Vladimir GEIGER
Suzana LEČEK
Živan
Kuveždić rođen je u Ilači, u Srijemu, 4. studenoga 1887. godine. Tu je završio
pučku školu i kasnije živio kao srednje imućan seljak, po- sjednik. Pred Prvi
svjetski rat postaje član Čiste stranke prava (frankovci), a nakon rata ulazi u
Hrvatsku (pučku, republikansku) seljačku stranku. Energičan i dobar govornik,
ubrzo postaje predsjednikom mjesne (Ilača) pa kotarske (Šid) organizacije
HRSS-a i dolazi do položaja skupštinskog zastupnika, najvišeg što su ga u
stranci mogli zauzeti seljaci.
Kuveždić je slovio za najagilnijeg stranačkog dužnosnika u Srijemu te za jednog od najsposobnijih seljaka-zastupnika HSS-a. Ustrojio je rad HSS-a, odnosno Seljačke demokratske koalicije, i njezinih organizacija (Gospodarska sloga, Hrvatska seljačka zaštita, Seljačka sloga) u svom kotaru, a bio je prisutan i na stranačkim događanjima u Srijemu. Radi političke djelatnosti Kuveždić je osuđivan 1923. i 1924.
Na oblasnim izborima 1927. izabran je za zastupnika šidskoga kotara u skupštini Srijemske oblasti. Za narodnog zastupnika za izborni kotar Šid izabran je na oba skupštinska izbora nakon diktature, 1935. i 1938. Budući da je u to vrijeme HSS bojkotirao odlazak u Narodnu skupštinu u Beogradu, Kuveždićev se rad usmjerio na političko, gospodarsko i kulturno organiziranje članova i simpatizera HSS-a u tzv. hrvatski seljački pokret. Promicao je širenje mreže raznovrsnih HSS-ovih organizacija. Djelovao je u uvjetima jake političke represije, posebice nakon što je Srijem bio upravno odijeljen od hrvatske matice (Srijemska oblast 1927., Drinska banovina 1929., Dunavska banovina 1931. - 39.). U tom se razdoblju političko stanje u Srijemu radikaliziralo, što je vjerojatno bilo i razlogom Kuveždićevog priklanjanja režimu Nezavisne Države Hrvatske. U travnju 1941. je s delegacijom iz Srijema bio kod poglavnika Ante Pavelića, te pridonio da članovi šidskoga HSS-a daju izjavu lojalnosti novoj vlasti u svibnju 1941., a bio je i među organizatorima skupine od 126, uglavnom nižih, dužnosnika i članova HSS-a koji su 10. kolovoza 1941. pristupili ustaškom pokretu.
U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj Kuveždić je obnašao razne više dužnosti, imenovan je najprije kotarskim povjerenikom Zavoda za kolonizaciju, od srpnja 1941. do jeseni 1942., potom je ušao u Hrvatski državni sabor NDH i bio predsjednik odbora za narodno gospodarstvo i promet, te član političkog odbora, od veljače do prosinca 1942. godine. Kuveždić je imenovan i predsjednikom Hrvatske seljačke gospodarske zajednice u Zagrebu. Tu je dužnost obnašao od jeseni 1942. do proljeća 1944. Državni je ministar (bez resora) u Vladi NDH, od 11. listopada 1943. do kraja rata. Bez stvarnog utjecaja, Kuveždić je figurirao kao jedini seljak u Vladi NDH i kao jedan od HSS-ovaca koje je ustaški režim iskoristio kako bi si dao legitimitet. Nije bezrezervno podržavao režim, pa je kao član Hrvatskoga državnog sabora NDH i kao predsjednik odbora za gospodarstvo došao u sukob oko nadležnosti s Vladom NDH. Iz dokumenata je razvidno i da je potajno održavao mrežu HSS-a u šidskom kotaru, da je pokušavao stabilizirati odnose sa srpskim stanovništvom, te da je brojnim intervencijama reagirao na ustaški i njemački teror u Srijemu. Kuveždić je zajedno sa 16 članova Vlade NDH napustio Zagreb 6. svibnja 1945., povlačeći se prema Austriji. Iduće tri godine proveo je u engleskim zarobljeničkim logorima i zatvorima, prvo u Italiji, a posljednju godinu u Njemačkoj, od kuda je izručen jugoslavenskim vlastima 2. kolovoza 1948. Dopraćen je najprije na ispitivanje u Beograd 4. kolovoza 1948., a potom u Zagreb 17. kolovoza 1948. Presudom Okružnog suda za grad Zagreb od 27. ožujka 1949. Kuveždić je osuđen na smrt strijeljanjem.
