Emerik Gašić - Povijest župe i mjesta Morović - ulomci iz knjige

 …o piscu:

vlč. Emerik Gašić se rodio 10. siječnja 1904. u Komletincima, u drugom braku svoga oca Emerika, koji je kao udovac oženio njegovu majku Martu r. Kerić. Seljani su ga od djetinjstva, a onda i kasnije kao župnika zvali Merko. Po završetku nižih razreda osnovne škole u Komletincima, školovanje nastavlja najprije u Vinkovačkoj gimnaziji, a potom u Sjemeništu u Osijeku i završava 1924. maturom u Nadbiskupskom sjemeništu u Zagrebu.

Tadašnji đakovački biskup Antun Akšamović šalje ga kao kandidata svoje Đakovačke i Srijemske biskupije na studij filozofije i teologije u Strasbourg u Francusku. Nakon tri godine u Strasbourgu, studij nastavlja u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu. Za svećenika je zaređen 15. travnja 1928. te je 6. svibnja 1928. u Komletincima slavio svoju mladu misu. Kratko je bio kapelan u Gorjanima, a onda kroz tri godine u Petrijevcima. Godine 1931. bio je pozvan na odsluženje vojnog roka u Valjevo. Po povratku iz vojske kratko je po nekoliko mjeseci bio kapelan u Podcrkavlju, Slavonskom Brodu i Donjem Gradu u Osijeku. Godine 1935. imenovan je upraviteljem župe Morović. Nakon 3 godine, na molbu Komletinčana, javio se na natječaj za službu župnika u Komletincima. Biskup Akšamović prihvatio je njegovu molbu i 6. listopada 1938. imenovao ga komletinačkim župnikom.

Vlč. Emerik Gašić je od svojih studenskih dana pokazivao veliku ljubav i zanimanje za povijest. Ljubav prema crkvenoj povijesti učinila ga je neumornim sakupljačem povijesne građe, koji sve svoje slobodno vrijeme koristi za prikupljanje povijesnih podataka i koliko je god moguće za istraživanje u arhivima župa u kojima je boravio, te u arhivima susjednih župa i franjevačkih samostana. Bio je pravi poliglota. Uz hrvatski, govorio je i latinski, francuski, njemački, talijanski te mađarski jezik. To mu je omogućavalo lako korištenje arhivske građe na raznim jezicima. Bio je čovjek silne inteligencije, imao je veliku moć pamćenja i nepresušnu radnu energiju. Ni u čemu se nije zadovoljavao osrednjošću, nego je u svemu, i u svojim povijesnim istraživanjima i pisanju te u svom pastoralnom radu bio veoma sustavan i temeljit.

Rezultate svoga neumornog istraživanja pretakao je i s godinama pretočio u brojne povijesne radove: knjige i članke. Odužio se župama uz koje je bio vezan svojom službom, objavljujući studije o povijesti župe svojih rodnih Komletinaca, župe Petrijevci, Morović i poviješću svoje Đakovačke i Srijemske biskupije. Objavio je brojne članke o pojedinim župama naše tadašnje biskupije. Prikupio je i iza sebe ostavio podatke za povijest svih župa te biografije svih svećenika Đakovačke i Srijemske biskupije. Bio je u skupini intelektualaca – suradnika u projektu Hrvatske enciklopedije.

No, vlč. Gašić je bio prije svega pastir i nije dopuštao da radi njegove ljubavi prema crkvenoj povijesti stradava njegov pastoralni rad. Pripravio je i izdao dva molitvenika za vjernike te je preveo jednu knjigu o svećeničkim zvanjima. Bio je veoma osjetljiv na tuđu nevolju i patnju. Zbog toga je tijekom 2. svjetskoga rata imao negativno mišljenje prema Hitlerovu režimu i ustaškom pokretu Ante Pavelića. U toj se situaciji kao hrvatski rodoljub nadao razrješenju ratnog sukoba uz pomoć savezničkih snaga te je u travnju 1943. bio izabran među devet članova Narodno-oslobodilačkog odbora u Komletincima.

U podjelama stanovništva i u njihovoj podvojenosti između ustaša i njemačke vlasti te partizana koji su tijekom 1944. do konca Drugog svjetskog rata naizmjenično upadali u selo i odvodili ljude, zbog progona Nijemaca iz Komletinaca koncem 1944. i dalje, na meti je uvijek bio i župnik Gašić, koji je u tom metežu i stradanju uvijek bio na strani svojih župljana bez obzira tko im nanosi zlo. Iako je ubrzo shvatio tko su partizani te se već u rujnu 1943. počeo udaljavati i distancirati od partizana, već tijekom rata, a osobito po završetku rata, bio je na meti partizana, koji su ga mrzili kao izdajicu jer se zbog njihovih zlodjela udaljio od njih. Našao se između čekića i nakovnja. U svemu tome zamjerio se i nekim svojim župljanima koji su poslije rata provodili komunistički teror. I to ga je stajalo života.

Vlč. Emerik Gašić završio je svoj život nasilnom smrću u župnoj kući u Komletincima, uvečer 18. svibnja 1947. Ubijen je s navršene 43. godine života, kao žrtva osobne mržnje i mržnje na katoličku vjeru, a organizator i izvršitelj ubojstva bio je član nove komunističke vlasti u selu, seoski liječnik i prijatelj iz djetinjstva.  Vlč. Gašić je sahranjen 21. svibnja u obiteljskoj grobnici na groblju u Komletincima.

Uvod

Godine 1757. brojila je župa Morović slijedeće filijale: Malu Vašicu, Adaševce, Gradinu, Lipovac, Batrovce, Strošince, Soljane, Vrbanju, Jaminu, Grk i Bosut, a od g. 1792. i Raču. Danas ima Malu Vašicu, Adaševce, Grk, Raču i Bosut. Dok je Morović bio sijelom arhiđakonata, koji je brojio oko 40 župa. Još poslije izgona Turaka bile su župe osim u Moroviću, takoder u Maloj Vašici i Rači, koje su poslije propale i kao filijale pripojene Moroviću. Morović je jedna od rijetkih župa koje su postojale od najstarijih vremena neprekidno kroz sve vrijeme turskoga ropstva sve do dana današnjega. Valjda i nije bilo prekida u nizu župnika sve tamo od godine 1240. (a vrlo vjerojatno i puno prije) sve do danas uz malu iznimku iza smrti pok. Puntarića (preminuo 2.1.1931.) kad je župa bila bez župnika 8 mjeseci. U najstarije doba, kada nalazimo prve vijesti Moroviću, već je on važno mjesto. Spada od vajkada pod biskupiju pečujsku, te je sijelo arhiđakona, malo poslije prepošta. Kada su Mađari došli u današnju svoju postojbinu te se pokrstili, proširiše u naše krajeve vlast mađarski biskupi i to kaločki (u Srijemu), a još više pečuški. To je bilo tim lakše, što poslije propasti srijemske metropolije (581.) do ovoga vremena nije bilo ovdje kakve crkvene hijerarhije. Bilo je tome uzrok nesigurno vrijeme kao i razne peripetije, koje su ovi krajevi doživjeli. Kad je propala srijemska metropolija, prestala je u našim krajevima vlast Bizanta, da se opet par puta na prekide pojavi i to u 9. i 11. vijeku. Inače su vlast imali Goti, Huni, Avari, Franci, Srbi i Hrvati, Bugari i najposlije Mađari. Tek njihovim dolaskom uživali su ovi krajevi relativan mir, koji su prekidale provale Bugara i Bizantinaca (1010.-1073.). Napokon u 13. vijeku nastupa potpuni mir; to je doba kada su obnovljene naše biskupije bosanska u Đakovu (1223.) i srijemska u Banoštoru (1227.). Time prestaje u našim krajevima vlast kaločkih nadbiskupa, a i vlast je pečujskog nešto sužena, ali ipak ovaj drži u svojim rukama veliki dio Slavonije i današnje naše biskupije;  4 arhiđakonata, osječki, požeški, vukovarski i morovićki, brojeći zajedno preko 200 župa. Uz svjetovni kler nalazi se takoder brojno redovništvo u različnim samostanima, koji su bili centri prosvjete uljudbe.

