Kraj odra začasnog kanonika Josipa Bertića

“Glasnik Biskupija Bosanske i Srijemske”, Đakovo, 15.05.1936.

Kraj odra začasnog kanonika Josipa Bertića.

lvan Berti.

Vršnjaci po dobi, a drugovi po srcu, nijesu ni u smrti jedan za drugim dugo zaostali. Gotovo u isti dan, a u razmaku od dvije godine otišli su „kud za vazda gre se" arhiđakon indjijski Pavao Vlahovič i začasni kanonik karlovački Josip Bertić. Početkom svibnja, kad su več opale latice sa kajsija i bresaka po brežuljcima tamo ispod Stražilova, a čokoče je vinograda počelo iz punine svoga soka tjerati novi plod, glas je Gospodara vinograda pozvao dva stara svoja a vjerna trudbenika, da se odmore i prime plaću za trudbovanje svoje.

I oni vični taj glas slušati, predali su drugima svoj posao i pošli su k Njemu.

Trećega svibnja, na dan Našašča sv. Križa, raznijela je brzojavna žica diljem donjega Srijema vijest, da je Josip Berlić, karlovački župnik predao na zemlji svoju službu, da nastavi svoje klanjanje Velikom Bogu i Velikom Svečeniku u carstvu duhovnom za svu vječnost. A lijep mu je doista bio odlazak. Za posljednji put se bio pridigao sa bolesničke svoje postelje, da se u sv. Pričesti združi sa svojim Spasiteljem i Učiteljem, kad je počeo osječati, da ga i zadnje sile ostavljaju i da mu valja ostaviti zemaljske staze i tjelesni stan — i više nošen rukama svoga kapelana, nego li vlastitom snagom došao je do svoga odmarališta, gdje je započeo njegov konačni oproštaj sa svijetlom ovoga svijeta. Njegove su se oči za uvijek zatvorile tome svjetlu, da ono duhovno oko počne gledati svijetlo slave. Četrdesest i pet godina on je baš u to vrijeme svojim slabim čovječanskim rukama dizao prema nebu Žrtvu Jaganjca, a nakon četrdeset i pet godina. Baš kad je zvono sa tornja najavIjivalo vjernoj božjoj djeci da je Spasitelj ljudi i opet preko otajstvene hostije novoga zavjeta k ljudima sašao, njemu su ruke klonule, srce mu je prestalo kucati, a duša mu je, oslobodiv se veze sa materijalnosti u svadbeno ruho odjevena, uvrstila se u redove nevidljivih adoratora na podnožju oltara.

Smrt svečenika!

Mase naroda nijesu stajale u gustim redovima oko njegova stana, nije se pratio svaki trzaj njegova slabašnoga tijela, niti se užurbano žurilo oko njegove odaje. U potpunom značenju riječi tih je i skroman bio njegov prolaz kroz život, pa tako i njegov odlazak.

Mladi svečenik Marković, strpljivi trudbenik uz stara principala, koji je četiri puna mjeseca bio prikovan uz svoj bolesnički krevet tiho je jecao moleči posljednji blagoslov naše Maike: proficiscere anima christiana . .

Josip Bertić se rodio u llači na Badnji dan 1864. godine, U 26. godini je primio sveti karakter svečeničkoga reda, da Gospodu služi po raznim službama, a napokon kao župnik u Gibarcu, Petrovaradinu i Srijemskim Karlovcima, gdje ga je i nakon 16-godišnjeg službovanja zatekla smrt.

Nijesam imao prilike da ga iz ranijih godina poznajem No stariji pričaju, da je i onda bio slabašne tjelesne konstrukcije, pravo dijete prema pok. Vlahoviću, koga je ipak još za dvije godine preživio. Čitavog svog života se sa bolestima mučio, pa ipak je dočekao i 72 godina. 

Bio je vrlo inteligentan gospodin. Mnogo načitan i upućen u prošlost, pratio je i ako već starac najvećom pažnjom sve dogadaje i doma i u svijetu i bio uvijek samostanoga suda. U mladim je godinama štampao u propovjedničkim revijama i svoje propovijedi, a pisao je i u „Glasniku”. Pomalo se penjao i na Parnas, no toga u svojoj skromnosti nije nikad objelodanjivao, nego tek u časovima osobitoga raspoloženja posebno intimnim prijateljima čitao. Neobično marljiv još je u zadnjim mjesecima prije smrti kupio sa sviju strana materijal za historiju svoje župe, koja će u slijedečoj godini slaviti 200 godišnjicu svoga opstanka.

