(Iskaz Živana Kuveždića UDB-i za NR Hrvatsku u rujnu 1948. o boravku u zarobljeničkim logorima i zatvorima u Italiji i Njemačkoj, od svibnja 1945. do kolovoza 1948.)
Pišu:
Dr. sc. Vladimir GEIGER,
Hrvatski institut za povijest, Zagreb
&
Dr. sc. Suzana LEČEK,
Hrvatski institut za povijest -
Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod
Politički zatvorenik, br. 241, travanj 2012
Živan Kuveždić rođen je u Ilači u Srijemu, 4. studenoga 1887. Ovdje je završio pučku školu i kasnije živio kao srednje imućan seljak posjednik. Pred Prvi svjeski rat postaje članom Čiste stranke prava (frankovci), a nakon rata ulazi u Hrvatsku (pučku, republikansku) seljačku stranku. Energičan i dobar govorik, ubrzo postaje predsjednikom mjesne (Ilača) pa kotarske (Šid) organizacije HRSS i dolazi do položaja skupštinskog zastupnika, najvišeg što su ga u stranci mogli zau eti seljaci. Kuveždić je slovio za najagilnijeg stranačkog dužnosnika u Srijemu te za jednog od najsposobnijih seljaka – zastupnika HSS-a. Ustrojio je rad HSS-a, odnosno Seljačke demokratske koalicije, i njenih organizacija (Gospodarska sloga, HSZ, Seljačka sloga) u svom kotaru, a bio je prisutan i na stranačkim događanjima u Srijemu.
Zbog političke djelatnosti Kuveždić je osuđivan 1923. i 1924. Na oblasnim izborima 1927. izabran je za zastupnika šidskog kotara u skupštini Srijemske oblasti. Za narodnog zastupnika za izborni kotar Šid izabran je na oba skupštinska izbora nakon diktature, 1935. i 1938. Budući da je u to vrijeme HSS bojkotirao odlazak u Narodnu skupštinu u Beogradu, uveždićev se rad usmjerio na političko, gospodarsko i kulturno organiziranje članova i sim patizera HSS-a u tzv. hrvatski seljački pokret. Promicao je širenje mreže raznovrsnih HSS-ovih organizacija. Djelovao je u uvjetima jake političke represije, posebice nakon što je Srijem bio upravno odijeljen od hrvatske matice (Srijemska ob last 1927., Drinska banovina 1929., Dunavska banovina 1931.- 1939.).
U tom se razdoblju političko stanje u Srijemu radikaliziralo, što je vjerojatno bilo i razlogom Kuveždićeva priklanjanja režimu Nezavisne Države Hrvatske. U travnju 1941. je s delegacijom iz Srijema bio kod Poglavnika Ante Pavelića, te pridonio da članovi šidskog HSS-a daju izjavu lojalnosti novoj vlasti u svibnju 1941., a bio je i među organizatorima skupine od 126, uglavnom nižih dužnosnika i članova HSS-a koji su 10. kolovo za 1941. pristupili ustaškom pokretu.
U NDH Kuveždić je obnašao razne više dužnosti, imenovan je najprije kotarskim povjerenikom Zavoda za kolonizaciju, od srpnja 1941. do jeseni 1942., po tom je ušao u Hrvatski državni sabor i bio predsjednik odbora za narodno gospodarstvo i promet, te član političkog odbora od veljače do prosinca 1942. godine. Kuveždić je imenovan i predsjednikom Hrvatske seljačke gospodarske zajednice u Zagrebu, koju je dužnost obnašao od jeseni 1942. do proljeća 1944. Državni je ministar (bez resora) u Vladi NDH, od 11. listopada 1943. do kra ja rata.
Bez stvarnog utjecaja, Kuveždić je figurirao kao jedini seljak u vladi NDH i kao jedan od HSS-ovaca koje je ustaški režim iskoristio kako bi si dao legitimitet.
Nije bezrezervno podržavao režim, pa je kao član Sabora i kao predsjednik odbora za gospodarstvo došao u sukob oko nadležnosti s vladom. Iz dokumenata je razvidno i da je po tajno održavao mrežu HSS-a u šidskom kotaru, da je pokušavao stabilizirati odnose sa srpskim stanovništvom, te da je brojnim intervencijama reagirao na ustaški i njemački teror u Srijemu. Pot kraj rata je sa Stjepanom Heferom pokušao uspostavi i vezu s partizanima, ali bez uspjeha. Kuveždić je zajedno sa 16 članova vlade NDH na pustio Zagreb 6. svibnja 1945., povlačeći se prema Austriji.
Iduće tri godine proveo je u britanskim zarobljeničkim logorima i zatvorima, prvo u Italiji, a posljednju godinu u Njemačkoj, od kuda je izručen jugoslavenskim vlastima 2. kolovoza 1948. Dopraćen je na ispitivanje u Beograd 4. kolovoza 1948., a potom u Zagreb 17. kolovoza 1948. Presudom Okružnog suda za grad Zagreb od 27. ožujka 1949. Kuveždić je osuđen na smrt strijeljanjem. Vrhovni sud NR Hrvatske odbio je 30. travnja 1949. žalbu i potvrdio presudu. Ne zna se dan izvršenja smrtne presude.
*
U Hrvatskome državnom arhivu u Zagrebu, u fondu Službe državne sigurnosti Republičkog Sekretarijata unutarnjih poslova SR Hrvatske (010.8, 013.1) nalazi se opsežan istražni materijal o Živanu Kuveždiću.
Pozornosti je vrijedan Kuveždićev iskaz naslovljen: "Moj boravak u logorima i zatvorima", pisan strojno, na tri i pol stranice bez proreda i s nadnevkom 14. rujna 1948. U drugom, opsežnijem iskazu naslovljenom: "Moj opis i moja izjava", Kuveždić iznosi niz navoda i podataka o svom boravku u logorima i zatvorima u Italiji i Njemačkoj. Ovaj iskaz također je strojno pisan, ima jedanaest stranica bez proreda, nema nadnevka, ali sadržajno je jasno da prethodi iskazu "Moj boravak u logorima i zatvorima". Treći zanimljiv dokument je iskaz naslovljen: "Moja nadopuna". Strojno je pisanna dvije i pol stranice bez proreda, također nema nadnevka, a sadržajno je dodatak iskazu "Moj boravak u logorima i zatvorima". Iskaze je na svakoj stranici potpisom ovjerovio osobno Živan Kuveždić.
Kuveždićev iskaz o boravcima u engleskim zarobljeničkim logorima i zatvorima u južnoj Italiji i sjevernoj Njemačkoj, u kojima se nalazio od svibnja 1945. do kolovoza 1948., pozornosti je vrijedan iz nekoliko razloga. Osim što prikazuje svoj položaj i sudbinu u vrijeme izbjeglištva, odnosno zarobljeništva, nakon napuštanja Hrvatske u neposrednom poraću, Kuveždić spominje i donosi svoje viđenje niza osoba, s kojima je boravio u logorima i zatvorima, koje je susretao i upoznavao, te kratko izvješćuje o njihovim sudbinama. Među njima su i pojedinci koji su se isticali u NDH, a i kasnije u iz bjeglištvu. Ujedno, Kuveždićev iskaz je i ogledni primjer toga što su i koliko, točno ili netočno, o sudbinama istaknutijih ili, pak, manje istaknutih osoba izbjeglih iz NDH, mogli znati oni koji su se nalazili u logorima i zatvorima u Italiji i Njemačkoj. Uočljiva je i Kuveždićeva netrpeljivost prema ustašama, ali i kritičan od os prema Englezima, te češće spominjanje uloge Katoličke crkve u pomaganju izbjeglicama.
Stoga je to ujedno i dokument o istražnom sustavu pred kojim je davan iskaz. Naime, iskaz Upravi državne bezbjednosti za NR Hrvatsku sadrži i nešto od toga što se od Kuveždića očekivalo da kaže. Razumljiv je Kuveždićev ton iskaza, jer je davan nedugo nakon izručenja Jugoslaviji, u vrijeme kad se očito nadao pozitivnom razrješenju svoje sudbine. Time se u velikoj mjeri može objasniti i mnoštvo neprovjerlji ih podataka koje on navodi, nastojeći se pred jugoslavenskim vlastima prikazati u prihvatljivu svjetlu i na način da ocrnjuje druge osobe. To što Kuveždić nije bio svjestan položaja u kojemu se našao, svjedoči i o nerazumijevanju i nespremnosti suvremenika na radikalizam kojim se komunizam obračunavao s neprijateljem. Navodi i podatci koje Kuveždić u iskazu iznosi ipak mogu biti zanimljivi i vrijedni za bolje poznavanje poslijeratnih zarobljeničkih logora i zatvora u Italiji i Njemačkoj, u kojima su boravili Hrvati i drugi izbjegli iz NDH, te neizravno, i za poznavanje sustava koji se stvarao u poratnoj Hrvatskoj/Jugoslaviji.
Kuveždićeve iskaze
- "Moj opis i moja izjava" [izvadak],
- "Moj boravak u logorima i zatvorima" i
- "Moja nadopuna"
u prilogu donosimo u izvornom obliku.
Moj opis i moja izjava.
[...] Rat se približava kraju, a time i kraj NDH. Vlada održaje sjednicu i donosi zaključak, da se ima napustiti zemlju. Ja sam bio protiv toga, ali to ništa ne smeta, velikavećina je zato. Ja sam govorio da mi moramo poneti odgovornost za svoj rad, ali uzalud mora se ići i slijedeći dan se daju diplomatske putnice za polazak. U oči polaska na večernjoj sjednici predsjednik vlade [Nikola Mandić] dijeli svakom ministru 2000 švicarskih franaka /slovom dvije hiljade/ i stotinu napoleondora. [...] Svanula je nedjelja 6. svibnja [1945.] dan odlaska. [...] Poslije podne oko 5 sati krenuo sam na put i stigao na konak u Rogaš u Slatinu. Tu smo prenoćili i u jutro smo krenuli preko Celja u Maribor i pred večer sam stigao u Celovec [Klagenfurt]. Tu smo prenoćili mislim dvije noći i tu su nas primili Englezi i otpravili u Krupendorf [Krumpendorf] i tu smo bili 14 dana, a onda su nas Englezi ukrcali u vlak teretni i odud preko Filaka [Villach] nas od vezli u Italiju.
