PRESUDA MINISTRU U
VLADI NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE
ŽIVANU KUVEŽDIĆU 1949.
UDK 343.3(497.5)”1949”
Živan Kuveždić rođen je u srednje imućnoj seljačkoj obitelji u Ilači 4. studenoga 1887. U rodnom je mjestu završio pučku školu. Za politiku se zainteresirao kao mladić i u godinama pred Prvi svjetski rat postao je članom Čiste stranke prava (frankovaca). Kraj rata donio je velike promjene, kako državne tako i društvene. Stvorena je nova država Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslavija, čija je politika unitarizma i državnog centralizma bitno obilježila političke procese u hrvatskom međuraću. Druga velika promjena bila je uvođenje općeg prava glasa, čime je omogućen utjecaj najširih slojeva na javni život. Na političkoj sceni pojavila se nova, seljačka stranka, koja je dotadašnje nacionalne težnje građanskih stranaka uspješno spojila sa socijalnim programom. Obraćala se posebice seljaštvu, koje je činilo oko 80% stanovništva. Kroz razne je djelatnosti uspjela postići da nova prava ne budu svedena samo na izlazak na birališta, a pojedincima koji su se isticali omogućila je da prvi put ostvare i političke karijere (tada su bile, naravno, neplaćene). Ne čudi stoga da nam iduće poznate vijesti spominju Kuveždića kao člana Hrvatske (republikanske) seljačke stranke. Ubrzo postaje predsjednikom njene mjesne organizacije (Ilača), pa kotarske (Šid). Energičan i dobar govornik, rano je došao do kandidata za skupštinskog zastupnika, najvišeg položaja što su ga u stranci mogli zauzeti seljaci. Već je 1923. Stjepan Radić procijenio da ga se može kandidirati za Veliki Bečkerek (Zrenjanin u Banatu) na skupštinskim izborima 18. ožujka. Međutim, država je raznim represivnim postupcima onemogućila kampanju HRSS-a u Vojvodini. Kuveždić je završio u istražnom zatvoru, a stranka uopće nije mogla prijaviti izbornu listu.13 Zbog političke djelatnosti osuđen je na zatvorsku kaznu od deset dana 1923. i 1924. (oba puta je kazna zamijenjena za novčanu).14 Na idućim izborima 8. veljače 1925. istaknut je kao zamjenik kandidata za izborni kotar Srijemska Mitrovica i Šid. Na prvim oblasnim izborima izabran je za zastupnika šidskog kotara u skupštini Srijemske oblasti (23. siječnja 1927.), a kotar su uz njega kao jedinog radićevca predstavljala još dva člana Radikalne stranke. Iste je godine bio kandidat za izborni kotar Šid i Ilok na skupštinskim izborima 11. rujna, ali nije izabran. Za narodnog zastupnika za izborni kotar Šid izabran je na oba skupštinska izbora nakon diktature (5. svibnja 1935., 11. prosinca 1938.). Do tada je već uživao ugled najagilnijeg
stranačkog dužnosnika u Srijemu i važio za jednog od najsposobnijih seljaka-
zastupnika HSS-a. Budući da je u to vrijeme HSS bojkotirao odlazak u Narodnu skupštinu, Kuveždićev se rad usmjerio na političko, gospodarsko i kulturno organiziranje članova i simpatizera HSS-a u tzv. hrvatski seljački pokret. To je značilo uporan, svakodnevni rad na širenju mreže raznovrsnih HSS-ovih organizacija, kojima je i sam bio članom. Prvenstveno se bavio širenjem Gospodarske sloge, u čije je Ravnateljstvo biran od prve glavne skupštine (28. lipnja 1936.) do kraja njenog djelovanja 1941.18 U svom je kotaru potaknuo organiziranje Hrvatske seljačke zaštite, a njemu pripada i zasluga da je jedini ogranak Seljake sloge iz šidskog kotara osnovan upravo u Ilači (1938.).
Osim političkog rada, u rodnoj je Ilači bio među osnivačima Hrvatske seljačke čitaonice (1911.), njezin prvi tajnik, a kasnije i predsjednik. Bio je starješina vrlo aktivnog Hrvatskog sokola od njegovog osnivanja do zabrane (1927.-1929.), dao je inicijativu za izgradnju Hrvatskog doma (1929.), koju je pomogao osobnim jamstvom kod banke, a nakon toga je do kraja rata bio njegov predsjednik. Bio je i među pokretačima inicijative za osamostaljenje župe u Ilači od Tovarnika (1930.). Osim toga bio je i član organizacija Hrvatske seljačke gospodarske zadruge u Ilači i Šidu te Hrvatskog radiše. Posebno je važno bilo Kuveždićevo angažiranje na uređenju odnosa u Biđ-Bosutskoj vodnoj zadruzi (predsjednik 1937.-1945.), koja je vodila brigu o regulaciji toka Save i o kojoj je ovisilo seljaštvo od Slavonskog Broda do Srijemske Mitrovice. Između ostalog, uspio je isposlovati dugo traženo preseljenje njenog sjedišta iz Srijemske Mitrovice u Vinkovce. Povremeno se javljao izvješćima, kraćim političkim osvrtima ili poučnim pripovijetkama (crticama) o životu u srijemskom kraju u Hrvatskoj zastavi, Narodnom valu, Seljačkom domu, Hrvatskom listu, Jutarnjem listu, Hrvatskom narodu, Gospodarskom listu.
U njegovom predratnom radu baš ništa ne upućuje na moguću sklonost ustaštvu. Dapače, bio je glavni oslonac HSS-ove politike u Srijemu, a poznato je kako stranka nije imala nikakve simpatije prema nastojanju te emigrantske skupine da radikalizira politiku u zemlji. No, treba uzeti u obzir posebnost regije u kojoj je živio i koju je predstavljao. Naime, u Srijemu je država provodila izuzetno jaku političku represiju, posebice nakon što ga je – ili cijelog (Srijemska oblast 1927., Drinska banovina 1929.) ili njegov istočni dio (Dunavska banovina 1931.-1939.) – upravno odijelila od hrvatske matice. U tom se razdoblju političko stanje u Srijemu jako zaoštrilo, što je vjerojatno bilo razlogom Kuveždićevog priklanjanja režimu NDH i ulaska u njenu vladajuću strukturu. Tako je već u travnju 1941. s delegacijom iz Srijema bio kod Pavelića, pridonio je da članovi šidskog HSS-a daju izjavu lojalnosti novom režimu u svibnju 1941., a bio je među organizatorima skupine od 126, uglavnom nižih, dužnosnika i članova HSS-a koji su 10. kolovoza 1941. pristupili ustaškom pokretu. Kuveždić je obnašao razne više dužnosti, imenovan je najprije kotarskim povjerenikom Zavoda za kolonizaciju (od srpnja 1941.
do jeseni 1942.), potom je ušao u Sabor NDH i bio predsjednik njegovog odbora za narodno gospodarstvo i promet, te član političkog odbora (veljača - prosinac 1942.). Iste je godine imenovan predsjednikom Hrvatske seljačke gospodarske zajednice u Zagrebu (od jeseni 1942. do proljeća 1944.). Bila je to jedna od stručnih zajednica koje su trebale tvoriti novi
gospodarski poredak prema fašističkom modelu dirigirane privrede i korporativnog društva, što u NDH nije zaživjelo. Od 11. listopada 1943. bio je državni ministar (ministar bez resora) u Vladi NDH, a na tom je položaju dočekao kraj rata.
Ono što znamo o Kuveždiću u ratnom razdoblju govori da bi ga se moglo pridružiti mnogima koji su se rano našli u skupini kolaboranata, ne sluteći kuda će ih to odvesti. Naime, niti jedan sustav prije nije imao toliku razliku od početnih očekivanja i kasnijih (i to vrlo brzih!) posljedica, pa iz naše pozicije “generala poslije bitke” treba pokušati shvatiti kako ljudi tada doista nisu mogli ni zamisliti događaje koji će tek doći. A kada su ih počeli shvaćati, nije bilo jednostavno, često ni moguće, izaći iz mreže u kojoj su se našli. Tako za Kuveždića znamo da u NDH nije obavljao političke dužnosti, budući da je prvo radio u gospodarstvu, a od 1943. bio ministar bez ovlasti. Bez stvarnog utjecaja, figurirao je kao jedini seljak u Vladi NDH i kao jedan od HSS-ovaca koje je režim iskoristio kako bi si dao legitimitet. Nije bezrezervno podržavao režim, pa je kao član Hrvatskog državnog sabora NDH i kao predsjednik Odbora za gospodarstvo došao u sukob oko nadležnosti s Vladom NDH. Takav stav Sabora i saborskih odbora konačno je doveo i do njegovog raspuštanja. Izvješća iz rata spominju i da je potajno i dalje održavao mrežu HSS-a u šidskom kotaru, da je pokušavao stabilizirati odnose sa srpskim stanovništvom, da je brojnim intervencijama reagirao na ustaški i njemački teror u Srijemu, te da je imao neprijatelja upravo među srijemskim ustašama, koji su ga optuživali, pa i denuncirali najvišim dužnosnicima NDH za protuustašku djelatnost. To potvrđuju i brojne izjave
svjedoka, srijemskih Hrvata i Srba, koji su u represivnim okolnostima u kojima je vođen Kuveždićev proces imali hrabrosti svjedočiti njemu u korist. U studenom 1944. pokušao je zajedno sa Stjepanom Heferom i Šimom Debelićem uspostaviti vezu s partizanima, ali bez uspjeha (iako su pristali i na sud i zatvor, ukoliko bi im se zajamčio život). Zajedno sa 16 članova Vlade NDH napustio je Zagreb 6. svibnja 1945., povlačeći se prema Austriji. Iduće tri godine proveo je u engleskim zarobljeničkim logorima i zatvorima, prvo u Italiji, a posljednju godinu u Njemačkoj, odakle je izručen jugoslavenskim vlastima 2. kolovoza 1948. Dopraćen je na ispitivanje u Beograd (4. kolovoza 1948.), a potom u Zagreb (17. kolovoza 1948.), gdje je osuđen na smrt strijeljanjem (presudom Okružnog suda za grad Zagreb od 27. ožujka 1949., Vrhovni sud NR Hrvatske je odbio žalbu i potvrdio presudu 30. travnja 1949.). Presuda strijeljanjem izvršena je 28.travnja 1950.
