Ostatak Srijema do Zemuna, kao i južna obala Drave i sjeverna Save sastoje
se kako od brežuljaka tako i od niskih polja i plodne ravnice koje su izmješane
sa močvarama. Najviša brda imaju 458 hvati ili 2748 stopa (778m) iznad površine
triju glavnih rijeka. Ali se planina ne sastoji od golih neplodnih stijena i
divljih litica, nego je delom gusto obrasla žbunjem i visokim drvećem, dijelom
je zasađena vinogradima i voćkama. Ovdje-ondje ukrašeni su vrhovi starim
porušenim dvorcima i drugim razorenim zgradama, među kojima sam neke, po načinu
kako su građene, prepoznao kao rimske ostatke; većina ipak potiče iz srednjega
vremena.
10. Nema kraja
bogatije obdarena toplim kupkama, ljekovitim izvorima i vodama nego što je
planinski dio Slavonije. Riječice i potoci koji dolaze iz planine imaju toliko
toplih izvora što u njima često izbijaju, da se ne zamrzavaju ni zimi, pri
najvećoj hladnoći (kad sam u siječnju 1777. putovao saonicama preko slavonskih
planina, stajao je Reomirov termomstat stalno nekoliko stupnjeva ispod točke
zamrzavanja). Pa ipak sam nailazio na otvorene potoke i vidio sam ribe, rakove,
žabe i zmije gde u njima plivaju Najčuvenije banje su u Daruvaru i Pakracu.
Moglo bi se u Slavoniji i Srijemu podići 50 banja, što će se možda i dogoditi
kad zemlja jednom bude naseljena kako treba. Ali danas se ljudi plaše troška na
koji se nitko ne odlučuje.
11. Veliko
dobročinstvo prirode su lijepe šume, u kojima ima prije svega hrasta i zatim
bukve, breze, topole, jove, turskoga lješnjaka, divlje loze i mnogih drugih
divljih voćki, ali nema korisne ariševine. U krajevima kroz koje protječe Drava
nalazi se vrlo često i bijela topola, čija je šupljikava spužvasta kora debela
tri palca i može da posluži isto kao pluto. Borova i jela ima malo. Vrba takođe
nema u dovoljnoj količini. Veliko je obilje slatkoga korijena; njegovo korijenje,
jako se izvozi i služi za zapušače. Divlja trešnja, kruška i jabuka su česte. U
pitomim jabukama i skoro u svem drugom voću još uvijek se osjeća priličan
nedostatak, ma kako dobro da uspijevaju u ovim krajevima. Jer Iliri, kojima u
karakteru leži da se nimalo ne brinu za potomstvo, nisu do sada marili da sade
voće u čijim plodovima neće uživati oni, nego tek njihovi unuci. Utoliko su
vrijedniji u sađenju šljiva, na čije se prostrane ograđene šume nailazi na sve
strane. Podstrek ovoj neobičnoj vrijednosti jeste što se od ploda rečenoga voća
peče esencija koja je pod imenom rakija ili šljivovica svakodnevno i
najomiljenije piće Ilira u turskim i mađarskim zemljama. Kad seljak ima gnojiva,
on ga ne vozi na njivu, nego u šljivik, da bi dobio više rakije. Određena vrsta
šljive daje tako dobre suhe šljive kao što su francuske. Tu i tamo nailazi se
na zabran pitomih kestenova,čiji je plod ugodan za jelo. Bijeloga duda, zbog
unosnog svilarstva, ima u iznenađujućoj količini i on se još uvijek brižljivo
razmnožava. U bademu, smokvi i t. sl. takođe nema oskudice. Vinogradom su
zasađeni svi brežuljci i niska brda. Srijem ima najviše i najboljih vinograda.
Dobra berba, žetva grobarima, glasi jedna poslovica, koja se zasniva na
iskustvu. Jer kad vino u Srijemu dobro bude, prema tome jeftino, onda umire
puno više svijeta nego u godinama kad je berba loša.
Čitava zemlja
prekrivena je raznovrsnim jakim i mirišljavim ljekovitim biljem. Sve ljekarne u
Njemačkoj mogle bi se odavdje snabdijevati biljem i korijenjem. Ali događa se
baš obrnuto. Skupljati bilje, to je za Ilira previše teško; i zato ono što im je
potrebno, ljekarnici moraju da naručuju iz Njemačke. U jelen-gljivama,
smrčkovima, trifama i sl. vlada obilje. Ima ovdje i različitog divljeg bilja
kojim se može bojiti, i vrlo lijepo, i pouzdano i dugotrajno. To je ženska
tajna. Pošto vole da mažu lice, žene znaju da naprave od korijenja mast koja je
puno prirodnija i lijepša od francuske, ne košta ni upola toliko a nikako se ne
može sprati.
12. Ako se izuzme
Srijemsko Vojvodstvo, koje oskudijeva u drvu, i neki krajevi u Slavoniji, sve
ostalo je jedna ogromna skoro neprekidna hrastova šuma u kojoj se vrlo često
može naći odlična građa za brodogradnju. Hrastovi su neobično lijepo i vitko
izrasli, i imaju vrlo zdravo stablo. Često su visoki i pravi kao jele i svjedoče
o velikoj plodnosti zemljišta. Preko zime zadržavaju list, koji volovi jedu i
njime se hrane kad je zemlja prekrivena snijegom. Zbog toga donose šume puno
novaca magnatima i plemićima. Jer svaki seljak ili trgovac stokom, koji svoje
svinje hoće da tjera u žir, mora da po komadu plati četiri groša za dva
mjeseca, što u velikim vlastelinstvima iznosi godišnje nekoliko tisuća forinti
kad žir dobro urodi. Ako ne urodi, drveće, umesto žira, donese samo šišarku,
koju štavitelji kože kupuju pa štave kožu. Ali se te šišarke još slabo skupljaju, nego
trule po zemlji. Putnik ne može da se ne ljuti kad gleda neopisanu količinu
najljepših stabala kako u šumama leže na zemlji i trunu. Kad se ruši građa,
onda sva stabla koja nisu potpuno zdrava ostavljaju da leže u šumi. Pastiri i
putnici koji ljeti i zimi provode noći u šumi pale vatru uza stablo kakvog
velikog drveta, koje uslijed toga mora da se osuši i padne. A i vjetar obara jako
staro drveće. Kad se put kroz šumu pokvari i proloče, onda se prosjeca nov ili
se stari proširuje. U oba slučaja siječe se drveće koje stoji na putu, i koje
ostaje da leži i mora da istrune.
13. Tko misli da
su slavonske šume pune zvijeri koje se mogu jesti, taj je u velikoj zabludi. U
šumama vrvi od pitomih, a ne od divljih životinja. Jelena uopće nema, divlje
svinje su jako rijetke, ma kako da se inače rado zadržavaju u barama i
močvarama, srna i zečeva također nema previše. Grabljive zvijeri nisu blagoslov
prirode, nego bi ih zbog stočarstva trebalo iskorijeniti. U Slavoniji nanose
medvjedi volovima i pčelama veliku štetu; mnogobrojni vukovi smetnja su
ovčarstvu; gomila lisica, kuna itd. zadaju zemljoradniku veliku brigu. Pa ipak
lisičje i vučje kože donose zemlji puno novaca.
14. U Slavoniji,
Srbiji i Bosni medvjedi nisu jako veliki. Po boji su tamnosmeđi. Ne napadaju
lako čovjeka sami od sebe; ali utoliko je veća šteta koju nanose volovima i
košnicama. Jedan jedini medvjed jači je od najjačeg vola. Ta borba prizor je
jako neobičan; ali se zbiva obično noću, pošto volovi i sva druga stoka, i
ljeti i zimi, i danju i noću, ostaju na polju. Kad vol bude raščerečen, onda se
ujutru na razbojištu nađe samo krv i dva roga. Sve drugo medvjed poždere ili
odvuče u svoj brlog. Jer medvjedi su čitavoga ljeta vrijedni isto kao i mravi.