Vrhovni sud NR Hrvatske odbio je 30. travnja 1949. žalbu i potvrdio presudu. Presuda je izvršena 28. svibnja 1949.
Ž. Kuveždić se povremeno, od 1909. do 1945., javljao izvješćima, kraćim političkim osvrtima ili pripovijetkama (crticama), ponajprije o životu u Srijemu, u Hrvatskoj zastavi, Narodnom valu, Seljačkom domu, Hrvat-skom listu, Jutarnjem listu, Hrvatskom narodu, Gospodarskom listu, te je objavio desetak članaka.
Kuveždić je očito imao nagnuća ka potrebi pisanog izražavanja svojih političkih stajališta
i osobnih osjećaja.
U iskazu Udbi za NR Hrvatsku u kolovozu/rujnu 1948. naslovljenom ˝Moj opis i moja izja-
va˝, Z. Kuveždić navodi da je u vrijeme izbjeglištva i zarobljeništva u Italiji, od 1945. do 1947.,
˝[...] iz dosade u dugom zatvoru počeo sam sakupljati narodne pjesme, a priličan sam broj i
sam sastavio, koje ali treba još temeljito popraviti, ali ipak se vidi iz tih sastavaka, vidi se čežnja za povratkom u domovinu. Iz njekih izbija moj hrvatski osjećaj, a iz njekih se vidi kako šibam ustaše radi njihovog rada u domovini i u emigraciji. Ima još šaljivih i zagonetnih. Sve se te pjesme nalaze u mojoj tašni osim onih koje su mi nestale u Rimini[ju] prigodom pretresa mojih stvari i molim da mi se uz ostale moje stvari sačuvaju i ove pjesme, da ih mogu potpuno dotjerati.˝
Nakon što mu je Okružni sud za grad Zagreb izrekao smrtnu presudu, a u iščekivanju odluke Vrhovnoga suda NR Hrvatske, koji je presudu trebao potvrditi ili, pak, preinačiti, Kuveždić je, naslućujući neizbježnu sudbinu i skoru smrt, u zatvoru na Savskoj cesti u Zagrebu napisao 5. travnja 1949. pjesmu naslovljenu ˝Posljednja želja˝.
˝Posljednja želja˝ Kuveždićeva je ispovijest i oproštaj s obitelji, suseljanima i rodnim selom. Kuveždićeva ˝Posljednja želja˝ dospjela je uskoro do llače, njegove obitelji i suseljana, kojima je bila i namijenjena, i koji su je potajno u selu čitali i zatim prepričavali.
Izvornik Kuveždićeva rukopisa ˝Posljednja želja˝ zagubljen je, no Kuveždićeva je obitelj (Živan Baličević iz llače, unuk Ž. Kuveždića) sačuvala presliku izblijedjelog rukopisa.
Suzana LEČEK
POSLJEDNJA ŽELJA ŽIVANA
KUVEŽDIĆA,
1949. NA SMRT OSUĐENOG MINISTRA U VLADI NDH
Kuveždić je slovio za najagilnijeg stranačkog dužnosnika u Srijemu te za jednog od najsposobnijih seljaka-zastupnika HSS-a. Ustrojio je rad HSS-a, odnosno Seljačke demokratske koalicije, i njezinih organizacija (Gospodarska sloga, Hrvatska seljačka zaštita, Seljačka sloga) u svom kotaru, a bio je prisutan i na stranačkim događanjima u Srijemu. Radi političke djelatnosti Kuveždić je osuđivan 1923. i 1924.
Na oblasnim izborima 1927. izabran je za zastupnika šidskoga kotara u skupštini Srijemske oblasti. Za narodnog zastupnika za izborni kotar Šid izabran je na oba skupštinska izbora nakon diktature, 1935. i 1938. Budući da je u to vrijeme HSS bojkotirao odlazak u Narodnu skupštinu u Beogradu, Kuveždićev se rad usmjerio na političko, gospodarsko i kulturno organiziranje članova i simpatizera HSS-a u tzv. hrvatski seljački pokret. Promicao je širenje mreže raznovrsnih HSS-ovih organizacija. Djelovao je u uvjetima jake političke represije, posebice nakon što je Srijem bio upravno odijeljen od hrvatske matice (Srijemska oblast 1927., Drinska banovina 1929., Dunavska banovina 1931. - 39.). U tom se razdoblju političko stanje u Srijemu radikaliziralo, što je vjerojatno bilo i razlogom Kuveždićevog priklanjanja režimu Nezavisne Države Hrvatske. U travnju 1941. je s delegacijom iz Srijema bio kod poglavnika Ante Pavelića, te pridonio da članovi šidskoga HSS-a daju izjavu lojalnosti novoj vlasti u svibnju 1941., a bio je i među organizatorima skupine od 126, uglavnom nižih, dužnosnika i članova HSS-a koji su 10. kolovoza 1941. pristupili ustaškom pokretu.