Morović dolazi u starini pod imenom Maroth, ili Moroth, dapače i Marcha, Marchia. Najčešče se spominje kao Maroth. U 16. vijeku već se javlja ime Morović pisano kao Morouig. Ali još u 17. vijeku nazivaju ga austrijske vlasti Morauich, Morovitscha, Moroviz, Morauiza. Odakle mu to ime? Općenito se misli da je od obitelji Morovića baš je obratno istina, jer su se Morovići prije zvali ,,de Gut-Keled", a tek kad su koncem 13, vijeka dobili Morović, počeli su se nazivati „de Maroth". Ne raspravljam o djetinjastoj tvrdnji da ime Morović potječe od nekoga kneza despota, što li, koji da je „moro ić" u neku crkvu ili neki grad u Moroviću, po čemu bi se mjesto nazvalo Morović, jer ono se u stvari i ne naziva Morović, nego „Maroth" ili „Marchia". Jedino tumačenje koje nešto vrijedi bilo bi ovo: pošto je Morović veoma stara naseobina, izgleda, da je tu za vrijeme križarskih ratova bila postaja kojega viteškoga reda, možda Ivanovaca. Jedna potvrda toga jest i veoma stara crkva bl. djevice Marije u Moroviću, gradena u gotičkom stilu, a taj je stil cvao u 12. i 13. vijeku.

crkva bl. djevice Marije u Moroviću

A u drugu ruku kasnije vijesti govore o viteškom redu u Moroviću, makar dosta nejasno i možemo reći, nepouzdano. Taj je red osobito štovao bl. djevicu Mariju, a zaštitnik mu je bio sv. Mauricije. lzgleda, da je od imena Mauricije (Mauritius, Moritius, Moritz) nastalo ime Morović. Toliko o imenu Morović. Nije presmiona tvrdnja da se na današnjem Moroviću nalazila rimska naseobina sudeći po iskopinama, ali i o njoj nema inače nikakva traga. Jer su Rimijani regulirali Bosut, a on baš kod Morovića pravi velike okuke, bio je Morović od uvijek prelazno, mjesto s mostom na Bosutu, gdje se nekada ubirala carina, pa je prema tome morala biti ondje i neka naseobina. No svu svoju važnost imao je Morović u srednjem vijeku, kada ga je Ivan Morović htio učiniti sijelom biskupije To nam jasno kaže, da je Morović morao biti veoma važno mjesto. Veoma je važna već spomenuta crkva bl. djevice Marije u Moroviću, danas na groblju, i njezino štovanje u čitavoj okolici, koje je nažalost u novije doba palo u zaborav. Ta je crkva u povijesti često spominjana, a o njoj se kao, starini piše i danas, samo su tamni njezini počeci.

U vremenu poslije turaka nalazimo dakle na području današnje župe morovičke tri župe Maltu Vašicu, Raču i Morović. Tako će se i naša rasprava. dijeliti u tri dijela:

I. Povijest župe malovašičke (Parochia Malovacium)

II. Povijest župe račanske (Curatia Racha)

III. Povijest župe morovičke (Parochia Moro-vicium).

I.

Povijest župe malovašičke

(Parochia Malovacium)

Vašica 1780.

Današnje selo Mala Vašica leži u banovini dunavskoj, srezu šidskom. Udaljeno je od Šida 5 km prema jugu, a broji 2330 stanovnika. Od toga su pravoslavci 1663, a 622 katolici i to većinom Hrvati starosjedioci, no ima dosta i Slovaka, koji su se počeli onamo seliti iz Selenče u Bačkoj poslije godine 1880. Katolici spadaju pod župu u Moroviću, od koje je Mala Vašica udaljena 13 km. Ostatak naroda otpada na druge vjeroispovjesti, na grkokatolike i luterane, ali tih ima veoma malo.

Ako me slutnja ne vara Mala se Vašica spominje u srednjem vijeku samo jedan puta, i to oko godine 1450. 0nda je ona spadala Erdeviku (Erdewzad), a taj je opet djelomice pripadao Herman-gradu, koji se nalazio negdje u Srijemu. Erdevik je onda obuhvačao ova sela: Preznotincz, Dobrotincz, Dvoranovcz, Budosincz, Malavasa, Demitrocz, Bekesovcz (Berkasovo), Kukawcz (Kukujevci?). Ako je Malvasa današnja Mala Vašica, to bi bio jedini spomen ovoga mjesta prije Turaka. Držalo se, da je Mala Vašica naseljena tek poslije Turaka, da je to dakle novija naseobina. U Pečuhu otkrih da to ne stoji, već da je Mala Vašica za Turaka bila rimokatolička župa. Ako je za Turaka, stajala je prije njih, jer ne možemo pojmiti da bi se za Turaka ondje osnivala župa. Ne samo da se nisu nove župe osnivale, nego su i stare od reda propadale.

Nego, bit će istina ono što tradicija tvrdi, da je selo u starini stajalo ne na danšnjem mjestu, nego 4km, dalje prema Batrovcima sasvim uz Bosut, koje se mjesto danas naziva Gradina.

položaj Gradine 1780.

Izvan svake je sumnje tla je na današnjoj Gradini stajalo naselje, što se vidi ne samo po iskopinama, koje su veoma brojne nego i po samom položaju mjesta, jer neravni teren izgleda zbilja kao kakve ruševine. Još g. 1738, spominje se u pečujskoj kanonskoj vizitaciji Gradina kao, napuštena filijala Male Vašice, u kojoj se filijali nalazila drvena crkva, a oko nje groblje. To je siguran znak da je ondje bilo selo, jer se crkve nisu gradile tako daleko od mjesta. Mala bi dakle Vašica stajala, na današnjoj Gradini sve do konca 17. vijeka, a onda, kad su u našim krajevima bile velike seobe, naselilo se selo bliže Šidu, na mjestu gdje stoji i danas.

O prošlosti Male Vašice govori zanimljiv spis iz 1746., što ga nadoh u biskupskom arhivu u Pečuhu. Radilo se naime o tome, da redovnici franjevci predadu župe, koje su držali, svjetovnome kleru. Oni se tome opirali, pozivajući se na svoja stoljetna prava, jer da su oni sve župe u Srijemu i Slavoniji držali od najstarijih vremena, pa kad su ih držali danas, zašto da ne drže i dalje. U to je ime pečuški biskup Sigismund Berenyi izaslao lvana Penića, župnika vikara u Nijemcima, i Đuru Jakobovičani-a, prebendara stolne crkve u Pečuhu, obadva ljude iz krajeva i vješte našem jeziku, da istraže je li istina što franjevci kažu, da su oni imali i u starini mnogo župa. Pisanih spomenika o tome Penić i Jakobovčani nisu imali, nije dakle bilo druge nego pozvati najstarije ljude, koji bi se svega mogli još sjetiti. Tako su njih dvojica došli u Kukujevce 14. studenoga 1746. i pozvali u župski ured stare ljude, koji su se u Kukujevce od drugdje doselili (jer su Kukujevci naseljeni tek 1713.), te ih pitali, u kojim su župama po njihovu sječanju bili franjevci, a u kojima „popovi", kako se opčenito u ono doba nazivaju svjetovni svećenici. Ljudi su se morali zakleti da će istinu govoriti, a na svršetku su se zakleli da su istinu govorili, bili su suočeni, i svjedočanštva su im se potpuno slagala.

Ovaj spis je sastavljen od kojih dvadeset araka, a zašiveni su među sobom kao kakva knjiga, koja je u sredini previnuta (kao akt), pa su na jednoj strani pitanja i odgovori latinski, a na drugoj hrvatski, dakako starim pravopisom i ikavicom, ali je sve pisano lijepo, jasno i pregledno. Pitanja imade mnogo. Općenito se najprije pita jesu li uopće poznavali svjetovne svečenike ili barem čuli za njih, koje su znali po imenu, u kojim mjestima, zatim se pita in specie o nekim župama, u kojima da su franjevci protjerati svjetovno svečenstvo, a to su Nijemci, Tovarnik, Vukovar, Morović, Kukujevci, Jamina, itd. Prvi je svjedok bio Mihael Litrica (familija Litrić postoji u Kukujevcima i danas), roden g. 1664. u Marincima, selu, koje je ležalo blizu Nijemaca (penes Nimtium), a od 1713. u Kukujevcima. Star je dakle 82 godine. Nakon što je zaklet izjavljuje: Za Turaka znao sam samo za popove, za fratre se nije ni znalo. Prvi župnici u Nijemcima kojih se sjećam bili su dum Simo Starac, dum Pavo (Blažević?), dum Antun (Matkovič?), dum Đurko (koji je od Tatara zarobljen odveden [to je moglo biti g. 1683.], dum Ivan, svi ovi za Turaka, a poslije njih Luka vikar (Natali), Andrija vikar (Natali), Pavo vikar, Đuro Jakobovčani, Martin vikar (Palluch) i sadašnji Ivan vikar. Osim njih znao sam dum Maroša (Martina) Ivaniševiča dum Đurka Sekarmeštroviča, paroke u Maloj Vašici. Znam još da su za Turaka svjetovni svečenici držali ova sela: Draganovce, Đepuš, Bodinovce Varševce, Ilince i Marince. Ta su sela danas pusta. A osim tih imali su današnja sela Podgrađe (koje sada spade u župu u Maloj Vašici), Apševce (pod istom župom) Malu Vašicu i staru Ilaču, koju sada drži fratar kapelan iz Tovarnika.

