Razgovor sa četvoricom ilačana "Ni zimi nema mrtve sezone"
Prije tjedan dana Bartol Petričević iz Ilače rušio je pred kućom dudovo stablo. Imao je i nekoliko pomagača, ali i posmatrača. Kraći odmor, koji su si poslenici priuštili, iskoristili smo da s četvoricom od njh porazgovaramo. Da čujemo što ovih dana rade, a što planiraju.
Ivan Petričević, Bartolov rođak, veli da za poljoprivrednika ni zimi nema mrtve sezone, ali je posla svakako manje. Trenutno mu najveći posao predstavlja briga za ishranu i njegu stoke, a on ima nešto goveda i svinja.
Za ogrjev se Ivan, što je za stanovnike sela jako važno, pobrinuo još prošlog ljeta. Iz lipovačkih je
šuma dovezao jednu prikolicu drva — jasena, hrasta, brijesta — i za to platio 40.000 st. dinara. Ova količina mu je dovoljna, jer — veli — loži i kočanje (pojedini ga poljoprivrednici, međutim nemaju, jer klip kukuruza melju za ishranu goveda).
Prošle jeseni Ivan je, poput većine poljoprivrednika, obavio sve radove u poliju. To mu je bilo moguće stoga što ima vlastiti traktor i sva osnovna priključna oruđa.
Sada mu preostaje da čeka termin i lijepo vrijeme, pa da, krajem, ožujka ili početkom travnja, zasije kukuruz i suncokret. Kukuruz sije na najvećoj površini, jer mu treba za ishranu stoke.
Kukuruz je, barem po meni, kaže Ivan, najrentabilnija ratarska kultura.
NEMA VIŠE DUDOVAČE
Bartol Petričević vadio je, rekosmo, dudovo stablo pred svojom kućom. Ovo stoga, što se rakija dudovača više ne proizvodi, pa stablo samo smeta,j er opada lišće, a i dudovi više nikomu ne trebaju. Ni djeca ih više gotovo i ne probaju.
Na mjestu dudova stabla uskoro će rasti orah. Dudovača se ne proizvodi, reče nam Bartol, jer u gostionicama ima dosta rakije, mještani proizvode šljivovicu, ali mnogi proizvode rakiju i od šećera.
Bartol posjeduje vinograd. s oko 600—700 trsova. No, zadnjih godina vinogradi slabije rode. Bolesti ih napadaju. Zato je jesenas dobio svega oko 400l vina. Tek malo za vlastitu potrošnju.
Dobar dio Ilačana ima vlastiti vinograd, ali je malo onih koji proizvode vino za prodaju. I Bartol uglavnom sije kukuruz, budući da se bavi uzgojem stoke — goveda i svinja. Bude li cijena govedima niska poput one iz prošle godine, primjećuje naš sugovornik, neću ih njih držati. Više će se onda isplatiti prodaja kukuruza.
Velik broj Ilačana sije lubenice i dinje. No, dinje znatno manje. Lubenice bolje urode i lakše se prodaju. Lani je Bartol imao bostan na pola jutra. Najveći su poslovi oko okopavanja i prodaje. Ulaganja nema mnogo. Većinom na zemlju pod bostanom bacaju stajsko gnojivo, a sjeme je. vlastito, tako da troškova baš i nema mnogo. Međutim, tih Bartolovih pola jutra bostana donijelo mu je prihod od oko 500.000 st. dinara.
ORUĐA I SAMI POMALO POPRAVLJAJU
I Antun Kuveždić, kao vlasnik maksimuma zemlje, ima svoj traktor i dosta priključnih ratila. Jesenas je sve na vrijeme uradio, iako ga je posao oko vađenja i izvoza repe dosta zaokupio. Upravo ga je taj posao omeo da nije mogao zasijati pšenicu, koju je namjeravao sijati na repištu.
Zanimalo nas je kako se poljoprivrednici snalaze kad im se traktor ili neko ratilo pokvari. Gube li mnogo čekajući. da ih netko popravi. Antun kaže da se zbog većeg kvara neminovno mora angažirati ikakav majstor, ili stroj odvesti u neku radionicu, ali ako se radi o manjoj greški, onda se i sami snalaze, naučili su mnogo toga i sami otkloniti.