Putovanje je kroz Italiju trajalo oko 14 dana, jer su pruge bile izrušene, te smo izmjenično putovali čas željeznicom, čas kamionima i tako stigli u Bari, a odavde su nas od vezli u Grumo Apolo [Grumo Appula] gdje smo ostali mjesec dana u žici. Tu nam je bio prvi popis i tu sam vidio kako njeka gospoda stide se svojeg imena i uzimlju kriva imena. Nakon mjesec dana su nas njekoliko iz dvojili i odveli u Santafaru [Santa Para] kod Barija u zatvor, prvo u ćelije, a onda u jednu baraku, koja je takodjer zatvor u žici, ali je malo bilo prostora i za šetnju. Tud smo bili skoro 6 mjeseci, kad nas 15. prosinca [1945.] odvezoše u veliki kažnjenički logor u Grotalju [Grotaglie].
Tu sam bio tri i pol mjeseca i tu sam prvi put vidio lakomost Engleza za zlatom. Njeki su naši ljudi upozorili Engleze na mene i Englezi su me skoro svaki drugi dan pretresali nebi li našli zlato, ali bez uspjeha. Na to su mi uzeli švicarske franke i drugi novac i dali mi potvrdu, a kod drugog pretresa su mi opet ukrali potvrdu koja je glasila na švicarske franke. Drugi dan sam otišao u kancelariju i tražio drugu potvrdu, ali mi nisu dali, govoreći da oni imaju duplikat i da je to do voljno.Medjutim ja nisam mirovao nego sam i dalje tražio potvrdu, misleći da ću jednom možda morati položiti račun, ako se ustanovi da je to državni novac kojeg nam je predsjednik Mandić podijelio. Ovdje u Grotalji su mi pokrali moj novi veš 13 pari, a oduzeli su mi i novi zimski kaput. Čini mi se da je i veš i kaput podijeljen izmedju Engleza i njekih Hrvata, ko ji su bili u Engleskoj službi. Odavde iz Grotalje smo otišli u Afragolu i tu smo bili u zatvoru u žici pod šatorima oko 4-5 mjeseci.
Ovdje sam predao moje napoleondore popu Marijanoviću u prisutnosti Cvijetka Štakona [Cvjetko Štahan], da ih pohrani u Rimu u zavodu sv. Jeronima, da tako tamo čekaju, dok se uspostavi čije je to blago, jeli državno ili predsjednika vlade. Trošitih nisam htjeo misleći možda da će jednom tražiti račun zato. A ovako sam ih spasio od Engleza. Od popa [Zvonimira] Živičnjaka sam čuo da je Marjanović zaista tamo ih predao na čuvanje. I tako mi je savjest i u ovom pogledu čista. Iz Afragole sam prebačen u Rimini opet u žicu pod šatorom. I tud sam bio njekih 6-7 mjeseci. I tu su me Englezi ispitivali i saslušavali i kad su mi pogledali dokumente izjavio je jedan stariji da sam pošten čovjek i da sam pošteno radio. Ako se nevaram mislim da se taj gospodin Englez zvao Klisold [Clisold]. Ovdje u Rimini[ju] sam opet pokrenuo pitanje moje potvrde na franke. Njekoliko puta sam odbijen, ali je u jednoj kancelariji bio jedan Hrvat, Klaić i on je naša o duplikat potvrde i jednostvno uzeo i meni donio, a Englezi su sebi drugu napravili i ovjerovili je. I ta potvrda se nalazi u mojoj lisnici u mojoj tašni.
Napominjem da mi je došao iz Ferma u Rimini jedan čovjek i rekao mi da se spremim i da uskoro bežim, jer da ću biti izručen. Ja sam mu rekao da neću bežati pa neka budem i izručen. Ja se za moj rad nebojim, a ako moram patiti što sam dobro radio, e pa neka bude i tako. Točno neznam toga imena. Njekako se zove Gaja ili Djaja [Džaja] ili Gadja [Gadža]. Nakon nekoliko dana sam dobio iz kancelarije propusnicu da mogu od podne do 5 sati ići u šetnju. Iz gleda mi da mi je ovo dano da mogu uteć, ali ja sam to iskoristio vrijeme fotografirao se i opet vratio natrag u zatvor. Bog zna da njetko to nije mislio mož da na moje napoleondore i time mislio da me izvuće napolje, pak da me onda opljačka. Ista propusnica se takodjer nalazi u mojoj tašni. Iz Rimina [Rimini] sam otjeran u Rim u ćeliju i tamo sam bio preko tri mjeseca, a iz Rima sam otjeran u Njemačku sjevernu u zatvor u Estervegen [Esterwegen], gdje sam bio preko godinu dana. Ovdje su bili nas jedno 80 Hrvata. Tu su bili i preslušavani i njeki su na rate otpuštani. Mene nisu preslušavali. Meni su samo rekli, da sam pošteno radio.
Jedno mjesec da na prije nego ću otići iz Estervegena u Verl [Werl], došao je engleski parlamentarac gosp. Štokes [Stokes] k nama u zatvor i pitao nas imamo li kakovih želja, ako imamo možemo se na njega obratiti i na engleski parlament i on će nam izaći u susret. Svi su pravili predstavke, pak sam napravio i ja izjavu i poslao u London. Prepis te izjave nalazi se takodjer u mojoj taški medju ostalim dokumentima. Medjutim poslije mjesec dana sam odveden u Verl u ćeliju i bio tamo valjda 3 nedjelje, a odavde sproveden u Beograd isto u ćeliju, gdje sam bio valjda 13 dana, a iz Beograda sam sproveden u Zagreb. Ovamo stigao 17. kolovoza [1948.] takodjer u ćeliju, gdje se i sada nalazim. [...]
Još nješto, iz dosade u dugom zatvoru počeo sam sakupljati narodne pjesme, a priličan sam broj i sam sastavio, koje ali treba još temeljito popravi ti, ali ipak se vidi iz tih sastavaka, vidi se čežnja za povratkom u domovinu. Iz njekih izbija moj hrvatski osjećaj, a iz njekih se vidi kako šibam ustaše radi njihovog rada u domovini i u emigraciji. Ima još šaljivih i zagonetnih. Sve se te pjesme nalaze u mojoj tašni osim onih koje su mi nestale u Rimini[ju] prigodom pretresa mojih stvari i molim da mi se uz ostale moje stvari sačuvaju i ove pjesme, da ih mogu potpuno dotjerati. [...]
*
Moj boravak u logorima i zatvorima.
Kada sam otišao u tudjinu iz domovine imao sam vrlo mali broj ljudi sa kojima sam bio poznat, tek sam njeke upoznao u zatvoru i logorima.
Od poznatih sam imao Kamila Krvarića, ravnatelja Hrvatskog lista iz Osijeka, te Matu Kovačić novinara takodjer iz Osijeka i Cvijetka Štakana iz Zagreba. Za njima sam došao u Grumo Apolo logor i tu smo bili mjesec dana, nakon toga smo bili odvedeni u zatvor u Santa Paru [Santa Para] sa još njekih 19-20 ljudi meni nepoznati. U zatvoru sam saznao za njeke kako se zovu i što su bili u domovini. Tako sam upoznao njekog [Rikarda] Pažura, koji da je bio u Krapini logornik. Isti je mene bolesnog posluživao. Onda sam upoznao njekog [Vjekoslava] Pavera koji je bio navodno u ministarstvu unutrašnjih poslova, njeki referent. Taj isti Paver je dobivao neznam kako ustaški list Velebit i čitao ljudima. Poslje Velebita dolazila je Kroacija [Croatia] . Dalje sam upoznao njekog Markovića koji je bio mislim u Sisku kotarski predstojnik za vrijeme NDH, a za vrijeme stare Jugoslavije na Sušaku šef policije. To je čovjek naprasite ćudi, ali izgleda da nije ustaša.
Dalje sam upoznao dra. Matu Horvata predsjednika sudbenog stola u Osijeku. Onda sam upoznao dra. Loknera koji je bolestan a bio je u državnom vijeću u Hrvatskoj. Dalje sam upoznao dra. [Ivu] Korskogustaškog satnika u Osijeku koji je bio član njekog suda vojničkog ili prijekog suda. On da sam upoznao njekog profesora Majcena, koji je bio u logoru u Sisku, kako čujem strah i trepet zatvorenicima. Isto sam upoznao njekog Šrolera [Šraler], koji je bio u Sarajevu a kasnije u Novoj Gradišci policijski činovnik. Ovo je mladić kojih 25 godina a jako naprasite naravi.
Sva trojica ova gore navedena su kašnje bili u engleskoj službi, po uredima i jako se brutalno ponašali nas pram naših ljudi osobito ova dvojica posljednjih. Dr. Korski je putem pobjegao i navodno da se u Rimu oženio. Šroler je iz Rimina [Rimini] pušten u slobodni logor u Fermo i čujem po njekim pripovjedanjima da se tamo oženio iako ima u Novoj Gradiški ženu i dijete. Majcen je opet iz zatvora u Estervegenu pušten na slobodu.
Dalje su bili samnom u zatvoru u Santa Pari njeki [Eugen] Vanderveld (Wanderwerth) [Van der Werth] apotekar iz Kostajnice, koji je Riminama [Rimini] bolnici primio da vodi apoteku bolničku, pa njeki Šarić kotarski nadoficijal u Velikoj Gorici, koji je tamo bio ustaški tabornik, pa njeki Lukac trgovac iz sela Rokovci-Andrijaševci kod Vinkovci, pa profesor [Marko] Veršić, ko ji je bio njeki referent u ministarstvu prosvjete u Zagrebu, pa grado načelnik grada Vinkovci [Franjo] Dučmelić, te neki seljak ličanin povratnik ustaški i nadporučnik ustaški Mato Devčić. Još sam upoznao u ovom zatvoru i njekog Štajnkla koji je čujem bio ustaški pukovnik na riječnoj plovidbi u Zemunu i ko ji se u zatvoru pravio kao da će oslijepiti. Taj isti Štajnkli Božo jednog dana bude pušten na slobodu, kažu posredovanjem njeke ženske kod Engleza i otišao je u slobodni logor u Banjoli [Bagnoli], gdje se stavio na čelo organizacije H.S.S. Na njega se odnosi jedna moja pjesma kao zagonetka u kojoj ga ne imenujem ali ga na zivljem novom zvijezdom na seljačkom nebu.
Kad sam doša o u logor Grotalju tud sam našao njeke časnike, koji su bili ali odijeljeni od nas. Tu je bio neki funkcioner u glavnom ustaškom stanu u Zagrebu, pak onaj na zlu glasu [Roko] Faget iz Siska a i još njeki drugi kojima neznam imena.