Oni skupljaju divlje voće, volovske kosti i med samotok, od čega im jazbine oko
Svih svetih [1. studenoga] budu krcate pune; a tada zapuše ulaz travom,
mahovinom, granjem mladog drveća itd., i ne izlaze više u pljačku. Ako im
skupljene zalihe potraju do proljeća, i ne pokvare se od insekata i drugih
slučajeva, što pak rijetko biva, onda oni svoju zimsku palaću napuštaju
najranije početkom mjeseca ožujka, lutaju i ponovo počinju skupljanje za buduću
zimu.
U ravnici nema
medvjeda, nego samo u planini. Najviše ih je u Bosni i u Maloj Vlaškoj, koja
počinje na granici Hrvatske i Bosne, i proteže se do grada Požege. Svud uokolo
oko vladičanskog trgovišta Pakraca ima najviše i najvećih medvjeda.
Pošto su ove
grabljive životinje s jedne strane u najvećoj mjeri štetne po stočarstvo, s
druge strane pak, kad ih ulove, donose znatnu korist zbog tople kože, zdravoga
sala, ukusnih šunki i šapa.
15. Vukovi su u
cijeloj kraljevini puno češći nego medvjedi, ali rijetko napadaju čovjeka.
Utoliko više pustoše među ovcama i drugim pitomim životinjama, kao i među
divljači. Oni se radije zadržavaju u ravnici nego u planini, i Srijem puno pati
od njih. Kad naiđe na vučje krdo, čovjek valja da se čuva da ne opali na onoga
prvog. Jer to je obično vučica, i kad ona bude ubijena, svi se vuci zaustave i
okruže je, i onda je vrlo opasno. Lisice su neobično punobrojne i još puno
češće nego vukovi.
Obično plemićki
lovci jednog jedinog vlastelinstva ubiju svake zime preko 100 lisica. Jer
lisičja krzna ovdje su sasvim nepoznata. Vučjim i lisičjim kožama ovde se puno
trguje; Osijek im je glavno skladište i najbolja pijaca. Par najboljih
neobojenih lisičjih koža može se iz prve ruke dobiti za 3 3/4 forinte. Poneko
vlastelinstvo izvadi odatle godišnje oko 400 forinti. Svako vlastelinstvo ne
ulovi preko zime više od 1 do 2 tuceta kuna.
16. Raznovrsnost
neškodljivih zvijeri čije su kože na cijeni tolika je u ovim pustim krajevima
da joj se čovjek zadivi. Opisati ću ukratko najplemenitije, i počeću sa dabrom,
kao najkorisnijim od svih. Mislio bi čovjek da u slabo naseljenoj zemlji, koja
je puna baruština, mrtvaja i jezera, i koja leži na istom stupnju širine kao i
Kanada, mora sve vrvjeti od dabrova. Ali ovaj zaključak vara. Jer zbog punog
lova, isto kao i zbog stalnog uznemiravanja, koje stvaraju svinje što se
kaljužaju po baruštinama, dabrovi su se vrlo prorijedili. Najviše se zadržavaju
na obalama Save u uskim kanalima koje stvaraju punobrojne adice i koji su
suviše uski za lađe. Oni su doduše isto toliki kao američki, ali im čekinja
nije tako gusta. Poznato je da se u Sjevernoj Americi udružuje 40, 50 do 100
dabrova, grade stan od ilovače i stanuju zajedno u jednoj republici. Međutim, u
Slavoniji svaka obitelj stanuje sama, iskopa rupu na obali, ili načini
gnijezdo u šašu i trsci. Nastoji se da se ove životinje uhvate u mrežu žive; ne
toliko zbog kože, koliko zbog mesa, koje je katolička crkva dopustila da se
jede o postu. Zbog toga se dabrovi živi nose u Beč i prodaju po skupoj cijeni.
Vidre, kojih ima u vrlo velikoj količini, iste su kao i njemačke. Ali lovcima
nedostaje vrednoće i spretnosti da ih love i hvataju.
17. Slavonski ris
je velik kao jaki mesarski pas. Lovi se zbog kože. Slavonski jazavac
razlikuje se od njemačkog veličinom, inače su oba potpuno slični. Planinski
miševi koji se ilirski zovu puh ovde su česti i boje su tamnoželjeznosive.
Preko zime su obamrli, ili bolje reći spavaju: mogu se češće naći gdje potpuno
ukočeni leže u šupljem drveću. Čim dospiju u toplu sobu ili blizu vatre,
ponovno ožive. U Štajerskoj, Koruškoj, Kranjskoj i Italiji puhovi se jedu, ali
u Slavoniji ne, gdje se hvataju samo zbog kože, od koje se dobija dobro i lako
krzno; ali ne u tolikoj količini kao u Kranjskoj. Prelazim preko hrčkova,
tvorova i drugih životinja koje su u Njemačkoj poznate.
18. U pernatoj
divljači i različitim vodenim pticama veliko je obilje. U one koje se mogu
jesti spadaju droplja, jarebica kamenjarka, fazan, tetrijeb, lještarka, šljuka,
jarebica crvenih očiju,strnadica, divlja guska i patka, prepelica, drozd
borovnjak, divlji golub i grlica; crna liska, ronac itd. Droplje se bave samo u
ravnici i većinom u Srijemu, ali ih je teško pogoditi, jer trče brzo kao što i
lete, i jako su plašljive. Meso im je malo suho, ali su mlade droplje jako ukusno
jelo.
19. U pernatu
divljač koja se ne može jesti spadaju orlovi, kao i kraguji svih vrsta,
jastrebi, sokolovi svih vrsta, kopci, divlji labudovi, djetlići različitih
šarenih boja, ždralovi, u neopisivim količinama, turske čaplje sa lijepom ćubom
na glavi, vivci, neobična ptica nesit, koja je u stvari udomaćena u
Temišvarskom Banatu, bukavac, rode itd.
20. Kralj ptica,
koji se u Srijemu često nalazi, jeste suri orao, koga obično zovu i veliki ili
kameni orao. Često sam po desetak njih viđao kako kao da lete oko sunca, i to
na takvoj visini da se golom oku čine kao crna točka i ne bi se mogli dohvatiti
topovskim đuletom. Orao bi se mogao nazvati Srijemskim barometrom. Jer njihov
let pokazuje kakav je gornji zrak. Što je on čistiji i vedriji, to orao leti
više. Ali ako se sprema oluja, onda on kao da se jako uplaši i zbuni. Pomamno
leprša i leti tako nisko da bi se mogao dohvatiti puščanim tanetom. Međutim
zimi, kad je zrak oblačan i kišan, ne viđaju se orlovi da lete visoko, nego
traže hranu na brežuljcima i visovima; ali odlete prije nego što ih je moguće
puškom pogoditi. Ljeti se orao vine tako visoko da može pogledom da obuhvati
predio od puno milja. Kad mu oštro oko ugleda srne, zečeve, jaganjce, koze,
ždralove, droplje, guske, pure itd. on se onome mestu približi leteći visoko,
naglo skupi krila i okomito kao olovna kugla padne kroz zrak na mladu srnu,
jagnje itd., koje zgrabi kandžama i kao strijela ih kroz zrak odnese. Lešina
uginulih volova i konja služi orlovima takođe kao hrana, i oni je često čitavu
prekriju. Neka samo jedan jedini orao sjedi na uginulom volu, ne smije mu prići
nijedan kraguj ili druga ptica grabljivica, pošto se one jako boje kralja
ptica, a ovaj se opet isto tako plaši čovjeka. Da je suri orao crn, poznato je.
Međutim, prije nekoliko godina našli su u Temišvarskom Banatu između strmih i
skoro nepristupačnih stijena jedno orlovsko gnezdo u kome su bili bijeli
orlovi. Mladunčad su povadili i brižljivo othranili. Slijedeće godine nađena su
u istom gnezdu ponovo bijela mladunčad, koja su opet povađena i sretno očuvana.
Ali treće godine nađeno je gnezdo prazno i napušteno. Jednog od tih bijelih
orlova sam 1776. vidio i promatrao u Zemunu kao rijetkost.