Promotrimo pobliže što Litrica ovdje izjavljuje. Zna se da su po njemu navedeni župnici doista župnikovali u Nijemcima, zna se barem za one poslije Turaka, a nemamo razloga ne vjerovati mu kao očevidnom svjedoku ni za one, koje navodi da su župnikovali za vrijeme Turaka. Isto vrijedi i a župnike malovašičke. Nego on tude navodi neka sela. Neče time kazati da su ta sela bile župe, nego da su ih kao filijale držali svjetovni svećenici. Prve navodi Draganovce. Danas je to polje i šuma između Male Vašice i Batrovaca, a u ono je doba to bilo malo selo, koje je spadalo pod župu malovašičku. Đepuš je danas šuma kod Morovića s lijeve strane Bosuta, dosta niska. All pošto se Đepuš spominje kao selo, mogao je stajati samo na višem mjestu današnje šume Đepuša, a to je moglo biti na putu idući iz Morovića u Batrovce, ali s one strane Bosuta. lz ovoga vidimo, da Đepuš kao selo nije spadao pod župu morovićku kojemu je sasvim blizu, gdje su davno bili fratri (od 1637.), nego, bez sumnje pod župu malovašičku, jer druge bliže župe nije bilo. Varševci danas su posve nepoznati. Ilinci su bili katoličko selo na mjestu današnjih Ilinaca gdje je u starini bila župa, pod koju je u to doba spadala Mala Vašica, kako veli kanonska vizitacija od g. 1729, Marinci su, po Litrici, stajali u blizini Nijemaca, i to, na današnjem hataru ilinačkom koji se zove Marinci. Jer kad su Penić i Jakobovčani Litricu pitali odakle on to sve znade, odgovorio je: pa ja sam rođen u Marincima, a to je selo blizu Nijemaca, odakle smo se g. 1713. preselili u Kukujevce.

Marinci se spominju vrlo davno. Već godine 1477-78 spominje se praedium Maryncz kao posjed Gorjanskih, a ležao je okolici sv. Lovrinca-grada. Taj je opet ležao u ovom kraju na rijeci Bosutu. Marince spominje Bartol Kašić, isusovac, kad je kao papinski delegat pohodio katolike u Srijemu u društvu don Simona Matkovića. Prvi puta je došao u Marince u siječnju g. 1613. i to kad je išao iz Morovića, a veli, da su Marinci ležaIi usred šume. Bio ondje neki Đuro koji ih je primio kao goste. Brojna njegova familija lijepo ih je susretala, a ženske neobičnom brzinom i vještinom spremale jelo da pogoste misionare, kao Marta Isusa. Dok su se one oko toga zabavijale, misionari su svaki za sebe molili brevijar, a onda sjeli k stolu pomolivši se prije Bogu. Tu su misionari objedovali, a onda došli u Nijemce. Pošto se ovdje spominje Ilača, a misionari su išli iz Morovića, bit će ovo stara Ilača blizu Male Vašice, jer da su išli uz današnju Ilaču, išli bi zaobilaznim putem.

Današnji Ilinački hatar Marinci ima bez sumnje ime po selu Marincima. To je selo stajalo ondje, gdje današnji hatar, naime 2 km daleko od Ilinaca prema Podgrađu, a 2 je km daleko i od Bosuta. Od Nijemaca je isto mjesto udaljeno po prilici 4 km. U to doba išao je stari put iz Morovića preko Bošata kod Gradine i odatle kraj današnjega hatara Ilače na Marince i odatle u Nijemce. Tome se putu danas ovdje i ondje vidi trag, a tim je putem išao i Bartol Kašič iz Morovića u Nijemce. Prema tome je sasvim točno što Kašič veli da su pokraj Ilače prolazili i došli u Marince, mjesto koje je ležalo usred šume. A prema tome je sasvim sigurno, da se tu ne nmože raditi o današnjoj Ilači, nego o staroj, koja je ležala u blizini Marinaca.

U Marincima je po starim vijestima bila crkva bezgrešnog Začeća blažene djevice Marije, koja je crkva sasvim porušena koncem 17. vijeka kad su se Marinci raselili. Kanonska vizitacija od godine 1729. također spominje tu crkvu, a veli da je bila velika i zidana. U ono su se doba još sasvim jasno vidjele ruševine.

Je li u Marincima bila župa? Bartol Kašić je ne spominje, ne spominje pače ni da je ondje celebrirao. Što bi bez sumnje učinio, da je ondje bila župa. Još se jedanput Marinci spominju kao župa (1719.), ali držim, da to nije točno. Marinci su u to doba več raseljeni. Župa je u to doba bila u Maloj Vašici, kamo su spadali Marinci, u kojima se također često celebriralo radi okolišnih sela.

Prema tome što Litrica izjavljuje imala je Mala Vašica u starini ove filijale: Draganovce, Đepuš, Bodnovce (Badnovce) Varševce, Ilince i Marince, a vrlo vjerojatno i Podgrađe i Apševce. Za ova dva sela naime nije to posve jasno, jer, jer Litrica veli, da sada, naime g. 1746., spadaju pod župu u Maloj Vašici.

Litrica međutim spominje, da su Marinci spadali pod župu u Nijemcima, dok su prema kanonskoj vizitaciji od godine 1729. u starini spadali pod Ilince, a poslije pod Malu Vašicu. To je, čini se, bilo prije Turaka i u prvo vrijeme njihova vladanja, dok su poslije spadali pod Nijemce sve do svoga raseljenja da su Marinci spadali pod Ilince, ako je u Ilincima bila župa. Od Ilinaca su Marinci udaljeni, kako je več spomenuto, 2 km, od Nijemaca 4. Od Male Vašice do Marinaca može bitl 5-6 km.

Spomenuta dakle kanonska vizitacija od g. 1729. veli, da su Marinci spadali pod župu malovašičku. To je moglo možda biti prije vremena što ga je pamtio Litrica. Zatim isti spominje i staru Ilaču, koja je po istoj kanonskoj vizitaciji od g. 1729, takoder pripadala Maloj Vašici, A pošto se veli stara Ilača, a blizu Vašice iza Gradine ima i danas hatar koji se zove Ilača, izgleda, da je današnja Ilača kod Tovarnika nastala preselenjem stare Ilače. Inače je teško pojmiti da bi današnja Ilača spadala čak pod Malu Vašicu, a mnogo je bliže Tovarniku i Nijemcima. Međutim moguče i jest bilo tako za vrijeme Turaka, jer onda nije u Tovarniku bilo ni katolika ni katoličke župe.

Dalje Litrica svjedoči, da su „petrini" (svjetovni svećenici) držali Laze, gdje i danas stoji popovska crkva, ali ne zna kako su se zvali. Usput spominjem, da Brusztle spominje dvojicu župnika u Lazama: Mihaela Balavkovića (preminuo 1660.) Tomu Narančiča (preminuo 1665.). Oba su bili “učenici kongregacije za širenje vjere” i  bili su mnogo proganjani od franjevaca

Litrica u Nijemcima nije upamtio druge do popove. Sjeća se, kako su tri fratra došla u Nijemce i otela crkvu sv. Kate od Luke Natalia. Neki fra Lizo otišao je u Rim radi toga, da naime dobiju franjevci u svoje ruke župu nijemačku, a ona su dva prebivala međutim u Nijemcima, pače su ondje svoje zvono na zvonaru objesili. Fra Lizo se vratio iz Rima ne opravivši ništa, a fratri potajno jedne noči pobjegoše i odniješe svoje zvono.