U ovom logoru su došli do potpunog i pravog izražaja Majcen, Šraler i dr. Korski. Dali se potpuno u englesku službu i naše ljude stavljali na muke pretresajući svaki čas stvari nebi li što god za sebe ušićarili. Tako su nam jednoga dana sa Englezima oduzeli kapute i neznam jeli istina ali se govorilo da su to odnijeli u grad i prodali i navodno sa pokvarenim ženskima cijelu noć se zabavljali.
Kad smo došli u Afragolu tu su se ovi tipovi odmah dodvorili Englezima i preuzeli upravu u svoje ruke, te sa njekim ustaškim nadporučnikom Severom provodili nečuveni teror nad svima koji se nisu sa njima slagali. Dr. Korski je ušao u kancelariju, Sever se postavio za zapovjednika logora, Majcen preuzeo skladište hrane a Šraler zapovjedništvo nad zatvorom i teško onome ako bi se tko zamjeri o ovoj četvorki. U logoru je bio jedan invalid bez noge i oka Božo Kartelo i takog je čov jeka Sever zlostavljao i tukao.
Kad smo došli u Rimini opet se je Majcen i Šraler dali u englesku službu, ali ovdje već nisu tako mogli da rajtaju, jer je nad Hrvatima bio zapovjednik pukovnik domobranski [Josip] Aleksić koji je pazio da se sa ljudima dobro postupa.
Kad smo doš li u Njemačku u Estervegen opet se je Majcen dodvorio i švabama i englezima te se uvukao u robno skladište i opet naše ljude denuncirao.
Sve ove gore navedene logore osim Estervegena obilazio je pop Marjanović i govorilo se je da je omogućavao bijeg ljudima naročito prigodom preselenja iz jednog logora u drugi. Ljudi bi izlazili iz vlakova, a on navodno da je išao za njima autom i kupio ih kao kruške. Ovi bi bjegunci onda bili smješteni u razne samostane a njeki izravno u slobodne logore Fermo, Banjoli i druge. Njeki su kako sam čuo primali hranu iz logora a stanovali bi vani. Ovo sigurno nije moglo biti bez znanja Engleza.
Za dra. [Krunoslava] Draganovića se govorilo da on stoji iza svega toga.
Čudno je malo da su Englezi znali sa njeke ubojice i koljače, a puštali bi ih na slobodu. Tako je bio u Rimu u zatvoru, njeki Primorac prezimenom, za kojega se govori da je sav krvav, ali je uzeo sebi ime Kranjić. I na saslušanju pred Englezom, njemu dotični Englez kaže, da se on ne zove Kranjić nego Primorac i iznosi mu pred oči sva njegova nedjela i kroz dva dana bude pušten na slobodu. Isto tako slučaj je bio i sa njekim Dujom Krpanom, koji je bio valjda najveći zločinac u okolici Petrinje, naročito da se je proslavio u onom pokolju u Glini. I njemu Englez na preslušanju dokaže da je krivo ime uzeo i sva zločinstva mu nabroji koja je počinio, a na kraju kroz par dana bude pušten na slobodu, a takovih je slučajeva bilo mnogo.
Još nješto: Kad je [Dušan] Žanko sa svojim drugovima, njih 10 uteko iz zatvora nisu se Englezi ništa ljutili, nego kad su nas u jutro prebrojali jedan se smije i pita mene preko tumača zašto i ja nisam uteko. Ja sam mu odgovorio da oni mene tjera ju, ja nebi bježao, nego neka mi daju isprave kao slobodnom onda idem. On se na ovo opet smijao i zakretao glavom. Kad vidimo da ovakve dokazane koljače Englezi puštaju na slobodu, onda si čovjek pomisli da je tu morala para da odluči. Drugojačije se to ne može razumjeti. Ili možda misle Englezi da te zločince upotrijebe u svoje svrhe.
Još sam u Italiji upoznao njekakoga dra [Branka] Sušića, koji je bio na Pavelićevom dvoru u nekom uredu, a prije toga kot.[arski] sudac u Iloku. To je sinovac ministra [Lovre] Sušića i prigodom preselenja iz Grotala u Afragolu iz vlaka je uteko.
Dalje sam upoznao u Rimini[ju] dra Devčića, koji je bio u Zagrebu kažu predsjednik vrhovnog suda, a bio je ustaški pukovnik. Za njega pričaju da je bio u Modeni zapovjednik logora i [nečitko]. Čovjek to je bio jako prljav, ali jako proždrljiv te radi svoje proždrljivosti najgore i najnečistije bi poslove obavljao samo da dobije makar kakovih otpadaka da natrpa svoj stomak. Iz Estervegena je pušten na slobodu. Dalje sam upoznao Valpotića bivšeg logornika u Zagrebu, koji je takav pokvarenjak, da je hranu krao i kruh, a od Spasoja Prca je ukrao 50 dolara koji su kod njega pronadjeni. I on je pušten od Engleza na slobodu. Iz gleda da Englezi ne trebaju poštene nego lopove i koljače.
U zatvoru u Estervegenu sam upoznao ove ljude koji su svi bili vatreni ustaše osim trojice a to su ovi Spasoje Prca, Milan Ilinić i njeki Oreb. Ustaše su bili ovi:
- Profesor Veršić,
- onda njeki Španjol, šef policije u [Slavonskom] Brodu,
- pak Kruno Batušić šef policije u Varaždinu,
- pak Pažur trgovac iz Krapine,
- pak njeki Fištrović željeznički činovnik i ustaški satnik,
- onda njeki Sekulić ustaški nadporučnik,
- onda inžinjer Glavina,
- onda njeki Škrbljin,
- pa njeki Dujšin, pa još njeki ustaški dužnosnik iz Krapine koji se zvao Mlakar. Znam da je uvijek pjevao u crkvi prilikom obdržavanja mise.
- Još je bio i njeki novinar Došen. Ovaj potonji je mene jednom zapitao što ja mislim o političkom položaju, našto sam mu ja odgovorio, da ja nisam sada političar, nego rob, ali da mu mogu reći da o Hrvatima ne mogu odlučivati oni ljudi koji su omastili svoje ruke bilo tudjim imetkom, bilo tudjim životom i krvlju.
Moram naglasiti da sam sa njima bio uvijek na ratnoj nozi, jer su oni mene nastojali uvijek da izazovu sa svojim ispadima. Tako kad bi ja bio u njihovoj blizini oni bi odmah razgovor okrenuli, kako je bolje imati kralja nego predsjednika, pa kako talijanska dinastija je puno uradila za narod, pa bi tako i naš na rod bio sretan da ima člana te vladalačke kuće i tako su razne gluposti izvaljivali, samo da mene izazovu, znajući da sam ja republikanac. Ali jednog dana kao da su poludili urlali su i pjevali i kreveljili se. Pridjem bliže da vidim tu menažeriju, a oni u sav glas meni povikaše, gotovo je, gotovo je. Ja zapitam što je gotovo, a oni mi rekoše: Tito je uhapšen. Rusi su ga uhapsili. Ja im na to odgovorim razumio bi to vaše veselja, da je izašla kakova široka amnestija, pa da se možemo slobodno kući u domovinu povratit, ali ovako vidi se da ste budale, jer sve kada bi to i bilo što vi kažete nebi se vi smjeli veseliti tome nego žalostiti, jer mi ne možemo se veseliti, da njetko u naše unutrašnje poslove pruža svoje ruke. U ostalom rekao sam im Vi ste naučili da se u Hrvatskoj miješaju Nijemci i Talijani, pak nije čudo da se i tome veselite. U tom pravcu sam sastavio i jednu pjesmicu u kojoj im kažem:
Uzalud no to Vam je veselje,
nisu nama ispunjene želje,
da se domu svojem povratimo
i da mirni život nastavimo.
Glede vodja H.S.S u emigraciji mogu reći da jure u ponor kao auto bez šofera. Barem tako se meni čini, koliko sam ja mogao u zatvoru da doznam, a to su još u domovini po čeli. Pogledajmo samo ovo: Dr. [Vladko] Maček skupa sa [Dragišom] Cvetkovićem pravi pakt sa Nijemcima. Malo dana iza toga pozivlje narod da ide u vojsku u rat protiv Nijemaca i da narod daje hranu, stoku i vozila vojsci, a da za to garantuje banovina Hrvatska. Kroz par da na opet pozivlje narod da iskreno podupire Hrvatsku vladu. Kad je došao u Pariz daje izjavu novinari ma, da je on vjerni podanik kralja Petra. U Americi se na skupštini Hrvata izjašnjava za Hrvatsku državu, a pri godom boravka kralja Petra u Americi sjedi skupa sa kraljem Petrom na banketu, kojeg su priredili Srbi monarhisti.
Dr. [Juraj] Krnjević sjedi u Londonu u vladi kralja Petra, a kad iz vlade ispade onda postaje veliki republikanac i udara po kralju Petru, te su mu svi krivi i desno i lijevo, samo je on napravom putu.
Na dra. [Ivana] Pernarase tuže, da kakvi je bio u domovini lakom za novcem da je takvi isto i vani, te da je u Rimu otvorio njeku gostionu što li. Za njega govore da je moćan kod Engleza i za koga on intervenira da ga puštaju Englezi na slobodu. Da li je tako neznam, ali se tako govori po zatvorima.
Dr. [Ante] Budimirović isto kažu da ima njeku menzu u Rimu, a gdje u kojem dijelu grada neznam, jer ja sam bio u Rimu samo u zatvoru, te Rima nisam zapravo niti vidio.
Napominjem da me od tih vodja nije ni jedan posjetio, premda su znali da sam ja tamo, a posjete su bile dozvoljene. Ali da sam im stavio u izgled napoleondore sigurno bi me posjećivali.
Iz ovih mojih navoda koje sam naveo ovdje mogu reći da od ovih spomenutih lica ni jedan ne misli da se vrati u domovinu osim Spasoja Prce, te svi rigaju otrov na svoja usta protiv današnjeg državnog uredjenja te nastoje svakog emigranta da pridobiju zato, da se nitko ne vraća u domovinu. Moram reći da im to i donekle uspijeva, te bi trebalo da naše vlasti nadju njeki zgodan način, da se takva propaganda trovanja spriječi i omogući ljudima nesmetani povratak kući u domovinu. Meni se čini da je taj otrov potekao od Engleza i Amerikanaca, jer sve mislim, dokaza nemam, ali je moje mišljenje da misle ovi Englezi i Amerikanci da naše ljude upotrijebe u svoje svrhe. To jedno, a drugo moguće da i Talijani imadu tu svoje prste, jer nije moguće da se naši ljudi mogu skrivati po Italiji po samostanima i drugim skloništima, a da to nebi talijanske vlasti znale. A treće moje je mišljenje neznam jeli opravdano, da naši politički vodje rade na tome da bi doveli ovamo Engleze i Amerikance, pa makar mi bili njihova kolonija. Za ovo nemam dokaza što sam naveo, ovo je moje mišljenje i daj bože da ovo ne stoji. Da sam bio na slobodi mjesto u zatvoru, sigurno bi više znao, a ovo sam pokupio samo od osoba koje su dolazile u zatvor i odlazile.