21. Lov pripada
magnatima i plemićima, koji svi u čitavoj Kraljevini mogu da love slobodno i
bez smetnji, izuzevši mjesta na kojima je zabran. No pošto se smatra kao
grubost ako susjed pređe na susjedovu zemlju sa puškama, lovcima i psima, to
svak voli da ostane u granicama svoga vlastelinstva, osim baš da bi u susjednom
ubio kakvog zeca. U graničnim vojnim oblastima pravo lova imaju oficiri, ali ne
i vojnici. Seljak u čitavoj kraljevini ne smije loviti nigdje, pa čak ni pušku
držati u kući. Bez obzira na to, seljaci krišom idu u lov i pucaju na sve što
iskrsne,naročito na lisice. Oni hvataju i kune, pa kožu prodaju krišom. Ako ih
otkriju, plemići ih kažnjavaju kao krivolovce.
22. Topla zemlja,
kojoj je osmi dio često poplavljen i sastoji se od baruština, močvara i jezera,
mora prirodno biti puna raznih otrovnih, štetnih i dosadnih životinja. Računam
ovamo zmije, vodene zmije, šarke, žabe krastače, obične i vodene gušterove,
koji su dugački preko tri stope i liče na mlade krokodile, dalje pijavice,
polipe, škorpione, bube, mrave, crne popce i sive zrikavce, koji bi svojom neumornom
noćnom pjesmom mogli smanjiti strpljenje i samog anđela; i raznu drugu štetnu
gamad, na j krilaše stjenice, koje su 3/4 palca duge i 1/2 široke, pa kad noću
lete po sobama čuju se kao da je ptica. Naročita vrsta tvora povlači se u
Srijemu oko obala rijeka, bara i močvara da traži jaja; pa kako jede i zmijska
jaja, mogao bi taj tvor dobiti ime Srijemskog mungosa. U ljeto se preko kreveta
mora prevući komarnik ili mreža, inače se ne bi moglo spavati. Beskrajno je
velika količina divnih dvokrilaca, leptira kupusara, vilinih konjica itd.
Katkada insekti, a naročito skakavci, užasno pustoše po zemlji. Kad ljeti dugo
puše južni vjetar, on donosi sobom iz turskog kraja preko Save jedan za drugim
rojeve skakavaca kojima se broja ne zna.
23. Među korisne
insekte spadaju pčela i svilena buba. I pčelarstvo i svilarstvo traže malo
rada, a obilno uzvraćaju seljaku njegov mali trud; odgovaraju, prema tome,
izvrsno prirodnoj lijenosti Ilira. Bez obzira na to, pčelarstvo još ni izdaleka
nije tako znatno i jako kao što bi moglo biti. Jer seljacima nedostaje
podstrijeka, pouke i primjera. Osim toga, pčele imaju 4 opasna neprijatelja,
koja bi tek trebalo iskorijeniti ili bar smanjiti, to jest medvjede, djetliće,
laste i stršljene.
24. Uzgoj svilene
bube uvedeno je doduše tek 1761., ali se za kratko vrijeme silno raširilo. Jer uzgajati
svilenu bubu nije nikakav težak posao, mogu ga obavljati žene i djeca, a ne
traje ni 2 mjeseca. Osim toga, vladar je ustanovama, premijama, nagradama i
velikim troškom dugo pomagao svilarstvo u Slavoniji i Hrvatskoj, i baš time ga
podigao. Vladar je naime postavio i plaćao jednog u svilarstvu iskusnog
čovjeka, koji je imao da putuje po cijeloj Kraljevini Slavoniji i Srijemu i
svuda da poučava kako treba saditi bijeli dud i uzgajati svilenu bubu; u koju
svrhu je besplatno dijelio dudove mladice i bubino sjeme. Od vlasnika
vlastelinstava zatraženo je da njihovi činovnici porade među narodom oko
uvođenja svilarstva; onim vlastelinskim činovnicima koji su se u ovome istakli
ne samo što je vladarevim dvorskim reskriptima trud javno pohvaljen, nego je i
nagrađen zlatnim lancem i novcem. Pored toga, bečka Commerzkasse kupovala je
ispočetka kokone ili nerazvijena i u krušnoj peći osušena jaja svilene bube,
bez obzira na to kakva su, po 45 krajcara, tj. po pola talira funtu, da bi
stanovnicima dala volju. I tako se još i sad kupuje za račun Komore, ali samo
po 35 do 40 krajcara funta, prema kokonima. Na ovaj način svilarstvo se sretno
podiglo i cvijeta danas uglavnom u Srijemu. U 1769. dobijeno je već 17, a 1774.
čak 20 centi kokona. Još uvijek se nastavlja sađenje mladih dudova. Oko Osijeka
i u čitavoj Požeškoj županiji broj im je vrlo porastao. Tu i tamo nailazio sam
na neke koji su veliki kao hrastovi i potiču još iz turskih vremena. U Osijeku
ima veliki mlin za razvijanje kokona; u Vukovaru, Požegi itd. sagrađeni su
manji.
25. Kako 3 glavne
rijeke koje čine granicu Kraljevine i koje su prikazane gore u 3, tako i male
rijeke i potoci koje u njoj izviru neobično su bogate ribom. Moruna, kralj je
dunavskih riba i postojbina joj je u Crnom moru; zbog čega ove ribe ima u svim
rijekama koje se u nj ulivaju. Kod morune se sve iskorištava. Njeno meso nalik
je pečeno na teletinu i vrlo je ugodna hrana. Od njene ikre pravi se kavijar,
koji Iliri u Slavoniji, Srbiji itd. zovu ajvar. Od njenog mjehura pravi se
riblji lijepak, koji je poznat pod imenom riblja klija. Od kralježnice i drugih
kostiju i hrskavice umiju Iliri da zgotove svakojake sitnice.
26. Osim morune,
često se u 3 glavne rijeke i u malim rijekama hvataju razne druge dobre ribe;
npr. štuke, šarani, pastrve i mnoge druge vrste, kojima ne znam njemačko ime.
Kečige su jako česte u Dunavu i imaju njušku nalik na ptičji kljun, ali koji se
ne otvara; ispod njega su na vratu usta, a kroz sredinu ribe ide dužinom još
jedna jaka žila. Brkice koje, kad se drže u staklenoj posudi sa vodom,
predskazuju promjenu vremena, tako su česte da se iznose na stol u posudama. U
brdskim ima rijekama puno morskih zmijuljica koje su nešto manje od običnih
zmijuljica, ali su isto tako ukusne. Električna jegulja, boravi i u Dunavu.
Osim toga vlada u ovim zemljama veliko izobilje u kornjačama, rakovima i drugim
ljuskarima. Kornjača ima dvije vrste: jedne ostaju uvijek na suhu i borave u
planini među stijenama, gde se bez muke hvataju i u velikim količinama žive
šalju u Beč. Velike su kao tanjur i ukusno su, zdravo i hranljivo jelo. Druga
vrsta živi u rijekama i močvarnim krajevima, pa ju je otud teško hvatati; ali
je veća od suhih kornjača.
27. Za slabo
naseljenu zemlju, čiji stanovnici ne osjećaju nikakvu potrebu da rade, ne
odgovara u stvari ništa bolje od stočarstva. Ono je dakle glavno zanimanje
Ilira u Slavoniji, Srbiji, Bosni, Hrvatskoj itd., koji kao svi surovi narodi
vole lijeni pastirski život više od svakog drugog. Najvažnija grana slavonske
poljoprivrede i najveće blago zemlje jeste dakle stočarstvo, kojim se nigdje ne
bave više nego ovdje; ali koje je od štete po stanovništvo. Stočarstvo je
glavni izvor iz kojeg zemljoradnik crpi vladarevu kontribuciju. Stoka i svinje,
kao i konji, magarci, ovce itd. ni zimi ni ljeti, ni danju ni noću ne gone se u
štale; jer ih nema i jer lijenost i siromaštvo naroda ne dopušta da se štale
grade. Time se ne gubi samo gnojivo, nego se i osjetno sprječava razvijanje
pitomih životinja, zbog zimske hladnoće i vlage; a da se i ne govori o tom kako
su one na taj način prepuštene na milost i nemilost vucima i medvjedima.
28. Goveda su od
neizrecive koristi. Volovi se ne upotrebljavaju samo za obradu polja, nego se
prežu i u kola; a kad ostare, zemljoradnik ih ugoji pa ih potroši ili proda.