U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj Kuveždić je obnašao razne više dužnosti, imenovan je najprije kotarskim povjerenikom Zavoda za kolonizaciju, od srpnja 1941. do jeseni 1942., potom je ušao u Hrvatski državni sabor NDH i bio predsjednik odbora za narodno gospodarstvo i promet, te član političkog odbora, od veljače do prosinca 1942. godine. Kuveždić je imenovan i predsjednikom Hrvatske seljačke gospodarske zajednice u Zagrebu. Tu je dužnost obnašao od jeseni 1942. do proljeća 1944. Državni je ministar (bez resora) u Vladi NDH, od 11. listopada 1943. do kraja rata. Bez stvarnog utjecaja, Kuveždić je figurirao kao jedini seljak u Vladi NDH i kao jedan od HSS-ovaca koje je ustaški režim iskoristio kako bi si dao legitimitet. Nije bezrezervno podržavao režim, pa je kao član Hrvatskoga državnog sabora NDH i kao predsjednik odbora za gospodarstvo došao u sukob oko nadležnosti s Vladom NDH. Iz dokumenata je razvidno i da je potajno održavao mrežu HSS-a u šidskom kotaru, da je pokušavao stabilizirati odnose sa srpskim stanovništvom, te da je brojnim intervencijama reagirao na ustaški i njemački teror u Srijemu. Kuveždić je zajedno sa 16 članova Vlade NDH napustio Zagreb 6. svibnja 1945., povlačeći se prema Austriji. Iduće tri godine proveo je u engleskim zarobljeničkim logorima i zatvorima, prvo u Italiji, a posljednju godinu u Njemačkoj, od kuda je izručen jugoslavenskim vlastima 2. kolovoza 1948. Dopraćen je najprije na ispitivanje u Beograd 4. kolovoza 1948., a potom u Zagreb 17. kolovoza 1948. Presudom Okružnog suda za grad Zagreb od 27. ožujka 1949. Kuveždić je osuđen na smrt strijeljanjem.
Vrhovni sud NR Hrvatske odbio je 30. travnja 1949. žalbu i potvrdio presudu. Presuda je izvršena 28. svibnja 1949.
Ž. Kuveždić se povremeno, od 1909. do 1945., javljao izvješćima, kraćim političkim osvrtima ili pripovijetkama (crticama), ponajprije o životu u Srijemu, u Hrvatskoj zastavi, Narodnom valu, Seljačkom domu, Hrvat-skom listu, Jutarnjem listu, Hrvatskom narodu, Gospodarskom listu, te je objavio desetak članaka.
Kuveždić je očito imao nagnuća ka potrebi pisanog izražavanja svojih političkih stajališta
i osobnih osjećaja.
U iskazu Udbi za NR Hrvatsku u kolovozu/rujnu 1948. naslovljenom ˝Moj opis i moja izja-
va˝, Z. Kuveždić navodi da je u vrijeme izbjeglištva i zarobljeništva u Italiji, od 1945. do 1947.,
˝[...] iz dosade u dugom zatvoru počeo sam sakupljati narodne pjesme, a priličan sam broj i
sam sastavio, koje ali treba još temeljito popraviti, ali ipak se vidi iz tih sastavaka, vidi se čežnja za povratkom u domovinu. Iz njekih izbija moj hrvatski osjećaj, a iz njekih se vidi kako šibam ustaše radi njihovog rada u domovini i u emigraciji. Ima još šaljivih i zagonetnih. Sve se te pjesme nalaze u mojoj tašni osim onih koje su mi nestale u Rimini[ju] prigodom pretresa mojih stvari i molim da mi se uz ostale moje stvari sačuvaju i ove pjesme, da ih mogu potpuno dotjerati.˝
Nakon što mu je Okružni sud za grad Zagreb izrekao smrtnu presudu, a u iščekivanju odluke Vrhovnoga suda NR Hrvatske, koji je presudu trebao potvrditi ili, pak, preinačiti, Kuveždić je, naslućujući neizbježnu sudbinu i skoru smrt, u zatvoru na Savskoj cesti u Zagrebu napisao 5. travnja 1949. pjesmu naslovljenu ˝Posljednja želja˝.