Korone su petrovadinskoga dekanata pod njegovim vodstvom bile vazda žive i zanimive radi obilja sadržaja, jer je on u izradi raznih referata o aktuelnim problemima svojim sukotaranima vazda prednjačio.

Najljepša je odlika svečenika plemnština srca. A on je zbilja bio pravi uzor plemenitosti. Materijalno toliko siromašan, da je i u svojoj oporuci morao napisati: za sebe ne mogu ostaviti nikakve fundacije, jer ništa nemam - on je ipak tolikom srdačnošću dočekivao svakoga svećenika i s njim dijelio zadnji zalogaj, da nas je baš ta njegova iskrena dobrota vazda vukla k njemu, jer smo znali, da nam ono skromno, što nam nudi, od srca daje.

Poznavao sam ga pobolje tek zadnjih dviju godina. I premda čovjek u dubokoj starosti, kad je obična pojava, da je nešto kritičniji prema mladima oko sebe u čiji se mentalitet često ne može uživiti, ipak nikada nijesam doživio, da bi makar i pred nama svečenicima, koju pogrešku brata svećenika pretraktirao - već naprotiv, ako smo mi bili nešto slobodniji i možda oštriji, on je uvijek tako sve pokrivao ili barem ispričavao, da smo se višeputa pred tolikom plemenštinom osječali postiđeni.

Kolikogod je mogao, nastojao je, da što uspješnije pastoralno djeluje, a koliko više nije mogao sam, veselio se radu svojih mladih koji su mu bili dodijeljeni. Kao najbolji znak njegove vazdašnje brige za crkvu i vjerski život su dva ,nova ollara, koji su se baš ovih dana imali postaviti i koji su mu kao dva počasna stražara stajali pokraj njegova odra, kad ih več više nije dospio tjelesnim očima gledati i vidjeti.

A nama susjedima je vazda bio pripravan i još pod stare dane doči u pomoč. Kadgod je trebalo mise ili ispovijedrai - evo ga. Još prošle je godine kod nas u Inđiji za duhovnih vježba puk najrade išao k njemu na ispovijed, a on je opet bio toliko neumoran i, tako dugo sjedio u ispovijedaonici, dok nije gotovo klonuo i mi smo ga morali iz crkve voditi.

Razumijemo, da je ovakvoga svoga svečenika crkva nastojala nagraditi. Nije ga mogla nagraditi materijalnim dobrima i osigurati mu bezbrižnu, starost, jer su, kako se čini, vrlo rijetke župe gdje ne bi pitanje materijalne sustentacije bilo danas jedna  teška rana, ali mu je zato dala za njegovu revnost, dobrotu i plemenitost vidno priznanje u raznim odlikovanjima. Bio je začasni konsistorijalac i dekan petrovaradinskoga kotara i začasni kanonik.

Sumoran bio dan kad smo pošli da ga ispratimo do njegova groba kraj kapele u doljnjem groblju u Karlovcima: Običan grob kao i za svakoga drugoga radnika. Bez ijedne opeke, da štiti od vlage, bez najmanje ograde, da se po njem ne gazi, bez tvrdoga kamena, koji bi mu baš neštto dulje sačuvao uspomenu među ljudima. Obični humak. koji se za kratko vrijeme sleči i obični križ, koji će se brzo srušiti, a majke će kraj groba sa svojom djecom prolaziti, pa im kazivati: tu leži naš župnik.

Na zadnji oproštaj došli su mu prelati iz Rume i Zemuna i dvadeset svećenika. A došla su mu iskazati zadnjiput svoje poštovanje i desetorica pravoslavmh sveštenika pod vodstvom episkopa TrIajića. Oprosni govor je izrekao u crkvi Msgr. Rački, pred vratima crkvenim je govorio crkveni tutor, a nad otvorentm grobom, predsjednik „Zvonimira". Gimnazijsko društvo ie dirljivo pratilo, hrvatskim pjevanjem Requiem, a „Zvonimir", je časnu poštu odao dvjema tužaljkama.. .

Skroman, tih no težak je bio put Josipa Bertića kroz život, kao i nama ono uspinjanje do groblja - a na blatnoj cesti i pod udarcima proljetne kiše.