Pomoću volova seljak ispunjava i obaveze prema vlasteli. Iz ovih uzroka su
pustare ili široke ravnice, koje se često pružaju na puno milja a u Mađarskoj se
zovu puste, stalno prekrivene volovima; prije svega u Srijemu. Ali ja bih na pustama,
umjesto volova, volio da vidim sela. Tu i tamo iskopani su bunari iz kojih se voda
čabrovima vadi uvis i za pojenje volova sipa u dug i uzan čun ili čamac koji
stoji pored đerma. Većina slavonskih volova tjera se u Njemačku sasvim polako,
da ne bi omršavjeli. Velika Kanjiža i Šopronj (Oedenburg) u Madžarskoj glavne
su pijace slavonske stoke za klanje, koju austrijski trgovci stokom odatle
neprestano gone u Njemačku. Na tako dugom putu izgube volovi puno u salu i
težini, ma kako dobro bili uhranjeni. Neshvatljivo je da se na veliku korist
koja proističe od maslaca i sira, i koja u Nizozemskoj, Irskoj, Švajcarskoj
itd. obogaćuje zemljoradnika, u Slavoniji i susjednim zemljama ne obraća uopće
nikakva pozornost. Većina ženskih teladi se kolje; ono malo što se othrani ne
privikava se muži, pa se otud kao krave ni ne daju musti.
29. Bivoli su za
rad puno jači nego obični volovi i upotrebljavaju se isto kao i ovi, ali se ne
jedu. Oni vole močvare; nalaze dakle ovdje ono što vole. Viđao sam češće po
desetak bivola kako stoje u rijeci, a iz vode im viri samo glava. Nije tome
davno kako su prvi bivoli dobavljeni iz Turske; zbog toga su još skupi i
koštaju otprilike 50 forinti komad. Njihovo razmnožavanje donijeti će zemlji
veliku korist.
30. Poslije
goveda prvo mjesto pripada svinjama. Ima ih toliko da se čovjek iznenadi; pa
ipak ih otprilike trećina, i to većinom mršavih, dolazi ovamo preko Save iz
Srbije i Bosne. Da svinje ne bi prenijele kugu, pretjeruju se pod nadzorom
kontumackog činovnika kroz Savu, koju preplivavaju a zatim moraju da izdrže
karantin. Za to vrijeme tjeraju se svaki dan na Savu i kupaju. Kad izdrže
kontumac, turske svinje, ako su uhranjene, tjeraju se zajedno s domaćim prvo u
Veliku Kanjižu na prodaju a odatle dalje u Šopronj, kud svake nedjelje dođu
austrijski stočarski trgovci pa ono što su pokupovali šalju za Beč; ostalo, što
nije našlo kupca ni u Kanjiži ni u Šopronju, ide za Požun itd. Više od polovine
svih slavonskih i turskih svinja kolje se i troši u Austriji; drugo se tjera u
Bavarsku, Franačku i preko Češke u Saksonsku. Ova trgovina je jako važna. Kad
šuma dobro ponese, onda se svinje većinom tove hrastovim i bukovim žirom. I u
šumi tad sve vrvi od svinja. Mnoge se hrane i pšenicom; naročito kad je žetva
dobra a žir loš. Zimi moraju same da traže hranu, koja se sastoji od korenja
drveta i biljaka, po šumama i livadama. Često zabasaju u velikim šumama i
močvarama, i nikad se više ne vrate u čopor.
31. Ovčarstvo
stoji još lošije. Prvo treba bolje obučiti čobane i istrijebiti krvne
neprijatelje ovaca, tj. vukove. Ovce ostaju napolju i ljeti i zimi, danju i
noću, a čuva ih jedna vrsta pasa koji su tako jaki i hrabri da jedan jedini
može da odbije vukove. U Slavoniji se viđa malo stada a sastoje se većinom od
vlaških ovaca, čija je vuna loša, gruba i duga; aleksandrijske daju već nešto
bolju vunu. Učinjeni su pokušaji i s austrijskim ovcama, ali se vidjelo da se
izmeću. Konačno je iskustvo naučilo da se od austrijskog ovna i vlaške ili
aleksandrijske ovce dobijaju dobri janjci koji imaju dobru vunu. U Srijemu je
ovčarstvo puno bolje i jače. Onde se često može vidjeti stado od po 1000
komada. Tu se dobija i bolja vuna, pola te vune izvozi se iz zemlje neprerađeno
i sirovo. Većina stada u čitavoj Kraljevini pripada magnatima, plemićima i
svećenstvu; seljak nema za njih naročite volje, i drži samo onoliko ovaca
koliko mu je vune potrebno za odijevanje. I uistinu, izgleda kao da bi htjeli
da mu ubiju volju za to; jer mora da daje desetak od jaganjaca i jarića, a od
sve druge stoke ne mora. Mada je koze zabranjeno držati, ipak ih se na sve
strane viđa jako puno, a one prave jako veliku štetu šumi i naročito bijelom
dudu. Ove štetne životinje drže se većinom zbog kože.
32. Konji su
domaće bogatstvo ili domaće siromaštvo jedne zemlje. Ovdje konjarstvo nije baš
jako; moglo bi biti puno znatnije i puno se poboljšati. Konji su većinom kao i
u Mađarskoj malog soja. U Srijemu su najveći, najbrojniji i najbolji. Seljaci
puštaju konje na polje i danju i noću, i ne daju im zobi. Lako je prema tome
razumjeti da konji ne mogu imati snage za težak ili dug posao. Ako se naviknu
na suhu piću, lako dobijaju lupanje srca i sipnju.
Magarci se ne
drže puno. Pojedina vlastelinstva imaju magare za meljavu (Steinesel).
33. Što se tiče
pitome peradi, neopisiva količina lisica i grabljivih ptica ne dopušta da se
ona razmnožava. Golubovi se skoro ni ne viđaju; a nema puno ni gusaka,
njemačkih i turskih pataka, kokošiju, itd. Ali u purama nema oskudice. One
traže hranu u šumama, a pred večer se same vraćaju kući.
34. Koliko je
životinjsko i biljno carstvo važno i znatno, toliko je opet siromašno
mineralno; ne zato što nema minerala, nego zato što se ne traže. U nekim
planinama nailazio sam na tragove željeza. Osim toga, seljaci su u planini
nailazili na sirovo drago kamenje. Prave porculanske zemlje, kao i valjarske,
gipsa, mramora, alabastera, stealita, triplja itd. ima takođe. Mađarska
snabdjeva zemlju solju, koja se ovdje ne proizvodi. Otvarati rudnike ne bi bilo
pametno. Jer rudnici koji su stvarno sagrađeni u Austriji, u Mađarskoj i u
Temišvarskom Banatu dosta su izdašni, i mogli bi od toga imati štete; a da i ne
govorimo o opasnom i sasvim bliskom susjedstvu Turaka. Međutim, ipak bi trebalo
i bilo bi mogućno otvoriti rudnike željeza, da bi se domaćim željezom odbilo
tursko, koje se često uvozi iz Turske.
35. Slavonija i
Srijem imaju zemljište koje su Bog i priroda tako blagoslovili da ono
djelimično daje a djelimično bi lako
moglo dati sve što je potrebno kako za održavanje života tako i da on bude
lagodan, i to bez naročite muke i rada, ne samo izobilno i bogato, nego i
odlične vrste i kakvoće; samo kad bi trud ljudski u nešto većoj mjeri nego sad
priskočio u pomoć štedroj prirodi. Ali nigdje se ljudi darovima prirode ne
koriste gore nego ovdje. Ukoliko je zemlja masnija, utoliko teže ide plug.
Primjetio sam da se u većini mijesta u Mađarskoj ore na 2 vola, u Slavoniji na
6, a u Srijemu i Srbiji čak na 8. Zemljoradnik ne mora ovdje da se muči onako
kao u Njemačkoj. Nigdje ne radi sam, nego prepušta poljski posao stoci; pa ipak
mu masno zemljište neobično izdašno uzvraća njegov maleni trud. Ako je njiva
nagnojena a vrijeme dobro, pšenica se umnožava tridesetorostruko, a kukuruz ili
turska pšenica 3000struko. Ako zemlja nije gnojena a vrijeme samo osrednje,
umnožava se pšenica preko dvadeset puta a kukuruz preko 2000 puta.
