500 godina od osmanske okupacije Ilače - 4. poglavlje: Porezi

4. Porezi

Dolaskom Osmanlija u Srijem stanovnici Ilače nisu prestali plaćati poreze. Naprotiv, kao i ranije, svako je domaćinstvo imalo niz novčanih i naturalnih obveza prema vlasti. Međutim, osmanski porezni sustav bio je vrlo precizno uređen. Svako selo bilo je popisano u posebnim poreznim knjigama – defterima – u kojima su bila navedena domaćinstva, njihovi posjedi te svi porezi koje su morali plaćati.
U defteru iz 1570. godine za Ilaču zabilježeno je petnaest kuća i dvije udovice koje su zajedno plaćale poreze u vrijednosti od 2.254 akče. Među tim ljudima nalazili su se Lukač Živijezdić, Đuro Matijaš, Mihal Anbruš, Andirijaš Đurić, Anbruš Matko, Lovre Andirić, Jovan Vukal, Nikola Pavić, Laćko Filip, Lukač Damjan, Peja Malić... i drugi domaćini čija su imena ostala sačuvana gotovo četiri i pol stoljeća. Iako o njihovim životima znamo vrlo malo, upravo zahvaljujući osmanskom defteru možemo pratiti njihove porezne obveze i barem djelomično rekonstruirati svakodnevicu tadašnje Ilače. Zahvaljujući tom popisu danas vrlo dobro znamo čime su se Ilačani bavili i koje su porezne obveze imali.

porez 1570. godine  - ukupno poreza 2254 - (cijene u akčama)
vrsta poreza	turski original	cijena
pšenica	hinta	700
raž i zob	şair ve çavdar	72
krmno bilje	alef	8
proso	erzen	91
porez na slamu, vrtove i ogrjevno drvo	resm-i giyah ve bostan ve hime	180
porez na ovce	âdet-i ağnam	100
porez na torove	resm-i ağil	20
desetina na košnice	öşr-i kevare	404
desetina na lan i konoplju	öşr-i keten ve kendir	134
desetina  na leću, grašak, grah i repu	öşr-i mercimek, grah, bakla, şargam	10
desetina  na kupus	öşr-i kelem	30
desetina na biber i luk	öşr-i biber ve piyaz	35
desetina na voće	öşr-i meyva	10
porez na burad/bačve	resm-i fici	10
porez na mladenku (svatovi)	resm-i arus	64
porez na ispašu na tuđem pašnjaku	resm-i polaçina	34
porez koji su plaćale udovice	resm-i bive	12
taksa za držanje svinja	bid'at i hanazir	225
porez na zaklane svinje	resm-i bojit'	55
dio izvanrednih pristojbi	nisf-i bâd-i hava	60

Iz poreznoga popisa 1570. godine, vidi se da je pšenica bila najvažnija poljoprivredna kultura u Ilači, dok su značajne prihode donosili i sijeno, vrtovi, lan i konoplja. Popis potvrđuje da su se stanovnici sela bavili raznolikom poljoprivredom i stočarstvom.

Desetina

Najvažniji porez bila je desetina (ušur). Plaćala se na gotovo sve poljoprivredne proizvode. U Ilači su porez plaćali na:

• pšenicu,
• raž i zob,
• ječam,
• lan i konoplju,
• leću, grah, bob i repu,
• kupus,
• papriku i luk,
• voće,
• vino,
• sijeno i povrtnjake.

Naziv "desetina" ne znači uvijek da je država uzimala točno deset posto uroda. Visina poreza ovisila je o vrsti proizvoda, mjesnim običajima i odlukama vlasti, ali je osnovno načelo bilo da dio uroda pripada državi ili spahiji.

Porez na kuću

Svako kršćansko domaćinstvo plaćalo je i porez po kući, odnosno glavarinu (filuriju). Taj je porez bio nasljednik starijega srednjovjekovnog poreza koji je postojao i prije dolaska Osmanlija. Plaćao se u novcu, jednom godišnje, a predstavljao je osnovnu obvezu svakoga domaćinstva.

Porez na stoku

Stočarstvo je također bilo oporezovano. U Ilači se spominju:

• porez na ovce,
• porez na svinje,
• porez na košnice,
• porez na ispašu.

Što je netko imao više stoke, to je plaćao veći porez. Defter jasno pokazuje da je stočarstvo bilo važan dio gospodarstva sela.

Ostali porezi

Osim glavnih poreza, postojale su brojne manje pristojbe. U Ilači su zabilježeni:

• porez na bačve vina,
• pristojba prilikom sklapanja braka,
• porez na proizvodnju piva,
• porez na svinje (bojit),
• razne pristojbe vezane uz korištenje zemljišta i gospodarskih dobara.

Takvi su porezi bili uobičajeni u cijelom Osmanskom Carstvu te su činili važan dio prihoda države i spahija.

Izvanredni ratni porezi

U vrijeme ratova država je mogla uvesti i posebne izvanredne namete. Oni nisu bili stalni, nego su se ubirali kada su bili potrebni novac, hrana ili prijevoz za vojsku. Takvi su porezi mogli predstavljati velik teret, osobito u razdobljima čestih ratova na habsburško-osmanskoj granici.

Radne obveze

Seljaci nisu davali samo novac i dio uroda. Povremeno su morali obavljati i različite radove za državu ili mjesnog spahiju. Sudjelovali su u održavanju putova, mostova, utvrda i drugih javnih objekata te pomagali pri prijevozu hrane i vojne opreme.

Jesu li Osmanlije doista nametnule nepodnošljive poreze?

U narodnoj predaji često se govori kako su osmanski porezi bili iznimno teški. Istina je nešto složenija. Porezna opterećenja svakako nisu bila mala, ali suvremena istraživanja pokazuju da ona u prvim desetljećima osmanske vlasti često nisu bila veća od obveza koje su seljaci ranije imali prema ugarskim i hrvatskim feudalnim gospodarima. Štoviše, nakon ratnih razaranja i depopulacije Slavonije Osmanlije su u početku čak nastojale zadržati umjerene poreze kako bi potaknule povratak stanovništva i obnovu poljoprivrede.

Na temelju podataka iz deftera moguće je barem djelomično rekonstruirati svakodnevni život stanovnika Ilače 1570. godine;

Proljeće - Možemo zamisliti kako je jednoga proljetnog jutra Mihal Anbruš sijao ječam, Nikola Pavić obrađivao svoje vrtove, a Lukač Živijezdić pripremao zemlju za sjetvu lana i konoplje.

Ljeto - Možemo zamisliti kako su u vrijeme žetve Đuro Matijaš, Andrija Đurić i Laćko Filip skupljali snopove pšenice, izdvajajući dio uroda koji će biti predan kao desetina.

Jesen - Nakon berbe voća i grožđa Jovan Vukal i Peja Malić morali su podmiriti porezne obveze zapisane u defteru kao i ostali domaćini u selu.

Zima - Dok su se polja odmarala pod zimom, Anbruš Matko i Lovre Andirić popravljali su plugove i kola, a u domaćinstvima se klale svinje i podmirivale posljednje porezne obveze.

Osmanski defter iz 1570. godine nije samo popis poreza. To je najstariji sačuvani zapis koji nam otkriva imena stanovnika Ilače, njihove gospodarske djelatnosti i svakodnevni život u drugoj polovici 16. stoljeća.

Ovo je tek jedno od deset poglavlja o osmanskoj (turskoj) okupaciji Ilače. Ako želite pročitati i ostala poglavlja, potražite ih OVDJE