Kuveždić je optužen i osuđen na temelju Zakona o krivičnom postupku iz 1948., Krivičnog zakonika iz 1947.37 i Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države iz 1946.
___________________________________________________
Optužnica Javnog tužiteljstva za grad Zagreb protiv Zvonka
Kovačevića i Živana Kuveždića, od 21. ožujka 1949.
ODJELJENJE BEZBJEDNOSTI
Broj: B.120/49
O P T U Ž N I C A
Okružnom sudu za grad Zagreb
Z A G R E B
Na temelju čl. 22 i 35 toč. 5. Zakona o krivičnom
postupku40
O p t u ž u j e m
[...]
II. Kuvedžić Živana, sina Stjepana i Pavke rodj. Franjić, rodj. 4.XI.1887. god. u Ilači, kotar Šid, boravio u Zagrebu i Ilači, zanimanjem zemljoradnika, narodnosti Hrvatske, državljanina FNRJ, oženjenog sa Ankom rodj. Balić, oca dvoje djece, od imovine posjeduje kuću i 30 jutara zemlje, izručenog kao ratnog zločinca 2.VIII.1948. god. Protunarodna i izdajnička djelatnost mačekovske klike, koja je zadnjih nekoliko godina stare Jugoslavije bila osnovna snaga i vodeći odred kapitalističke reakcije u našoj zemlji, već je utvrdjena i do kraja razgolićena na
ranijim procesima i pred ovim sudom.
Osnivanje fašističkih naoružanih odreda tzv. gradjanske i seljačke zaštite i njihova zlodjela zajedno sa policijom i žandarmerijom; osnivanje koncentracionih logora i upućivanje antifašista u te logore i zatim njihovo izručivanje ustašama da ih pobiju i pokolju; raspuštanje URS-ovih sindikata; ubijanje studenata, prebijanje radnika, hapšenja i maltretiranja seljaka; trojni pakt i
Mačekovi pregovori s njemačkim agentima Wesenmajerom i Kolbeom; Mačekov poziv od 8.IV.1941. god. da hrvatski narod bez borbe kapitulira pred njemačkim i talijanskim osvajačima, kao i Mačekov proglas od 10.IV.1941. god. u kojem poziva narod i pristaše i funkcionere HSS-a da “iskreno saradjuju sa novom /ustaškom/ vladom” i t.d. - sve su to notorne i po sudu utvrdjene činjenice, koje su poznate svakim našem gradjaninu, naročito hrvatskom
narodu koji je bio svjedok izdajničke rabote mačekovske klike u pripremanju okupacije naše zemlje zajedno sa ostalom reakcijom, u raskomadanju njenom i stvaranju zločinačke organizacije državnog banditizma tzv. “ndh”. Nacionalno izdajstvo izvršeno još u vrijeme stare Jugoslavije po mačekovskoj bandi izdajnika produžilo se i u godinama rata, te su neki sasvim
otvoreno stupili u saradnju sa okupatorom dok je jedan dio prikrio tu saradnju maskom tzv. zapadne orijentacije i politikom čekanja no čitava ta izdajnička klika jednako se služila lažima nastojala je obmanuti narodne mase raznim klevetama protiv NOP-a, mobilizacijom za Pavelićevo domobranstvo i t.d. da bi na taj način odvratili hrvatski narod od jedinstvene borbe s narodima Jugoslavije za svoje nacionalno i ekonomsko oslobodjenje. Ostajući tokom okupacije na liniji imperijalističkih planova i direktiva njihovih špijunskih centara, ovi izdajnici stvaraju zavjere i aktivno učestvuju u zločinačkim planovima i makinacijama uperenim protiv naših naroda, pa tako medju inim stvaraju poznatu ustaško-mačekovsku zavjeru u formi tzv. puča u ljetu 1944. god. sa ciljem da izigraju rezultate NOB-e, a neposredno prije svog bijega pred J.A. šalju očajnički memorandum anglo-američkim imperijalistima nudjajući ponovno okupaciju zemlje da bi sačuvali u zločine ogrezle svoje živote.
U vezi s tim optužujem obojicu optuženika, koji su konkretno počinili
slijedeće krivične radnje:
[...]
II. opt. Kuveždić Živan
Kao jedan od najdosljednijih sljedbenika izdajničke mačekovske politike, kandidiran i izabran za narodnog zastupnika za kotar Šid na izborima 1935. i 1938. god., optuženi je nakon sporazuma Cvetković-Maček bio pozvan po Krnjeviću u Zagreb na doček fašiste kneza Pavla i to “kao predstavnik seljaka”, te je na prijedlog Mačeka po knezu Pavlu bio odlikovan.
Provodeći dosljedno sve direktive izdajničkog Mačekovog vodstva, optuženi 1938. god. organizira u svom kotaru Šid, prema primljenim uputama na sastanku u Zagrebu “hrvatsku seljačku zaštitu”, te na održanim sastancima kotarske organizacija HSS-a na kojima su prisutni i predsjednici mjesnih organizacija HSS-a donosi zaključke o formiranju i organizaciji “zaštite” na cijelom kotaru, te postavlja pojedine komandante. Ujedno prima izvještaje o radu ove formacije sa cijelog kotara, te ove izvještaje šalje redovito vodstvu u Zagreb. Neposredno pred okupaciju opt. striktno prenosi direktivu vodstva za razoružavanje jugoslavenske vojske na sve svoje podredjene organizacije i formacije, što je “zaštita” na njegovom kotaru u potpunosti izvršila prilikom napada Nijemaca na Jugoslaviju. U samom razoružavanju optuženi je kao
“zaštitar” lično učestvovao, pa je tako bio prisutan kad je jedan jugoslavenski podoficir odbio da preda oružje, te su ga “zaštitari” oružjem prisilili da ga preda i da odustane od borbe protiv okupatora. O zasluzi “zaštite” za okupatora optuženi doslovce kaže:
“Po mom mišljenju, usluga ‘zaštite’ Nijemcima prilikom okupacije Jugoslavije bila je velika, jer je ‘zaštita’ razoružavajući bivšu jugoslavensku vojsku omogućila Nijemcima brže prodiranje u Jugoslaviju a takodjer spasila mnogo života njemačkih vojnika. Pored toga ‘zaštita’ je na mnogim mjestima zamjenila njemačke vojnike u održavanju reda, te su Nijemci mogli svoju
vojsku upotrebiti za druge svrhe. Poznato mi je da su dijelovi ‘zaštite’ iz Hrvatske odlazili i u Bosnu radi razoružavanja jugoslavenske vojske i održavanja reda.”
Koristeći svoj položaj zastupnika, vršio je u narodu propagandu da se ne odazovu u vojsku prikazujući demagoški kako je borba uzaludna, jer je njemačka vojska vrlo brzo pregazila Francusku i druge zemlje koje su bile jače od naše, te je u tom potpuno uspio, kako to sam kaže u zapisniku na str. 11 doslovce:
“Takodjer sam im savjetovao da se ne odazivaju u bivšu jugoslavensku vojsku u koliko budu pozivani. Ovaj moj savjet je utjecao na ljude, te sam uspio da poslije puča u vezi sa mojim nagovaranjem nije nitko iz mog sela otišao na poziv u vojsku”.
Pridržavajući se slijepo svih direktiva vodstva, pa tako i Mačekovog proglasa, optuženi Kuveždić već drugi ili treći dan okupacije daje pismenu izjavu u Šidu poznatom ustaši Lamešić Dr. Marku, koji je kao ustaški povjerenik za istočne dijelove ‘ndh’ imao zadatak da uspostavi ustašku vlast u Srijemu, a u kojoj izjavi mu se stavlja na raspoloženje radi uvodjenja i održavanja ‘reda’ u tzv. ‘ndh’. Svoju lojalnost ustaškoj tvorevini ‘ndh’ i privrženost zločincu Paveliću optuženi je i javno manifestirao sudjelujući kao član delegacije sa ostalim istaknutim mačekovcima iz Srema u ‘audijenciji’ kod zlikovca Pavelića koncem aprila 1941. god. Kratko vrijeme nakon ove posjete početkom maja 1941. god. sazvao je i održao sastanak svih funkcionera biv. organizacije HSS-a na kotaru Šid, na kome je veličao ustaštvo i tvorevinu ‘ndh’, te bio incijator pismene izjave svih prisutnih o lojalnosti Paveliću i ustaškom terorističkom aparatu, a ujedno se na njegovu incijativu na tom sastanku prišli ustaškom pokretu Pavić Adam, Djurić Ivan, Idjanović Pero, koji su kasnije bili ustaški tabornici, zatim pop Bogdanović koji je bio pobočnik ustaškog logora u Šidu, a koji su se istakli u vršenju terora nad narodom. Od kolike je važnosti za ustaštvo bila ova prva izjava Mačekovih sljedbenika vidi se po tome, što je ustaški dnevnik “hrvatski narod” od 24.V.1941. god. donio članak pod naslovom “hrvatsko seljaštvo uz poglavnika”, a o kojoj izjavi sam optuženi kaže: “Izjava moje kotarske organizacije o pristupanju ustaškom pokretu, te izjava zahvalnosti Poglavniku i ustaškim vlastima za stvaranje ‘ndh’ mislim da je bila prva od ostalih organizacija na drugim kotarevima, radi toga je izjava
moje organizacije bila otštampana u novinama ‘Hrvatski narod’ tako da podstrekne organizacije ostalih kotareva da i one pristupe ustaškim vlastima. Poznato mi je da su kasnije pristupale i druge organizacije pojedinih kotareva ustaškim vlastima i vjerujem da je neke od ovih podstakla nato i izjava moje organizacije štampana u novinama.” Nakon ove izjave optuženi je postao najuticajnija ustaška ličnost i “autoritet kod ondašnjih organa državne vlasti”, kako sam kaže, tako da je veliki župan Eliker Dr. Jakov smijenjivao i postavljao nove ljude na pojedina mjesta po prijedlogu optuženoga Kuvaždića, a takove prijedloge stavljao je i ustaškom stožerniku Došenu kod kojega je često odlazio i davamu sugestije za rad. Na taj način smijenio je optuženi tabornika i načelnika Petričević Ivana u svom selu. Osim toga optuženi je podnosio izvještaje o stanju na njegovom kotaru ustaškom ministru unutrašnjih poslova Artukoviću kao i Blažu Lorkoviću u GUS-u.