36. Međutim,
zemljoradnja se obavlja na jako pogrešan način. Njiva se ne gnoji, a pored toga
se nikad ili vrlo rijetko ostavlja na ugaru, te otuda ne može da se odmori.
Skinuti usjevi ostavljaju se napolju u gomilama. Ni zimi ih ne vrše drukčije
nego stokom. Uvijek se vjerovalo da prirodna masnoća zemlje u ovim krajevima
uopće ne traži gnoja, nego da bi štaviše usjev od njega postao suviše mastan i
otužan. Ilir seljak je međutim za to isuviše lijen, a nema ni dosta gnoja, jer
se stoka ne goni u štale. Najgore je što seljaci a i neki plemići uopće nemaju
ambara, guvana, štala i sjenjaka za skinuti usjev, za slamu, sijeno i otavu.
Zbog toga blagoslov koji su primili moraju da drže pod golim nebom i da ga
ostavljaju na milost i nemilost svinjama i volovima, kao i insektima i silnim
rojevima vrabaca, vrana, gavranova itd. Osim toga, vlažna i kišna jesen
upropasti neobično puno žita, koje proklija. Često se može vidjeti visoko
složena gomila neovršena usjeva obrasla zelenilom kao da su je obložili travom.
Vršidba zahtjeva puno ruku, vremena i rada; u tako slabo naseljenoj zemlji kao
što je Slavonija mora se, dakle, obavljati konjima i volovima. No na taj način
upropasti se puno žita; bilo zato što konji mnoga zrna razgaze i izgnječe, bilo
što ih sabiju u mekanu zemlju. A i slama se tako izlomi da više ne vrijedi za
hranu, te se stoci mora davati neovršena slama. Svima županijama zapovjeđeno je
doduše da uvedu njemačko mlatilo. No ja još nigdje nisam vidio da se s tim
počelo. Tko istražuje uzroke lošeg obrađivanja, primjetiti će da krivica zbog
toga pada na pretjerano velika plemićka dobra, koja činovništvo ne može da
nadzire, kao i na prirodnu lijenost naroda.
37. Sve vrste
žita ovde dobro napreduju i siju se, kao pšenica, kukuruz ili turska pšenica,
raž, zob, grašak, grahor, grah, sočivo, pir, proso itd. Heljde nema, jer je za
nju potrebno pjeskovito zemljište. Kupusaste biljke i prorašće, npr. krumpir,
rotkva i druge kuhinjske biljke, jako su zanemarene. Međutim, u crnom i bijelom
luku kao i u kupusu je obilje, jer stanovnici svaki dan jedu kiseli kupus.
38. To što se
turska pšenica neobično višestruko razmnožava, što je vrlo korisna kako za kruh
tako i kao stočna hrana, i što je oslobođena od desetka, uzroci su što se
kukuruz u cijeloj Kraljevini a naročito u Srijemu sije puno više nego sve druge
vrste žita. No Srijemski seljak ne jede kukuruzni kruh kao slavonski, jer ima
žita i suviše. Kukuruz, koji se sije početkom proljeća a dospijeva u listopadu,
istjera na rodnoj zemlji preko 7 stopa u visinu. Da bi se odbili volovi i
svinje, kukuruzna se polja, sa obe strane puteva i lenija što kroz njih
prolaze, ograđuju nekom vrstom pira, koja se zove sirak. Kad stigne berba, onda
sve staro i mlado, ljudi, žene i djeca odlaze u kukuruz da kidaju klipove sa
stabljike, skupljaju ih i voze kući. Često kakav lijen seljak otjera na njivu
marvu koju hoće da ugoji, da prištedi muku oko berbe. Poslije berbe ili tek u
proljeće čupaju se iz zemlje zaostale stabljike kukuruza, a u nekim mestima u
Srijemu, gde nema dosta drva, upotrebljavaju se za loženje, ili se pak
zaoravaju, jer trunući izvanredno nađubre zemlju. Kad berba kukuruza prođe,
klipovi se krune i prodaju na mjerice, ili se za vlastitu upotrebu melju u
mlinu, ili upotrebljavaju kao stočna hrana, za što je kukuruz odličan.
39. Obična
pšenica ne uzgaja se puno drukčije nego u Njemačkoj; osim što seljaci ne gnoje
njivu. Na vlastelinskim imanjima pšenica se ostavlja iz godine u godinu, dok
žetva u Italiji potpuno ne omane. Ali ako se to tamo ne dogodi za 3 ili 4
godine, ambari se tako napune da se prekrasnom pšenicom moraju hraniti svinje,
koje se poslije prodaju austrijskim stočarskim trgovcima. Često se na jednom
jedinom vlastelinstvu nađe žita za 20.000 forinti, pa se čeka da žetva u
Italiji omane. Ako se to ne dogodi u čitavoj Italiji, onda se onamo šalje žito
iz Dalmacije, Kranjske i Štajerske, a slavonsko opet ide u Dalmaciju i
unutrašnju Austriju.
40. Lan i kudelja
su važna i jako korisna grana poljoprivrede, ali su u čitavoj Kraljevini
zanemareni, budući da zemljoradnici siju samo grub loš lan, i to samo koliko im
je potrebno za vlastitu potrošnju. Doduše bi valjalo kada bi se pokušalo da se
ova kultura popravi i proširi, i da se grubi lan načini finijim, a to bi se
livonskim sjemenom postiglo utoliko prije što su zemljište kao i podneblje jako
dobri i odgovaraju lanu.
Tome nasuprot,
vinogradarstvo je znatno. Postoji bijelo i crveno vino. Obije vrste nadmašuju
sva Njemačka vina; samo su vrlo jake i žestoke. Ne mogu dugo da stoje i valja
ih piti dok su mlada. Za izvoz u druge krajeve nema prilike. I sađenje duhana
dobro stoji, a naročito se njime bave u Požeškoj županiji. Onde uspijeva
najbolji, koji ni u čem ne zaostaje za turskim.
Hmelja, šafrana,
broća, sinja itd. uopće nema, ali bi odlično uspijevali u ovim krajevima. Kako
su sve zemlje oko Slavonije i Srijema isuviše bogate žitom i vinom, to za
Kraljevinu ne bi bilo ništa korisnije nego kad bi se uvele takve biljke i takvo
rastinje koje bi se susjedima lako izvozile i prodavale, i bez obzira na to
kako je kod njih ponijela godina.
41. Na plemićkim
imanjima i vlastelinstvima poljoprivreda je uređena sasvim drukčije nego u
Njemačkoj. Svako vlastelinstvo ima jednog upravnika (provisor), jednog
računskog činovnika (exactor), pravnika i domaćeg advokata (fiscal) i više
drugih činovnika. Većinom su to Mađari ili Nijemci. U svakom velikom selu
postavljen je po jedan vlastelinski nastojnik (ispan), koji je pod upravnikom i
brine se o ekonomskim stvarima. On ima pod sobom jednog pandura, a svako
vlastelinstvo drži otprilike šest do dvanaest tih pandura. Kad seljaka treba
plijeniti ili inače silom izvršiti naplatu, onda mu u kuću pošalju jednog
pandura, koji onde živi na dužnikov trošak. Plemićke njive i vinogradi obrađuju
se kulukom; upravo, sav posao koji godina donosi, npr. uređivanje šljivika,
obavlja se kulukom. Kako se na kuluk ide ne s konjima nego s volovima, to postoji
jedan naročiti činovnik pod imenom volujskog kaplara, koji zapovjeda volarima i
kočijašima. Sve gostionice na vlastelinstvu smiju da toče jedino ono vino i
rakiju koje su kupili od gospodara. To je važna rubrika, pošto o izvozu nema ni
govora a obični narod voli piće. Kad šljive dobro ponesu, onda češće biva da
jedno jedno vlastelinstvo ispeče godišnje po hiljadu akova šljivovice i rakije.
Od komine i vinskog taloga, koji se uhvati po dnu vinskih buradi, peče se
takođe u velikoj količini jaka rakija za običan narod.