Ja napominjem da je u zatvor u Estervegenu dolazio pop [Andreas] Kordić iz Hamburga, donoseći i šiljajući hranu i odjeću što bi pokupio u emigraciji kao pomoć nama u zatvoru. Drugo mi nije poznato.
Dr. [Dragutin] Toth, Dr. [Stjepan] Hefer, Dr. [Josip] Torbar, Dr. [Josip] Reberski su čujem u Argentini u Buinosairesu [Buenos Aires]. Za njihovo djelovanje mi nije ništa poznato.
Dr. Žiga Šol navodno je u Gracu [Graz], a Dr. Grga Vuković je negdje u Njemačkoj. Za Janka Tortića sam čuo da je negdje u Francuskoj. Isto mi nije poznato njihovo djelovanje.
Zastupnik [Nikola] Hundrić je u Engleskoj i navodno da je tamo u Londonu predsjednik njekog Hrvatskog društva.
Dr. Ilija Jukić i Dr. [Branko] Pešelj su navodno u Ameriki sa Dr. Mačekom. Inžinjer Božo Vučković se nalazi negdje u Belgiji.
Nadodajem da svi oni koje sam naveo napred, koji su se dali u Englesku službu i koji su zlo postupali sa našim ljudima svrha im je bila ta da se dodvore englezima i da tako se očuvaju od izručenja, jer su previše krvavi iz domovine otišli. A u slučaju potrebe da posluže Englezima na štetu naše domovine.
Meni je poznato kako sam već naveo napred, da je dolazio u logore pop Marijanović u Italiji i izgleda, da je on pomagao njekima da bježe i da se kriju po njekim samostanima, a njeki opet u slobodnim logorima pod krivim imenima.
Već sam napred naveo rad vodja H.S.S. u emigraciji u koliko sam mogao da doznam u zatvoru te nebi imao više što da nadodam, jedino to da se sa njima ja ne slažem i neću da ih sljedim. U Amerikanskim logorima i zatvorima nisam bio te o njima malo što znam. Jedino sam čuo da njeki kardinal je poznat sa Dr. Mačekom i sa njim drži veze. Eto to sam imao da kažem.
Svršeno. 14. IX. 1948.
*
Moja nadopuna
U Grumo - Apolu smo prvo bili od Engleza pretrešeni, te su se neki tužili da su im Englezi tom prilikom oduzimali zlatninu, kao sate, prstenje, nalivpera, i druge stvari, koje su se njima svidile. Drugi dan je obavljen popis, registracija. Nakon nekoliko dana, smo bili pojedinačno saslušavani, to su nas pitali što je koji po zani manju i na kakvom je položaju tko bio. Kad smo došli u Santafaru, tu su samo pitali nekog Pažura, je li on bio zapovjednik nekog logora kojeg, pošto se on javio da je bio logornik u Krapini. I to su ga više puta pitali. Još su jednog starog seljaka ličanina, Devčića nekoliko puta ispitivali. Da li je on bio pukovnik. Nakon duljeg vremena su ga pustili na slobodu.
Ja sam čekao dugo hoće li mene saslušavati, ali nikada ništa, te sam odlučio da stvar sam pokrenem, te sam sastavio pismenu predstavku, te ju dao prevesti na engleski, u kojoj sam naveo sve tko sam i što sam, te na kakvom sam položaju bio i što sam radio, te sam tu predstavku predao engleskim vojnim vlastima. Prepis te predstavke i na engleskom i na hrvatskom jeziku nalazi se u mojoj tašni medju ostalim dokumentima.
Pišu:
Dr. sc. Vladimir GEIGER,
Hrvatski institut za povijest, Zagreb
& Dr. sc. Suzana LEČEK,
Hrvatski institut za povijest -
Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod
Politički zatvorenik, br. 255, studeni-prosinac 2013.
Poznato je, na smrt su osuđeni svi ministri Vlade Nezavisne Države Hrvatske ko ji su izručeni jugoslavenskim vlastima
- Mehmed Alajbegović,
- Mile Budak,
- Pavao Canki,
- Vladimir Košak,
- Osman Kulenović,
- Živan Kuveždić,
- Slavko Kvaternik,
- Julije Makanec,
- Nikola Mandić,
- Miroslav Navratil,
- Mirko Puk,
- Nikola Steinfl i
- Andrija Artuković, koji je umro u zatvoru),
- kao i jedini koji nije pokušao pobjeći u inozemstvo (Sava Besarović).
Komunistički obračun u poraću, i u Hrvatskoj, i Jugoslaviji, sa stvarnim i pretpostavljenim protivnicima bez razlike, institucionalan ili izvaninstitucionalan, bio je masovan i nemilosrdan. Protivnici ili pretpostavljeni protivnici jugoslavenske komunističke vlasti, bez obzira na nacionalnu/etničku pripadnost, uklanjani su po kratkom postupku ili nakon sudskih procesa, često montiranih. Neprijatelje ili pretpostavljene neprijatelje trebalo je ukloniti. Preširoko definirana, stvarna ili izmišljena, suradnja s okupatorom bila je izvanredan instrument za uklanjanje klasnih i ideoloških/političkih neprijatelja. Čini se da je to bio izuzetak čak i prema zemljama u kojima je sovjetska prisutnost izvan sudsku represiju i sudske odluke učinila znatno rigoroznijima nego na "Zapadu".
*
Živan Kuveždić zajedno je sa 16 članova Vlade Nezavisne Države Hrvatske napustio Zagreb 6. svibnja 1945., povlačeći se prema Austriji. Iduće tri godine proveo je u engleskim zarobljeničkim logorima i zatvori ma, prvo u Italiji, a posljednju godinu u Njemačkoj, od kuda je izručen jugoslavenskim vlastima 2. kolovoza 1948. Dopraćen je na ispitivanje u Beograd (4. kolovoza 1948.), a potom u Zagreb (17. kolovoza 1948.), gdje je saslušavan, optužen i suđen. Kuveždić je presudom Okružnog suda za grad Zagreb od 27. ožujka 1949. osuđen na smrt strijeljanjem, a Vrhovni sud Na rodne Republike Hrvatske je 30. travnja 1949. Odbio žalbu i potvrdio presudu.
Živan Kuveždić bio je optužen u ožujku 1949. i suđen u ožujku i travnju 1949. na Okružnom suda za grad Zagreb i Vrhovnom sudu NR Hrvatske, na temelju Zakona o krivičnom postupku iz 1948., Krivičnog zakonika iz 1947. i Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države iz 1946. zajedno sa Zvonimirom (Zvonkom) Kovačevićem, a zajedno su, nakon što su im žalbe na presudu i molbe za pomilovanje odbijene, i pogubljeni.
Nakon što je Vrhovni sud NR Hrvatske potvrdio presudu Okružnog suda za grad Zagreb Ž. Kuveždiću i Z. Kovačeviću na smrt strijeljanjem, o tome su Kuveždić i Kovačević, uz nazočnost sudca Okružnog suda za grad Zagreb Stjepana Premuša, obaviješteni 7. svibnja "u uzama UDB-e za Hrvatsku u Zagrebu", kada su na uvid dobili presudu Vrhovnog suda NR Hrvatske, te im je priopćeno "da sa da imadu pravo na molbu za pomilovanje koju su dužni podnijeti Prezidijumu FNRJ".
Nakon što je i Prezidijum Narodne Skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije u Beogradu 21. svibnja 1949. donio odluku: "Da se molbe za pomilovanje Kovačević Zvonimira i Kuveždić Živana, osudjenih na kaznu smrti strijeljanjem pravosnažnom presudom Okružnog suda za grad Zagreb u Zagrebu K. 60/49 od 27. ožujka 1949. godine – NE UVAŽE", odluka Prezidijuma Narodne Skupštine FNR Jugoslavije o odbijanju njihove molbe za pomilovanje priopćena je 26. svibnja 1949. Z. Kovačeviću i Ž. Kuveždiću, uz nazočnost sudca Okružnog suda za grad Zagreb Maria Rudana, u prostorijama UDB-e za Hrvatsku, gdje su sprovedeni iz zatvora te su obaviješteni "da će kazna streljanja biti izvršena", što su obojica "primila na znanje".
Na to je, istoga dana, Okružni sud za grad Zagreb naložio Odjelu unutarnjih poslova Odsjeku za izvršenje kazne Zagreb: "[...] izvolite iz vršiti kaznu smrti streljanjem nad osudjenim KOVAČEVIĆ ZVONKOM I KUVEDŽIĆ [KUVEŽDIĆ!] ŽIVANOM koji se nalaze u zatvoru UDB-e za Hrvatsku a o izvršenju izvolite obavijestiti ovaj sud."
Prema zapisniku Odjela unutrašnjih poslova pri gradskom izvršnom odboru Zagreb, III. odsjek, presuda strijeljanjem nad Živanom Kuveždićem i Zvonimirom Kovačevićem izvršena je, "prema čl. 18. do 24. Zakona o izvršenju kazni", dva dana kasnije, 28. svibnja 1949. u 5 sati na Mirogoju u Zagrebu.
Pišu:
Dr. sc. Vladimir GEIGER,
Hrvatski institut za povijest, Zagreb
&
Dr. sc. Suzana LEČEK,
Hrvatski institut za povijest -
Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod
Politički zatvorenik, br. 241, travanj 2012
Živan Kuveždić rođen je u Ilači u Srijemu, 4. studenoga 1887. Ovdje je završio pučku školu i kasnije živio kao srednje imućan seljak posjednik. Pred Prvi svjeski rat postaje članom Čiste stranke prava (frankovci), a nakon rata ulazi u Hrvatsku (pučku, republikansku) seljačku stranku. Energičan i dobar govorik, ubrzo postaje predsjednikom mjesne (Ilača) pa kotarske (Šid) organizacije HRSS i dolazi do položaja skupštinskog zastupnika, najvišeg što su ga u stranci mogli zau eti seljaci. Kuveždić je slovio za najagilnijeg stranačkog dužnosnika u Srijemu te za jednog od najsposobnijih seljaka – zastupnika HSS-a. Ustrojio je rad HSS-a, odnosno Seljačke demokratske koalicije, i njenih organizacija (Gospodarska sloga, HSZ, Seljačka sloga) u svom kotaru, a bio je prisutan i na stranačkim događanjima u Srijemu.