U zajednici sa istaknutim mačekovcima i izdajnicima svog naroda Jankom Tortićem i Dr. Berković Josipom, opt. Kuveždić je bio incijator poznatog sastanka mačekovih zastupnika na području tzv. ‘ndh’ koji je održan 10. augusta 1941. god. u Zagrebu, na kojem je uz ostalih oko 80 istaknutih mačekovaca podpisao poznatu izjavu lojalnosti i saradnje sa ustašama, zatim otišao u poklonstvenu deputaciju Paveliću, te poslije toga položio ustašku zakletvu na ruke samog Pavelića. Taj akt ustaška propaganda i štampa naročito je veličala, jer su tim aktom ovi izdajnici ne samo dali odobrenje za izvršene masovne pokolje ustaških krvoloka, već dali podstrek za daljnje zločine i podržavali zločinačku psihozu ustaškog divljanja. Svrha tog sastanka i javnih manifestacija bila je da se narodne mase prevarnim načinom odvrate
od aktivnog učešća u NOB-i, da se što veći broj ljudi mobiliše za ustaške i druge vojne formacije u cilju podržavanja okupatora i aktivne borbe protiv NOB-i i NOV-i t.j. za kontrarevolucionarnu aktivnost zbog širokih razmjera koje je već zauzela narodna revolucija. Da je optuženi Kuveždić bio jedan od organizatora toga akta proizlazi iz toga, da je nakon ‘deputacije’ prisustvovao uz Tortića i Berkovića ‘svečanoj sjednici vlade’, te nakon toga s njima doveo Pavelića u tzv. sabor.
Kratko vrijeme nakon položene zakletve pred Pavelićem, optuženi je postao još agilniji na uvlačenju ljudi u ustaški teroristički aparat primajući zakletve pojedinaca i cijelih grupa. Tako je na svoje ruke primio ustašku zakletvu župnika Learovića iz Ilače, zatim od župnika Čvrković Antuna iz Gibarca, a preko kojih je zatim organizirao zakletvu biv. “zaštitara” u svom selu Ilača u
mjesnoj crkvi, te biv. odbornika kot. organizacije HSS-a za kotar Šid u crkvi “Srca Isusova” u Šidu.
U ljetu 1941. god. u sporazumu sa velikim županom župe “Vuka” Aždajićem održao je u selu Ivanci sastanak na kojem je prijetio Srbima - pravoslavcima da predju na katoličku vjeru, jer će inače biti protjerani u Srbiju, otpremljeni na rad u Njemačku ili u logor. Osim toga kao povjerenik za kolonizaciju za kotar Šid lično je vršio procjenu usjeva i odredjivao količinu žita
koju imaju predati ustaškim vlastima i okupatoru tako da im nije ostalo ni za vlastitu prehranu.
U jesen 1942. god. primio je dužnost pretsjednika ‘hrvatske seljačke gospodarske zajednice, centrale u Zagrebu’, te je obilazio razna mjesta kao Zlatar, Karlovac, Osijek, Županju, Djakovo, Šid, Vukovar, Sveti Ivan Zelina i t.d. u kojima je održavao sastanke i zborove, pozivao biv. funkcionere i pristaše HSS-a na saradnju sa ustašama. O toj agitaciji sam optuženi kaže:
“Poslije ovih sastanaka znam da su se aktivizirali neki funkcioneri HSSa u ustaškom pokretu i izjasnili se za izjavu, koju je jedan dio funkcionera HSS-a dao Paveliću pod vodstvom Tortića, a koju sam i ja medju prvimapotpisao”.
Propagirajući za ustaštvo optuženi je napisao i u dnevniku “Hrvatski narod” od 10. IV. 1942. god. članak pod naslovom ‘Na okup, na rad, za Poglavnika Hrvatske’, te medju ostalim osudjuje one koji se nisu aktivizirali u ustaškom pokretu.
Saglašavajući se u svako doba od prvog dana okupacije za zločincima ustaškog terorističkog aparata, optuženi je kao član tzv. Pavelićevog ‘sabora’ od samog formiranja 23. II. 1942. god. do ukidanja koncem 1942. god., izglasao zloglasnu “poslanicu” Pavelića u kojoj se glorificira ustaštvo, fašizam i nacizam i izražava zahvalnost “bogodanim vodjama Benitu Musoliniju i Adolfu Hitleru” za formiranje “ndh” odobrava pristup trojnom paktu i “rimski ugovor”, te uopće cjelokupni rad ustaškog režima. Prihvatajući i odobravajući mnogobrojne zakonske odredbe kao što su bile: “zakonska odredba o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskog naroda” prema kojoj je pobijeno preko 30 hiljada cigana i 60 hiljada židova, “zakonska odredba o upućivanu nepočudnih osoba u koncentracione logore” po kojoj su desetci hiljada rodoljuba antifašista Srba i Hrvata, žena, djece i staraca upućeni u logore Jasenovac, St. Gradiška, Lepoglava i t.d. gdje su na svirep način pogubljeni, “zakonska odredba o odmazdama zbog napada kad se počinitelj ne pronadje” po kojoj je stotine taoca i nevinih gradjana povješano ili strijeljano, “zakonska odredba o ustrojstvu i djelovanju pokretnih prijekih sudova”, koji su bili instrumenat
za masovno istrebljenje i uništenje naroda Jugoslavije, optuženi Kuveždić je sankcionisao i legalizirao zločinačko divljanje tih grobara svog vlastitog naroda, te ekspoziture gestapoa pod nazivom ‘ndh’.
Optuženi je osim toga bio predsjednik gospodarskog odbora tzv. ‘sabora’ i kao takav davao je sugestije za donošenje odredaba naročito po pitanju ‘otkupa’ žita, stoke, i ostalih poljoprivrednih proizvoda, na temelju kojih je legalizirana pljačka narodne imovine da bi se održala okupacija a o čemu sam optuženi izjavljuje:
“Ova hrana koju je ustaška vlast otkupljivala nije bila upotrebljavana samo za potrebe pasivnih krajeva, nego i za prehranu pučanstva u gradovima, te za domobransku, ustašku i njemačku vojsku, koja je bila na području ‘ndh’ a takodjer je jedan dio žitarica odlazio i u Njemačku, jer mi je poznato da je ‘ndh’ imala potraživanja od Njemačke za hranu, a kolika su ta potraživanja neznam, samo se sjećam da se radi o milijardama.” Kakav stav je optuženi imao kao predsjednik spomenutog odbora po pitanju ‘otkupa’ vidi se iz njegove izjave:
“Moje lično mišljenje po pitanju otkupa bilo je, da se otkup žitarica izvrši pod svaku cijenu, a protiv onih koji dobrovoljno nepredaju žitarice, da se primjene represivne mjere.”
Isti takav stav optuženi je zauzimao po pitanju stoke i stočnih proizvoda, te su donjete odluke po kojima su ustaše opljačkali sve do posljednjeg blaga u selu.
Zbog svojih neprocjenjivih usluga za ustaštvo optuženi Kuveždić je u oktobru 1943. god. imenovan po Paveliću “državnim ministrom bez resora” na kojoj dužnosti ostaje sve do bijega pred J.A. t.j. do konca rata. U tom razdoblju kao “ministar” prisustvuje sjednicama “vlade” i učestvuje u donošenju odluka i naredaba po kojima je bio još pojačan teror nad narodom kao na pr. “zakonskom odredbom o zaštitnim mjerama zbog čina sabotaže protiv javnog
reda i sigurnosti” od 30. X. 1943. god. po kojoj je samo u Zagrebu i najbližoj okolici obješena 471 žrtva, a desetine hiljada odpremljeni u koncentracione logore za uništavanje u Jasenovac, St. Gradišku, Lepoglavu i t.d. ili upućeni u Njemačku na robski rad ili pak na licu mjesta likvidirani. Tako je pored ostalog prisustvovao sjednici vlade na kojoj je sastavljen poznati “memorandum” koji je zatim upućen anglo-američkim imperijalistima, a u kojem se traži nova
imperijalistička okupacija kako bi se u posljednjem času istrgle iz ruku naših naroda krvlju stečene NOB-e. Za takove “zasluge” Pavelić ga neposredno prije bijega nagradjuje odlikovanjem “redom za zasluge velered sa zvijezdom” i poklanja mu jedan zlatnik od 500 kuna, dok prilikom bijega prima od zločinca Mandića kao “putni trošak” sto dukata opljačkanih od naroda i žrtava ustaškog terora. Tako optuženi ostaje u emigraciji sve do 2. VIII. 1948. god.
kada je kao ratni zločinac izručen našoj zemlji.
Gornjim djelima optuženi je dakle do dana kapitulacije jugoslavenske vlade koristeći svoj uticajni položaj radi održavanja nenarodnog i protudemokratskog poretka i širenja fašističkih ideja izvršio radnje koje su slabile obrambenu snagu zemlje uslijed čega su bili ugroženi mir, nezavisnost i nacionalna sloboda naroda Jugoslavije, te služeći državnom aparatu pomagao u provodjenju zlostavljanja, nasilja i progona gradjana - zatim za vrijeme rata i neprijateljske
okupacije bio pokretač, organizator, naredbodavac i pomagač ubistava, osudjivanja na smrtne kazne, hapšenja, mučenja, prisilnog iseljavanja i odvodjenja u koncentracione logore i na prisilni rad stanovništva Jugoslavije, pljačke javne i privatne imovine, - te stupio u političku saradnju s neprijateljem i stavio se u njegovu službu te ga pomagao u sprovodjenju terora i prisilnih mjera prema stanovništvu Jugoslavije, čime je počinio krivična djela odnosno ratne zločine iz čl. 3a, čl. 3 toč. 3 i 6 Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države.