Već sada se Antun priprema za proljentu sjetvu kukuruza, šećerne repe i bostana, ali kako za to još nije vrijeme, slobodnog vremena ima, osobito navečer, pa odlazi nekamo na partiju karata ili na posijelo, što je običaj oženjenih, dok momci i djevojke idu na igranke. Kako tamburaše nemaju u selu zamjenjuje ih glazba s gramofonskih ploča.
NEKAD JE BIO SLUGA
Ivan Lipavić, prije rata, još kao mladić, bio je tuđi sluga. Gotovo ništa nije imao. Poslije oslobođenja, vrativši se iz NOB, oženio se, stekao nešto zemlje i malo pomalo, dogurao je do 11 jutara zemlje. I kuću vlastitu ima. Ovaj 63—godišnji Ilačanin veseljak je po prirodi, još zdrav i snažan, u dva maha tokom razgovora rekao nam je da je nesretan jer nema svoje djece, svojih nasljednika, kojima bi on mogao pružiti neuporedivo ljepše djetinjstvo nego što ga je on imao.
— Iako mi je toliko godina, pričao nam je Lipavić, još uvijek sam obrađujem svoju zemlju. Mnogi su naši ljudi na radu u inozemstvu, a drugi su otišli u naše gradove, zaposlili se u poduzećima. Zato je u selima malo radne snage, pa se moramo sami na sebe osloniti sve sami uraditi. Usluge oranja, srećom, još mogu dobiti, prirodno, uz uobičajenu naknadu.
Ivan Lipavić nam je još jednom potvrdio onu poznatu istinu da se od samog ratarstva ne može živjeti, ništa bez kakvog takvog stočnog fonda, pa se, eto, i on pomalo bavi stočarstvom. Ponešto bude i za prodaju.
Za rastanak nam je, svima koji smo se u kući Bartola Petričevilća zatekli, na svojim dvojnicama, odsvirao nekoliko vedrih, narodnih pjesama i kola. Spretno i veselo, kako to on već godinama čini. (a)
Prije tjedan dana Bartol Petričević iz Ilače rušio je pred kućom dudovo stablo. Imao je i nekoliko pomagača, ali i posmatrača. Kraći odmor, koji su si poslenici priuštili, iskoristili smo da s četvoricom od njh porazgovaramo. Da čujemo što ovih dana rade, a što planiraju.
Ivan Petričević, Bartolov rođak, veli da za poljoprivrednika ni zimi nema mrtve sezone, ali je posla svakako manje. Trenutno mu najveći posao predstavlja briga za ishranu i njegu stoke, a on ima nešto goveda i svinja.
Za ogrjev se Ivan, što je za stanovnike sela jako važno, pobrinuo još prošlog ljeta. Iz lipovačkih je
šuma dovezao jednu prikolicu drva — jasena, hrasta, brijesta — i za to platio 40.000 st. dinara. Ova količina mu je dovoljna, jer — veli — loži i kočanje (pojedini ga poljoprivrednici, međutim nemaju, jer klip kukuruza melju za ishranu goveda).
Prošle jeseni Ivan je, poput većine poljoprivrednika, obavio sve radove u poliju. To mu je bilo moguće stoga što ima vlastiti traktor i sva osnovna priključna oruđa.
Sada mu preostaje da čeka termin i lijepo vrijeme, pa da, krajem, ožujka ili početkom travnja, zasije kukuruz i suncokret. Kukuruz sije na najvećoj površini, jer mu treba za ishranu stoke.
Kukuruz je, barem po meni, kaže Ivan, najrentabilnija ratarska kultura.
NEMA VIŠE DUDOVAČE
Bartol Petričević vadio je, rekosmo, dudovo stablo pred svojom kućom. Ovo stoga, što se rakija dudovača više ne proizvodi, pa stablo samo smeta,j er opada lišće, a i dudovi više nikomu ne trebaju. Ni djeca ih više gotovo i ne probaju.
Na mjestu dudova stabla uskoro će rasti orah. Dudovača se ne proizvodi, reče nam Bartol, jer u gostionicama ima dosta rakije, mještani proizvode šljivovicu, ali mnogi proizvode rakiju i od šećera.
