HRVATSKA NASELJA
IZDAJE: JUGOSLAVENSKA AKADEMIJA ZNANOSTI I UMJETNOSTI
KNJIGA I.- VUKOVSKA ŽUPA U RAZVITKU SVOGA NASELJA OD XIII. DO XVIII. STOLJEĆA I. DIO
NAPISAO: STJEPAN PAVIČIĆ
U ZAGREBU, NARODNA TISKARA, ZAGREB. KAPTOL 27.
1940
Ilača
Posjed Ilača nalazio se na mjestu današnjega sela istoga imena, zapadno od Tovarnika. Položaj mu je lako utvrditi. U listini iz g. 1404. navodi se, da je posjed Zenth-Elye u rukama plemićke porodice Bebek i da leži u međi sa Tovarnikom. Bebeci stekli su ga jamačno kasnijom donacijom poslije kakve plemićke porodice manjega posjedovanja, kao što su bili susjedni Šalovački, Đantinski, Berački i drugi u okolini. Položaj samoga naselja bio je nešto sjeverniji nego današnji, tamo gdje je sada hatar Staro selo i Stara Ilača. Poslije Turaka uzet je današnji smještaj ispod kose, kako je to načinjeno i kod susjednih Banovaca i
Tovarnika.
Ime posjeda zapisano je službeno u obliku Zenth Elye.
Hrvatsko ime Ilača može se utvrditi od vremena Turaka, te ga moramo pretpostaviti i za dotursko doba. Sudeći po ovom službenom nazivu, posjed i naselje dobili su ime prema crkvi sv. Ilije, kako je toslučaj i inače kod toponomastikona, koji u sebi imaju atribut sveti. Ali crkve ne spominju na tome mjestu ni papin legat od g. 1333-1335, ni ikoji drugi spomenik doturskoga ili turskoga vremena. Ipak samo ime sela i suviše jasno ukazuje na porijeklo po crkvi, te je vjerojatno, da je u tome naselju postojala već rano u 12. ili 13. st. crkva sa posvetom sv. Iliji, koja nije bila podignuta na župnu, te je papin legat nije ni zapisao. Osim toga moguće je, da je ta crkva, već u 15. st. pala u ruševno stanje, te je pozniji naraštaji nisu poznavali. Pod imenom Ilača, ili službeno Szent-Elye, postojali su doduše u vukovskom arhiđakonatu u dotursko doba i župa i naselje, ali su oni ležali kraj današnjih Ilinaca, jugoistočno od Nijemaca.
Šalovci
Posjed Šalovci zapisan je i u socijalnim i u crkvenim listinama. U socijalnim dolazi, koliko znamo, g. 1482. kao imanje bačkoga kaptola, u crkvenim pak u računima papina legata od 1333-1335., koji je župu u Šalovcima pohodio svih šest puta.
Prema listini iz g. 1482. Šalovci su se nalazili u međi sa područjem grada Voćina, i to u njegovu krajnjem jugozapadnom dijelu kao današnjih Đeletovaca. Papin legat dolazio je u šalovačku župu u svom pravilnom putu uvijek iz Blaževaca, za koje možemo dokazati, da su ležali pored današnjih Tompojevaca. Točan položaj Šalovaca može se utvrditi i time, što je to selo postojalo i kroz cijelo tursko gospodstvo, od prilike do g. 1700. Raselice iz toga sela pod toponomastičkim prezimenom Šalovac i Šalovčanin nahodimo u prvoj poli 18. st. u Berku i Tovarniku. Najposlije, napušteni Šalovci ostavili su svoje ime velikom hataru u sjeverozapadnom dijelu sela Banovaca.
Nema sumnje, da su Šalovci bili isprva imanje kakve plemićke porodice. Područje njihovo nije bilo veliko, ali se nalazilo na dobroj zemlji, iznad bosutske nize. Stoga je i naselje šalovačko bilo imućnije. To se vidi i iz računa legatovih za razdoblje oko g. 1330. Župa šalovačka dala je crkvenoga poreza toliko, koliko bogatija mjesta u Podunavlju.
Spomenuti legat našao je šalovačku župu između g. 1333. i 1335. u punu redu i u njoj župnika nekoga Jakoba. Posvetu crkvi nije zapisao. Ona je ipak sačuvana u izvještaju pečuškoga biskupa o vizitaciji u g. 1729. Biskup veli, da se u području Banovaca nalazi stara, lijepa crkva, posvećena sv. Ani. Kako na tom zemljištu nije bilo druge crkve u dotursko vrijeme nego samo šalovačka, ta se vijest biskupova odnosi na nju. On spominje dalje, da je ta crkva ostala na osami, te su je doseljeni pravoslavni Srbi prisvojili i oko nje smjestili svoje groblje. Po toj vijesti biskupovoj moći ćemo utvrditi i položaj samoga naselja šalovačkoga. Ono se nahodilo, prema tome, tamo gdje je staro pravoslavno groblje obojih Banovaca, na kosi, sjeverozapadno od tih sela.