Zatim su Penić i Jakobovčani pitali Litricu, kako je bilo u župi Tovarnik, na koji su način došli fratri u posjed te župe. Litrica odgovara: koliko se sjećam za Turaka nije u Tovarniku bilo katolika već samo Turci i raskolnici. Tovarnik je koncem 17. vijeka naseljen katoličkim narodom iz Bosne. Onamo je Luka Natali postavio za župnika Pavla Blaževića, kasnijeg župnika malovašičkog, ali su ga fratri iz Bača protjerali, argumentirajući bez sumnje time, da su oni Bosanci, a i narod je u Tovarnik došao iz Bosne. Kod nas, veli Litrica, nije bilo fratara, već su samostani bili pusti. Ovo je posve točno, jer su franjevci došli u Bač još godine 1688. (iz Gradovrha), dok su došli u Šarengrad 1697. (iz Srebrenice), a llok tek 1703. (iz Olova). Nadalje Litrica veli ovo: neki fratri Bernjo (valjda Bernardo) i Petar Saralia (ili Sarajčić, u to vrijeme župnik u Vinkovcima) tukli su u Kukujevcima „pred stražom i bircuzom" župnika Kraljića, a obranio ga je kapetan Nikola Rašković iz Morovića (o ovome će biti dalje govora). Fratri su nakon toga pobjegli. Taj je Petar umro u Temišvaru 20. IV. 1726.

 Sve je ovo kazivao Mihael Litrica. Iza njega je pristupio drugi svjedok Stjepan Balić iz Kukujevaca, star 72 godine. Iskazuje kao i Litrica, jedino dodaje, da je fratar smutljivac imenom Augustin u Nijemcima umro. I ovo je točno, jer je fra Augustin iz Gradiške (P. Augustinus a Gradisca) umro u Nijemcima 8. X. 1699. Treći je svjedok Nikola Kovačević iz Kukujevaca (70 g.), četvrti Nikola Gargaš (65 g.), peti Petar Horvat (64 g.), šesti Jakob Gazibara (62 g.), sedmi Andrija Ivkovič (62 g.), osmi Josip Marošević (58 g.), koji je ujedno bio i knez, svi iz Kukujevaca, ali rodom iz Marinaca. Svi su izjavili isto što i Litrica, nakon čega bili bili suočeni i zakleti, , aond otpušteni.

17. studenoga iste godine: došli su Penić i Jakobovčani u Nijemce te ondje u župskom stanu preslušavali druge svjedoke. Prvi je pristupio Luka Tavčar, rođen u Nijemcima star 78 godina. On je znao u Nijemcima dum Ivana vikara, dum marnia vikara, dum Luku vikara, dum Andriju vikara, Grgura (Martinovića) župnika, Marthia (Pallucha) župnika, Ivana (Penića) župnika. Dum Đurko, sin Andrije Kulundžića, odveden je od Turaka u ropstvo, Pošto Tavčar spominje i oca dum Đurka, izgleda da ga je poznavao. Imao sam u Pečuhu u rukama najstariji popis župljana (Conscriptiones parochiarum) iz Nijemaca i drugih naših sela, ali se u Nijemcima nigdje ne spominje prezime Kulundžić, ali se ono od davnine spominje u njemačkoj filijali Komletincima. Prema tome. bi taj dum Đurko mogao biti iz Komletinaca.

Dalje kaže Tavčar da pamti u Nijemcima dvije crkve: sv. Kate i sv. Stjepana, a imale su ove filijale: Pekovce, Podgajce, Poberce, Drugovce, Blaževce, Komletince, Geletovce, Žebertovce i Banovce. O filijalama Pekovci, Drugovci, Blaževci i Komletinci biIo je govora u povijesti župe komletinačke. Podgajci su bili selo na putu iz Nijemaca u Komletince, negdje u blizini današnjeg Novog Sela, gdje se hatar i danas, zove Podgajci. Geletovci su današnji Đeletovci, a Banovci su stajali u blizini današnjih Banovaca. Mjestima Poberci i Žebrtovci imena do danas nisu sačuvana, ali su se bez svake sumnje nalazila u današnjih Nijemaca. Spominje dalje da su njemački župnici držali crkvu sv. Elizabete Lazama dok su Otok i Lipovac (zapravo Morović, jer au Lipoavcu nije bilo župe) uvijek držali fratri. Sjeća se da je Pavao  Blažević istjeran iz Tovarnika iste godine kad je carska vojska zauzela Sarajevo (1697.). On tu godinu naziva sarajevskom godinom. Tada su ga Penič i Jakobovčani pitali, je li čuo da je za Turaka u Vukovaru bio župnik Matija Vičić, kojega su fratri protjerali, a tako isto da su protjerali župnika iz Laza? Tavčar odgovara da o Vičiču ništa ne zna, a za župnika je u Lazama čuo, da su ga pustahije (razbojnici) sasjekli.

Drugi je svjedok bio Božo Kelčić, 67 g. star iz Nijemaca. Kaže isto što i Tavčar. Dodaje, da je župnik u Lazama imao Slakovce i Jankovce.

21. studenoga pošla su spomenuta dvojica u Đeletovce i tamo preslušali neke svjedoke. Prvi je pristupio Franjo Varvarić, star 80 godina. Sjeća se, daje dum Nikola, kapelan iz Nijemaca, držao Laze i Slakovce. Druga dva svjedoka iz Đeletovaca Jakob Martinović, 75 godina, i Nikola Čurčinac, 77 godina, nisu dali nikakvih novih momenata.

10. prosinca iste godine došli su Penić i Jakobovčani u Lovas, da i ondje preslušaju neke svjedoke. Prvi je svjedok bio Mihael Pavoševič, 60 godina, iz Mohova. Veli se: “sa otoka koje se zove Mohovo”, jer je staro Mohovo uistinu ležalo na jednom dunavskom otoku. On zna da su popovi držali Novak, Bapsku, Voćin (Šarengrad), Beles (Bjelica), zatim komletinačku, marinačku i đeletovačku crkvu.

lvan Brkić, 60 godina iz Molovina izjavljuje: popovi su držali Bapsku, Berkasovo, Suvi Berak, Vočin, Novak, Žavlovce, Nijemce, Laze.

Simon Filipovič, 63 godine iz Komletinaca (čudno da je on preslušavan u Lovasu) izjavljuje isto što i pređašnji. Kad bili zakleti suočeni, otpušteni su.

Svi oni dakle izjavljuju jednako i spominju ista sela kao domene svjetovnih svećenika: Poberce, Apševce, Bodinovce, Marince, Draganovce itd. Ovi Bodinovci mogli bi biti današnji Badnovci, malovašički hatar sasvim uz selo prema jugu. Čini se da se tako nazivalo naselje koje je bilo na mjestu današnje Male Vašice, dok se ova nalazila na Gradini. Mala je dakle Vašica otkad se za nju znade za nju bila od uvijek župa svjetovnoga klera.

Inače o Maloj Vašici nema za turskoga vremena potanjih vijesti, ne spominje se pače ni u kanonskoj vizitaciji g. 1633., koja je več spomenuta, ali držim da je župa ipak za čitavoga toga vremena. opstojala, makar na prekide, kao što je to bio slučaj s mnogim župama u to doba. Rijetke su imale župnike bez prekida. A držim da je za Turaka opstojala baš iz svjedočanstva pomenutoga Litrice. Sve se njegove izjave tiču turskoga vremena. jer da je župa u Vašici počela postojati tek koncem 17, vijeka kao Tovarnik, to bi Litrica spomenuo, jer bi se toga mogao još dobro sječati. A i Penić i Jakobovčani mogli bi sigurno znati postanak te župe, da je ona osnovana oko godine 1700. Pogotovo Penić, koji je bio rodom iz blizine, iz Nijemaca. Jer se dakle Vašica ne spommje g.1633. držim da je u to doba slijed župnika bio prekinut i župa upravljana po susjednom župniku, po svoj prilici njemačkom. Pređimo sada na redoslijed župnika koliko nam je poznat.

1. Martin Ivanišević

(po prilici 1680.-1695.)

Litrica ga naziva Marošem, a pošto ga se sjećao, mogao je Ivanišević župnikovati ugore navedenim godinama.

