HRAŠĆE : časopis za književnost umjetnost kulturu i
povijest
BROJ 3 / lipanj - kolovoz 1996.
Svetište ILAČA leži na putu Vinkovci - Tovarnik, te željezničkoj komunikaciji Vinkovci - Šid. Selo je rašireno na slavonskoj ravni tako da su mnogi poljski putovi povezani s Ilačom. Za vrijeme Jugoslavije bila su zabranjena hodočašća. Milicija je zaustavljala autobuse, osobna
kola i vraćala ih natrag. Na željezničkoj postaji toga dana nisi mogao kupiti kartu za Ilaču. Više puta se dogodilo da vlak nije stajao na postaji Ilača. Sve to ljude nije omelo u pobožnoj namjeri. Ljudi su poljskim putovima, pa i kroz kukuruze, pješice ili na kolima sa zapregom dolazili do svoga cilja. I sam sam pješice iz Tovarnika, pobožno moleći krunicu s manjom grupicom hodočasnika, poljskim putovima po prašini prilazio svetištu. Nakon ukazanja u Lurdu, ovdje započinju čudesna zbivanja. Seljak Petar Lazin gonio je svaki dan svoju stoku
na pašu tim putom. No, u vrijeme sušne godine primijetio je kako je na jednom mjestu zemlja uvijek vlažna. Iz radoznalosti počeo je raskopavati zemlju i tu je potekao izvor, koji i danas teče. Mladić Duka Ambrušević je noću u snu vidio B. D. Mariju s bijelom krunom na
glavi i djetetom na rukama. Naložila mu je da se taj bunarić i izvor ograde te da se dopusti da se tu stoka napaja. Mladić je poslušao nalog. Glas se pročuo. Narod se počeo okupljati. Ilačko je proštenište okupilo vjernike koji su nekad hodočastili u Morović i Bapsku. Narod
je dolazio od Vinkovaca, Osijeka i Srijema. Unatoč zabranama i smetnjama, koje su državne vlasti postavljale, narod se okupljao u Ilači. Bile su poznate propovijedi u ponoć uoči Velike Gospe. Propovijedalo se s balkona na zvoniku. Okolo svetišta po običaju su postavljani šatori iz kojih je treštala glazba. To nije smetalo niti hodočasnicima niti propovjednicima. Bilo je i izravnih izazivanja. Jedne godine propovijedao je g. Stjepan Bulat, župnik iz Nijemaca. U zanosu njegove propovijedi, netko mu je s ulice dobacio: ˝Lažeš, pope!˝
Gospodin Bulat se nije dao smesti, ali mu je odozgo dobacio: ˝I ti i tvoji istomišljenici past ćete na koljena ovdje pred Marijom!˝ Narod je to u tamnoj noći popratio burnim pljeskom. Glavno proštenje je dan prije Velike Gospe te sam dan Uznesenja BDM na nebo. Slavi se i
blagdan Male Gospe, no nešto manje. Poznat je još dan kada Ukrajinci i Rusini hodočaste i svojom istočnjačkom liturgijom slave Boga.
U sve ove Marijine crkve narod je dolazio na privatnu pobožnost. Tu su brojni svećenici danju i noću ispovijedali, slavili misu, pričešćivali, pa se narod vraćao svom domu s mirom u srcu. Tako je bilo kroz stoljeća. Staze na Marijinim puteljcima kroz slavonska polja i
šume nisu ni danas zarasle u travu. Narod i danas hodočasti i traži mir i utjehu.
BROJ 3 / lipanj - kolovoz 1996.
Svetište ILAČA leži na putu Vinkovci - Tovarnik, te željezničkoj komunikaciji Vinkovci - Šid. Selo je rašireno na slavonskoj ravni tako da su mnogi poljski putovi povezani s Ilačom. Za vrijeme Jugoslavije bila su zabranjena hodočašća. Milicija je zaustavljala autobuse, osobna
kola i vraćala ih natrag. Na željezničkoj postaji toga dana nisi mogao kupiti kartu za Ilaču. Više puta se dogodilo da vlak nije stajao na postaji Ilača. Sve to ljude nije omelo u pobožnoj namjeri. Ljudi su poljskim putovima, pa i kroz kukuruze, pješice ili na kolima sa zapregom dolazili do svoga cilja. I sam sam pješice iz Tovarnika, pobožno moleći krunicu s manjom grupicom hodočasnika, poljskim putovima po prašini prilazio svetištu. Nakon ukazanja u Lurdu, ovdje započinju čudesna zbivanja. Seljak Petar Lazin gonio je svaki dan svoju stoku
na pašu tim putom. No, u vrijeme sušne godine primijetio je kako je na jednom mjestu zemlja uvijek vlažna. Iz radoznalosti počeo je raskopavati zemlju i tu je potekao izvor, koji i danas teče. Mladić Duka Ambrušević je noću u snu vidio B. D. Mariju s bijelom krunom na
glavi i djetetom na rukama. Naložila mu je da se taj bunarić i izvor ograde te da se dopusti da se tu stoka napaja. Mladić je poslušao nalog. Glas se pročuo. Narod se počeo okupljati. Ilačko je proštenište okupilo vjernike koji su nekad hodočastili u Morović i Bapsku. Narod
je dolazio od Vinkovaca, Osijeka i Srijema. Unatoč zabranama i smetnjama, koje su državne vlasti postavljale, narod se okupljao u Ilači. Bile su poznate propovijedi u ponoć uoči Velike Gospe. Propovijedalo se s balkona na zvoniku. Okolo svetišta po običaju su postavljani šatori iz kojih je treštala glazba. To nije smetalo niti hodočasnicima niti propovjednicima. Bilo je i izravnih izazivanja. Jedne godine propovijedao je g. Stjepan Bulat, župnik iz Nijemaca. U zanosu njegove propovijedi, netko mu je s ulice dobacio: ˝Lažeš, pope!˝
Gospodin Bulat se nije dao smesti, ali mu je odozgo dobacio: ˝I ti i tvoji istomišljenici past ćete na koljena ovdje pred Marijom!˝ Narod je to u tamnoj noći popratio burnim pljeskom. Glavno proštenje je dan prije Velike Gospe te sam dan Uznesenja BDM na nebo. Slavi se i
blagdan Male Gospe, no nešto manje. Poznat je još dan kada Ukrajinci i Rusini hodočaste i svojom istočnjačkom liturgijom slave Boga.
U sve ove Marijine crkve narod je dolazio na privatnu pobožnost. Tu su brojni svećenici danju i noću ispovijedali, slavili misu, pričešćivali, pa se narod vraćao svom domu s mirom u srcu. Tako je bilo kroz stoljeća. Staze na Marijinim puteljcima kroz slavonska polja i
šume nisu ni danas zarasle u travu. Narod i danas hodočasti i traži mir i utjehu.
Nema komentara:
Objavi komentar