42. Niko ne bi
trebao posjećivati ove zemlje zato da bi vidio lijepe gradove, dvorce i
trgovišta; barbarstvo Turaka i Sarmata odavno je uništilo rimski sjaj, a način
zidanja ovdje je jadan kao i u svim drugim mađarskim zemljama, u kojima se nailazi
isključivo na prljave i bijedne gradove sa prizemnim kućama. Ulice čak nemaju
niti kaldrmu, osim Petrovaradina i Osijeka. U gradovima ima malo kamenih kuća,
većina ih je sagrađena od drva i blata, a dijelom i pokrivena šašom i trskom,
budući da su cigle skupe. Što još ima lijepo da se vidi, to su duhovne i vojne
zgrade; osobito manastiri grčkih kaluđera, franjevaca i bivših jezuita, kao i
kasarne. Dvorci i plemićke kurije takođe su jako jadno sagrađeni. Jer plemstvo
je zbog strašnih i često ponavljanih turskih i tatarskih napada, kad je sve
pustošeno i pretvarano u pepeo, postalo tako plašljivo da mu se čini budalasto
da se u turskom susjedstvu izvode lijepe i skupe zgrade. Osim toga, većina
vlasnika plemićkih dobara skoro je uvijek odsutna, budući da stanuje u drugim
zemljama. Još prije 30 godina u čitavoj se državi nije moglo naći nijedno selo:
seljačke kuće stajale su sve rasute. Pa ako su sad sela i nova, po lošem načinu
kako su zidana nadmašavaju ona u Vestfaliji i Donjoj Saksonskoj. Puno bi nizozemsko
selo u mađarskim zemljama bilo lijep i raskošan grad, budući da su seljačke
kuće ovde jednostavno od zemlje načinjene, slamom, šašem ili trskom pokrivene
kolibe, koje čak nemaju ni stakla na prozorima; te tako više liče na svinjce
nego na stanove razumnih bića. Više krova mnogih seljačkih kuća strši dimnjak
nalik na crkveni toranj, koji svakoj kući daje izgled kapele. Cigani čak
stanuju pod zemljom u rupama, iznad kojih podignu krov od slame; kuhinja im je
pred rupom pod golim nebom.
43. Preko
polovinu Kraljevine sačinjavaju vlastelinstva i plemićka imanja koja su većinom
svojina plemića. Neka su u posjedu vladara ili svećenstva. Vladaru su doduše
pripala neka plemićka imanja iz ostavine jezuita i na drugi način; ali sad su
skoro sva prodana, što je učinilo da je od prije nekoliko godina pala
vrijednost svih imanja. Ona se sad kupuju u Slavoniji po 47; postotaka; prije
po 5 postotaka. Od 1739, kad su izgubljeni Srbija i Bosna, sva dobra u
Slavoniji i Srijemu donose puno manje nego prije, jer je od toga vremena
ograničena trgovina između ove 4 zemlje i poljoprivrednim imanjima oduzeta
mogućnost da svoje proizvode u onako jakoj meri kao ranije prodaju u
izgubljenim dvjema kraljevinama. Uopće uzevši, imanja iste veličine ne donose
toliko u Slavoniji koliko u Madžarskoj, iako im je zemljište plodnije nego
ovima. Plemićka imanja su pretjerano velika: obično jedno obuhvaća 4 do 6 pa i
više njemačkih kvadratnih milja. Češće se po pola dana putuje jednim
vlastelinstvom. Ima njemačkih kneževina koje su manje od ponekog slavonskog
imanja. Imanje ispod 10 sela je malo; od 10 do 20 samo osrednje; ali od 20 do
50 i preko toga drži se za veliko. Iz te pretjerane veličine potječe loše
obrađivanje, slaba naseljenost i druge štetne posljedice. U prosijeku donosi
selo plemiću obično oko 1000 forinti godišnje. Velika je nesreća za zemlju što
je većina vlasnika imanja odsutna i redovno stanuje u Mađarskoj, Njemačkoj i
Italiji. Ako se i ne uzmu u obzir velike sume novca koje zbog toga svake godine
odlaze iz zemlje, iz ove odsutnosti nastaju i druga zla. Da se i ne govori kako
se zbog toga ne podižu mnoge ustanove korisne i na opće dobro usmjerene.
Dobrima odsutnih vlasnika upravljaju bilo zakupci ili se ona daju u arendu. U
oba slučaja ugnjetava se seljak. Arenda je za stanovnike uvijek štetna. Češka
pruža za to žalostan primjer. U vojničkim oblastima duž turske granice nema
uopće plemićkih imanja, nego je sve zemljište podijeljeno među stanovnike, koji
kuluk i druga davanja duguju vladaru a ne plemićima.
44. Moram sad da
pohitam glavnoj stvari i da opišem stanovnike, koji su glavna svrha svakog
razmatranja o državi. Njihovu brojnost i množinu, njihovu trudoljubivost i
vrijednost, njihovo patriotsko raspoloženje i vjernost vladaru valja u svakom
slučaju smatrati kao pravu snagu države, kao kamen temeljac svakoga carstva.
Došlo se do toga da, računajući jedno s drugim, na jednoj Njemačkoj ili
geografskoj kvadratnoj milji ima danas u Saksoniji 2325 ljudi. Po mome računu,
dolaze u Slavoniji na jednu milju ne više od 203 ljudi, a u Srijemu čak samo
169 ljudi; to jest ljudi, žena i djece zajedno. Uzroci što je ova lijepa
zemlja, koja je pod Rimljanima bila odlično obrađena i jako naseljena, danas
skoro pusta i prazna, i što više služi za stan životinjama nego ljudima,
različiti su. Jedan od najznatnijih je taj što je ova zemlja puno godina bila
pod turskom vlašću, bila poprište neprestanih ratova i što su je Turci i Tatari
vrlo često do temelja opustošili ognjem i mačem. Noviji uzrok je gubitak Bosne
i Srbije. Jer od toga vremena, to jest od 1739, Slavonija a još više Srijem
primjetno su se raselili; dijelom zato što svježa sjećanja na turska zvjerstva
plaše narod, dijelom zato što su od tog vremena nastale smetnje izvozu
prirodnih dobara u Srbiju i Bosnu. Neki misle da je uzrok raseljavanju i velika
kontribucija. Više je sigurno da tome ne malo doprinosi pretjerana veličina
plemićkih imanja. Pa ipak nije ta zemlja tako sasvim pusta i divlja kao što se
čini putniku kad ne zna da seljaci u svim mađarskim i turskim zemljama vole da
smještaju sela daleko od drumova i puteva kojima ide vojska, kako ne bi uvijek
bili na muci dajući zaprege i podvoz za vojsku.
45. Svi
stanovnici (izuzimajući magnate i plemiće s njihovom čeljadi) svake se godine
prebrojavaju; tablice popisa moraju se svake godine slati u dvor. Ali kako to
prebrojavanje ne teče sasvim kako treba, tako i tablice ispadaju pogrešne.
Bolje bi bilo naložiti svećenicima da svake godine sačine pouzdan popis svih
svojih župljana, s točnom listom svih krštenih, umrlih i vjerenih ili
vjenčanih, pa da ga predaju biskupu, kao što se to radi u austrijskoj
Lombardiji. U 1777. iznosio je broj svih stanovnika 235.000 duša, računajući
svećenstvo i slavonske vojnike, ali izuzevši njemačke i mađarske regimente.
Duše valja, mali broj za tako veliku i plodnu zemlju, koja bi obilato mogla
prehraniti 1 milijun radišnih i vrijednih stanovnika, pa štoviše i dva
milijuna.