U doturskim službenim spomenicima ime toga posjeda i naselja zabilježeno je u obliku Saly. Legat ima zapisano i Sauli. Po porijeklu to ime može biti i hrvatsko narodno. U svakom slučaju starosjedioci Hrvati načinili su od njega čist svoj toponomastikon, koji je utvrđen u turskom gospodstvu, te je prema tome postojao i u dotursko vrijeme.
Đantin
Položaj posjeda Đantina ovako ćemo utvrditi: U popisu imanja porodice Ajnard, kojoj je jednim dijelom pripadao, zabilježen je do sela Đeletovaca i Damjanovaca. Đeletovci su ležali tamo, gdje je i danas selo toga imena, a Damjanovci do njih kraj Oroličkoga potoka. Inače navode Đantin i u granici sa Nijemcima.
Prema tome taj je posjed bio smješten istočno od Đeletovaca, a sjeverno od Nijemaca, dakle na području današnjih Vinkovačkih Banovaca. Na taj položaj dolazimo i po putovanju papina legata od g. 1333-1335. On je vezao svoje dolaženje u tu župu i odlaženje iz nje gotovo u pravilu sa tri župe, koje su ležale s jedne i s druge strane donjega dijela Oroličkoga potoka. To su bile župe u Orašju, onda u spomenutom selu Damjanovcima i u selu Karaševu, koje se nalazilo između današnjega Orolika i Đeletovaca.
U Karaševu je bila crkva sv. Andrije. Legat je obično išao prvo u Orašje, iz njega u Damjanovce, iz njih u Karaševo, a iz te župe u Đantin. Najposlije, na tom položaju u hataru Vinkovačkih Banovaca nalazi se i danas veliko polje, koje se zove Šandin i Kandin.
Čini se, da je taj toponomastikon nastao prema imenu staroga sela.
U Đantinu je stajala crkva Bogorodičina, kojoj je posvetu zabilježio još legat g. 1333. Kada su g. 1612. i 1618. u svojoj vizitaciji srijemskih i podravskih župa biskup prizrenski Petar Katić, Šimun Matković i Bartol Kašić stigli i u Nijemce, oni su tih godina služili misu i u crkvi sv. Marije, za koju je spomenuti Kašić zabilježio u opisu toga puta, da se je nalazila u blizini Nijemca, na čistoj ravnini, upravo tamo, gdje je ležao Damin. Područje toga sela nije bilo veliko. Ono je zauzimalo u glavnom zemljište današnjih Vinkovačkih Banovaca, nešto od Šidskih Banovaca, istočni dio današnjih Đeletovaca i možda nešto od sjeveroistočnoga dijela današnjih Nijemaca. Tu je tlo velikim dijelom u nizi. Posjed je pripadao u većem dijelu plemićkoj porodici, koja je po njemu imala i svoj pridjevak. Manji dio Đantina držala je vlasteoska porodica Ajnardovih, koja ga je vezala uza svoj veliki posjed na zemljištu od Oroličkoga potoka daleko do Dunava kod Šarcngrada i do Save kod Rače.
Ime toga naselja zapisivano je službeno u obliku Gyanthe, Ganthe, Gyantha. Tako ga bilježi i legat oko g. 1330. Po svoj je prilici to madžarski toponomastikon, jer ta riječ u Madžara znači crnogorično drvo i česta je u njihovoj toponomastici. Prema tome ime je posjeda nastalo u plemićkom naselju.
Oko g. 1330. župa u Đantinu nije bila u pravom redu. U prva svoja tri pohoda papin legat u njoj nije našao župnika, a kasnije je zapisao kao župnika nekoga Kuzmana. Porezna je snaga župe u to vrijeme bila slaba. Za crkvu sv. Marije u selu zabi-lježio je Bartol Kašić, da je bila nekada sagrađena od kamena i drva. U njegovu pohodu g. 1612. i 1618. ona je bila već preopravljana, i mjesto kamenih ploča na njoj su bile grube daske.
On naročito ističe, da je stajala na širokoj ravni i da je nekada služila za 14 okolnih katoličkih sela. I Kašić spominje njenu veliku starinu. Crkvište njeno postoji i danas sa još nešto ostataka građe kraj puta iz Nijemaca u Vink. Banovce.