Zbog političke djelatnosti Kuveždić je osuđivan 1923. i 1924. Na oblasnim izborima 1927. izabran je za zastupnika šidskog kotara u skupštini Srijemske oblasti. Za narodnog zastupnika za izborni kotar Šid izabran je na oba skupštinska izbora nakon diktature, 1935. i 1938. Budući da je u to vrijeme HSS bojkotirao odlazak u Narodnu skupštinu u Beogradu, uveždićev se rad usmjerio na političko, gospodarsko i kulturno organiziranje članova i sim patizera HSS-a u tzv. hrvatski seljački pokret. Promicao je širenje mreže raznovrsnih HSS-ovih organizacija. Djelovao je u uvjetima jake političke represije, posebice nakon što je Srijem bio upravno odijeljen od hrvatske matice (Srijemska ob last 1927., Drinska banovina 1929., Dunavska banovina 1931.- 1939.).
U tom se razdoblju političko stanje u Srijemu radikaliziralo, što je vjerojatno bilo i razlogom Kuveždićeva priklanjanja režimu Nezavisne Države Hrvatske. U travnju 1941. je s delegacijom iz Srijema bio kod Poglavnika Ante Pavelića, te pridonio da članovi šidskog HSS-a daju izjavu lojalnosti novoj vlasti u svibnju 1941., a bio je i među organizatorima skupine od 126, uglavnom nižih dužnosnika i članova HSS-a koji su 10. kolovo za 1941. pristupili ustaškom pokretu.
U NDH Kuveždić je obnašao razne više dužnosti, imenovan je najprije kotarskim povjerenikom Zavoda za kolonizaciju, od srpnja 1941. do jeseni 1942., po tom je ušao u Hrvatski državni sabor i bio predsjednik odbora za narodno gospodarstvo i promet, te član političkog odbora od veljače do prosinca 1942. godine. Kuveždić je imenovan i predsjednikom Hrvatske seljačke gospodarske zajednice u Zagrebu, koju je dužnost obnašao od jeseni 1942. do proljeća 1944. Državni je ministar (bez resora) u Vladi NDH, od 11. listopada 1943. do kra ja rata.
Bez stvarnog utjecaja, Kuveždić je figurirao kao jedini seljak u vladi NDH i kao jedan od HSS-ovaca koje je ustaški režim iskoristio kako bi si dao legitimitet.
Nije bezrezervno podržavao režim, pa je kao član Sabora i kao predsjednik odbora za gospodarstvo došao u sukob oko nadležnosti s vladom. Iz dokumenata je razvidno i da je po tajno održavao mrežu HSS-a u šidskom kotaru, da je pokušavao stabilizirati odnose sa srpskim stanovništvom, te da je brojnim intervencijama reagirao na ustaški i njemački teror u Srijemu. Pot kraj rata je sa Stjepanom Heferom pokušao uspostavi i vezu s partizanima, ali bez uspjeha. Kuveždić je zajedno sa 16 članova vlade NDH na pustio Zagreb 6. svibnja 1945., povlačeći se prema Austriji.
Iduće tri godine proveo je u britanskim zarobljeničkim logorima i zatvorima, prvo u Italiji, a posljednju godinu u Njemačkoj, od kuda je izručen jugoslavenskim vlastima 2. kolovoza 1948. Dopraćen je na ispitivanje u Beograd 4. kolovoza 1948., a potom u Zagreb 17. kolovoza 1948. Presudom Okružnog suda za grad Zagreb od 27. ožujka 1949. Kuveždić je osuđen na smrt strijeljanjem. Vrhovni sud NR Hrvatske odbio je 30. travnja 1949. žalbu i potvrdio presudu. Ne zna se dan izvršenja smrtne presude.
*
U Hrvatskome državnom arhivu u Zagrebu, u fondu Službe državne sigurnosti Republičkog Sekretarijata unutarnjih poslova SR Hrvatske (010.8, 013.1) nalazi se opsežan istražni materijal o Živanu Kuveždiću.
Pozornosti je vrijedan Kuveždićev iskaz naslovljen: "Moj boravak u logorima i zatvorima", pisan strojno, na tri i pol stranice bez proreda i s nadnevkom 14. rujna 1948. U drugom, opsežnijem iskazu naslovljenom: "Moj opis i moja izjava", Kuveždić iznosi niz navoda i podataka o svom boravku u logorima i zatvorima u Italiji i Njemačkoj. Ovaj iskaz također je strojno pisan, ima jedanaest stranica bez proreda, nema nadnevka, ali sadržajno je jasno da prethodi iskazu "Moj boravak u logorima i zatvorima". Treći zanimljiv dokument je iskaz naslovljen: "Moja nadopuna". Strojno je pisanna dvije i pol stranice bez proreda, također nema nadnevka, a sadržajno je dodatak iskazu "Moj boravak u logorima i zatvorima". Iskaze je na svakoj stranici potpisom ovjerovio osobno Živan Kuveždić.
Kuveždićev iskaz o boravcima u engleskim zarobljeničkim logorima i zatvorima u južnoj Italiji i sjevernoj Njemačkoj, u kojima se nalazio od svibnja 1945. do kolovoza 1948., pozornosti je vrijedan iz nekoliko razloga. Osim što prikazuje svoj položaj i sudbinu u vrijeme izbjeglištva, odnosno zarobljeništva, nakon napuštanja Hrvatske u neposrednom poraću, Kuveždić spominje i donosi svoje viđenje niza osoba, s kojima je boravio u logorima i zatvorima, koje je susretao i upoznavao, te kratko izvješćuje o njihovim sudbinama. Među njima su i pojedinci koji su se isticali u NDH, a i kasnije u iz bjeglištvu. Ujedno, Kuveždićev iskaz je i ogledni primjer toga što su i koliko, točno ili netočno, o sudbinama istaknutijih ili, pak, manje istaknutih osoba izbjeglih iz NDH, mogli znati oni koji su se nalazili u logorima i zatvorima u Italiji i Njemačkoj. Uočljiva je i Kuveždićeva netrpeljivost prema ustašama, ali i kritičan od os prema Englezima, te češće spominjanje uloge Katoličke crkve u pomaganju izbjeglicama.
Stoga je to ujedno i dokument o istražnom sustavu pred kojim je davan iskaz. Naime, iskaz Upravi državne bezbjednosti za NR Hrvatsku sadrži i nešto od toga što se od Kuveždića očekivalo da kaže. Razumljiv je Kuveždićev ton iskaza, jer je davan nedugo nakon izručenja Jugoslaviji, u vrijeme kad se očito nadao pozitivnom razrješenju svoje sudbine. Time se u velikoj mjeri može objasniti i mnoštvo neprovjerlji ih podataka koje on navodi, nastojeći se pred jugoslavenskim vlastima prikazati u prihvatljivu svjetlu i na način da ocrnjuje druge osobe. To što Kuveždić nije bio svjestan položaja u kojemu se našao, svjedoči i o nerazumijevanju i nespremnosti suvremenika na radikalizam kojim se komunizam obračunavao s neprijateljem. Navodi i podatci koje Kuveždić u iskazu iznosi ipak mogu biti zanimljivi i vrijedni za bolje poznavanje poslijeratnih zarobljeničkih logora i zatvora u Italiji i Njemačkoj, u kojima su boravili Hrvati i drugi izbjegli iz NDH, te neizravno, i za poznavanje sustava koji se stvarao u poratnoj Hrvatskoj/Jugoslaviji.
Kuveždićeve iskaze
- "Moj opis i moja izjava" [izvadak],
- "Moj boravak u logorima i zatvorima" i
- "Moja nadopuna"
u prilogu donosimo u izvornom obliku.
Moj opis i moja izjava.
[...] Rat se približava kraju, a time i kraj NDH. Vlada održaje sjednicu i donosi zaključak, da se ima napustiti zemlju. Ja sam bio protiv toga, ali to ništa ne smeta, velikavećina je zato. Ja sam govorio da mi moramo poneti odgovornost za svoj rad, ali uzalud mora se ići i slijedeći dan se daju diplomatske putnice za polazak. U oči polaska na večernjoj sjednici predsjednik vlade [Nikola Mandić] dijeli svakom ministru 2000 švicarskih franaka /slovom dvije hiljade/ i stotinu napoleondora. [...] Svanula je nedjelja 6. svibnja [1945.] dan odlaska. [...] Poslije podne oko 5 sati krenuo sam na put i stigao na konak u Rogaš u Slatinu. Tu smo prenoćili i u jutro smo krenuli preko Celja u Maribor i pred večer sam stigao u Celovec [Klagenfurt]. Tu smo prenoćili mislim dvije noći i tu su nas primili Englezi i otpravili u Krupendorf [Krumpendorf] i tu smo bili 14 dana, a onda su nas Englezi ukrcali u vlak teretni i odud preko Filaka [Villach] nas od vezli u Italiju.
Putovanje je kroz Italiju trajalo oko 14 dana, jer su pruge bile izrušene, te smo izmjenično putovali čas željeznicom, čas kamionima i tako stigli u Bari, a odavde su nas od vezli u Grumo Apolo [Grumo Appula] gdje smo ostali mjesec dana u žici. Tu nam je bio prvi popis i tu sam vidio kako njeka gospoda stide se svojeg imena i uzimlju kriva imena. Nakon mjesec dana su nas njekoliko iz dvojili i odveli u Santafaru [Santa Para] kod Barija u zatvor, prvo u ćelije, a onda u jednu baraku, koja je takodjer zatvor u žici, ali je malo bilo prostora i za šetnju. Tud smo bili skoro 6 mjeseci, kad nas 15. prosinca [1945.] odvezoše u veliki kažnjenički logor u Grotalju [Grotaglie].
Ovdje sam predao moje napoleondore popu Marijanoviću u prisutnosti Cvijetka Štakona [Cvjetko Štahan], da ih pohrani u Rimu u zavodu sv. Jeronima, da tako tamo čekaju, dok se uspostavi čije je to blago, jeli državno ili predsjednika vlade. Trošitih nisam htjeo misleći možda da će jednom tražiti račun zato. A ovako sam ih spasio od Engleza. Od popa [Zvonimira] Živičnjaka sam čuo da je Marjanović zaista tamo ih predao na čuvanje. I tako mi je savjest i u ovom pogledu čista. Iz Afragole sam prebačen u Rimini opet u žicu pod šatorom. I tud sam bio njekih 6-7 mjeseci. I tu su me Englezi ispitivali i saslušavali i kad su mi pogledali dokumente izjavio je jedan stariji da sam pošten čovjek i da sam pošteno radio. Ako se nevaram mislim da se taj gospodin Englez zvao Klisold [Clisold]. Ovdje u Rimini[ju] sam opet pokrenuo pitanje moje potvrde na franke. Njekoliko puta sam odbijen, ali je u jednoj kancelariji bio jedan Hrvat, Klaić i on je naša o duplikat potvrde i jednostvno uzeo i meni donio, a Englezi su sebi drugu napravili i ovjerovili je. I ta potvrda se nalazi u mojoj lisnici u mojoj tašni.