46. Ovdje se
postavlja pitanje, kako ukloniti nedostatak stanovnika. Opširan odgovor na nj
uzeo bi ovde previše prostora. Navodim samo da bi taj nedostatak ubrzo nestao
kad se iseljavanje Ilira iz turskih oblasti ne bi otežavalo nego olakšavalo, i
kad bi se primamili ovamo mnogi Nijemci, koji svake godine gomilice odlaze u
Istočnu i Zapadnu Indiju. Istina je da su ovamo došli i naselili se već
prilično mnogi Nijemci, koje bez razlike nazivaju Švabama, kao od prije
nekoliko godina i prilično mnogi Iliri iz venecijanske Dalmacije. Ali njihov je
broj ipak premali za zemlju lišenu ljudi. Osim toga, Dalmatinci su još ljeniji
nego sami Slavonci; ne donose dakle zemlji nikakve koristi. Po državnim
zakonima svi doseljenici slobodni su za 6 godina od svih vladarskih davanja i
nameta, a samo 3 godine od kuluka i drugih dadžbina koje pripadaju plemiću. Da
su ove slobodne godine suviše kratke, pada u oči. Osim toga, doseljenici ne
stižu na gotove kuće, nego moraju da ih dižu sami o svome trošku. Najgore je
još što mnogi od njih na većini vlastelinstava moraju da napuste slobodu i
postanu kmetovi. Zar je onda čudo ako mnogi propadaju, pošto im isteknu
slobodne godine, prodaju stoku, napuštaju kuću i kradom nestaju. Mnogi plemići
su zbog toga postali tako nepoverljivi da čak neće niti da primaju doseljenike.
47. Slavonci se
sastoje od prirodnih stanovnika i doseljenika. U one računam ne samo stare
stanovnike zemlje, nego i Ilire koji su došli i još uvijek svakog dana stižu iz
Albanije, Dalmacije, Hrvatske, Bosne, Srbije i drugih predjela. Jer oni čine
jedan narod i imaju isti jezik, narav, običaje i navike. Stari su se stanovnici
zbog turskog jarma i teških ratova jako smanjili, upravo su uništeni, i zemlja
se pretvorila u pustinju, koju je 1690. ponovo naselilo znatno mnoštvo Ilira iz
turske oblasti. Za ovim Ilirima stizalo je u prošlom i ovom stoljeću uvijek još
više Ilira, koji su se silno raširili i u Kraljevini Mađarskoj i u svim
mađarskim zemljama, i skoro sasvim potisnuli Mađare sa sjeverne obale Save i
Dunava, naviše od Srijema. Osim toga su se u Slavoniju doselili i brojni Vlasi,
koji su se izmješali s Ilirima i primili njihov jezik. U doseljenike spadaju
Nijemci, Madžari i Cigani, koji se ne mješaju s Ilirima i govore svojim
jezikom. Oni čine otprilike deseti dio stanovništva; to jest, računajući samo
naseljenike, a ne njemačke i mađarske regimente koje su ovde u kvartiru. Prije
prodora Turaka, Slavonija je pripadala Mađarskoj, i tada se ovdje naseljavala
sila Mađara, no oni su se opet izgubili. Nijemci su sad punobrojniji od njih, a
i od Cigana. Ovi su u svim mađarskim zemljama dobili ime novih seljaka i
primorani su raditi zemlju, plaćati kontribuciju i postati seljaci; budući da
se Cigani čergari ne trpe isto onako kao ni Turci i Židovi. Ali ako se
muhamedanci pokrste i polože zakletvu vjernosti, mogu da se nasele u zemlji.
48. Glavni jezik
zemlje je ilirski, isti onaj koji se, kao maternji, ali prema raznim narečjima,
govori u Albaniji, Dalmaciji, Hrvatskoj, Bosni, Srbiji i jednom dijelu
Bugarske. Današnji jezik Ilira ima 45 slova, a nastao je iz mješavine
sarmatskog ili slovenskog jezika sa starim ilirskim, koji se od današnjeg
razlikuje isto onako jako kao što se današnji njemački razlikuje od onog kojim
se govorilo u Njemačkoj u doba Karla Velikog. Gdje se ilirski jezik govori
najgizdavije i najčistije još je sporno; ipak većina daje prvenstvo Srijemskom
Vojvodstvu, u kome se, vele, nailazi na najbolje narječje. Međutim, počev od
XIV stoljećea umješalo se u ilirski jezik prilično turskih reči zbog čijeg su
točnog izražavanja Iliri stvorili sasvim novo pismo. Osim toga, ilirski jezik
još nije sasvim usavršen i nema dobra pravila, mada ima udžbenika i štampanih
uputstava za učenje istoga. On je pogodan za pjesništvo; ima velikih istorija napisanih
vezanim slogom. Od svih rečenih jezika
nijedan nije tako malo sličan majci kao ruski. Ilir i Rus sporazumjevaju se s
velikom mukom. Bogoslužbeni jezik katoličkih Ilira je obični narodni jezik; no
grčkih je glagoljički na koji je prevedeno Sv. pismo i na kom su štampane sve
knjige potrebne za bogosluženje. Ovaj glagoljički jezik je kod svih slovenskih
naroda koji pripadaju istočnoj crkvi ostao isti u govoru, pisanju i tisku, tako
da se u Rusiji tiskane knjige mogu upotrebljavati i u ilirskim crkvama. Izgleda
da je taj sveti jezik bliži osnovnom sarmatskom jeziku i da nije toliko kao
obični izmješan sa starim ilirskim, od kojeg se on još više razlikuje nego
obični. Uostalom, njemački jezik silno se širi u Slavoniji, pa štoviše i u svim
mađarskim zemljama. U Osijeku i Petrovaradinu skoro se jedino čuje njemački.
Kako tu, tako i u Karlovcima, Zemunu itd. propovjeda se u katoličkim: crkvama
naizmjenično njemački i ilirski. U Zemunu i drugim mjestima izvode se njemačke
kazališne predstave. Na vojnim vježbama svih regimenti, kako slavonskih, tako i
njemačkih i mađarskih, stalno se izdaju zapovjedi na njemačkom. Isto tako i u
vojnim okruzima graničarskih regimenti, gde služe mnogi njemački oficiri, svi
javni poslovi obavljaju se na njemačkom. Na taj način postao je njemački malo
pomalo običan jezik uljuđena pristojna svijeta, Ali prost narod, kao i grčki
popovi i kaluđeri, ne razumiju njemački.
49. Što je tijelo
u Ilira jako, zdravo i otporno, potiče kako od odgoja tako i od njihovog
jednostavnog i grubog načina života; možda tome doprinosi nešto i zrak i klima
ili podneblje. Djecu nimalo ne maze. Ona se svaki dan kupaju u rijekama a zimi
cio dan jure po snijegu i ledu, bez ičega na sebi osim košulje. Kad
polusmrznuta i ukočena dođu kući, mati im da da popiju gutljaj rakije. Običan
narod u ravnici i u svim gradićima živi, zbog siromaštva ili prije zbog
lijenosti, ne može biti oskudnije i jadnije; svijet spava na zemlji, jer nema
kreveta. I mimo toga, to su zdravi jaki ljudi, koji lako podnose sve nedaće: i
tako su jaki da lako mogu savladati vola.
50. Kako je teško
opisati moralni karakter čitavog jednog naroda poznato je svima koji su se u
tome okušali. Među mnogim teškoćama koje stoje na putu takvom moralnom opisu,
svakako je najveća u tom što se, obraćajući pozornost nužno na glavne crte
svojstvene širokoj masi, opisuje samo običan svijet; a ne najplemenitiji i
najobrazovaniji dio naroda. Međutim, on skoro u svim evropskim zemljama ima
sličnu narav, ponašanje i način mišljenja. Pod turskim jarmom Iliri su
podivljali; primili su poroke svojih gospodara a ne i njihove vrline. Oni koji
žive u Srijemu još su najbolji od svih. Može se reći da su prema Hrvatima i
Dalmatincima oni anđeli. Svi Iliri u austrijskim i turskim zemljama jako su
prepredeni, lukavi i umiju da se pretvaraju; seljaci nisu onako glupi i prosti,
nisu onakvi mamlazi kao u drugim zemljama. U religiji su revnosni, zapravo
skoro praznovjerni, i za svećenstvo imaju ne samo najveće strahopoštovanje nego
su im i slijepo poslušni. Ništa im nije teže nego podnositi nepravdu. Najstroža
kazna neće rasrditi Ilira kad zna da je kriv; ali će ga i najlakša do krajnosti
ogorčiti ako mu njegova savjest veli da je nevin. Ne gledati im kroz prste, ali
izbjegavati sve što je makar nalik na nepravdu, to je za poglavara najsigurniji
put da zadobije njihovu ljubav i naklonost. Ko ih je zadobio, može biti siguran
da će mu njegovi podčinjeni ostati do smrti vjerni i da će za njega poći i u
vatru i u vodu.
