5. Vjera – kako su katolici sačuvali svoju vjeru pod Osmanlijama?
"Pet stoljeća nakon dolaska
Osmanlija često se postavlja pitanje: jesu li stanovnici Ilače morali
promijeniti vjeru? Povijesni izvori daju sasvim drukčiji odgovor. Većina ih je
ostala katolička. Nije bilo lako – crkava je bilo sve manje, svećenika još
manje, a put do mise ponekad je trajao satima. Ipak, vjera je preživjela."
1. Dolazak Osmanlija nije značio nestanak katolika
Jedna od najraširenijih predodžbi o
osmanskom razdoblju jest da su svi kršćani na osvojenim područjima morali
prijeći na islam. Povijesni izvori, međutim, pokazuju da stvarnost nije bila
tako jednostavna. Na području Srijema, pa tako i na prostoru na kojem se
nalazila tadašnja Ilača, većina starosjedilačkog stanovništva ostala je
katoličke vjere, premda je živjela u znatno težim okolnostima nego prije
osmanskog osvajanja.
Katolici su i dalje mogli
prakticirati svoju vjeru, ali uz određena ograničenja i obveze. Mnoge su crkve
tijekom ratova stradale ili propale zbog neodržavanja, svećenika je bilo sve
manje, a vjerski život često je ovisio o njihovim povremenim dolascima. Unatoč
tomu, katoličke zajednice nisu nestale. Krštenja, vjenčanja i pokopi nastavili
su se obavljati kad god su za to postojali uvjeti, a upravo je upornost običnih
ljudi omogućila da se katolička vjera održi tijekom gotovo stoljeća i pol
osmanske vlasti.
2. Kako je izgledao vjerski život?
Iako su Osmanlije uspostavile novu
vlast, katolički vjerski život nije potpuno nestao. Stanovnici sela na prostoru
današnje Ilače i okolice nastojali su, koliko su im to prilike dopuštale,
sačuvati vjeru svojih predaka. Mise su se služile kada bi u selo ili obližnju
župu stigao svećenik, što nije bilo često jer ih je nakon osvajanja bilo sve
manje. Vjernici su tada koristili svaku priliku za ispovijed, pričest, krštenje
djece ili sklapanje ženidbe.
Katolici su i dalje pokapali svoje
pokojne na postojećim grobljima, čime su, uz vjersku tradiciju, čuvali i svoj
identitet. Groblja su često bila jedina mjesta koja su svjedočila neprekinutom
životu katoličke zajednice tijekom osmanske vlasti.
Takav život nije bio bez teškoća.
Kršćansko stanovništvo plaćalo je posebne poreze koje muslimani nisu imali, a
gradnja novih crkava ili obnova starih bila je vrlo ograničena i ovisila je o
dopuštenju osmanskih vlasti. Zbog ratova, napuštanja naselja i nedostatka
sredstava mnoge su crkve propadale, a pojedine su s vremenom potpuno nestale.
Unatoč tomu, vjera se nije održavala samo u crkvenim zgradama, nego ponajprije
u obiteljima koje su prenosile kršćanske običaje s naraštaja na naraštaj.
Kako je
to izgledalo u tadašnjoj Ilači ne znamo u svim pojedinostima. Ipak, nema
razloga vjerovati da je bilo drukčije nego u ostalim katoličkim selima istočnog
Srijema, gdje se vjera održavala zahvaljujući upornosti mještana i povremenim
dolascima svećenika.
3. Franjevci – čuvari katoličke vjere
"Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj
polaže za ovce." (Iv 10,11)
U najtežim godinama osmanske vlasti
upravo su franjevci bili glavni oslonac katoličkom stanovništvu. Dok su mnoge
župe ostale bez svojih župnika, franjevci su obilazili sela diljem Srijema i
Slavonije, ne obazirući se na velike udaljenosti, nesigurne putove i brojne opasnosti.
Njihov dolazak u neko selo za vjernike je bio mnogo više od običnog posjeta –
bio je znak da Crkva nije zaboravila svoj narod.
Prilikom tih obilazaka služili su
svetu misu, ispovijedali vjernike, krštavali djecu, vjenčavali mladence i
dijelili bolesničko pomazanje. Često su u jednom obilasku morali obići više
sela, pa je njihov dolazak bio rijedak, ali iznimno važan događaj za cijelu
zajednicu. Mnogi su tada nastojali obaviti sve sakramente koje dotad nisu mogli
primiti.
Franjevci nisu donosili samo
sakramente. Donosili su i vijesti iz drugih krajeva, prenosili poruke među
katoličkim zajednicama te svojim prisustvom hrabrili ljude da ustraju u vjeri.
U vremenu kada su mnoge crkve bile napuštene ili porušene, upravo su oni
održavali živom povezanost raspršenih katoličkih zajednica.
Može se pretpostaviti da su i
stanovnici tadašnje Ilače doživljavali slične prizore. Kada bi se pročulo da u
obližnje selo dolazi franjevac, mnogi su vjerojatno pješice ili zaprežnim
kolima kretali na misu, ispovijed ili krštenje djece. Takvi su susreti bili
rijetki, ali su predstavljali dragocjene trenutke zajedništva i nade. Iako o
tome nemamo sačuvanih izravnih zapisa za Ilaču, upravo su tako izgledali
vjerski život i pastoralna skrb u većem dijelu tadašnjeg Srijema.