Napominjem da mi je došao iz Ferma u Rimini jedan čovjek i rekao mi da se spremim i da uskoro bežim, jer da ću biti izručen. Ja sam mu rekao da neću bežati pa neka budem i izručen. Ja se za moj rad nebojim, a ako moram patiti što sam dobro radio, e pa neka bude i tako. Točno neznam toga imena. Njekako se zove Gaja ili Djaja [Džaja] ili Gadja [Gadža]. Nakon nekoliko dana sam dobio iz kancelarije propusnicu da mogu od podne do 5 sati ići u šetnju. Iz gleda mi da mi je ovo dano da mogu uteć, ali ja sam to iskoristio vrijeme fotografirao se i opet vratio natrag u zatvor. Bog zna da njetko to nije mislio mož da na moje napoleondore i time mislio da me izvuće napolje, pak da me onda opljačka. Ista propusnica se takodjer nalazi u mojoj tašni. Iz Rimina [Rimini] sam otjeran u Rim u ćeliju i tamo sam bio preko tri mjeseca, a iz Rima sam otjeran u Njemačku sjevernu u zatvor u Estervegen [Esterwegen], gdje sam bio preko godinu dana. Ovdje su bili nas jedno 80 Hrvata. Tu su bili i preslušavani i njeki su na rate otpuštani. Mene nisu preslušavali. Meni su samo rekli, da sam pošteno radio.
Jedno mjesec da na prije nego ću otići iz Estervegena u Verl [Werl], došao je engleski parlamentarac gosp. Štokes [Stokes] k nama u zatvor i pitao nas imamo li kakovih želja, ako imamo možemo se na njega obratiti i na engleski parlament i on će nam izaći u susret. Svi su pravili predstavke, pak sam napravio i ja izjavu i poslao u London. Prepis te izjave nalazi se takodjer u mojoj taški medju ostalim dokumentima. Medjutim poslije mjesec dana sam odveden u Verl u ćeliju i bio tamo valjda 3 nedjelje, a odavde sproveden u Beograd isto u ćeliju, gdje sam bio valjda 13 dana, a iz Beograda sam sproveden u Zagreb. Ovamo stigao 17. kolovoza [1948.] takodjer u ćeliju, gdje se i sada nalazim. [...]
Još nješto, iz dosade u dugom zatvoru počeo sam sakupljati narodne pjesme, a priličan sam broj i sam sastavio, koje ali treba još temeljito popravi ti, ali ipak se vidi iz tih sastavaka, vidi se čežnja za povratkom u domovinu. Iz njekih izbija moj hrvatski osjećaj, a iz njekih se vidi kako šibam ustaše radi njihovog rada u domovini i u emigraciji. Ima još šaljivih i zagonetnih. Sve se te pjesme nalaze u mojoj tašni osim onih koje su mi nestale u Rimini[ju] prigodom pretresa mojih stvari i molim da mi se uz ostale moje stvari sačuvaju i ove pjesme, da ih mogu potpuno dotjerati. [...]
*
Moj boravak u logorima i zatvorima.
Kada sam otišao u tudjinu iz domovine imao sam vrlo mali broj ljudi sa kojima sam bio poznat, tek sam njeke upoznao u zatvoru i logorima.
Od poznatih sam imao Kamila Krvarića, ravnatelja Hrvatskog lista iz Osijeka, te Matu Kovačić novinara takodjer iz Osijeka i Cvijetka Štakana iz Zagreba. Za njima sam došao u Grumo Apolo logor i tu smo bili mjesec dana, nakon toga smo bili odvedeni u zatvor u Santa Paru [Santa Para] sa još njekih 19-20 ljudi meni nepoznati. U zatvoru sam saznao za njeke kako se zovu i što su bili u domovini. Tako sam upoznao njekog [Rikarda] Pažura, koji da je bio u Krapini logornik. Isti je mene bolesnog posluživao. Onda sam upoznao njekog [Vjekoslava] Pavera koji je bio navodno u ministarstvu unutrašnjih poslova, njeki referent. Taj isti Paver je dobivao neznam kako ustaški list Velebit i čitao ljudima. Poslje Velebita dolazila je Kroacija [Croatia] . Dalje sam upoznao njekog Markovića koji je bio mislim u Sisku kotarski predstojnik za vrijeme NDH, a za vrijeme stare Jugoslavije na Sušaku šef policije. To je čovjek naprasite ćudi, ali izgleda da nije ustaša.
Dalje sam upoznao dra. Matu Horvata predsjednika sudbenog stola u Osijeku. Onda sam upoznao dra. Loknera koji je bolestan a bio je u državnom vijeću u Hrvatskoj. Dalje sam upoznao dra. [Ivu] Korskogustaškog satnika u Osijeku koji je bio član njekog suda vojničkog ili prijekog suda. On da sam upoznao njekog profesora Majcena, koji je bio u logoru u Sisku, kako čujem strah i trepet zatvorenicima. Isto sam upoznao njekog Šrolera [Šraler], koji je bio u Sarajevu a kasnije u Novoj Gradišci policijski činovnik. Ovo je mladić kojih 25 godina a jako naprasite naravi.
Sva trojica ova gore navedena su kašnje bili u engleskoj službi, po uredima i jako se brutalno ponašali nas pram naših ljudi osobito ova dvojica posljednjih. Dr. Korski je putem pobjegao i navodno da se u Rimu oženio. Šroler je iz Rimina [Rimini] pušten u slobodni logor u Fermo i čujem po njekim pripovjedanjima da se tamo oženio iako ima u Novoj Gradiški ženu i dijete. Majcen je opet iz zatvora u Estervegenu pušten na slobodu.
Dalje su bili samnom u zatvoru u Santa Pari njeki [Eugen] Vanderveld (Wanderwerth) [Van der Werth] apotekar iz Kostajnice, koji je Riminama [Rimini] bolnici primio da vodi apoteku bolničku, pa njeki Šarić kotarski nadoficijal u Velikoj Gorici, koji je tamo bio ustaški tabornik, pa njeki Lukac trgovac iz sela Rokovci-Andrijaševci kod Vinkovci, pa profesor [Marko] Veršić, ko ji je bio njeki referent u ministarstvu prosvjete u Zagrebu, pa grado načelnik grada Vinkovci [Franjo] Dučmelić, te neki seljak ličanin povratnik ustaški i nadporučnik ustaški Mato Devčić. Još sam upoznao u ovom zatvoru i njekog Štajnkla koji je čujem bio ustaški pukovnik na riječnoj plovidbi u Zemunu i ko ji se u zatvoru pravio kao da će oslijepiti. Taj isti Štajnkli Božo jednog dana bude pušten na slobodu, kažu posredovanjem njeke ženske kod Engleza i otišao je u slobodni logor u Banjoli [Bagnoli], gdje se stavio na čelo organizacije H.S.S. Na njega se odnosi jedna moja pjesma kao zagonetka u kojoj ga ne imenujem ali ga na zivljem novom zvijezdom na seljačkom nebu.
Kad sam doša o u logor Grotalju tud sam našao njeke časnike, koji su bili ali odijeljeni od nas. Tu je bio neki funkcioner u glavnom ustaškom stanu u Zagrebu, pak onaj na zlu glasu [Roko] Faget iz Siska a i još njeki drugi kojima neznam imena.
U ovom logoru su došli do potpunog i pravog izražaja Majcen, Šraler i dr. Korski. Dali se potpuno u englesku službu i naše ljude stavljali na muke pretresajući svaki čas stvari nebi li što god za sebe ušićarili. Tako su nam jednoga dana sa Englezima oduzeli kapute i neznam jeli istina ali se govorilo da su to odnijeli u grad i prodali i navodno sa pokvarenim ženskima cijelu noć se zabavljali.
Kad smo došli u Afragolu tu su se ovi tipovi odmah dodvorili Englezima i preuzeli upravu u svoje ruke, te sa njekim ustaškim nadporučnikom Severom provodili nečuveni teror nad svima koji se nisu sa njima slagali. Dr. Korski je ušao u kancelariju, Sever se postavio za zapovjednika logora, Majcen preuzeo skladište hrane a Šraler zapovjedništvo nad zatvorom i teško onome ako bi se tko zamjeri o ovoj četvorki. U logoru je bio jedan invalid bez noge i oka Božo Kartelo i takog je čov jeka Sever zlostavljao i tukao.
Kad smo došli u Rimini opet se je Majcen i Šraler dali u englesku službu, ali ovdje već nisu tako mogli da rajtaju, jer je nad Hrvatima bio zapovjednik pukovnik domobranski [Josip] Aleksić koji je pazio da se sa ljudima dobro postupa.
Kad smo doš li u Njemačku u Estervegen opet se je Majcen dodvorio i švabama i englezima te se uvukao u robno skladište i opet naše ljude denuncirao.
Sve ove gore navedene logore osim Estervegena obilazio je pop Marjanović i govorilo se je da je omogućavao bijeg ljudima naročito prigodom preselenja iz jednog logora u drugi. Ljudi bi izlazili iz vlakova, a on navodno da je išao za njima autom i kupio ih kao kruške. Ovi bi bjegunci onda bili smješteni u razne samostane a njeki izravno u slobodne logore Fermo, Banjoli i druge. Njeki su kako sam čuo primali hranu iz logora a stanovali bi vani. Ovo sigurno nije moglo biti bez znanja Engleza.
Za dra. [Krunoslava] Draganovića se govorilo da on stoji iza svega toga.
Čudno je malo da su Englezi znali sa njeke ubojice i koljače, a puštali bi ih na slobodu. Tako je bio u Rimu u zatvoru, njeki Primorac prezimenom, za kojega se govori da je sav krvav, ali je uzeo sebi ime Kranjić. I na saslušanju pred Englezom, njemu dotični Englez kaže, da se on ne zove Kranjić nego Primorac i iznosi mu pred oči sva njegova nedjela i kroz dva dana bude pušten na slobodu. Isto tako slučaj je bio i sa njekim Dujom Krpanom, koji je bio valjda najveći zločinac u okolici Petrinje, naročito da se je proslavio u onom pokolju u Glini. I njemu Englez na preslušanju dokaže da je krivo ime uzeo i sva zločinstva mu nabroji koja je počinio, a na kraju kroz par dana bude pušten na slobodu, a takovih je slučajeva bilo mnogo.