Bartol posjeduje vinograd. s oko 600—700 trsova. No, zadnjih godina vinogradi slabije rode. Bolesti ih napadaju. Zato je jesenas dobio svega oko 400l vina. Tek malo za vlastitu potrošnju.
Dobar dio Ilačana ima vlastiti vinograd, ali je malo onih koji proizvode vino za prodaju. I Bartol uglavnom sije kukuruz, budući da se bavi uzgojem stoke — goveda i svinja. Bude li cijena govedima niska poput one iz prošle godine, primjećuje naš sugovornik, neću ih njih držati. Više će se onda isplatiti prodaja kukuruza.
Velik broj Ilačana sije lubenice i dinje. No, dinje znatno manje. Lubenice bolje urode i lakše se prodaju. Lani je Bartol imao bostan na pola jutra. Najveći su poslovi oko okopavanja i prodaje. Ulaganja nema mnogo. Većinom na zemlju pod bostanom bacaju stajsko gnojivo, a sjeme je. vlastito, tako da troškova baš i nema mnogo. Međutim, tih Bartolovih pola jutra bostana donijelo mu je prihod od oko 500.000 st. dinara.
ORUĐA I SAMI POMALO POPRAVLJAJU
I Antun Kuveždić, kao vlasnik maksimuma zemlje, ima svoj traktor i dosta priključnih ratila. Jesenas je sve na vrijeme uradio, iako ga je posao oko vađenja i izvoza repe dosta zaokupio. Upravo ga je taj posao omeo da nije mogao zasijati pšenicu, koju je namjeravao sijati na repištu.
Zanimalo nas je kako se poljoprivrednici snalaze kad im se traktor ili neko ratilo pokvari. Gube li mnogo čekajući. da ih netko popravi. Antun kaže da se zbog većeg kvara neminovno mora angažirati ikakav majstor, ili stroj odvesti u neku radionicu, ali ako se radi o manjoj greški, onda se i sami snalaze, naučili su mnogo toga i sami otkloniti.
Već sada se Antun priprema za proljentu sjetvu kukuruza, šećerne repe i bostana, ali kako za to još nije vrijeme, slobodnog vremena ima, osobito navečer, pa odlazi nekamo na partiju karata ili na posijelo, što je običaj oženjenih, dok momci i djevojke idu na igranke. Kako tamburaše nemaju u selu zamjenjuje ih glazba s gramofonskih ploča.
NEKAD JE BIO SLUGA
Ivan Lipavić, prije rata, još kao mladić, bio je tuđi sluga. Gotovo ništa nije imao. Poslije oslobođenja, vrativši se iz NOB, oženio se, stekao nešto zemlje i malo pomalo, dogurao je do 11 jutara zemlje. I kuću vlastitu ima. Ovaj 63—godišnji Ilačanin veseljak je po prirodi, još zdrav i snažan, u dva maha tokom razgovora rekao nam je da je nesretan jer nema svoje djece, svojih nasljednika, kojima bi on mogao pružiti neuporedivo ljepše djetinjstvo nego što ga je on imao.
— Iako mi je toliko godina, pričao nam je Lipavić, još uvijek sam obrađujem svoju zemlju. Mnogi su naši ljudi na radu u inozemstvu, a drugi su otišli u naše gradove, zaposlili se u poduzećima. Zato je u selima malo radne snage, pa se moramo sami na sebe osloniti sve sami uraditi. Usluge oranja, srećom, još mogu dobiti, prirodno, uz uobičajenu naknadu.
Ivan Lipavić nam je još jednom potvrdio onu poznatu istinu da se od samog ratarstva ne može živjeti, ništa bez kakvog takvog stočnog fonda, pa se, eto, i on pomalo bavi stočarstvom. Ponešto bude i za prodaju.
Za rastanak nam je, svima koji smo se u kući Bartola Petričevilća zatekli, na svojim dvojnicama, odsvirao nekoliko vedrih, narodnih pjesama i kola. Spretno i veselo, kako to on već godinama čini. (a)
Nema komentara:
Objavi komentar