što je kažnjivo po čl. 4 st. 2 istog zakona a u vezi sa čl. 27 st. 1 Općeg djela Krivičnog Zakona.
P r i j e d l o g s u d u :
1./ Da se na temelju čl. 22 Zakona o krivičnom postupku i čl. 13 Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države94 održi glavna usmena javna rasprava pred Okružnim sudom za grad Zagreb kao pred nadležnim sudom.
2./ da se na glavnu raspravu pozove potpisani Javni tužilac.
3./ da se na glavnu raspravu predvedu iz istražnog zatvora opt. Kovačević Zvonko i opt. Kuveždić Živan, kojima treba prethodno imenovati branitelje iz redova advokata u koliko ih sami neimenuju.
4./ da se na glavnoj raspravi pročitaju kao dokazala svi dokumenti navedenih u posebnom popisu priloženom uz ovaj prijedlog.
5./ da se nakon održane glavne rasprave oba optužena proglase krivim za sve zločine opisane u ovoj optužnici i po Zakonu kazne.
O B R A Z L O Ž E N J E :
Sva djela optuženih opisana u dispozitivu utvrdjena su djelomičnim ili potpunim priznanjem samih optuženih, mnogim iskazima svjedoka, pismenim dokumentima i odlukama Komisije za utvrdjivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Time je dakle dokazano, kako objektivni učin svih ovih zločina, tako i subjektivna krivnja optuženih za te zločine. Obrana optuženih, koji su svijesni počinjene izdaje, te pokušavaju nekakovim objašnjavanjima da su neka djela počinili “po nalogu”, nemože se uvažiti, jer je njihova cjelokupna djelatnost kako ona prije okupacije tako i ona za vrijeme okupacije bila usmjerena protiv osnovnih interesa našeg naroda te su počinili najteža krivična djela protiv naroda i države. Težina počinjenih djela i njihova društvena opasnost najteže je naravi, a isto tako i optuženi kao počinitelji tih zločina ukazuju se društveno opasnima u najvišem stepenu, što proizlazi iz činjenice da su zločine vršili kako incijatori, organizatori i naredbodavci zločinačkog terorističkog aparata, pa su odgovorni u smislu čl. 27 st. 1 Općeg djela Krivičnog Zakona za sve zločine proizašle iz zločinačkog plana ovog terorističkog ustaškog aparata. Pošto je dakle utvrdjeno da su optuženi zaista počinili krivične radnje opisane u dispozitivu i da su za njih krivično odgovorni, onda se ova optužnica
u cjelosti ukazuje na zakonu osnovana.
Smrt fašizmu - Sloboda narodu !
/ Vlado Ranogajac /
Vlado Ranogajac [v.r.]
_________________________________________________________________
Presuda Okružnog suda za grad Zagreb Zvonku Kovačeviću i Živanu
Kuveždiću, od 27. ožujka 1949.
_____________
K - 60/49
U I M E N A R O D A !
P R E S U D A
Okružni sud za grad Zagreb u Zagrebu u vijeću zastupljenom od suca Rudan Maria kao predsjednika vijeća, sudaca porotnika Balija Marijana i Gerjević Josipa kao članova vijeća, Matejka Melite kao zapisničara u prisutnosti Javnog tužioca za grad Zagreb Vlade Ranogajca, optuženog Kovačević Zvonimira i njegovog branitelja Mate Tafra, advokata iz Zagreba, optuženog Kuveždić Živana i njegovog branitelja Dr Machiedo Dmitra, advokata iz
Zagreba, koji se optuženi nalaze u zatvoru, nakon održane usmene javne rasprave dana 26. ožujka 1949, izrekao je i objavio dana 27. ožujka 1949. ovu
P R E S U D U
[...]II. OPTUŽENI KUVEŽDIĆ ŽIVAN, sin Stjepana i Pavke, r. Franjić, rodjen 4.XI.1887. u Ilači, kotar Šid, sa stanom u Zagrebu i Ilači, zanimanje zemljoradnik, Hrvat, drž. FNRJ, oženjen, otac dvoje djece, od imovine posjeduje kuću i 30 jutara zemlje, izručen kao ratni zločinac 2.VIII.1948. god.
K R I V I S U :
[...]2/. OPTUŽENI KUVEŽDIĆ ŽIVAN:
Kao jedan od najdosljednijih sljedbenika izdajničke mačekovske politike, kandidiran i izabran za narodnog zastupnika za kotar Šid, na izborima 1935. godine i 1938. godine, optuženi je nakon sporazuma Cvetković - Maček biom pozvan po Krnjeviću u Zagreb na doček fašiste Kneza Pavla i “kao predstavnik seljaka”, te je na prijedlog Mačeka po knezu Pavlu bio odlikovan.
Provodeći dosljedno sve direktive izdajničkog mačekovskog vodstva optuženi 1938. godine organizira u svom kotaru Šid, prema primljenim uputama na sastanku u Zagrebu “Hrvatsku seljačku zaštitu”, te na održanim sastancima kotarske organizacije HSS na kojima su prisutni i predsjednici mjesnih organizacija HSS-a donosi zaključke o formiranju i organizaciji “zaštite” u cijelom kotaru, a ujedno prima izvještaje o radu ove formacije iz cijelog kotara, te ove izvještaje šalje redovito vodstvu u Zagreb. Neposredno pred okupaciju optuženi striktno prenosi direktivu vodstva za razoružavanje jugoslavenske vojske na sve svoje podredjene organizacije i formacije, što je “zaštita” u njegovom kotaru u potpunosti izvršila prilikom napada Njemaca na Jugoslaviju. U samom razoružavanju optuženi je kao “zaštitar” lično učestvovao, pa je tako bio prisutan kad je jedan jugoslavenski podofi cir odbio da preda oružje, te su ga “zaštitari” oružjem prisilili da ga preda i da odustane od borbe protiv okupatora, omogučujući ovakovim radnjama njemcima brže prodiranje u Jugoslaviju. Koristeći svoj položaj zastupnika, vršio je u narodu propagandu da se ne odazovu u vojsku prikazujući demagoški kako je borba uzaludna, jer je njemačka vojska vrlo brzo pregazila Francusku i druge zemlje koje su bile jače od naše, te je u tom potpuno uspio tako, da poslije puča a u vezi sa njegovim nagovaranjem nitko iz njegovog sela nije otišao na poziv u vojsku.
Pridržavajući se slijepo svih direktiva vodstva, pa tako i mačekovog proglasa, optuženi Kuveždić već drugi ili treći dan okupacije daje pismenu izjavu u Šidu poznatom ustaši Lamešić Dr. Marku, koji je kao ustaški povjerenik za istočne djelove “NDH” imao zadatak da uspostavi ustašku vlast u Srijemu, a u kojoj izjavi mu se stavlja na raspoloženje radi uvodjenja i održavanja “reda” u tzv. “NDH”. Svoju lojalnost ustaškoj tvorevini “NDH” i privrženost zločincu Paveliću optuženi je i javno manifestirao sudjelujući kao član delegacije sa ostalim istaknutim mačekovcima iz Srema u “audijenciji” kod zlikovca Pavelića koncem aprila 1941. godine.
Kratko vrijeme nakon ove posjete početkom maja 1941. godine, sazvao je i održao sastanak svih funkcionera bivše organizacije HSS-a u kotaru Šid, na kome je veličao ustašstvo i tvorevinu “NDH” te bio inicijator pismene izjave svih prisutnih o lojalnosti Paveliću i ustaškom terorističkom aparatu, a ujedno su na njegovu inicijativu na tom sastanku prišli ustaškom pokretu Pavić Adam, Gjurić Ivan, i Djanović Pero koji su kasnije bili ustaški tabornici, zatim pop Bodanović, koji je bio pobočnik ustaškog logora u Šidu, a koji su se istakli u vršenju terora nad narodom.
Od kolike je važnosti za ustašstvo bila ova prva izjava mačekovih sljedbenika vidi se po tome, što je ustaški dnevnik “Hrvatski narod” od 24.V.1941. godine donio članak pod naslovom: “Hrvatsko seljaštvo uz poglavnika”, koja je izjava bila prva od ostalih organizacija u drugim kotarima, te tako podstreknula organizacije ostalih kotareva da i one pristupe ustaškim vlastima.
Nakon ove izjave optuženi je postao najuticajnija ustaška ličnost i autoritet kod ondašnjih organa državne vlasti, tako da je veliki župan Elter Dr. Jakov smjenjivao i postavljao nove ljude na pojedina mjesta po prijedlogu optuženog Kuveždića, a takove prijedloge stavljao je i ustaškom stožerniku Došenu, kod kojega je često odlazio i davao mu sugestije za rad. Na taj način smjenio je optuženi tabornika i načelnika Petričević Ivana u svom selu. Osim toga optuženi je podnosio izvještaje o stanju u njegovom kotaru ustaškom ministru unutrašnjih poslova Artukoviću, kao i Blažu Lorkoviću u GSU-u. U zajednici sa istaknutim mačekovcima i izdajnicima svog naroda Jankom Tortićem i Berković Dr. Josipom, optuženi Kuveždić je bio inicijator poznatog sastanka Mačekovih zastupnika na području t zv. “NDH”, koji je održan 10. augusta 1941. godine u Zagrebu, na kojem je uz ostalih oko 80 istaknutih mačekovaca potpisao poznatu izjavu lojalnosti i saradnje sa ustašama, zatim otišao u poklonstvenu deputaciju Paveliću, te poslije toga položio ustašku zakletvu na ruke samog Pavelića. Taj akt ustaška propaganda i štampa naročito je veličala, jer su tim aktom ovi izdajnici ne samo dali odobrenje za izvršenje masovne pokolje ustaških krvoloka, već dali podstrek za daljnje zločine
i podržavali zločinačku psihozu ustaškog divljanja. Svrha toga sastanka i javnih manifestacija bila je da se narodne mase prevarnim načinom odvrate od aktivnog učešća u NOB-i, i da se što veći broj ljudi mobiliše za ustaške i druge vojne formacije u cilju podržavanja okupatora i aktivne borbe protiv NOB-i i NOV-i t. j. za kontrarevolucionarnu aktivnost zbog širokih razmjera
koja je već zauzela narodna revolucija. Da je optuženi Kuveždić bio jedan od organizatora toga akta proizlazi iz toga, da je nakon “deputacije” prisustvovao uz Tortića i Berkovića “svečanoj sjednici vlade”, te nakon toga s njima doveo Pavelića u t zv. “sabor”.