˝Posljednja želja˝ Kuveždićeva je ispovijest i oproštaj s obitelji, suseljanima i rodnim selom. Kuveždićeva ˝Posljednja želja˝ dospjela je uskoro do llače, njegove obitelji i suseljana, kojima je bila i namijenjena, i koji su je potajno u selu čitali i zatim prepričavali.
Izvornik Kuveždićeva rukopisa ˝Posljednja želja˝ zagubljen je, no Kuveždićeva je obitelj (Živan Baličević iz llače, unuk Ž. Kuveždića) sačuvala presliku izblijedjelog rukopisa.
Posljednja
želja
Još za malo i nema me više
Tako meni obtužnica piše
Grudi moje bit će prostreljene
Pravdi želje bit će izpunjene
Krv će poteč uz tjelo nevina
Zadovoljstvo, bit će svjedocima
Pa neka se naslađuju neka
Takva sudba isto i njih čeka
Ne mrzim ih, Bog nek da im plate
Vi svjedoci treba da to znate
Što ste meni, lažno svjedočili
Da ste dušu svoju izgubili
I da za Vas, mira, sreće, nema
Dok Vam traje, Vašeg pokoljenja
Ženo, djeco, ovo upamtite
Posljednju mi, želju ispunite
Kad ja umrem, suza ne ronite
Nego radje, Bogu se molite
Da mi tjelo, u zemlji počiva
A u raju, duša da uživa
Kad svećenik, izvrši opjelo
Blagoslovi, moje mrtvo tjelo
Na seljačka, kola me metnite
Do Gospodina, crkve me vozite
Tu stanite, Bogu se molite
Majki Božjoj, pozdrav izručite
Kad krenite, do crkve velike
I pred njome Boga zazovite
Da mi prosti grijehe počinjene
Za života mojeg učinjene
Kad krenite, do Hrvatskog Doma
Tu stanite, malo počinite
Pak hrvatski barjak razavite
Preko škrinje, moje prebacite
Da hrvatsku, milu trobojnicu
Sobom nosim, u crnu zemljicu
A na mjesto, ovo dobro znajte
Kraj mog oca i rodjene majke
Na spomenik, slova mi stavite
Ove rječi na njeg napišite
Još za malo i nema me više
Tako meni obtužnica piše
Grudi moje bit će prostreljene
Pravdi želje bit će izpunjene
Krv će poteč uz tjelo nevina
Zadovoljstvo, bit će svjedocima
Pa neka se naslađuju neka
Takva sudba isto i njih čeka
Ne mrzim ih, Bog nek da im plate
Vi svjedoci treba da to znate
Što ste meni, lažno svjedočili
Da ste dušu svoju izgubili
I da za Vas, mira, sreće, nema
Dok Vam traje, Vašeg pokoljenja
Ženo, djeco, ovo upamtite
Posljednju mi, želju ispunite
Kad ja umrem, suza ne ronite
Nego radje, Bogu se molite
Da mi tjelo, u zemlji počiva
A u raju, duša da uživa
Kad svećenik, izvrši opjelo
Blagoslovi, moje mrtvo tjelo
Na seljačka, kola me metnite
Do Gospodina, crkve me vozite
Tu stanite, Bogu se molite
Majki Božjoj, pozdrav izručite
Kad krenite, do crkve velike
I pred njome Boga zazovite
Da mi prosti grijehe počinjene
Za života mojeg učinjene
Kad krenite, do Hrvatskog Doma
Tu stanite, malo počinite
Pak hrvatski barjak razavite
Preko škrinje, moje prebacite
Da hrvatsku, milu trobojnicu
Sobom nosim, u crnu zemljicu
A na mjesto, ovo dobro znajte
Kraj mog oca i rodjene majke
Na spomenik, slova mi stavite
Ove rječi na njeg napišite
Crna
zemljo, budi laka sinu
Koj ljubio svoju domovinu
Što je dobro svakome činio
A ovako, tužno završio
Prijatelji, djeco, moja ženo
Navjek živi, tko umre pošteno
Zagreb 5 travnja 1949.
zatvor Savska cesta
Živan Kuveždić
Koj ljubio svoju domovinu
Što je dobro svakome činio
A ovako, tužno završio
Prijatelji, djeco, moja ženo
Navjek živi, tko umre pošteno
Zagreb 5 travnja 1949.
zatvor Savska cesta
Živan Kuveždić
Nema komentara:
Objavi komentar