10 godina bloga o Ilači (2.7.2014./2024.)

 10 godina bloga o Ilači (2.7.2014./2024.)

Evo, danas se puni 10 godina otkako sam postavio prvi post na blogu i time je blog započeo sa radom.

Odavno sam oduševljen povješću, a što dalje vrijeme odmiće, to me više zanima naša, lokalna povijest. Za ovaj blog sam prevrnuo gotovo cijeli internet. Dani i mjeseci pretraživanja stranica: Hrčak, Znaci.org, FamilySearch, Metelgrad, Hungarycana.hu i mnoge druge. Isto tako pregledao veću količinu knjiga o selu i okolici. Budući da su Ivanci dio naše povijesti, odlučio sam da i o njima objavim što god nađem. Sve je to rezultiralo sa 752 posta, računajući ovaj što ga sada pišem.

Sve je počelo sa postavljanjem nekih slika koje sam našao po internetu na moj profil na Facebook-u. Tada mi je pokojni stric rekao da je odlično to što radim i da je to Ilača koje se on sjeća. Pokojna Jasna Pavić me je sretala po više puta i uvijek mi je govorila kako su odlične slike koje sam postavljao i kako će mi pomoći sa nekim slikama koje je imala. Razmišljao sam o tome i odlučio da otvorim jedno mjesto na internetu gdje ću postavljati stvari koje pronađem o selu. U početku sam postavljao sve i svašta. Tada nije bilo župne stanice, niti nekih drugih vrsta objava, pa sam mislio da je potrebno informirati ljude o svemu. Danas je stvar drugačija i drago mi je da se mogu baviti povješću sela i ljudi koji ga sačinjavaju.

slika od pok. Jasne Pavić - prva pričest (našli je nakon povratka u selo)

Drago mi je da imam za suradnika Peru Moric, koji mi je puno puta pomogao u pronalaženju nekih slika i video zapisa, posebno onog iz 1987. Ovom prilikom još jednom zahvaljujem svima koji su pridonijeli svojim zalaganjem i slikama da oživimo ljude i događaje iz ne tako davne prošlosti.

Ponekada me ljudi pitaju da li ja imam ikakve materijalne koristi od ovoga? Ne nikada nisam imao niti lipe prije, niti centa danas. Na ovome blogu nema reklama, osim one za Župnu stranicu i igraonicu moje nećakinje (Svijet zabave NN). Znači, sve je čisto volonterski.

U trenutcima dok ovo pišem blog ima 131.925 pregleda. Za naše malo selo to je i više nego odlično, budući da smo jako mala zajednica.

Budućnost bloga ne ovisi samo o meni, nego i o osobama koje još imaju poneku sliku negdje. Posebno su mi drage školske uspomene. Mnogi su na njima pronašli sebe iz djetinjstva, svoje očeve, djedove, majke, bake, zaboravljene prijatelje. Uglavnom ideja je da na jednom mjestu sakupimo što više slika. Prošao je rat i mnogima su nestale slike iz davnih dana. Dijeljenjem istih pomažete onima koji bi ih rado vidjeli.

Želja mi je da pišem što je moguće više o nekim običnim ljudima, koje bih izvukao iz zaborava. Dobrim dijelom je to išlo sa reportažama Vinkovačkog lista, ali još uvijek ima neispričanih priča, kao što je ona o Marku Cvitković (1914-1950) i Martinu Šarčević (1932-1950) koji su se udavili, kopajući bunar kod Iskrićevih 1950. godine. Obojica su zajedno zakopani kod nas na groblju.                  

Postoje i legende o selu. Neke kažu kako postoji kripta ispod kapele na groblju, gdje su sahranjivani ljudi koji su umrli od kuge. Druga priče o čovjeku koji je koristio kamenu kozu kao uteg dok je orao, pa došao čovjek i otovrio neki tajni pretinac na njoj i pronašao blago sakriveno. Treća kaže da su se između Ilače i Tovarnika utopili svatovi dok su išli kroz močvarni dio prema Tovarniku na vjenčanje.

Naravno, postoje i priče običnih ljudi povezane sa našim svetištem. Jednu je obajvio Dejan Durmić iz Osijeka (25.6.2016.). “Čisteći tavan žena je bacila punu kutiju papira starih nekoliko godina na vatru. Među tim papirima, u nekoj knjizi bila je i slika Gospe Ilačke na prednjoj strani, a iza je tekst molitve za ozdravljenje. Danas, dok sam kosio, naiđem na zgarištu netaknutu sliku. Samo ona je ostala čitava, sve drugo je izgorilo. Samo da napomenem da je vatra gorila cijeli dan i noć, čak i drugi dan se dimilo.”

Također imam i druge slike koje nisam objavljivao. Za ovih deset godina upoznao sam podosta ljudi koji su mi obećali pomoći, a i onih kojima sam i sam skromno pomogao. Zamolio me za pomoć pokojni Antun Ivanković u realizaciji knjige “Svjedočim”, Tadija Bubalović u vezi ilačkih Bubalovića, kao i zajednica ilačkih nijemaca u Brazilu (Entre Rios) da im pronađem i skeniram knjižicu o selu na njemačkom jeziku iz 1930. godine.

Da ne duljim, eto deset je godina iza ovoga bloga i nadam se će još potrajati.

Hvala na čitanju, Pavo Posavac