Kratko vrijeme nakon položene zakletve pred Pavelićem optuženi je postao još agilniji na uvlačenju ljudi u ustaški teroristički aparat primajući zakletve pojedinaca i cijelih grupa. Tako je na svoje ruke primio ustašku zakletvu župnika Laurovića iz Ilače, zatim od župnika Cvrković Antuna iz Gibarca, a preko kojih je zatim organizirao zakletvu bivših “zaštitara” u svom selu Ilača u mjesnoj crkvi, te bivših odbornika kotarske organizacije HSS za kotar Šid u crkvi “Srca Isusova” u Šidu.
U ljeto 1941. godine u sporazumu sa velikim županom župe “Vuka” Aždajićem održao je u selu Ivanci sastanak na kojem je prijetio Srbima - pravoslavcima da predju na katoličku vjeru, jer će inače biti protjerani u Srbiju, odpremljeni na rad u Njemačku ili u logor. Osim toga kao povjerenik za kolonizaciju za kotar Šid lično je vršio procjenu usjeva i odredjivao količinu žita
koju imaju predati ustaškim vlastima i okupatoru tako da im nije ostalo ni za vlastitu prehranu.
U jesen 1942. godine primio je dužnost predsjednika “Hrvatske seljačke gospodarske zajednice”, centrale u Zagrebu, te je obilazio razna mjesta kao Zlatar, Karlovac, Osijek, Županja, Djakovo, Šid, Vukovar, Sv. Ivan Zelina, i.t.d., u kojima je održavao sastanke i zborove, pozivao bivše funkcionere i pristaše HSS-a na saradnju sa ustašama, poslije kojih sastanaka su se aktivizirali neki funkcioneri HSS u ustaškom pokretu.
Propagirajući za ustašstvo optuženi je napisao i u dnevniku “Hrvatski narod” od 10.IV.1942. godine članak pod naslovom “Na okup, na rad za poglavnika Hrvatske”, te medju ostalim osudjuje one koji se nisu aktivizirali u ustaškom pokretu.
Saglašavajući se od prvog dana okupacije sa zločinima ustaškog terorističkog aparata optuženi je kao član t zv. Pavelićevog “sabora” od samog formiranja 23.II.1942. godine do ukidanja koncem 1942. godine, izglasao zloglasnu “poslanicu” Pavelića u kojoj se glorifi cira ustašstvo, fašizam i nacizam i izražava zahvalnost “bogodanim vodjama Benitu Musoliniju i Adolfu Hitleru” za formiranje “NDH”, odobrava pristup trojnom paktu i “rimski ugovor” te uopće cjelokupni rad ustaškog režima.
Prihvatajući i odobravajući mnogobrojne zakonske odredbe kao što su bile: “Zakonska odredba o zaštiti arijevske krvi, i časti hrvatskog naroda”, prema kojoj je pobijeno preko 30.000 cigana i 60.000 židova, “Zakonska odredba o upućivanju nepoćudnih osoba u koncentracione logore”, po kojoj su desecim hiljada rodoljuba antifašista Srba i Hrvata, žena, djece i staraca upućeni u logore Jasenovac, Stara Gradiška, Lepoglava i t.d., gdje su na svirep način pogubljeni, “Zakonska odredba o odmazdama zbog napada kad se počinitelj ne pronadje”, po kojoj je 100 taoca i nevinih gradjana povješano ili streljano, “Zakonska odredba o ustrojstvu i djelovanju pokretnih prekih sudova”, koji su bili instrumenat za masovno istrebljenje i uništenje naroda Jugoslavije, optuženi Kuveždić je sankcionisao i legalizirao zločinačko divljanje grobara svog vlastitog naroda, te ekspoziture gestapoa pod nazivom “NDH”.
Optuženi je osim toga bio predsjednik Gospodarskog odbora t zv. “Sabora” i kako takav davao je sugestije za donošenje odredaba naročito po pitanju “otkupa” žita, stoke i ostalih poljoprivrednih proizvoda, na temelju kojih je legalizirana pljačka narodne imovine, da bi se održala okupacija koja hrana nije bila upotrebljavana samo za potrebe pasivnih krajeva, nego i za prehranu pućanstva u gradovima, te za domobransku, ustašku i njemačku vojsku na području “NDH” dok je jedan dio žitarica odlazio i u Njemačku od koje, je tzv. “NDH” imala potraživanja za hranu u iznosima nekoliko milijardi. Optuženi je kao predsjednik gospodarskog odbora t zv. “sabora” tražio da se otkup žitarica izvrši pod svaku cijenu, a protiv onih koji dobrovoljno ne predaje žitarice da se primjene represivne mjere. Isto takav stav optuženi je
zauzimao po pitanju stoke i stočnih proizvoda, te su donjete odluke po kojima su ustaše opljačkali sve do posljednjeg blaga u selu. Zbog svojih neprocjenjivih usluga za ustaštvo optuženi Kuveždić je u oktobru 1943. godine imenovan po Paveliću “državnim ministrom bez resora”, na kojoj dužnosti ostaje sve do bjega pred J.A. t.j. do konca rata. U tom razdoblju kao “ministar” prisustvuje sjednicama vlade i učestvuje u donošenju odluka i naredaba po kojima je bio još pojačan teror nad narodom kao na pr. “zakonskom odredbom o zaštitnim mjerama zbog čina sabotaže, protiv javnog reda i sigurnosti”, od 30.X.1943. godine, po kojoj je samo u Zagrebu i najbližoj okolici obješena 471 žrtva, a desetine hiljada otpremljenih u koncentracione
logore za uništavanje u Jasenovac, Staru Gradišku, Lepoglavu i t.d., ili upućeni u Njemačku na robski rad ili pak na licu mjesta likvidirani. Tako je pored ostalog prisustvovao sjednici vlade, na kojoj je sastavljen poznati “memorandum” koji je zatim upućen anglo-američkim imperijalistima, a u kojem se traži nova imperijalistička okupacija kako bi se u posljednjem času istrgle iz ruku naših naroda krvlju stečene tekovine NOB-e. Za takove “zasluge” Pavelić
ga neposredno prije bijega nagradjuje odlikovanjem “redom za zasluge velered sa zvijezdom”, i poklanja mu jedan zlatnik od 500 Kuna, dok prilikom bijega prima od zločinca Mandića kao “putni trošak” 100 dukata opljačkanih od naroda i žrtava ustaškog terora. Tako optuženi ostaje u emigraciji sve do 2.VIII.1948. godine kada je kao ratni zločinac izručen našoj zemlji.
Gornjim djelima optuženi je dakle do dana kapitulacije jugoslavenske vlade koristeći svoj uticajni položaj radi održavanja nenarodnog i protudemokratskog poretka i širenja fašističkih ideja izvršio radnje koje su slabile obranbenu snagu zemlje uslijed čega su bili ugroženi mir, nezavisnost i nacionalna sloboda naroda Jugoslavije, te služeći u državnom aparatu pomogao u provodjenju zlostavljanja, nasilja, i progona gradjana - zatim za vrijeme rata i neprijateljske okupacije bio pokretač, organizator, naredbodavac i pomagač ubistava, osudjivanjem na smrtne kazne, hapšenja, mučenja, prisilnog iseljavanja i odvodjenja u konc. logore i na prisilni rad stanovništva Jugoslavije, pljačke javne i privatne imovine, - stupio u političku saradnju sa neprijateljem i stavio se u njegovu službu te ga pomogao u sprovodjenju terora i prisilnih
mjera prema stanovništvu Jugoslavije, čime je počinio krivična djela i to, ratne zločine iz člana 3a/, čl. 3. t. 3., tekrivična djela iz čl. 3. t. 6., Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države.
Stoga se po članu 4. od 1. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda idržave.
O S U D J U J U
[...]2./ Optuženi Kuveždić Živan: na kaznu smrti streljanjem, trajan gubitak svih gradjanskih prava i to biračkog prava, prava na stjecanje i vršenje funkcija u društvenim organizacijama i udruženjima, prava javnog istupanja, prava nošenja počasnog zvanja, ordena i odlikovanja, prava na državnu ili drugu javnu službu, prava na mirovinu i roditeljskog prava te na potpunu konfiskaciju imovine Oboje optuženih oslobadjaju se plaćanja troškova kriv. postupka.
O B R A Z L O Ž E N J E
[...]
Optuženi Kuveždić Živan naveo je u svoju odbranu da je doista bio izabran za narodnog zastupnika na izborima od 1935. i 1938. godine, bio prisutan dočeku kneza Pavla u Zagrebu kao predstavnik seljaka, tim povodom odlikovan. Direktive za organiziranje Hrvatske seljačke zaštite dobio je od Mačekovog vodstva te je zaštita imala prvenstveno da održava red i mir u narodu. On je te direktive prenio, sazvao u tu svrhu sastanak kotarske organizacije HSS na
kojoj je donešen zaključak da se formira zaštita. Komandante te zaštite birali su zaštitari sami prvenstveno od ljudi koji su ranije služili vojsku. Priznaje da je bio prisutan kada je zaštita razoružala jednog jugoslavenskog podoficira prilikom napadaja Njemačke na Jugoslaviju, ali on se tom prigodom pasivno držao. Inače sama je vojska dobrovoljno u njegovom selu pred općinom polagala oružje. Priznaje da je govorio kako je Njemačka jaka i ne može joj se nitko sa uspjehom oduprijeti, ali navodi da je to govorio dobronamjerno.