2. Đuro Sekarmeštrović

(po prilici 1695.-1700.)

Isto tako nagađam godine i za Sekarmeštrovića. Jer su oba bili svjetovni svećenici, učili su bez sumnie u Italiji, možda u Loretu u kolegiju Propagande Inače su nepoznati, i u pečujskoj biskupiji medu najstarijim svećenicima poslije Turaka već se ne spominju, a ne spominje ih ni Brusztle.

3. Pavao Blažević

(1700.-1721.)

Bio je rodom iz naših krajeva, vjerojatno iz Komletinaca. Roden je godine 1668. Učio je u Loretu u kolegiju, koji je bio podignut za hrvatske đake, zaređen je godine 1692. Nije poznato gdje je službovao do g.1697., kad ga je Luka Natali postavio za župnika u Tovarnik, odakle su ga protjerali franjevci. Iza toga kapelanuje neko vrijeme u Nijemcima, ali je inače kao misionar mnogo putovao našim krajevima utvrđivao katolike u vjeri. Oko g. 1700. dolazi u Malu Vašicu kao župnik, gdje ostaje kojih dvadeset godina. On je, čini se, došao s narodom iz stare Vašice na Gradini u današnju. U njegovo je vrijeme več jasno kud i pod koju biskupiju naši krajevi pripadaju. Luka Natali, župnik u Nijemcima i posvećeni biskup beogradski, (posvećen za biskupa u Đakovu g.1709.) želi da bude samostalan biskup, a poslije se tek za nevolju priznale sufraganom pečujskoga biskupa. Morao se zadovoljiti, da bude samo biskupski vikar. Franjevci pak ne priznavaju nikakve jurisdikcije, osim bosanskih biskupa. Pečuški su biskupi počeli ovamo širiti svoju vlast odmah poslije izgona turaka, no službeno je to učinio istom biskup Nesselrod g.1720., kad je u Osijeku proglasio svoja prava na Slavoniju.

U pečujskom sam arhivu našao više Blaževićevih pisama. Jedno je vrlo interesantno, jer govori o seobi našeg naroda iz Nijemaca, Tovarnika i drugih selakoja spominje Litrica, a koja su u ono doba (1746.) već bila pusta. Pismo je upravljeno pečujskom generalnom vikaru, a siurno ga je pisao Blaževič makar da piše o sebi u trečem licu, nije se dapače ni potpisao, niti stavio datum ni mjesto ali se iz svega vidi da je pisano u Vašici g. 1714. Sadržaj mu je ovaj:

Luka se Natali g. 1703. odrekao župe njemačke, u korist svoga sinovca Andrije zadržavši samo biskupsko dostojanstvo, a g. 1709. imenovan je apostolskim vikarom. Njegov dakle sinovac Andrija ima Nijemce, ali preko svojih kapelana upravija Adaševcima i Kukujevcima. Kukujevci su daleko od Nijemaca 4 sata, Adaševci 2 i pol, u Kukujevcima ima oženjenih pari 200, u Adaševcima 50. Od tih 200 u Kukujevcima ima 160 došljaka, od kojih je 45 došlo iz MaIe Vašice, župe Pavla Blaževića a ostali, na broj oko 120, došli su iz Nijemaca. Adaševci (uvijek ih zove Azassevezi) daleko su od Vašice pješke jedan sat, kolima pak pol sata. Katolici su dakle Adaševački doselili iz Nijemaca i Tovarnika, i to, čini  se g. 1713. Došli su zapravo iz Marinaca i drugih zaselaka koje spominje Litrica da su poslije propali. Prije toga u Adaševcima nije bilo katolika, a nije bilo ni drugih, jer je ovo selo, kako se po svemu čini, naseljeno poslije Turaka.

Meritum svega do sada rečenoga jest, da se g. Blaževiću pripoji najbliža filijala Adaševci. Ako bi se pak odredio župnik za Kukujevce, gdje još nema ni crkve, u tom se slučaju g. Blažević, preporučuje za tu župu. Jer iz moje župe otišlo je u Kukujevee 50 pari iz župe g. Natali-a došio je na područje moje župe (u Adaševce) 50 pari, i te jedne i druge pastorizira g. Natali. Od moje kuče daleko su Adaševci pol sata, od Kukujevaca sat i pol, od Nijemaca tri sata, stoga je najzgodnije da Adaševei pripadnu Vašici. Zatim optužuje Natali-a, da bi želio biti generalni vikar beogradskog biskupa: Na koncu ponavljam: G. Natali drži Nijemce, osim toga po kapelanu upravlja Kukujevcima Adaševcima, gdje ima oženjenih zajedno 250. A ja u čitavoj svojoj župi nemam više od 75. Stoga molim presv. i preč. g. Generalnog vikara, da ili mojoj župi pripoji Adaševece, ili moju župu drugome povjeri, a mene premjesti u Kukujevce.  lz ovoga vidimo, da je pismo pisano 1714. Kukujevcima još nema crkve, za koju su temelji postavljeni još g. 1713. odmah čim se selo naselilo. Ali po tome vidimo i to, da Kukujevci nisu imali odmah župnika kako tvrdi Brusztle već je njima upravljao Andrija Natali preko kapelana Matije Kraljića, za kojega Brusztle veli, da je već 1713., bio zupnik kukujevački. Čini se da su ostale seobe bile g. 1713. Napokon da je pismo pisano g. 1714, vidi se ii z rješenja generalnog vikara pečujskoga Stjepana Kato-a od 26. siječnja 1715. kojim usvaja molbu Blaževičevu i filijalu Adaševce pripaja župi malovašičkoj.

Neobično je što Blaževič veli, da mu čitava župa nema više od 75 pari. To on veli g. 1714., a g. 1729. sama Mala Vašica broji 500 katolika, a s filijalama možda još jedanput toliko. Moguće je da te filijale onda nisu pripadale Maloi Vašici a su intervencijom istog Blaževića pripojene, kao što je slučaj s Adaševcima. Zato vidimo da Mala Vašica ima poslije ove filijale: Adaševce, Podgrađe, Apševce, Gibarac, Gradinu, Ilince, a poslije i Gibarac. A može se tumačiti i ovako: iz Vašice je otišlo 50 pari u Kukujevce,   ali još nisu došli hospites, njih 75, koii se spominju da su došli na područje župe Male Vašice. Drukčije ne možerno pojmiti da je broj katolika u Maloj Vašici za 15 godina skočio od 300 (toliko naime može biti duša uz 75 pari) na 500.

Koji su Vašičani otišli u Kukujevee ne možemo, po prezimenima odrediti. Bertića ima i u Kukujevcima i u Vašici, inače jednakih prezimena nema. Može biti da su ovi Vašičani otišli u Kukujevce u isto vrijeme kad su se ostali sa Gradine setili u današnje selo Malu Vašicu, a tradicija hoče, da je prva doselila u današnje selo familija Lukerić, koji su Hrvati i katolici. Poslije njih selili su drugi Hrvati i Srbi. U tom, bi slučaju današnja Vašica bila potpuno naseljena g. 1713. Vašičani koji su otišli u Kukujevce nisu mogli onamo otići prije g. 1713., kad su te godine naseljeni Kukujevci, a spis je iz godine 1714. Dakle su uistinu odselili g. 1713. Te su godine seobe napokon dovršene. Malih je zaselaka nestalo, a sela su se grupirala, po prilici kako su danas. I u Nijemcima je bilo seobe, dok se govori i ondje o došljacima. A bit će da je među tim došljacima i naroda iz Bosne, pogotovo među pravoslavnim stanovništvom.

Kako je već spomenuto Pavao je Blažević bio veoma revan župnik. U Maloj je Vašici upravljao također starom crkvom sv. Ilije u Ilincima, koja je nekada bila župska crkva. Tu je crkvu Blažević vlastitim troškom pokrio hrastovim daščicama.

 Jedna vijest od g. 1719. spominje, da Pavao, Blažević, župnik u Marincima pobjegao pred Turcima ostavivši svoje stado i sav crkveni pribor. To je navodno imalo biti g. 1719. Ova bi vijest mogla biti istinita g. 1699., ali ne 1719., što držim da je krivo, k tome Biaževič nije bio župnikom u Marincima, nego je samo kao kapelan njemački i župnik malovašički onamo ekskurirao, ali bi vijest mogla biti i točna barem za godinu 1699., jer je Blažević bio župnik u Maloj Vašici kaom su spadali Marinci. Ova kriva vijest potjeće od Ivana Kallaneka, koji je bio sklon franjevcima, pa ih je branio od napadaja. U jednom svojem pismu iz Osijeka od 29. ožujka 1716. veli da je samo jedan svjetovni svećenik u Maloj Vašici.