Ivanci
Ivanci su i danas velik hatar u sjevernom dijelu današnjih sela Nijemaca, Podgrađa i Ilinaca i u južnom dijelu Ilače. S njima u međi leže i danas dvoji Banovci, Šidski i Vinkovački. Blizu Banovaca, u današnjem đeletovačkom području, veliko je polje Radaševci. Rasastinci i Sig nisu, doduše, ostali u današnjoj toponomastici, ali je za njih jasno, da su se nalazili u blizini spomenuta tri sela. Sudeći po položaju Ivanaca, koji su kao osnovan posjed
Ajnarda zabilježeni još g. 1275., i onda po smještaju Banovaca, ta je grupa ajnardovskih posjeda bila obimom velika, ali je ležala velikim dijelom na niskoj, slaboj zemlji, osobito u ivanačkom dijelu. Zbog toga ni broj naselja na tom području nije bio velik.
Više se stanovništva na njem razvilo istom od 18. st., kada su Banovčani stekli bolje zemlje na višem tlu napuštenih Šalovaca.
Ivanci zapisivani su službeno u obliku Zenth Ivan, ali je današnje ime u starosjedilačkoj nomenklaturi od starine. Banovci i Rasastinci dolaze u tim oblicima, a Radaševci kao Radafalva.
Sva su ta imena, kako se vidi, iz hrvatske toponomastike. Madžarski je toponomastikon jedino Zigh, koji u nas znači klin.
Možda su ga Hrvati starosjedioci i govorili tako ili slično.
Sudeći prema imenu Sv. Ivan za Ivance, u tom je selu od starine postojala crkva, posvećena sv. Ivanu. Ipak papin legat od g. 1333-1335 nije u njem našao župe. To se može objasniti ili tako, što nije u tom selu tih godina župa postojala, ili po tome što je crkva bila uopće samo kapela i kao takva filijalna kojoj od susjednih.
Kundrovac
Kundrovac je bio svakako veće naselje no Bijeli Dol, a i po svojem položaju bio je bliži velikim cestama. Njegovo ime zabilježavano je u obliku Kondorfalva, koji su Madžari napravili prema našoj riječi kudrav. Hrvatski oblik Kundrovac nastao je poslije ili pod utjecajem toga madžarskoga, ili je ono -n- umetnuto po narodnoj etimologiji.
IZDAJE: JUGOSLAVENSKA AKADEMIJA ZNANOSTI I UMJETNOSTI
KNJIGA I.- VUKOVSKA ŽUPA U RAZVITKU SVOGA NASELJA OD XIII. DO XVIII. STOLJEĆA I. DIO
NAPISAO: STJEPAN PAVIČIĆ
U ZAGREBU, NARODNA TISKARA, ZAGREB. KAPTOL 27.
1940
O Ilači i
naseljima u okolici Ilače
Posjed Ilača nalazio se na mjestu današnjega sela istoga imena, zapadno od Tovarnika. Položaj mu je lako utvrditi. U listini iz g. 1404. navodi se, da je posjed Zenth-Elye u rukama plemićke porodice Bebek i da leži u međi sa Tovarnikom. Bebeci stekli su ga jamačno kasnijom donacijom poslije kakve plemićke porodice manjega posjedovanja, kao što su bili susjedni Šalovački, Đantinski, Berački i drugi u okolini. Položaj samoga naselja bio je nešto sjeverniji nego današnji, tamo gdje je sada hatar Staro selo i Stara Ilača. Poslije Turaka uzet je današnji smještaj ispod kose, kako je to načinjeno i kod susjednih Banovaca i
Tovarnika.
Ime posjeda zapisano je službeno u obliku Zenth Elye.
Hrvatsko ime Ilača može se utvrditi od vremena Turaka, te ga moramo pretpostaviti i za dotursko doba. Sudeći po ovom službenom nazivu, posjed i naselje dobili su ime prema crkvi sv. Ilije, kako je toslučaj i inače kod toponomastikona, koji u sebi imaju atribut sveti. Ali crkve ne spominju na tome mjestu ni papin legat od g. 1333-1335, ni ikoji drugi spomenik doturskoga ili turskoga vremena. Ipak samo ime sela i suviše jasno ukazuje na porijeklo po crkvi, te je vjerojatno, da je u tome naselju postojala već rano u 12. ili 13. st. crkva sa posvetom sv. Iliji, koja nije bila podignuta na župnu, te je papin legat nije ni zapisao. Osim toga moguće je, da je ta crkva, već u 15. st. pala u ruševno stanje, te je pozniji naraštaji nisu poznavali. Pod imenom Ilača, ili službeno Szent-Elye, postojali su doduše u vukovskom arhiđakonatu u dotursko doba i župa i naselje, ali su oni ležali kraj današnjih Ilinaca, jugoistočno od Nijemaca.