Priznaje da je odmah nakon okupacije saznavši za Mačekov proglas da se treba pokoravati novoj vlasti a to je ustaškoj vlasti izjavio lojalnost ustaškom pokretu i to Dr. Lamešić Marku, ali on je to uradio više s toga, što su započela ustaška divljanja, pljačke, paleži, ubistva, što je u ustaški pokret došao sav ološ, pa je on smatrao da će svojim prisustvom u ustaškom pokretu moći spriječiti ta ustaška divljaštva. Priznaje da je u tom cilju bio član delegacije koja je izjavila lojalnost Paveliću koncem aprila 1941. godine. Svoj utjecaj koristio je da smjenjuje ljude koji su po svom držanju i radu nanašali štetu narodu i u tom cilju bio je povezan sa velikim županom Eliter Dr. Jakovom i stožernikom Došenom, te je podnosio i izvještaje ustaškom ministru unutarnjih poslova. U pogledu poznatog sastanka Mačekovih zastupnika od 10.VIII.1941.
godine na čelu sa Jankom Tortićem i Dr. Berković Josipom priznaje da je i on uzeo 80 istaknutih Mačekovaca potpisao poznatu izjavu lojalnosti Paveliću, otišao u poklonstvenu deputaciju, postao član t.zv. sabora. Medjutim navodi da je on odobrio dotadanji rad Pavelića zato, što je sve bilo primljeno u saboru aklamacijom i što se nitko nije usudio da oponira pa tako nije niti on oponirao.
U pogledu pokrsta Srba priznaje da je održao sastanak u selu Ivanci, alibrani se da nije prijetio Srbima da predju na katoličku vjeru, već im je samo kazivao na opasnost koja ih može zateći u koliko ne predju na katoličku vjeru, a pri tome i sam izjavio da kada bi netko od njega tražio da ostavi katoličku vjeru, da to on ne bi uradio. Priznaje da je bio predsjednik hrvatske, seljačke
gospodarske zajednice i držao sastanke, ali navodi da su iste imale prvenstveno gospodarski karakter.
Pisao je u novinama o Paveliću kako ga to tereti optužnica.
Bio je predsjednik gospodarskog odbora t. zv. sabora i priznaje da je davao sugestije za donošenje odredaba a to s toga što po njegovom mišljenju tadanja vlast trebala se je da brine za prehranu pučanstva u gradovima, a priznaje da je žito i stoka od tog otkupa išla i u korist ustaške vojske i izvažana u Njemačku. Priznaje da je predlagao depresije112 protiv onih koji ne budu davali žito, a to iz razloga pravičnosti naprama onima koji su takovo žito dali.
Priznaje da ga je Pavelić imenovao državnim ministrom bez resora u oktobru 1943. godine, ali navodi da je on većinom u to vrijeme bio bolestan, prisustvovao je nekim sastancima vlade.
Ostale navode u optužnici i prema optužnici priznaje. Odbrana optuženog nije se mogla uvažiti.
Iz priznanja optuženog Kuveždić Živana vidi se da je on kao osoba naročitog
povjerenja Mačeka i vodstva ondašnje HSS bio kandidiran i izabran u kotaru Šid na izborima 1935. i 1938. godine. Slijepo provodeći direktive Mačeka i vodstva ondašnje HSS optuženi priznaje da je organizirao u svom kotaru Šid hrvatsku seljačku zaštitu.
Izdajnička uloga hrvatske seljačke zaštite kao policijskog odreda za očuvanje lične vlasti Mačeka i izdajničke Hrvatske buržoazije okupljene oko njega došla je do izražaja i u kotaru Šid gdje je zaštitu organizirao opt. Kuveždić prema svom priznanju.
Zaštita koja je bila pripremljana na to da zabije nož u ledja jugoslavenskoj vojsci za slučaj napada na Jugoslaviju tu izdajničku ulogu izvršila je i u kotaru Šid.
Optuženi je kao narodni zastupnik nesumljivo imao stanovit autoritet u svom izbornom kotaru.
Koristeći taj svoj autoritet, provodeći u djelo liniju izdajničke politike ondašnjeg vodstva HSS na čelu sa Mačekom, optuženi je prema svom vlastitom priznanju izjavio: “ja sam tumačio da će sada doći do rata izmedju Njemačke i Jugoslavije, ali da će brzo svršiti, jer će doći do rasipa jugoslavenske vojske, koja je mnogo slabija od njemačke te joj se neće moći dugo odupirati. Da je njemačka vojska vrlo jaka i da je do sada pobjedila već Francusku, i druge zemlje, koje su jače od Jugoslavije. Zatim da će se jugoslavenska vojska brzo raspasti i radi toga što se Hrvati koji se nalaze u njoj neće bojati jer su nezadovoljni. Takodjer sam im savjetovao da se ne odazivaju u bivšu jugoslavensku vojsku ukoliko budu pozvani. Ovaj moj savjet je utjecao na ljude, te sam uspio da poslije puča u vezi sa mojim nagovaranjem nije nitko iz mog sela
otišao na poziv u vojsku”. /strana 260 spisa/.
Gornja izjava optuženog jasna je slika petokolonaškog i izdajničkog rada optuženog koji je vrlo dobro znao da njemačko-talijanski imperijalizam stalno u toku istorije posizao je za područjima na kojima su nastanjeni naši narodi, i da baš svu težinu takovih imperijalističkih težnji osjećao je seljak. Iako je imao iskustvo iz drugog svjetskog rata gdje je vidio kako je njemački imperijalizam uništio niz država, kako se je svom snagom i bijesom bacio baš na slavenske narode i države Poljsku i Češku, gdje je provodio politiku biološkog istrebljenja naroda, optuženi svojom propagandom stvarao je malodušnost kod naroda, izazivao takova raspoloženja koja su bila na štetu slobode i nacionalne nezavisnosti naših naroda.
Zaštita koju je on organizirao u svom kotaru, kao što je to i drugdje bio slučaj prigodom napada Njemačke na Jugoslaviju razoružavala je jugoslavensku vojsku. Upravo je neozbiljno prikazivanje i opravdavanje optuženog kako je jugoslavenska vojska dobrovoljno predavala oružje, a da na to nije bila prinudjavana jer je notorna činjenica, da je zaštita upotrebljavala silu da razoruža odrede jugoslavenske vojske, kako je to bio slučaj i sa pomenutim podoficirom,
čijem razoružavanju po zaštiti je optužen bio lično prisutan.
Optuženi je o ulozi zaštite u tim danima izjavio slijedeće: “Po mom mišljenju uloga zaštite njemcima prilikom okupacije Jugoslavije bila je velika, jer je zaštita razoružavajući bivšu jugoslavensku vojsku omogućila Njemcima brže prodiranje u Jugoslaviju, a takodjer spasila mnogo života njemačkih vojnika. Pored toga zaštita je na mnogim mjestima zamenila njemačke vojnike u održavanju reda te su Njemci mogli svoju vojsku upotrebiti i za druge svrhe.
Poznato mi je da su djelovi zaštite iz Hrvatske odlazili i u Bosnu radi razoružavanja jugoslavenske vojske i održavanja reda”. /strana 270 spisa t.b. spisa/
Sve gornje pokazuje, da je optuženom bila jasna svrha koja se ima postići sa zaštitom, da je u tom cilju i organizirao zaštitu u svom kotaru, i da je ta zaštita ispunila one zadatke koje joj je stavilo izdajničko vodstvo HSS sa Mačekom na čelu.
Neozbiljan je navod optuženog Kuveždić Živana, da je on u cilju zaštite naroda od ustaškog divljanja prišao ustaškom pokretu i izjavio lojalnost ustaši Lamešić Dr. Marku, a kasnije koncem aprila 1941. godine bio i u audijenciji kod Pavelića.
Ustaše su doista od prvoga dana zauzimanja vlasti zaslugom baš izdajničke politike Mačeka i njegove direktive, vršili najteže zločine nad našim narodom. To nisu prestali činiti ni u toku aprila mjeseca 1941. godine, do dana polaska u audijenciju Kuveždić Živana kod Pavelića, pa ipak je opt. Kuveždić pošao u audijenciju.
Sva ta divljanja i zvjerstva osjetio je u glavnom u Sremu baš seljak. Dokazom zato bila su popaljena sela, masovna ubijanja pa i nakon svega ovoga optuženi i u kolovozu 1941. godine na čelu sa Jankom Tortićem i Dr. Berković Josipom polazi uz 80 drugih istaknutih Mačekovaca u poklonstvenu deputaciju Paveliću, i to u vrijeme kada se je naš narod, naša radnička klasa uz ogromnu podršku seljaštva digla na oružje protiv okupatora i njegovih domaćih izdajnika, pokazujući time svu bezsmislenost tvrdnji optuženog o bezuspješnom otporu njemačkoj oružanoj snazi. Mora se svakako imati u vidu činjenica, kakovu je sve važnost dala ustaška propaganda ovom aktu 80 istaknutih Mačekovaca koji su prišli ustaškom pokretu. Ovakav akt pomenutih medju kojima se je nalazio i optuženi bio je za ustaše od velike važnosti, jer isti nisu imali nikakovu podršku u narodu, narod se je u to vrijeme u velike digao na oružje, pa je izjava lojalnosti 80 istaknutih Mačekovaca bila od naročitog propagandnog značaja, a s druge strane podstrek ustašama da nastave u svojoj politici zločina prema našim narodima koje je zločine u velikoj mjeri uz radničku klasu na svojim ledjima osjetio baš seljak.
Sve ovo pokazuje, da nije tačan navod optuženog Kuveždića da bi on bio prešao ustaškom pokretu da spriječi zločine. Ovakav navod je neozbiljan i smješan u toliko prije, što je nesumljivo opt. Kuveždić bio svjestan, da politika zločina biološkog istrebljivanja naših naroda nalazi se u planu neprijatelja naše zemlje i njegovih domaćih slugu, kako bi ovakovim zločinima onemogućili za uvijek uspostavu bratske zajednice naših naroda.