Blaževič se ipak nije stmirio u Maloj Vašici. Tražio je i dobio Lovas poslije smrti Ilije Gruića g. 1721., dok je u isto vrijeme bio predložen za župnika u Maloj Vašici mladi Đuro Horvat. Biskup se dogovorio s vukovarskim upraviteljem viastelinstva i premjestio Bilaževića u Lovas, a Horvata u Matu Vašicu Pošto Vašica u ono doba nije bila u „Granici” već je tu kraljevska komora imala veliku riječ, žalili su se officiales camerales na postupak biskupov, a oštro su ukorili vukovarskog upravitelja, što je imenovanje uslijedilo bez njihova znanja. U tom su smislu pisali su pečujskom generalnom vikaru Aleksandar de Kallaneck, zapovjednik Slavonije, i Nicolaus Ignatius Scheng, inspectionis Controlor. To ipak nije zapriječilo Blaževičev prelaz u Lovas, gdje je ovaj djelovao veoma blagotvorno 14 godina. lzvana je i iznutra obnovio župsku crkvu vlastitim troškom, zaitim nabavio novu sliku patrona crkve svetog Mihaela. Smrt ga je snašla Lovasu 14. rujna 1735. gdje je pokopan u župskoj crkvi.

4.Duro Horvat

(1721.-1732.)

Rodio se u Pečuhu 28. rujna 1690. od roditelja Đure i Ane. Bio je u kolegiju Propagande sv. Petra i Pavla u Firmima u Umbriji, gdje je učio teologiju. zaređen je g. 1714., a g.1721. dolazi za župnika u Malu Vašicu.U svemu je bio čovjek čestit pošten služeći Bogu sa svom poniznošću strpljivošću. Sav je crkveni pribor pribavio što vlastitim radom što intencijama. G. 1727. počeo je pobolijevati, u tom ga stanju zateče kanonska vizitacija Male Vašice, koju su obavljali Gabrijel Bakić j Andrija Natali g. 1729. U toj se vizitaciji o Maloj Vašici čita ovo: .Župska crkva u Maloj Vašici pod naslovom Rođenja blažene djevice Marije nije posvečena, nego blagoslovljena. Gradena je od pletera, blatom omazana i vapnom pobijeljena, pokrivena je trskom, pod je od dasaka lijepo napravljen, nema stropa. Drveni je toranj u blizini i u njemu zvono što su ga kupili župljani, a blagoslovio Luka Natali, biskup beogradski. Oltar je u crkvi jedan s prenosnim kamenom, a na oltaru slika Rodenja blažene djevice Marije. Groblje je udaljeno od sela jedan sat i u njemu mala drvena kapelica bez krova i bez ikakve slike ili kipa kakvoga sveca, ali je nače zatvoreno od životinja. Imade drugo groblje u mjestu zvanom Komarovecz, u kojem je takoder mala drvena kapelica posvećena sv. Đurđu pokrita daskama bez oltara i slike, ali je otvoreno tako da po njemu hodaju životinje. Župska crkva posjeduje vočnjak koji ne daje nikakvih plodova, zatim 5 livada sa 30 kosaca i 2 jutra zemlje. Broj je katolika u Vašici 500.

Te godine navodi vizitator samo tri vašičke filijale: Apševce, Podgrade i Ilince. O njima kaže ovo: „U Apševcima ima 70 katoličkih duša, ali nemaju ni crkve ni groblja, več pohađaju crkvu u  Podgrađu i uz nju pokapaju svoje mrtve. Selo Podgrađe daleko je od Male Vašice 2 sata u kojem se nalazi drvena crkva ,omazana blatom i okrečena, pokrivena hrastovim dašćicama, blagoslovljena, pod naslovom sv. apostola Filipa i Jakova. Nema ni tornja ni zvona ni stropa ni sakristije. Oltar je jedan, od drbeta, a na na njemu slika blažene djevice Marije. Groblje je oko crkve, pristojno ograđeno.

Ilinci su daleko od Vašice jedan sat, a naseljavaju ih Raci raskolnici, koji imadu svoju crkvu i svečenika svoga obreda. U ovom selu i sad stoji zidana crkva , dobro građena, pokrita hrastovim dašćicama, i to troškom v.g. Pavla Blaževića, sadašnjeg župnika u Lovasu, lijepo je pokrivena i posvećena sv. Iliji. Oltar je drven, pristojno ukrašen, ima sliku sv. Ilije. Proštenje se slavi na dan sv. Ilije, kada se onamo sabere veoma mnogo naroda sa sviju strana.

Ova je crkva u starini bila župska i današnja župa Mala Vašica potječe od nje. Također je ovamo nekoć spadala i filijala Ilača, koja je pred više godina vlašću i nasiljem franjevaca pripojena župi Tovarnik. Isto tako selo Marianci bilo je filijala ove crkve, u kojem je od starine bila velika zidana crkva, a sada potpuno porušena, kako se jasno vide ruševine. U ovim su ruševinama vidjeli ljudi , koji su okolo zemlju obrađivali, neko svjetlo, kao da je zapaljena svijeća iskočila iz zemlje, i više ovakvih znakova, koji daju jasan dokaz, da usred ruševina ove nekad slavne crkvepočiva neko sveto tijelo. Potaknuti ovim znamenjima pokušavali su ljudi iz susjednih sela kopati ondje zemlju da vide što te ruševine kriju, i što to svjetlo znaći, ali su u tome poslu bili spriječeni, jer je mnoge iznenada napala teška bolest, drugima su opet udovi bili uzeti, i tako su skratili svoje zemaljske dane.

Oba ova sela (Marinci i Ilinci) bila su prepuna katoličkih stanovnika, koje je u ono vrijeme, dok su bili pod carskom komorom, t. j. godinu dana prije nego je Turčin u posljednjem ratu opsijedao Petrovaradin, pokojni general Petraš preselio u Granicu, gdje sada pod upravom ratnoga savjeta prave nove naseobine".

Sve ovo veli kanonska vizitacija od godine 1729. Po njoj je dakIe stara župa bila llinci, koja je poslije prenešena u Malu Vašicu. Ali kad je to bilo? Moralo je biti još prije Turaka, jer se za tursko vrijeme ne spominje župa u Ilincima. Naprotiv u popisu žu-pa g. 1332. spominje se u Ilincima župa i crkva sv. Ilije ali se ne spominje Vašica. Prema tome bi moglo biti, da je doista župa malovašička nastala od ilinačke, ali u davno doba, još prije Turaka ili u prvo vrijeme njihovih provala. Po istoj su vizitaciji Ilinci imali filijale Ilaču i Marince ili Marijance. I to je moralo biti davno, jer je za Marince teško pojmiti da su za Turaka spadali pod Ilince, jer bi Bartol Kašić valjda došao i u Ilince da je ondje bila župa, dok je onuda prolazio, a s druge su strane Marinci tako blizu Nijemcima. Ali još je tu jedna poteškoća. Ovdje dolaze u obzir tovarnički franjevci, a ti su u Tovarniku oko g. 1697., koji od Ilinaca otimaju Ilaču i pripajaju je Tovarniku. Po tom bi izgledalo, da je g. 1697. u Ilincima bila župa. Usput spominjem, da su vizitatori g. 1729. bili zlo raspoloženi prema franjevcima, te su ovdje ondje iznijeli štošta što je malo pretjerano. Za biskupa Klimo-a stvar se promijenila, pa su franjevci bili malo bolje gledani. No ovo što se kaže o otimanju Ilače može se shvatiti i ovako: prije Turaka bila je župa u Ilincima, kamo je spadala Mala Vašica, te Ilača i Marinci. Ta je župa poslije prenešena u Malu Vašicu zadržavši svoje filijale. Oko godine 1697. oteli su tovarnički franjevci od Vašice, odnosno nekadašnjih Ilinaca, Ilaču i pripojili je Tovarniku.  Svejedno, je li to stara ili nova Ilača. Jer kad su Ilačani preselili na mjesto današnje Ilače, ostali su i dalje pod župom malovašičkom, kao i Nijemčani koji su doselili u Adaševce što su ostali pod Nijemcima. Ilačane su onda franjevci na silu pripojili Tovarniku.