Šalovci
Posjed Šalovci zapisan je i u socijalnim i u crkvenim listinama. U socijalnim dolazi, koliko znamo, g. 1482. kao imanje bačkoga kaptola, u crkvenim pak u računima papina legata od 1333-1335., koji je župu u Šalovcima pohodio svih šest puta.
Prema listini iz g. 1482. Šalovci su se nalazili u međi sa područjem grada Voćina, i to u njegovu krajnjem jugozapadnom dijelu kao današnjih Đeletovaca. Papin legat dolazio je u šalovačku župu u svom pravilnom putu uvijek iz Blaževaca, za koje možemo dokazati, da su ležali pored današnjih Tompojevaca. Točan položaj Šalovaca može se utvrditi i time, što je to selo postojalo i kroz cijelo tursko gospodstvo, od prilike do g. 1700. Raselice iz toga sela pod toponomastičkim prezimenom Šalovac i Šalovčanin nahodimo u prvoj poli 18. st. u Berku i Tovarniku. Najposlije, napušteni Šalovci ostavili su svoje ime velikom hataru u sjeverozapadnom dijelu sela Banovaca.
Nema sumnje, da su Šalovci bili isprva imanje kakve plemićke porodice. Područje njihovo nije bilo veliko, ali se nalazilo na dobroj zemlji, iznad bosutske nize. Stoga je i naselje šalovačko bilo imućnije. To se vidi i iz računa legatovih za razdoblje oko g. 1330. Župa šalovačka dala je crkvenoga poreza toliko, koliko bogatija mjesta u Podunavlju.
Spomenuti legat našao je šalovačku župu između g. 1333. i 1335. u punu redu i u njoj župnika nekoga Jakoba. Posvetu crkvi nije zapisao. Ona je ipak sačuvana u izvještaju pečuškoga biskupa o vizitaciji u g. 1729. Biskup veli, da se u području Banovaca nalazi stara, lijepa crkva, posvećena sv. Ani. Kako na tom zemljištu nije bilo druge crkve u dotursko vrijeme nego samo šalovačka, ta se vijest biskupova odnosi na nju. On spominje dalje, da je ta crkva ostala na osami, te su je doseljeni pravoslavni Srbi prisvojili i oko nje smjestili svoje groblje. Po toj vijesti biskupovoj moći ćemo utvrditi i položaj samoga naselja šalovačkoga. Ono se nahodilo, prema tome, tamo gdje je staro pravoslavno groblje obojih Banovaca, na kosi, sjeverozapadno od tih sela.
U doturskim službenim spomenicima ime toga posjeda i naselja zabilježeno je u obliku Saly. Legat ima zapisano i Sauli. Po porijeklu to ime može biti i hrvatsko narodno. U svakom slučaju starosjedioci Hrvati načinili su od njega čist svoj toponomastikon, koji je utvrđen u turskom gospodstvu, te je prema tome postojao i u dotursko vrijeme.
Đantin
Položaj posjeda Đantina ovako ćemo utvrditi: U popisu imanja porodice Ajnard, kojoj je jednim dijelom pripadao, zabilježen je do sela Đeletovaca i Damjanovaca. Đeletovci su ležali tamo, gdje je i danas selo toga imena, a Damjanovci do njih kraj Oroličkoga potoka. Inače navode Đantin i u granici sa Nijemcima.
Prema tome taj je posjed bio smješten istočno od Đeletovaca, a sjeverno od Nijemaca, dakle na području današnjih Vinkovačkih Banovaca. Na taj položaj dolazimo i po putovanju papina legata od g. 1333-1335. On je vezao svoje dolaženje u tu župu i odlaženje iz nje gotovo u pravilu sa tri župe, koje su ležale s jedne i s druge strane donjega dijela Oroličkoga potoka. To su bile župe u Orašju, onda u spomenutom selu Damjanovcima i u selu Karaševu, koje se nalazilo između današnjega Orolika i Đeletovaca.
U Karaševu je bila crkva sv. Andrije. Legat je obično išao prvo u Orašje, iz njega u Damjanovce, iz njih u Karaševo, a iz te župe u Đantin. Najposlije, na tom položaju u hataru Vinkovačkih Banovaca nalazi se i danas veliko polje, koje se zove Šandin i Kandin.
Čini se, da je taj toponomastikon nastao prema imenu staroga sela.