Medjutim iz činjenice da je opt. Kuveždić aktivirao se u ustaškom pokretu kako i sam priznaje, primao zakletve pojedinaca i čitavih grupa, raznih popova koji su ustaše zaklinjali u crkvama, najbolji je dokaz tome, da je pristup Kuveždića na liniju ustaštva odgovarao njegovim političkim pogledima, koji su dolazili do izražaja i prije okupacije, i u vrijeme napada njemačke na Jugoslaviju.
Da je opt. Kuvedžić provodio politiku uništenja Srba u granicama i mogućnostima njegovim, vidi se iz činjenice koju sam priznaje da je u sporazumu sa velikim županom župe Vuka “Aždajićem” u selu Ivanci nagovarao Srbe da predju na katoličku vjeru. Smješan je navod optuženog da je to činio u interesu Srba, jer nikakova pokrštavanja nisu spriječili ustaše u konačnom klanju ne samo srpskog življa već i hrvatskog bilo seljaka ili radnika. Ovo dokazuje, da je opt. Kuveždić u svim pravcima ustaške djelatnosti bio aktivan i doprinosio ostvarenju
političkih ciljeva ustaša, koliko je to bilo u njegovoj mogućnosti. Iz činjenice da je kao povjerenik za kolonizaciju vršio procjenu usjeva i bio u pomenutoj komisiji koja je odredjivala količinu žita koja se ima predati ustaškim vlastima proizlazi, da je optuženi provodio dosljednu politiku ustaša uperenu i na kolonizirane Srbe, koje je trebalo učiniti beskućnicima opljačkavši
njihovu imovinu. Optuženi je prema svom priznanju u jesen 1942. godine primio dužnost
predsjednika hrvatske seljačke gospodarske zajednice centrale u Zagrebu. Iz ovog vidi se koliku su važnost ličnosti optuženog podavale ustaše, a da je optuženi i na ovom položaju propagirao ustaške političke nadzore sluganskog odnosa prema okupatoru, proizlazi iz njegovog priznanja, da je održao kao predsjednik pomenute zajednice bezbrojne sastanke, kako je to navedeno potanje u dispozitivu koje su skupštine imale pored gospodarskog i politički karakter. /str. 269 spisa, t.b./.
Politički karakter ovih skupština optuženi vidi u tome, što se je na njima popularizirao ustaški pokret /strana 269 spisa t.b./.
O rezultatima ovakovih sastanaka optuženi doslovce izjavljuje: “poslije ovih sastanaka znam da su se aktivizirali neki funkcioneri bivše organizacije HSS u ustaškom pokretu i izjasnili se za izjavu koju je jedan dio funkcionera HSS dao Paveliću pod vodstvom Tortića, a koju sam ja medju prvima potpisao i koja je bila objavljena u Hrvatskom Narodu”.
Optuženi je aktivan i u novinama. Piše članak prema svom vlastitom priznanju u dnevniku “Hrvatski Narod” od 10.IV.1942. pod naslovom “Na okup, na rad, za poglavnika Hrvatske”.
Vidi se dakle, da optuženi nije pristupio ustaškom pokretu zato da spašava narod kako to on kaže u svojoj odbrani, već da je bio osoba naročitog povjerenja, vrlo aktivan u propagiranju ustaštva u našoj zemlji. Sve to dolazi do izražaja i u činjenici, koju optuženi priznaje, a naime da
je kao član sabora izglasao poslanicu Pavelića kojom se odobrava dotadanji rad Pavelića, koji rad je bio obilježen bezbrojnim zločinima.
Sabor je izglasao niz zakonskih odredbi, medju kojima: “Zakonska odredba o zaštiti arijevske
krvi i časti hrvatskog naroda”, “Zakonska odredba o odmazdama, zbog napada da se počinitelj ne pronadje”, “Zakonska odredba o ustrojstvu i djelovanju pokretnih prijekih sudova”.
Sve pomenute Zakonske odredbe trebale su ozakoniti masovna ubijanja hiljade Cigana i Židova masovna klanja naših rodoljuba u koncentracionim logorima, ubijanje na stotine talaca i nevinih gradjana sudjenje bezbrojnim rodoljubima naše zemlje.
Na ovaj način optuženi Kuveždić je kao član sabora glasajući za pomenute zakonske odredbe odgovoran za njihovo donošenje i za sve zločine koji su na temelju pomenutih zakonskih odredba ustaške vlasti kao niži izvršni organi počinili.
Neprijateljski odnos optuženog Kuveždića prema seljaštvu dolazi do izražaja baš u činjenici što je on prema vlastitom priznanju kao predsjednik Gospodarskog odbora t. zv. sabora davao sugestije za donošenje raznih odredaba po pitanju na otkupu žita, stoke i ostalih poljoprivrednih proizvoda. Optuženi doslovce izjavljuje: “moje lično mišljenje po pitanju otkupa bilo je da se otkup žitarica izvrši pod svaku cijenu, a protiv onih koji dobrovoljno ne predaju žitarice da se primjene represivne mjere, jer bi na taj način država imala dvije koristi i to, prvo, dobila bi žito, a drugo zadovoljila bi one koji su dobrovoljno predali”.125 /strana 266.c. 267.a/ spisa.
Gornje mišljenje optuženog po pitanju otkupa jasno pokazuje dubok i izdajnički stav optuženog Kuveždića u odnosu na naše rodoljubivo seljaštvo, koje je svim mogućim sredstvima nastojalo onemogućiti okupatora i njegove domaće sluge, da se domognu našeg žita i stoke.
Da je optuženi bio svjestan da vrši izdajničku ulogu i u ovoj stvari dolazi do izražaja u njegovim riječima gdje izjavljuje: “ova hrana, koju je ustaška vlast otkupljivala, nije bila upotrebljavana samo za prehranu pasivnih krajeva, nego i za prehranu pučanstva u gradovima te za domobransku i ustašku i njemačku vojsku koja je bila na području ‘NDH’ a takodjer je jedan dio žitarica odlazio i u Njemačku, jer mi je poznato da je ‘NDH’ imala potraživanja od njemačke za hranu, a kolika su ta potraživanja ja ne znam, samo se sjećam da
se radi o milijardama.”
Nije čudo da je dakle Pavelić u oktobru 1943. godine, kako to optuženi Kuveždić i sam priznaje imenovao ga “državnim ministrom bez resora”, na kojoj dužnosti je ostao sve do bijega pred J.A. t.j. do konca rata. Priznao je da je prisustvovao pojedinim sjednicama vlade.
Kao takav odgovoran je i za donošenje “Zakonske odredbe o zaštitnim mjerama zbog čina sabotaže protiv javnog reda i sigurnosti” od 30.X.1943. godine, po kojoj je u samom Zagrebu i najbližoj okolici obješeno 471 žrtva, a desetine hiljada otpremljenih u koncentracione logore.
Ustaška vlada je inicijator i organizator sviju zločina koje je ta organizirana banda izvršila donašanjem raznih zakonskih odredaba po kojima su desetine hiljada naših rodoljuba izgubili svoj život, a što je bilo u zločinačkom planu pomenute vlade.
Optuženi kao član vlade tog vrhovnog izvršnog organa odgovoran je za sva djela koja su podredjeni organi pomenute vlade izvršili. Optuženi je odgovoran i za pokušaj koji je ustaška vlada prije svoga bijega izvršila sastavljanjem poznatog “memoranduma” koji je bio upućen
anglo-američkim imperijalistima. Optuženi Kuveždić je aktivno učestvovao u sastavljanju pomenutog memoranduma dapače i stavio prigovor prigodom sastavljanja koji je bio uvažen.
Izdajnička uloga optuženog Kuveždića i ovdje dolazi do izražaja u činjenici što iako je bio svjestan, da je naš narod na temelju narodne revolucije ne samo oslobodio svoju zemlju već izbacio izdajničku buržoaziju sa vlasti ovim “memorandumom” uz ostale pokušao ponovno naše narode baciti u robstvo anglo-američkih imperijalista, zamijeniti jednog gospodara sa drugim.
Pred oslobodjenje i prilikom bijega optuženi prima odlikovanje od Pavelića kako je to navedeno u dispozitivu presude, jedan zlatnik od 500 Kuna, a od predsjednika ustaške vlade Nikole Mandića 100 zlatnika i 2.000.- švicarskih franaka kako to optuženi Kuveždić sam priznaje.
Da su ovi zlatnici opljačkani od naših naroda toga je svjestan i sam Kuveždić kako je to na raspravi i izjavio. Konačno priznao je da su ovi zlatnici došli u ruke jednog popa koji ih je pohranio u zavodu sv. Jeronima u Rimu.
Prigovor optuženog da je on bio osudjen po sudskom divizijskom vijeću V. Divizije od 10.XII.1944. na imovinsku kaznu što je bio ministar nije se mogao uvažiti. Iz dispozitiva pomenute presude /strana 351 spisa/ doslovce stoji u pomenutoj presudi navedeno: “ova imovinska kazna ne isključuje i mogućnost da pomenuti neće odgovarati ponovno pred ovim sudskim vijećem, ako se ustanovi da je i ratni zločinac”.
Iz svega izloženog slijedi, da je pomenuta presuda imala u vidu samo čin pristupanja optuženog ustaškom pokretu, a ne i njegovo djelovanje unutar ustaškog pokreta koje je djelovanje predmetom presude ovoga suda, a koje je pored ostalog kvalificirano i kao ratni zločin.
Prema tome ne može se uzeti prigovor optuženog onamo, da je on za djela koja su predmetom presude ovoga suda već bio sudjen, te je stoga u tom pravcu odbacio njegov prigovor.