Narod se dakle iz Ilače i Marinaca odselio na Granicu godinu dana prije opsade Petrovaradina. To je bila godina 1715.-1716. i ondje se istakao Petraš kao vođa slavonskih krajišnika. Petraš je tom prilikom osvojio Kobaš, Brod i Gradišku u Bosni, a ne dugo iza toga postao je generalom u Osijeku. Ondje je umro g. 1723. To bi se po prilici slagalo s onim, što znademo s druge strane, da je narod iz Marinaca, Ilače, župe Nijemci i Male Vašice, g. 1713. doselio u Kukujevce i Adaševce, a neki i u Malu Vašicu.

I po tome što je u Vašici bilo dva groblja vidi se da je bilo dosta katolika. Gdje su ta groblja bila? Prvo je udaljeno od sela jedan sat. Bit će da je to ono isto, u koje su se Vašičani pokapali sve do g. 1910., a nalazi se daleko u polju prema sjeveru, prema Šidu i Tovarniku. Drugo groblje, nazvano Komarovac, nije označeno gdje je stajalo. U okolici Male Vašice nema ni traga imenu Komarovac. No dokazano je, da je stajalo jednio groblje danas već u samom selu Maloj Vašici u ulici koju narod zove Kašani, i to na temelju zadruge Čeman kbr, 40. Ondje se već u dubini od jednog metra nalaze mrtvačke kosti, pa će biti da jeondje ležalo groblje Komarovac, koje možda u vezi s današnjim imenom Kašani. Zadnji put se to groblje spominje 12. listopad 1759. Onda je ondje pokopan neki Ilija Ciprić.

 Zanimijivo je što vizitator pripovjeda marinačkoj crkvi i o znamenjima, koja se na njezinim ruševinama vide. Veli, da je ondje bila znamenita crkva, od koje se sada vide samo ruševine. Po Bartolu Kašiču znademo, da je već u njegovo vrijeme u Marincima stajala prosta drvena crkva blažene djevice Marije, ali je ta podignuta na mjestu stare kamenite crkve. Ruševine o kojima govori vizitator mogu biti od crkve blažene djevice Marije, ali pod kjima su se valjda nalazile i donekle vidale ruševine te stare crkve, jer ne bi kazao za drvenu crkvu da je bila velika i znamenita.

Ali šta je s filijalom Adaševci, za kolu smo čuli da je g. 1715. pripojena Maloj Vašici ? Odakle da se ona u ovoj vizitaciji i ne spominje? Adaševci, izgleda, nisu dugo ostali pod Malom Vašicom, već su bili pripojeni Kukujevcima A glede Kukujevaca je velika rasprava izmedu srijemskog i pečujskog biskupa, jer je svaki htio da ima Kukujevce. Dok su Kukujevci bili pod srijemskom biskupijom, bili su Adaševci, ali su i Kukujevci i Adaševci na silu pripojeni pečujskoj biskupiji, i to prije Adaševci, a onda Kukujevci. Bilo je to g. 1722, na dan sv. apostola Simona i Jude, kako veli kanonska vizitacija biskupije srijemske od g. 1735., a nalazi se u biskupskom arhivu u Đakovu. Nije to mogla biti baš tolika sablazan, kako hoće srijemski vizitator, jer su i Kukujevci i Adaševci bili pod pečujskum biskupijom, a i narod je došao onamo, kako smo čuli iz područja iste biskupije. Držim dakle da su Adaševci g. 1729. bili pod Kukujevcima, a može biti i to da se ne spominju. Drižm dakle da su Adaševci g. 1729. bili pod Kukujeveima, a može biti i to, da se ne spominju.

A tko napravio tu invaziju? Morali bi misliti na Horvata jer se radito o njegovoj župi. No kako je on bio čovjek miran i pošten, teško je o njemu to vjerovati. Kako je već spomenuto on je počeo poboIjevati već g. 1727, Onako bolešljiv životario je u Maloj Vašici do svoje smrti, koja ga je ondje zatekla 1. travnja 1732. u 42. godini života. Na koncu spominjem, da je Horvat bez ikakve suminje bio pečuški Hrvat te da je dobro poznavao hrvatski jezik, jer drukčije ne bi bio namješten u Malu Vašicu.

Gabrijel Ignacije Prijić

(1732.-1747.)

Brusztle ga zove Gabrijel Ignacije, dok se on sam uvijek potpisivao samo Gabrijel. Imao sam u Pečuhu više spisa pisanih njegovom rukom, medu ostalim i njegovu oporuku, ali se ni iz jednoga ne da zaključiti gdje je Prijić roden. Zna se da se rodio g. 1699., filozofiju je i teologiju učio u kolegiju u Loretu, gdje je zaređen g. 1724. Znao je hrvatski, latinski talijanski. Najprije je kapelanovao u Nijemcima, odakleje došao za župnika u Malu Vašicu, gdje je ostao 15 godina.

Bit će da je Vašica bila loša župa, dok su se župnici redovito tužili. 24 lipnja 1737. tražio je Prijić župu Lovas, koja je bila ispražnjena smrću Pavla Blaževića, koji je takoder došao u Lovas iz Vašice. U pismu generalnom vikaru tuži se kako mu je zlo u Maloj Vašici “sa tri katoličke kuće”. Trpi bijedu od svoje 18. godine sve do sada, pa moli da ga utješe promocijom u Lovas.

Međutim uza sve preporuke ovo pismo nije postigio željena rezultata, Lovas je dobio mladi Grgur Martinović, a Prijić je i dalje ostao u Maloj Vašici, gdje ga je slijedeće godine pohodio pečuški vizitator. Kanonska vizitacija župe malovašičke od g. 1738. veli ovo: Crkva je drvena, sasvim slična seljačkoj kuči, a posvećena je Očišćenju blažene djevice Marije. Ima jedan oltar. Župna kuća nije komotna. Po svjedočanstvu kapetana Alekse Mahovca iz Moroviča napravio ju je župnik Prijić.

U Adaševcima je bila crkvica sv. Magdalene od pruća, blatom omazana, slamom pokrivena, bez stropa.

U llincima stoji kamena crkva, poluruševna, bez ikakva crkvenog pribora, u kojoj se celebrira dvaput godišnje: na dan Obraćenja sv. Pavla i na blagdan sv. Ilije.

Treća filijala Gradina takoder osamljena, ili radije “imanje”, udaljena je od matice tri četvrta sata. Uz crkvu, koja je skoro sasvim porušena, pokapaju se tjelesa pokojnika. To je dakle treće groblje u Maloj Vašici.

To veli kanonska vizitacija od godine 1738.

Mjeseca listopada 1741. pohodili Prijića u župskom stanu razbojnici, koji su ga šibali oplijenili.

Za vrijeme Prijiča radilo se o tome, da se filijala Podgrađe odijeli od Male Vašice od koje je udaljena 4 sata pripoji Nijemcima, a tako isto da se i od Morovića ocijepe filijale Vrbanja, Soljani i Strošinci, te da se jedna od nih izabere za maticu. Možda je to s Podgrađem bilo učinjeno već prije, dok se u kanonskoj vizitaciji od g. 1738. ne spominje uz Malu Vašicu. No u maticania malovašičkim neprestano nalazimo Podgrađe.

Odmah poslije svoga dolaska počeo je Prijić voditi matice, i to od lipnja 1732. Od tih su sačuvane samo matice krštenih. Pod župu spadaju Adaševci, Apševci, Podgrađe i Ilinci, ali u Ilincima već onda nije bilo katolika, jer nijedno dijete nije odanle kršteno. Gibarac i Šid u ono doba ne postoje kao katolička mjesta.

Na koricama matice vrlo dobro sačuvane i velikog formata, što je rijetkost za ono doba, piše: “Protocollum baptisatorum micstae Ecclesiae ab a. 1732.” Što znači „micstae"? Bit će da je lapsus pa je to precrtano, a ispod toga je kasnija ruka napisala „Gibarczensis". Rekoh da su matice vrio dobro sačuvane. Morao ih je posljednji župnik Kabalin donijeti g. 1755. u Gibarac, a poslije njegove smrti, kad je Gibarac postao filijala Kukujevaca, bile su odnešene u Kukujevce (1761.), odavle opet u Gibarac kad je ondje uspostavljena lokalna kapelanija 1790., pa ponovno u Kukujevce nakon smrti o. Antuna Feniča 1806. i napokon definitivno u Gibarac g. 1841. kad je župa ondje opet uspostavijena, gdje se nalaze i danas. Pravo je čudo da se i ova matica uz tolike selidbe sačuvala.