U Đantinu je stajala crkva Bogorodičina, kojoj je posvetu zabilježio još legat g. 1333. Kada su g. 1612. i 1618. u svojoj vizitaciji srijemskih i podravskih župa biskup prizrenski Petar Katić, Šimun Matković i Bartol Kašić stigli i u Nijemce, oni su tih godina služili misu i u crkvi sv. Marije, za koju je spomenuti Kašić zabilježio u opisu toga puta, da se je nalazila u blizini Nijemca, na čistoj ravnini, upravo tamo, gdje je ležao Damin. Područje toga sela nije bilo veliko. Ono je zauzimalo u glavnom zemljište današnjih Vinkovačkih Banovaca, nešto od Šidskih Banovaca, istočni dio današnjih Đeletovaca i možda nešto od sjeveroistočnoga dijela današnjih Nijemaca. Tu je tlo velikim dijelom u nizi. Posjed je pripadao u većem dijelu plemićkoj porodici, koja je po njemu imala i svoj pridjevak. Manji dio Đantina držala je vlasteoska porodica Ajnardovih, koja ga je vezala uza svoj veliki posjed na zemljištu od Oroličkoga potoka daleko do Dunava kod Šarcngrada i do Save kod Rače.
Ime toga naselja zapisivano je službeno u obliku Gyanthe, Ganthe, Gyantha. Tako ga bilježi i legat oko g. 1330. Po svoj je prilici to madžarski toponomastikon, jer ta riječ u Madžara znači crnogorično drvo i česta je u njihovoj toponomastici. Prema tome ime je posjeda nastalo u plemićkom naselju.
Oko g. 1330. župa u Đantinu nije bila u pravom redu. U prva svoja tri pohoda papin legat u njoj nije našao župnika, a kasnije je zapisao kao župnika nekoga Kuzmana. Porezna je snaga župe u to vrijeme bila slaba. Za crkvu sv. Marije u selu zabi-lježio je Bartol Kašić, da je bila nekada sagrađena od kamena i drva. U njegovu pohodu g. 1612. i 1618. ona je bila već preopravljana, i mjesto kamenih ploča na njoj su bile grube daske.
On naročito ističe, da je stajala na širokoj ravni i da je nekada služila za 14 okolnih katoličkih sela. I Kašić spominje njenu veliku starinu. Crkvište njeno postoji i danas sa još nešto ostataka građe kraj puta iz Nijemaca u Vink. Banovce.
Ivanci su i danas velik hatar u sjevernom dijelu današnjih sela Nijemaca, Podgrađa i Ilinaca i u južnom dijelu Ilače. S njima u međi leže i danas dvoji Banovci, Šidski i Vinkovački. Blizu Banovaca, u današnjem đeletovačkom području, veliko je polje Radaševci. Rasastinci i Sig nisu, doduše, ostali u današnjoj toponomastici, ali je za njih jasno, da su se nalazili u blizini spomenuta tri sela. Sudeći po položaju Ivanaca, koji su kao osnovan posjed
Ajnarda zabilježeni još g. 1275., i onda po smještaju Banovaca, ta je grupa ajnardovskih posjeda bila obimom velika, ali je ležala velikim dijelom na niskoj, slaboj zemlji, osobito u ivanačkom dijelu. Zbog toga ni broj naselja na tom području nije bio velik.
Više se stanovništva na njem razvilo istom od 18. st., kada su Banovčani stekli bolje zemlje na višem tlu napuštenih Šalovaca.
Ivanci zapisivani su službeno u obliku Zenth Ivan, ali je današnje ime u starosjedilačkoj nomenklaturi od starine. Banovci i Rasastinci dolaze u tim oblicima, a Radaševci kao Radafalva.
Sva su ta imena, kako se vidi, iz hrvatske toponomastike. Madžarski je toponomastikon jedino Zigh, koji u nas znači klin.
Možda su ga Hrvati starosjedioci i govorili tako ili slično.
Sudeći prema imenu Sv. Ivan za Ivance, u tom je selu od starine postojala crkva, posvećena sv. Ivanu. Ipak papin legat od g. 1333-1335 nije u njem našao župe. To se može objasniti ili tako, što nije u tom selu tih godina župa postojala, ili po tome što je crkva bila uopće samo kapela i kao takva filijalna kojoj od susjednih.
Kundrovac
Kundrovac je bio svakako veće naselje no Bijeli Dol, a i po svojem položaju bio je bliži velikim cestama. Njegovo ime zabilježavano je u obliku Kondorfalva, koji su Madžari napravili prema našoj riječi kudrav. Hrvatski oblik Kundrovac nastao je poslije ili pod utjecajem toga madžarskoga, ili je ono -n- umetnuto po narodnoj etimologiji.
Nema komentara:
Objavi komentar