Zahvaljujući njihovoj požrtvovnosti
katolička vjera nije nestala ni nakon gotovo stoljeća i pol osmanske vlasti.
Franjevci su ostali trajni simbol ustrajnosti i vjernosti narodu kojemu su
služili.
Jeste li znali?
Apostolski vizitator Petar Masarechi 1623.
i 1624. godine obišao je katoličke zajednice pod osmanskom vlašću. Zahvaljujući
njegovim zapisima danas znamo kako su živjeli katolici u Srijemu gotovo stotinu
godina nakon osvajanja.
4. Što je zabilježio Petar Masarechi?
Vrijedno svjedočanstvo o životu
katolika pod osmanskom vlašću ostavio je apostolski vizitator Petar
Masarechi, kojega je Sveta Stolica 1623. godine poslala da obiđe katoličke
zajednice u Bugarskoj, Srbiji, Bosni, Slavoniji i Srijemu. Tijekom više od
godinu dana putovao je kroz brojna mjesta, razgovarao sa svećenicima i
vjernicima te sastavio opširno izvješće o stanju Katoličke Crkve na tim
prostorima.
Njegovi zapisi otkrivaju da su
katoličke župe, unatoč dugotrajnoj osmanskoj vlasti, i dalje postojale.
Međutim, bile su siromašne, broj vjernika često je bio smanjen zbog ratova i
iseljavanja, a mnoge su zajednice ostale bez stalnih svećenika. Franjevci su
zato obilazili sela i nastojali održati vjerski život ondje gdje nije bilo
organizirane župne službe.
Masarechijevo izvješće pokazuje da
katolici nisu nestali s ovih prostora. Naprotiv, unatoč brojnim teškoćama
nastavili su živjeti svoju vjeru, okupljati se oko rijetkih bogoslužja i čuvati
svoje običaje. Njegovi zapisi danas predstavljaju jedan od najvažnijih
povijesnih izvora za upoznavanje svakodnevice katoličkog stanovništva u Srijemu
tijekom prve polovice 17. stoljeća.
Možemo pretpostaviti da je slično
stanje bilo i na prostoru tadašnje Ilače. Iako se selo ne spominje izrijekom u
njegovu izvješću, pripadalo je istom području koje je Masarechi obišao. Sudbina
njegovih stanovnika stoga se vjerojatno nije bitno razlikovala od sudbine
ostalih katoličkih sela istočnoga Srijema – život u skromnim prilikama,
povremeni dolasci svećenika i velika ustrajnost u očuvanju vjere.
Tijekom više od godinu dana obišao je
više od stotinu mjesta u tadašnjim osmanskim pokrajinama, razgovarao sa
svećenicima i vjernicima.
Slika 1. prikaz Vukovara 1608. (M. Prandstetter) iz vremena
osmanske okupacije
5. Kako je to
izgledalo u Ilači?
O životu katolika u tadašnjoj Ilači
sačuvano je vrlo malo izravnih podataka. Povijesni izvori ne spominju
postojanje crkve ni stalne župe u selu tijekom osmanske vlasti. Zbog toga nije
moguće sa sigurnošću opisati gdje su se stanovnici okupljali na bogoslužju niti
kako je bio organiziran njihov vjerski život. Moguće je da su se bogoslužja
povremeno održavala u privatnim kućama ili u nekom od obližnjih sela, no za
takve pretpostavke zasad nema izravnih pisanih potvrda.
Ipak, na temelju izvora koji govore
o istočnom Srijemu može se pretpostaviti da su i katolici u Ilači dijelili
sudbinu okolnih sela. Vjerski život vjerojatno se odvijao uz povremene dolaske
franjevaca ili drugih svećenika koji su obilazili katoličke zajednice, služili
mise, krštavali djecu, vjenčavali mladence i ispovijedali vjernike. Takvi su
dolasci bili rijetki, ali su imali veliko značenje za očuvanje vjere i
zajedništva.
Tek nakon oslobođenja Srijema od
osmanske vlasti i preseljenja sela na današnju lokaciju podignuta je prva
poznata crkva u Ilači. Bila je drvena, građena od pletera oblijepljenog blatom
i posvećena svetom Jakovu apostolu starijem. Ona označava početak novoga
razdoblja u vjerskom životu sela i ne može se sa sigurnošću povezivati s
razdobljem osmanske vlasti.
6. Zaključak
Osmanska vlast promijenila je
granice, upravu i svakodnevni život stanovnika Ilače. No nije uspjela izbrisati
njihovu vjeru. Ona se prenosila s roditelja na djecu, čuvala u obiteljima i
održavala zahvaljujući ustrajnosti vjernika te požrtvovnosti franjevaca koji su
obilazili raspršene katoličke zajednice.
Kada je krajem 17. stoljeća osmanska
vlast nestala iz Srijema, katolička zajednica bila je oslabljena, ali nije bila
slomljena. Na temeljima sačuvane vjere i upornosti njezinih stanovnika započela
je obnova vjerskog i društvenog života. Ubrzo nakon oslobođenja i preseljenja
sela na današnju lokaciju podignuta je prva poznata ilačka crkva, čime je
otvoreno novo poglavlje u povijesti mjesta.
Ovo je tek jedno od deset poglavlja o osmanskoj (turskoj) okupaciji Ilače. Ako želite pročitati i ostala poglavlja, potražite ih OVDJE
Nema komentara:
Objavi komentar