Još nješto: Kad je [Dušan] Žanko sa svojim drugovima, njih 10 uteko iz zatvora nisu se Englezi ništa ljutili, nego kad su nas u jutro prebrojali jedan se smije i pita mene preko tumača zašto i ja nisam uteko. Ja sam mu odgovorio da oni mene tjera ju, ja nebi bježao, nego neka mi daju isprave kao slobodnom onda idem. On se na ovo opet smijao i zakretao glavom. Kad vidimo da ovakve dokazane koljače Englezi puštaju na slobodu, onda si čovjek pomisli da je tu morala para da odluči. Drugojačije se to ne može razumjeti. Ili možda misle Englezi da te zločince upotrijebe u svoje svrhe.
Još sam u Italiji upoznao njekakoga dra [Branka] Sušića, koji je bio na Pavelićevom dvoru u nekom uredu, a prije toga kot.[arski] sudac u Iloku. To je sinovac ministra [Lovre] Sušića i prigodom preselenja iz Grotala u Afragolu iz vlaka je uteko.
Dalje sam upoznao u Rimini[ju] dra Devčića, koji je bio u Zagrebu kažu predsjednik vrhovnog suda, a bio je ustaški pukovnik. Za njega pričaju da je bio u Modeni zapovjednik logora i [nečitko]. Čovjek to je bio jako prljav, ali jako proždrljiv te radi svoje proždrljivosti najgore i najnečistije bi poslove obavljao samo da dobije makar kakovih otpadaka da natrpa svoj stomak. Iz Estervegena je pušten na slobodu. Dalje sam upoznao Valpotića bivšeg logornika u Zagrebu, koji je takav pokvarenjak, da je hranu krao i kruh, a od Spasoja Prca je ukrao 50 dolara koji su kod njega pronadjeni. I on je pušten od Engleza na slobodu. Iz gleda da Englezi ne trebaju poštene nego lopove i koljače.
U zatvoru u Estervegenu sam upoznao ove ljude koji su svi bili vatreni ustaše osim trojice a to su ovi Spasoje Prca, Milan Ilinić i njeki Oreb. Ustaše su bili ovi:
- Profesor Veršić,
- onda njeki Španjol, šef policije u [Slavonskom] Brodu,
- pak Kruno Batušić šef policije u Varaždinu,
- pak Pažur trgovac iz Krapine,
- pak njeki Fištrović željeznički činovnik i ustaški satnik,
- onda njeki Sekulić ustaški nadporučnik,
- onda inžinjer Glavina,
- onda njeki Škrbljin,
- pa njeki Dujšin, pa još njeki ustaški dužnosnik iz Krapine koji se zvao Mlakar. Znam da je uvijek pjevao u crkvi prilikom obdržavanja mise.
- Još je bio i njeki novinar Došen. Ovaj potonji je mene jednom zapitao što ja mislim o političkom položaju, našto sam mu ja odgovorio, da ja nisam sada političar, nego rob, ali da mu mogu reći da o Hrvatima ne mogu odlučivati oni ljudi koji su omastili svoje ruke bilo tudjim imetkom, bilo tudjim životom i krvlju.
Moram naglasiti da sam sa njima bio uvijek na ratnoj nozi, jer su oni mene nastojali uvijek da izazovu sa svojim ispadima. Tako kad bi ja bio u njihovoj blizini oni bi odmah razgovor okrenuli, kako je bolje imati kralja nego predsjednika, pa kako talijanska dinastija je puno uradila za narod, pa bi tako i naš na rod bio sretan da ima člana te vladalačke kuće i tako su razne gluposti izvaljivali, samo da mene izazovu, znajući da sam ja republikanac. Ali jednog dana kao da su poludili urlali su i pjevali i kreveljili se. Pridjem bliže da vidim tu menažeriju, a oni u sav glas meni povikaše, gotovo je, gotovo je. Ja zapitam što je gotovo, a oni mi rekoše: Tito je uhapšen. Rusi su ga uhapsili. Ja im na to odgovorim razumio bi to vaše veselja, da je izašla kakova široka amnestija, pa da se možemo slobodno kući u domovinu povratit, ali ovako vidi se da ste budale, jer sve kada bi to i bilo što vi kažete nebi se vi smjeli veseliti tome nego žalostiti, jer mi ne možemo se veseliti, da njetko u naše unutrašnje poslove pruža svoje ruke. U ostalom rekao sam im Vi ste naučili da se u Hrvatskoj miješaju Nijemci i Talijani, pak nije čudo da se i tome veselite. U tom pravcu sam sastavio i jednu pjesmicu u kojoj im kažem:
Uzalud no to Vam je veselje,
nisu nama ispunjene želje,
da se domu svojem povratimo
i da mirni život nastavimo.
Glede vodja H.S.S u emigraciji mogu reći da jure u ponor kao auto bez šofera. Barem tako se meni čini, koliko sam ja mogao u zatvoru da doznam, a to su još u domovini po čeli. Pogledajmo samo ovo: Dr. [Vladko] Maček skupa sa [Dragišom] Cvetkovićem pravi pakt sa Nijemcima. Malo dana iza toga pozivlje narod da ide u vojsku u rat protiv Nijemaca i da narod daje hranu, stoku i vozila vojsci, a da za to garantuje banovina Hrvatska. Kroz par da na opet pozivlje narod da iskreno podupire Hrvatsku vladu. Kad je došao u Pariz daje izjavu novinari ma, da je on vjerni podanik kralja Petra. U Americi se na skupštini Hrvata izjašnjava za Hrvatsku državu, a pri godom boravka kralja Petra u Americi sjedi skupa sa kraljem Petrom na banketu, kojeg su priredili Srbi monarhisti.
Dr. [Juraj] Krnjević sjedi u Londonu u vladi kralja Petra, a kad iz vlade ispade onda postaje veliki republikanac i udara po kralju Petru, te su mu svi krivi i desno i lijevo, samo je on napravom putu.
Na dra. [Ivana] Pernarase tuže, da kakvi je bio u domovini lakom za novcem da je takvi isto i vani, te da je u Rimu otvorio njeku gostionu što li. Za njega govore da je moćan kod Engleza i za koga on intervenira da ga puštaju Englezi na slobodu. Da li je tako neznam, ali se tako govori po zatvorima.
Dr. [Ante] Budimirović isto kažu da ima njeku menzu u Rimu, a gdje u kojem dijelu grada neznam, jer ja sam bio u Rimu samo u zatvoru, te Rima nisam zapravo niti vidio.
Napominjem da me od tih vodja nije ni jedan posjetio, premda su znali da sam ja tamo, a posjete su bile dozvoljene. Ali da sam im stavio u izgled napoleondore sigurno bi me posjećivali.
Iz ovih mojih navoda koje sam naveo ovdje mogu reći da od ovih spomenutih lica ni jedan ne misli da se vrati u domovinu osim Spasoja Prce, te svi rigaju otrov na svoja usta protiv današnjeg državnog uredjenja te nastoje svakog emigranta da pridobiju zato, da se nitko ne vraća u domovinu. Moram reći da im to i donekle uspijeva, te bi trebalo da naše vlasti nadju njeki zgodan način, da se takva propaganda trovanja spriječi i omogući ljudima nesmetani povratak kući u domovinu. Meni se čini da je taj otrov potekao od Engleza i Amerikanaca, jer sve mislim, dokaza nemam, ali je moje mišljenje da misle ovi Englezi i Amerikanci da naše ljude upotrijebe u svoje svrhe. To jedno, a drugo moguće da i Talijani imadu tu svoje prste, jer nije moguće da se naši ljudi mogu skrivati po Italiji po samostanima i drugim skloništima, a da to nebi talijanske vlasti znale. A treće moje je mišljenje neznam jeli opravdano, da naši politički vodje rade na tome da bi doveli ovamo Engleze i Amerikance, pa makar mi bili njihova kolonija. Za ovo nemam dokaza što sam naveo, ovo je moje mišljenje i daj bože da ovo ne stoji. Da sam bio na slobodi mjesto u zatvoru, sigurno bi više znao, a ovo sam pokupio samo od osoba koje su dolazile u zatvor i odlazile.
Ja napominjem da je u zatvor u Estervegenu dolazio pop [Andreas] Kordić iz Hamburga, donoseći i šiljajući hranu i odjeću što bi pokupio u emigraciji kao pomoć nama u zatvoru. Drugo mi nije poznato.
Dr. [Dragutin] Toth, Dr. [Stjepan] Hefer, Dr. [Josip] Torbar, Dr. [Josip] Reberski su čujem u Argentini u Buinosairesu [Buenos Aires]. Za njihovo djelovanje mi nije ništa poznato.
Dr. Žiga Šol navodno je u Gracu [Graz], a Dr. Grga Vuković je negdje u Njemačkoj. Za Janka Tortića sam čuo da je negdje u Francuskoj. Isto mi nije poznato njihovo djelovanje.
Zastupnik [Nikola] Hundrić je u Engleskoj i navodno da je tamo u Londonu predsjednik njekog Hrvatskog društva.
Dr. Ilija Jukić i Dr. [Branko] Pešelj su navodno u Ameriki sa Dr. Mačekom. Inžinjer Božo Vučković se nalazi negdje u Belgiji.
Nadodajem da svi oni koje sam naveo napred, koji su se dali u Englesku službu i koji su zlo postupali sa našim ljudima svrha im je bila ta da se dodvore englezima i da tako se očuvaju od izručenja, jer su previše krvavi iz domovine otišli. A u slučaju potrebe da posluže Englezima na štetu naše domovine.
Meni je poznato kako sam već naveo napred, da je dolazio u logore pop Marijanović u Italiji i izgleda, da je on pomagao njekima da bježe i da se kriju po njekim samostanima, a njeki opet u slobodnim logorima pod krivim imenima.
Već sam napred naveo rad vodja H.S.S. u emigraciji u koliko sam mogao da doznam u zatvoru te nebi imao više što da nadodam, jedino to da se sa njima ja ne slažem i neću da ih sljedim. U Amerikanskim logorima i zatvorima nisam bio te o njima malo što znam. Jedino sam čuo da njeki kardinal je poznat sa Dr. Mačekom i sa njim drži veze. Eto to sam imao da kažem.
Svršeno. 14. IX. 1948.