Matice počinju: Jesus, Maria, Joseph. Selo se stalno naziva Vasca, istom u lipnju 1735. piše Malovasca, Malavasca. G. 1739. krstio je Prijić jednoga muslimana iz Lješnice, kojega su mu dali Adaševčani, jer je u to vrijeme bio rat s Turcima.

Prezimena navodi u Vašici ova: Blašković, Franičić (današnja familija Vrančić u Tovarniku), Jakšanović, Knežić, Budakovič Bijić, Frankić (bit će da je to isto što i Franičić), Šokčić, Dobrinić, Ciprin (danas Ciprić), Lisičić, Berzičić, Vladić. Janjić, Čolić, Jugovac, Adašević (1733.), Perak, Ilinčanin, Krstić, Kadić, Ripić, Petrović, Habionovac, Mirvanić, Budaković, Suknjić, Galović, Vratilović, Bošnjaković (1737.), Babin, Šunrović (Šundrović), Bertić, Marinović, Petrović, Vinković, Mihaljević (1744.), Lukerić (1746.), Mitrović, Đurđević, Nemolišević, Balić, Filipović.

Od tih postoje danas samo Ciprić, Adašević, Kadić, Ripić, Bošnjaković, Šundrović, Bertić, Lukerić. Nemolišević, Balić i Petrović su izumrli kako svjedoče matice, dok su se ostali odselili u Tovarnik i Gibarac, o kojoj će seobi naskoro biti govora.

Prezimena u Adaševcima: Zebić, Topalov, Ferinac, Jakšić, Vidak, Meandžić, Tomin, Pinterović, Sandulić, Bošnjak, Milaševac, Obućin, Skelić, Biladović, Medvedović, Kovačević, Erdutac, Buzadić, Darabosić, Čobanović, Gibarčanin, Miličić, Tovarničanin, Gavrić, Biuklić, Jurič, Grkin, Vidaković (Vidak), Batrovčanin, Kalajdžić, Perinić, Calotinac, Martinović, Orozović,  Suvatica, Satničanin (Salančanin), Šuvak, Krišković, Krunić. Od brojnih prezimena ostalo je do danas samo jedno to Verinac (Ferinac), dok su ostala što izumrla, što preselila u Gibarac i Tovarnik.

Po broju se krštenja vidi, da je broj katolika u Adaševcima bio koliki i u Maloj Vašici, ili tek nešto manji, to jest 400-500.

Što se Prijiću nije ispunilo 1737., ispunilo mu se dest godina poslije, tražio je i dobio Lovas. Ondje je naime mladi Grgur Martinović 3. svibnja 1747. umro u 38. godini. Sad je počela seoba naroda iz Vašice i Adaševaca. Podgrađe je otpalo, pa je prijić imao i više razloga da se tuži traži premještenje. U Lovasu je djelovao dosmrti koja ga je zatekla 30. prosinca 1758. u 59. godini te je pokopan u crkvi.

U oporuci se sjetio crkve u Bapskoj, franjevaca u Šarengradu i Vukovaru koji su mu u pastvi pomagali, dok Lovaskoj crkvi nije ostavio ništa, jer je većinu pribora crkvenoga sam pribavio.

6. Ivan Krst. Kabalin

(1747.-1755.)

Poslije Prijičeva odlaska obavlja u Vašici službu Ivan Penič iz Nijemaca j Đuro Rebrović iz Kukujevaca. a 10. rujna već je potpisan Ivan Kabalin, župnik. Zvao se zapravo Caballini, a rodio se u Novom Vinodolu g. 1718.. Škole je učio u Zagrebu kao pitomac biskupije senjske, u kojoj je zaređen za đakona. Govorio je hrvatski i talijanski. Kao đakon dobio je litteras dimissoriales 29. studenoga 1742. i svjedodžbu o svršenoj bogosloviji u Zagrebu. S tim svjedodžbama došao je pred pečuški konzistorij 16. siječnja 1743., kojom je prilikom primljen u dijecezu. U Pečuhu je bio zaređen za svećenika 9. ožujka poslan za kapelana u Lakoču (Lakocsa), u Nijemce (1744.— 1746.), a odavle za upravitelja župe u Kukujevce početkom godine 1746. Tu se nije slagao sa župljanima koji su ga stalno tužakali tako da je Penić morao voditi protiv njega istragu. To je bilo u kolovozu iste godine. Istraga se svršia nepovoljno po Kabalina, pa je pozvan u Pečuh pred konzistorij, kao je i došao mjeseca rujna iste godine. Bio je ukoren, lišen beneficija i poslan u Draž župniku Jakobu Bogdaniću, glasovitom asketi i moralisti da ondje obavlja duhovne vježbe i podvrgne se ispitu iz moralne teologije. Kad ke izdržao kaznu bio je poslan u Lovas kao kapelan bolesnom Prijiču, a odavle je došao preko volje za župnika u Malu Vašicu, kojom je župom upravljao do njezina ukinuća.

Več zadnje godine Prijićeve počeo se narod seIiti iz Male Vašice i Adaševaca u Gibarac i Tovarnik. Prema kanonskoj vizitaciji od g. 1738. spadala j e Vašica pod vukovarsko vlastelinstvo. Sad je opet bila od njega otkinuta i inkorporirana vojnoj krajini. Narodu je bilo stavljeno na volju da se odseli u Tovarnik, selo u okviru istoga vlastelinstva, ili da ostane pod vojnom upravom. Večina ih je ostavila Vašicu i pošla u Tovarnik. Isto je tako, bez sumnje u spurzumu s državnom vlašču, ponudila uprava čalmanskoga vlastelinstva narodu adaševačkom da se preseli u nedaleku pustaru toga vlastelinstva Gibarac što su prihvatili skoro svi koji već nijesu otišli u Tovarnik. Ostali su u Adaševeima samo Jurići, Pavlovići, Ferinci, Topalovići i Muarovići (u starim ih maticama zovu Mirvanić). Tako se župa malovašička skoro raselila. Adaševčanima nije bilo teško otići u Tovarnik, kada su mnogi od njih odande doselili 1713., čega su se stariji mogli još dobro sjećati.

Spomenuta kanonska vizitacija od g. 1755. spominje u Vašici drvenu crkvu Očišćenja blažene djevice Marije, koja je bila u sasvim dobrom stanju i momentalno nije trebala nikakva opravka. Imai  ovaj puta dva oltara umjetno izrađena, na glavno sa slikom zaštitnice crkve, a na sporednom slike presvetoga Trojstva, sv. Ivana Krstitelja is v. Ilije. Crkva ima jedan kalež, tri kazule, dva misala, sve knjige, ali nema krstionicu. Izvan sela (u Ilincima) nalazi se ovalna crkva sv. Ilije od solidnog materijala, u kojoj se celebrira na dan sv. Ilije i to priborom iz Male Vašice. Mala Vašica je sada u Vojnoj Krajini. Pari je bilo u selu samo 17.

U Adaševcima je stajala stara crkva sv. Magdalene kao i prije. Broj je katolika spao na minimum, onako brojni g. 1735., spali su sada na 11 pari.

Tu je kanonsku vizitaciju obavio Ivan Penić, generalni vicar iz Nijemaca. U  Vašici je bio 21. rujna. Prigodom vizitacije predložile su vojne oblasti, da se župa u Maloj Vašici ukine i to iz ovih razloga: Vašica i Adaševci imaju zajedno samo 28 pari katolika, a to je premalo za jednu župu. Filijala vašička Gibarac leži u Provincijalu, pa je neprilično da župljani Gibarca dolaze u Malu Vašicu, što vojne vlasti ne mogu dopustit, radi čega dolazi do neugodnosti. Nego neka se Vašica i Adaševci pripoje kao filijale Moroviću, koji također leži u Vojnoj Krajini. Prema tome je prijedlogu iste godine i učinjeno, i u jesen 1755. prestala je postojati malovašička župa.