Rezimirajući djela kod optuženog sud je ustanovio, da je isti do dana kapitulacije jugoslavenske vlade koristeći svoj uticajni položaj radi održavanja nenarodnog i protudemokratskog poretka i širenja fašističkih ideja izvršio radnje koje su slabile obrambenu snagu zemlje uslijed čega su bili ugroženi mir, nezavisnost i nacionalna sloboda naroda Jugoslavije, te služeći u državnom aparatu pomogao u provodjenju zlostavljanja, nasilja i progona gradjana, zatim za vrijeme rata i neprijateljske okupacije bio pokretač, organizator, naredbodavac i pomagač ubistava, osudjivanja na smrtne kazne, hapšenja, mučenja, prisilnog iseljavanja i odvodjenja u koncentracione logore i na prisilni rad stanovništva Jugoslavije, pljačke javne i privatne imovine, te stupio u političku saradnju sa neprijateljem i stavio se u njegovu službu te ga pomogao u provodjenju terora i prisilnih mjera prema stanovništvu Jugoslavije, čime je izvršio krivična djela navedena u dispozitivu presude. U ocjeni gornjeg ni od kakovog uticaja za sud nisu navodi optuženog da je on pojedincima učinio stanovite usluge koju činjenicu dozvoljava kao istinitu i sam tužilac već je od uticaja činjenica opće djelovanje i rad optuženog. Pri odmjeravanju kazne sud je uzeo u olakšicu optuženomu priznanje i dosadašnju neporočnost, a u otežicu okolnost da je krivično djelovanje optuženog ugrozilo interese države, da je bilo kao posljedica zločinačkog udruživanja optuženog sa ustaškim pokretom, okolnost da je djelovanje optuženog imalo strahovite posljedice po naš narod, pa uslijed svega toga sud smatra da je kazna koju je izrekao opravdana jer odgovara stepenu društvene opasnosti djela i počinitelja.
Sud je optuženom izrekao kaznu za djelo iz čl. 3. Zakona o kriv. djelima protiv naroda i države od 5 godina lišenja slobode sa pris. radom i 2 god. gubitka biračkog prava, za djelo iz čl. 3. t. 4. istog zakona kaznu smrti streljanjem, trajan gubitak svih gradja. prava i potpunu konf. imovine, za djelo iz čl. 3. t. 6. istog zakona kaznu od 10 godina lišenja slob. sa pris. radom i 3
godine gubitka bir. prava, te mu je izrečena u smislu člana 66 od. 1. K.z.134 jedna kazna kao u dispozitivu.
Obzirom na potpunu konfiskaciju imovine sud je oslobodio optužene od dužnosti snašanja troškova krivičnog postupka
SMRT FAŠIZMU SLOBODA NARODU
OKRUŽNI SUD ZA GRAD ZAGREB
U Zagrebu, dne 27.III.1949.
Zapisničar: Predsjednik vijeća:
/MATEJKA MELITA/ /RUDAN MARIO/
Matejka Melita [v.r.] Rudan Mario [v.r.]
NA ZNANJE: Protiv ove presude dopuštena je žalba na Vrhovni sud N.R.
Hrvatske u roku od 8 dana od dana izricanja i objavljivanja preko ovog suda.
_______________________________________________________________
Presuda Vrhovnog suda NR Hrvatske Zvonku Kovačeviću i Živanu
Kuveždiću, od 30. travnja 1949.
_____________Broj Kž.251/1949-3
P R E S U D A
U I M E N A R O D A !
p r e s u d i o j e :
Žalba opt. Kovačević Zvonimira i opt. Kuveždić Živana se odbija kao neopravdana i potvrdjuje presuda suda prvog stepena.
O B R A Z L O Ž E N J E :
Okružni sud za grad Zagreb presudom od 27.III.1949 broj K. 60/49 proglasio je krivim i to:
II. opt. Kuveždić Živan, što je do dana kapitulacije jugoslavenske vlade koristeći svoj uticajni položaj radi održavanja nenarodnog i protudemokratskog poretka i širenja fašističkih ideja izvršio radnje, koje su slabile obrambenu snagu zemlje uslijed čega su bili ugroženi mir, nezavisnost i nacionalna sloboda naroda Jugoslavije, te služeći u državnom aparatu pomogao u provodjenju zlostavljanja, nasilja i progona gradjana, zatim za vrijeme rata i neprijateljske
okupacije bio pokretač, organizator, naredbodavac i pomagač ubistava, osudjivanja na smrtne kazne, hapšenja, mučenja, prisilnog iseljavanja i odvodjenja u koncentracione logore i na prisilan rad stanovništva Jugoslavije, pljačke javne i privatne imovine, te stupio u političku saradnju sa neprijateljem i stavio se u njegovu službu te ga pomagao u provodjenju terora i prisilnih mjera prema stanovništvu Jugoslavije i time počinio kriv. djela i to ratne zločine iz čl. 3a/ i 3 toč. 3 te kriv. djela iz čl. 3. toč. 6. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države.
Zbog toga su obojica optuženih presudjeni na kaznu smrti streljanjem na trajan gubitak svih gradjanskih prava iz čl. 37 k.z. te na potpunu konfiskaciju imovine.
Protiv presude optuženi su uložili žalbu zbog odluke suda o kazni.
II. opt. Kuveždić Živan u svojoj žalbi ističe, da je prvostepeni sud nepravilno uvažio kao otežavajuću okolnost, da je njegovo djelovanje ugrozilo interes države i što je kao olakšavajuće uvažio samo priznanje i neporočnost i ako je trebao imati u vidu, da je njegova djelatnost kao člana vlade bila manjeg opsega s razloga, što nije imao vlastitog resora i što je izvjesno vrijeme poboljevao. Odgovornost za rad u “zaštiti” smatra da je takodjer umanjena, jer da je to djelovanje prostorno bilo ograničeno samo na kotar Šid. Kao i tokom postupka tako i u žalbi opravdava pristupanje ustaškom pokretu time da je na taj način htio stati na put ustaškim zločinima. Konačno navadja u žalbi izvjestan broj lica, kojima je obzirom na svoj položaj, izradio puštanje iz zatvora odnosno logora.
Iz tih razloga smatra da mu je po prvom sudu odmjerena kazna prestroga, pa predlaže, da mu se kazna smrti zamijeni vremenitom kaznom. Krivični zakonik, čl. 37: “Kazna gubitka građanskih prava sastoji se u gubitku svih ili pojedinih sledećih prava: a) biračkog prava; b) prava na sticanje i vršenje funkcija u društvenim organizacijama i udruženjima; v) pravo javnog istupanja; g) prava nošenja počasnog zvanja, ordena i odlikovanja; d) pravo na državnu ili drugu javnu službu; ć) pravo na penziju; e) roditeljska prava.” Usp. Krivični zakonik Opšti deo, 13-14.
Žalbe nisu opravdane.
U žalbi opt. Kuveždić Živana istaknuti razlozi niukoliko ne umanjuju stepen društvene opasnosti djela i počinioca, jer je tokom postupka utvrdjeno da je opt. Kuveždić Živan aktivno učestvovao u izdajničkoj ulozi HSS-a i “zaštite” kao njenog policijskog odreda i da je kao seljak uživao veliki autoritet u svom izbornom kotaru. Koristeći takav svoj autoritet pripremao je seljake na
pretstojeću kapitulaciju bivše Jugoslavije. Imajući u vidu ove činjenice, jasno je da opt. Kuveždić nije pristupio ustašama radi zaštite naroda od ustaških zločina, nego naprotiv omogućio je, sa ostalim izdajnicima našeg naroda, osnivanje tkzv. NDH i provadjanje onih zločina, koji su izvršeni za vrijeme te NDH. U prilog gornjem utvrdjenju ide i činjenica, da opt. Kuveždić već od maja mjeseca 1941 učestvuje u pomaganju ustaških zločinaca tvrdeći na sastanku Kotarske organizacije, da su se uspostavom tkzv. NDH. ostvarile težnje hrvatskog naroda te da je potrebno, da rukovodioci stranke kao i članstvo podupre ustašku vlast. Opt. Kuveždić nije odstupio za cijelo vrijeme okupacije od tog političkog stava.
Ulazak u ustašku organizaciju i Pavelićev sabor i vladu pokušava optuženim opravdati tvrdnjom, da je to učinio zbog toga, kako bi kao takav imao mogućnosti sprečiti vršenje zločina, koja su vršena nad narodom od strane ustaša. Tome nasuprot, optuženi kao član Pavelićeva sabora i vlade učestvuje u donašanju ustaških zakona, koji su bili osnovica za provadjanje ustaških zločina. Kao primjer izdajničke uloge opt. Kuveždić Živana može da posluži “rimski ugovor” sklopljen sa fašističkom Italijom, koji je optuženi kao član sabora odobrio, a kojim je Italiji pripala čitava obala, osim jednog malog izlaza na more, sa cjelokupnim hrvatskim življem tog područja. Konačno, da bi ostao dosljedan svom zločinačkom radu protiv svog naroda opt. Kuveždić za vrijeme svog boravka u logorima u emigraciji i nakon oslobodjenja u svojim pjesmama podstrekava na borbu u šumama i ponovnu uspostavu Pavelićeve tkzv. NDH, što takodjer može poslužiti kao dokazom da je u ustaštvo pristupio svijesno kao njen iskreni i odani pobornik. Kada se dakle ima u vidu takova zločinačka djelatnost opt. Kuveždić Živana, teške posljedice, koje su uslijed njegovog djelovanja, kao visokog ustaškog funkcionera, nastupile za naše narode i konačno njegovo djelovanje poslije oslobodjenja u emigraciji, društvena opasnost počinjenih djela kao i samog učinioca ukazuje na najveći stepen te opasnosti tako da nikakova vremena kazna ne bi postigla svoju svrhu, stoga je valjalo žalbu i opt. Kuveždića Živana kao neopravdanu odbiti.
Smrt fašizmu - Sloboda narodu !
U Zagrebu, dne 30.IV.1949.
Zapisničar: Predsjednik vijeća:
Dr. Eduard Floršic [v.r.] M.P.
Mladen Belčić [v.r.]
Živan Kuveždić
%2Bu%2B%C5%A1etnji%2BZagrebom%2C%2Bu%2Bvrijeme%2BNDH.JPG)
Živan Kuveždić (u sredini) u šetnji Zagrebom, u vrijeme NDH
Živan Kuveždić kao ministar u Vladi NDH
.JPG)
Hrvatski narod, god. III, br. 101 (Zagreb, 24. svibnja 1941.)
Živan Kuveždić govori na proslavi hrvatske himne u Moroviću, 14. lipnja 1936.
Nema komentara:
Objavi komentar