Glavne vrline
Ilira su vjernost vladaru, gostoljubivost, neustrašiva odvažnost i smjelost
koja ne preza ni od kakve opasnosti, slonost ratu i izvanredna hrabrost u
njemu.
Glavni su im poroci
tromost i lijenost, čemu će svakako nešto doprinositi i podneblje; sklonost
razbojništvu i pljački; neobuzdan nagon za žestoka pića, sa svim porocima koji
nastaju odatle, kao što su mnogoženstvo, razvratnost i povreda bračne vjernosti
sa obije strane, neviđeni nehaj za budućnost, preziranje umjetnosti i znanosti
itd. dalje potpuno ohlađena ljubav prema bližnjem, osvetoljubivost koja često
traje godinama, neverojatno nepoznavanje osnovnih načela religije sa svim
svojim lošim posljedicama, to jest praznovjerje, sklonost vračanju,
zanemarivanje osnovnih dužnosti itd., kao i lukavost, spletkarenje, varanje u
trgovini, jako sebičan način mišljenja, koji je kao nebo od zemlje dalek
plemenitim osjećanjima i velikodušnosti, istinitim obilježjima velikog duha.
51. Svi Iliri su
u svoje običaje i navike, način života i jezik puno primili od Turaka. Kod njih
je mnogoženstvo porok jako običan; pa čak i u mađarskim zemljama. Način zidanja
u ravnici je turski. U cijelom Srijemu i jednom dijelu Slavonije upotrebljavaju
se još turske mjere. Običan narod sjedi na zemlji prekrštenih nogu i pušta
bradu da mu raste bez podsjecanja. Međutim, otmjeni ljudi nose samo pun zavijen
brk, kao grenadiri u Njemačkoj. Ljudi se nose većinom pola turski, pola
mađarski; ženska nošnja je bliža turskoj, ali nije svud jednaka. Kad se udana
žena lijepo obuče, glavu joj prekriva veo koji joj pada niz leđa. Devojke višeg
staleža već su počele da se oblače po bečkoj modi. Kod Ilira su stalna
obiteljska imena neobična isto kao i na Istoku. Svak nosi ime koje je dobio na
krštenju. No, ako je otac bio čuven čovjek, sin zadrži njegovo ime, koje
produži za jedan slog. Kod običnog svijeta ne dobija devojka o udaji nikakvu
spremu, miraz i sl., nego mladoženja mora da kupi nevjestu od njezina oca, čije
se bogatstvo sastoji u mnogim zgodnim i vještim kćerima. Isti taj običaj
postoji i kod Vlaha. Ukoliko je djevojka spretnija da radi svakojake kućne
poslove, da tka, šije, plete i boji, utoliko joj je viša cijena. Otac je
prodaje onome ko najviše ponudi, a ta trgovina traje često mjesecima. Na kraju,
kad je kup uglavljen a neki drugi prosac ponudi prije veridbe koji akov rakije
više, devojku dobija on. O veridbi i svadbi postoje neobični običaji, slični
židovskim. O Božiću ispeku Iliri cijelo svinjče ili kozu, pa ostave pečenje s
bocom rakije na stolu preko dana i preko noći. Tko god uđe, odsječe komad i
pojede ga uz čašu rakije. Pri sahranama ima puno neobičnih običaja. Običan
svijet ukazuje otmenom veliko poštovanje: padne pred njim na zemlju i
oslovljava ga Gospodaru. Žene prekrste obije ruke na prsima i duboko se poklone
glavom. Svi Iliri imaju još grčki ili stari kalendar.
52. U Slavoniji
se narod hrani uglavnom raženim kruhom, u nekim krajevima ječmenim; kao i
kukuruzom, prosom i nešto malo svinjskim mesom. U Srijemu međutim glavna se
hrana sastoji od riba, lubenica, pšeničnog kruha i kukuruza, čemu se katkada
dodaje još 1 funta govedine, koja košta samo 3 krune, i svinjetina. O
praznicima, koji u grčkoj crkvi zauzimaju skoro polovinu godine, ne smiju Iliri
da jedu ni jaja, ni mlijeka i maslaca, štoviše njihovi svećenici za vrijeme 4
godišnja posta ne smiju jesti čak ni ribe; zbog toga se običan svijet ispomaže
sočivom i kruhom; ali pritom ne zaboravlja rakiju!
54. Dvije
religije dijele danas Slavoniju i Srijem, kao i mađarsku Hrvatsku i Dalmaciju,
to jest 1) starovjerna, istočna ili grčka, 2) katolička, zapadna ili latinska
crkva. Obije imaju ista prava u javnom ispoljavanju; ali ne s obzirom na prava
njihovih članova, kad se promatraju kao građani države. Jer pripadnici istočne
crkve nemaju pravo da u Hrvatskoj i 3 slavonske županije (ali u svim ostalim
zemljama imaju) posjeduju plemićka imanja i obavljaju javne službe i dužnosti;
ipak kao ratnici mogu da dospeiju do najviših položaja i časti, pa čak i do čina
feldmaršala. Ali osim toga ne smiju njihova davanja biti veća nego kod
katolika. Štoviše, grčki episkopi su sasvim oslobođeni od određenih davanja
koja katolici moraju svake godine da čine vladaru. Pripadnici grčke crkve imaju
i pravo da u nekim slučajevima podižu nove crkve bez pitanja i dopuštenja; u
drugim slučajevima moraju za to tek da dobiju dopuštenje, ali ono je u
određenim slučajevima potrebno i katolicima. Po broju, članovi obiju crkava u
Slavoniji i Srijemu skoro su jednaki; mada prema običnom ali pogrešnom
mišljenju katolici čine dvije trećine svih stanovnika. Ja računam da ovih
posljednjih, kojima pripadaju i unijati, ima samo 5/9.
55. U čitavoj
Kraljevini nalazi se samo jedan jedini katolički biskup, koji je godine 1739.
protjeran iz Bosne pa je svoju stolicu premjestio ovamo. Nemu je za izdržavanje
dodeljeno vlastelinstvo Đakovo i 1773. spojena je bosanska biskupija sa
Srijemskom. On stanuje u trgovištu Đakovu i ima godišnje 25.000 forinti
prihoda; ali isto kao i svi katolički biskupi u mađarskim zemljama mora
godišnje 25 posto od svih svojih prihoda davati za održavanje utvrđenja; porez
od koga su oslobođeni svih 8 grčkih mitropolita i vladika. Oblast ovog
katoličkog biskupa pruža se preko čitavog Srijema (izuzevši Vukovar, koji
pripada Pečuhu) i preko maloga dijela Slavonije; naročito nad Osijekom i
njegovom okolinom. Ostatak Slavonije spada u oblast zagrebačkog biskupa u
Hrvatskoj. 8. siječnja 1777. svečano je u Đakovu ustanovljen i kaptol sa jednim
prepoštom i 4 kanonika. Ali on za sada ima još vrlo slabe prihode. Iz starih
povelja vidi se da su templari u Slavoniji bili vrlo moćni i imali najbolja
imanja, koja su u XIV stoljeću, kad se ovaj bogati red ugasio, pripala vladaru.
Jezuiti su pošli stopama templara, stekli ovdje znatna imanja i na kraju
doživjeli istu sudbinu kao i oni. Danas u čitavoj Kraljevini, baš kao i u
susjednim turskim zemljama, nema nikakvih katoličkih redovnika izuzev
franjevaca, koji imaju 15 lijepo sagrađenih i redovnika prepunih mostana. Ima
ih preko 1200 duša, i oni su svojim nasrtljivim prosjačenjem i neprestanim
skupljanjem milodara, što je grčkim kaluđerima uz pretnju najstrože kazne kao
zloupotreba potpuno zabranjeno, nepodnošljiv teret siromašnom katoličkom
svijetu.
Nema komentara:
Objavi komentar