*
Moja nadopuna
U Grumo - Apolu smo prvo bili od Engleza pretrešeni, te su se neki tužili da su im Englezi tom prilikom oduzimali zlatninu, kao sate, prstenje, nalivpera, i druge stvari, koje su se njima svidile. Drugi dan je obavljen popis, registracija. Nakon nekoliko dana, smo bili pojedinačno saslušavani, to su nas pitali što je koji po zani manju i na kakvom je položaju tko bio. Kad smo došli u Santafaru, tu su samo pitali nekog Pažura, je li on bio zapovjednik nekog logora kojeg, pošto se on javio da je bio logornik u Krapini. I to su ga više puta pitali. Još su jednog starog seljaka ličanina, Devčića nekoliko puta ispitivali. Da li je on bio pukovnik. Nakon duljeg vremena su ga pustili na slobodu.
Ja sam čekao dugo hoće li mene saslušavati, ali nikada ništa, te sam odlučio da stvar sam pokrenem, te sam sastavio pismenu predstavku, te ju dao prevesti na engleski, u kojoj sam naveo sve tko sam i što sam, te na kakvom sam položaju bio i što sam radio, te sam tu predstavku predao engleskim vojnim vlastima. Prepis te predstavke i na engleskom i na hrvatskom jeziku nalazi se u mojoj tašni medju ostalim dokumentima.
U Grotalju na saslušanju su me pitali preko tumača, tko sam i na kakvom sam položaju bio i tu sam im sve točno od govorio. Dalje su me pita i za pojedine naše ljude, koji su bili u logoru. Ja ukoliko sam znao i poznavao sve sam rekao. Još su me pitali kakovim se zakonima u Hrvatskoj vladalo, da li francuskim ili njemačkim. Ja sam im odgovorio da ja ne poznajem niti francuske niti njemačke zakone, ali znam da postoje neki hrvatski i jugoslavenski zakoni.
U Rimini[ju] prvo me je saslušavao jedan mladji Englez, koji me je vrlo malo ispitivao, te mi je rekao ovo na početku. Ja govorim srpski samo polako. Ja sam mu pokazao svoje dokumente i on je sve razgledao i na koncu mi je rekao to je sve u redu i dobro. Prije nego smo se rastali još mi je rekao ovo: Kroz par dana će doći jedan gospodin ovamo koji želi da Vas vidi i da sa Vama govori, a Vi budite tako dobar pa ponesite sa Vama sve ove Vaše papire.
Kroz jedno 12 dana zbilja sam ja ponovno pozvan i Dr. Devčić i poneo sam opet ove moje dokumente. Kada sam došao pred dotičnog gospodina, on smješeći meni reče, vi ste Kuvedžić [Kuveždić] stari HSS-ovac, a ja mu potvrdim. Na to mi on ponudi cigaretu, a ja mu zahvalio, jer nisam pušač. Sad me je počeo ispitivati [nečitko] pitanja i meni se činilo da je njemu neugodno da započne razgovor radi koga me je pozvao, te sam već ja htio da za počnem, kad on me zapita, vi ste bili ministrom. Ja potvrdim jest i to bez mojeg znanja i priznanja. On me zapita, kakvi sam imao resor, a ja mu odgovorim nikakvi, ja sam bez resora bio. Zapitao me je dalje, pa kako to da vas nisu pitali. Ja sam mu odgovorio, e tako je to bilo u diktaturi. Izda se nalog i mora se pokoriti. Na to me je pitao što sam ja radio kao ministar. Na to sam mu ja ponudio svoje dokumente iz kojih će viditi moj rad. On je primio i svaki papirić pomno pregledao. To je trajalo sigurno sat i pol. Kad je dovršio onda me je pogledao kimajući glavom govoreći nasmiješeno, vi ste zbilja dobar i pošten čovjek, vi ste dobro i pošteno radili. Još me je zamolio da mu dadem onu predstavku na engleskom jeziku koju sam ja upravio engleskim vojnim vlastima iz Santafara, da ju prepiše i ja sam mu dao, i nakon nekoliko dana sam je dobio natrag. Kad sam otišao od njega, on je tada pozvao nekog Pika, koji je bio mislim neki oružnički časnik u NDH i sa njime razgovarao. Kasnije sam pitao tog Piku, što je govorio sa Englezom, a on mi je odgovorio, da je njega Pika, pitao Englez, što on misli o meni, da li bi ja bio progonjen u Jugoslaviji, ako bi se povratili u Jugoslaviju. Na to mu je Pik navodno odgovorio da se mene ne bi moglo progoniti, jer ja ni sam nikomu nikakva zla pravio, nego što sam činio svuda sam i svakomu dobro činio.
Nakon toga je saslušan Dr. Devčić. Njegovo preslušanje nije trajalo niti četvrt sata. Pitao sam ga šta je njega ispitivao, a on mi nije htio ništa kazati. Više nisam preslušavan niti [nečitko] niti u Estervegenu, dok su drugi svi preslušavani. Ja kad bi zapitao zašto se mene ne preslušava, dobio bi odgovor: Vaša je stvar u redu, vi ste pošteno radili.
[...] •
Dr. sc. Vladimir GEIGER,
Hrvatski institut za povijest, Zagreb
& Dr. sc. Suzana LEČEK,
Hrvatski institut za povijest -
Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod
Politički zatvorenik, br. 255, studeni-prosinac 2013.
Poznato je, na smrt su osuđeni svi ministri Vlade Nezavisne Države Hrvatske ko ji su izručeni jugoslavenskim vlastima
- Mehmed Alajbegović,
- Mile Budak,
- Pavao Canki,
- Vladimir Košak,
- Osman Kulenović,
- Živan Kuveždić,
- Slavko Kvaternik,
- Julije Makanec,
- Nikola Mandić,
- Miroslav Navratil,
- Mirko Puk,
- Nikola Steinfl i
- Andrija Artuković, koji je umro u zatvoru),
- kao i jedini koji nije pokušao pobjeći u inozemstvo (Sava Besarović).
Komunistički obračun u poraću, i u Hrvatskoj, i Jugoslaviji, sa stvarnim i pretpostavljenim protivnicima bez razlike, institucionalan ili izvaninstitucionalan, bio je masovan i nemilosrdan. Protivnici ili pretpostavljeni protivnici jugoslavenske komunističke vlasti, bez obzira na nacionalnu/etničku pripadnost, uklanjani su po kratkom postupku ili nakon sudskih procesa, često montiranih. Neprijatelje ili pretpostavljene neprijatelje trebalo je ukloniti. Preširoko definirana, stvarna ili izmišljena, suradnja s okupatorom bila je izvanredan instrument za uklanjanje klasnih i ideoloških/političkih neprijatelja. Čini se da je to bio izuzetak čak i prema zemljama u kojima je sovjetska prisutnost izvan sudsku represiju i sudske odluke učinila znatno rigoroznijima nego na "Zapadu".
*
Živan Kuveždić zajedno je sa 16 članova Vlade Nezavisne Države Hrvatske napustio Zagreb 6. svibnja 1945., povlačeći se prema Austriji. Iduće tri godine proveo je u engleskim zarobljeničkim logorima i zatvori ma, prvo u Italiji, a posljednju godinu u Njemačkoj, od kuda je izručen jugoslavenskim vlastima 2. kolovoza 1948. Dopraćen je na ispitivanje u Beograd (4. kolovoza 1948.), a potom u Zagreb (17. kolovoza 1948.), gdje je saslušavan, optužen i suđen. Kuveždić je presudom Okružnog suda za grad Zagreb od 27. ožujka 1949. osuđen na smrt strijeljanjem, a Vrhovni sud Na rodne Republike Hrvatske je 30. travnja 1949. Odbio žalbu i potvrdio presudu.
Živan Kuveždić bio je optužen u ožujku 1949. i suđen u ožujku i travnju 1949. na Okružnom suda za grad Zagreb i Vrhovnom sudu NR Hrvatske, na temelju Zakona o krivičnom postupku iz 1948., Krivičnog zakonika iz 1947. i Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države iz 1946. zajedno sa Zvonimirom (Zvonkom) Kovačevićem, a zajedno su, nakon što su im žalbe na presudu i molbe za pomilovanje odbijene, i pogubljeni.
Nakon što je Vrhovni sud NR Hrvatske potvrdio presudu Okružnog suda za grad Zagreb Ž. Kuveždiću i Z. Kovačeviću na smrt strijeljanjem, o tome su Kuveždić i Kovačević, uz nazočnost sudca Okružnog suda za grad Zagreb Stjepana Premuša, obaviješteni 7. svibnja "u uzama UDB-e za Hrvatsku u Zagrebu", kada su na uvid dobili presudu Vrhovnog suda NR Hrvatske, te im je priopćeno "da sa da imadu pravo na molbu za pomilovanje koju su dužni podnijeti Prezidijumu FNRJ".
Nakon što je i Prezidijum Narodne Skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije u Beogradu 21. svibnja 1949. donio odluku: "Da se molbe za pomilovanje Kovačević Zvonimira i Kuveždić Živana, osudjenih na kaznu smrti strijeljanjem pravosnažnom presudom Okružnog suda za grad Zagreb u Zagrebu K. 60/49 od 27. ožujka 1949. godine – NE UVAŽE", odluka Prezidijuma Narodne Skupštine FNR Jugoslavije o odbijanju njihove molbe za pomilovanje priopćena je 26. svibnja 1949. Z. Kovačeviću i Ž. Kuveždiću, uz nazočnost sudca Okružnog suda za grad Zagreb Maria Rudana, u prostorijama UDB-e za Hrvatsku, gdje su sprovedeni iz zatvora te su obaviješteni "da će kazna streljanja biti izvršena", što su obojica "primila na znanje".
Na to je, istoga dana, Okružni sud za grad Zagreb naložio Odjelu unutarnjih poslova Odsjeku za izvršenje kazne Zagreb: "[...] izvolite iz vršiti kaznu smrti streljanjem nad osudjenim KOVAČEVIĆ ZVONKOM I KUVEDŽIĆ [KUVEŽDIĆ!] ŽIVANOM koji se nalaze u zatvoru UDB-e za Hrvatsku a o izvršenju izvolite obavijestiti ovaj sud."
Prema zapisniku Odjela unutrašnjih poslova pri gradskom izvršnom odboru Zagreb, III. odsjek, presuda strijeljanjem nad Živanom Kuveždićem i Zvonimirom Kovačevićem izvršena je, "prema čl. 18. do 24. Zakona o izvršenju kazni", dva dana kasnije, 28. svibnja 1949. u 5 sati na Mirogoju u Zagrebu.
Nema komentara:
Objavi komentar