Sjećanja na žrtve i heroje
IVANCI - Herojsko selo kojeg više nema
* U ratnim okršajima od zločinačke ruke stradala su 102 mještana ili svaki četvrti Ivančanin
Na svega osam sto metara, s južne strane magistralne željez ničke pruge Zagreb—Beograd, u visini željezničke stanice sela Ilača, moguće je golim okom iz vlaka ugledati stotinjak mladih stabala koja se uzdižu nad ravničarskim krajolikom. Na južnom rubu tog nasada smještena je spomen-grobnica, ograđena željeznom ogradom i uvijek okićena svježim cvijećem. Na nadgrobnoj ploči uklesana su imena palih boraca i žrtava fašističkog terora, imena stanovnika nekadašnjeg sela Ivanci, razorenog, spaljenog i opustošenog u vrtlogu rata.
102 imena govore o herojstva mještana jednog malog sela, o hrabrosti da kažu ne stranim okupatorima i domaćim izdajnicima, govore o slozi i drugarstvu, o spremnosti da žrtvuju život za bolju budućnost pokoljenja koja dolaze. Život za slobodu zemlje dala su djeca JulenBrkljač, sinovi Paje Trkulje, Mato Jurić, SKOJ-evac Andrija Galijaš, Jovo, Nada i skojevka Soka.
Iz malog slavonskog sela otišli su da se više nikad ne vrate Nedeljko Ralić, Goca Kosanović, Delija, Soca Eror, Jovan Miljković — Crni, Stanko Trivić, Mića Trbojević i mnogi drugi.
S duboko utkanim slobodarskim duhom u sebi, mještani sela Ivanci bili su trn u oku zlim ljudima iz okolnih sela, koji su ratne dane shvatili kao dobru oriliku da se dočepaju imovine seljaka čije su oranice, zahvaljujući vrijednim rukama, davale bogate plodove, ali i trn u oku neprijateljima, ier vrata njihovih domova uvijek su bila otvorena za dobronamjernike, prijatelje, partizane i njihove simpatizere. To ih je skupo stajalo.
102 žrtve i selo spaljeno do temelja bio je stravičan epilog suprotstavljanja teroru.
Pokušaji da se poslije rata obnovi život u opustošenom i spaljenom selu nisu uspjeli. Uspomene na pale žrtve bile su još svježe, zgarišta su se još dimila, a napaćenost preživjelih bila je tolika da su željeli potražiti neki mirniji kutak. Tako su se nastanili u susjedna sela Ilaču i Tovarnik, da bi se svakog srpnja, na Dan borca, sastajali i evocira li uspomene na pale borce i žrtve fašističkog terora. 1956. godi ne podignut je spomenik da bi kasnije cijelo područje Ivanaca bilo proglašeno spomen—obilježjem, na kojemu mlade generacije uče kako se rađala i kako se voli sloboda. Na livadi pokraj spomenika i česme svakog četvtog srpnja sastaju se preživjeli Ivančani, pioniri, omladinci, mještani susjednih mjesta i drugi, da bi obnovili sjećanja na teške, ali ponosne dane i odali počast mještanima nekadašnjeg sela Ivanci koji nisu žalili svoje živote za ono što mi danas imamo, slobodu, jer bez nje sve je ništa.
M.V.
IVANCI - Herojsko selo kojeg više nema
* U ratnim okršajima od zločinačke ruke stradala su 102 mještana ili svaki četvrti Ivančanin
Na svega osam sto metara, s južne strane magistralne željez ničke pruge Zagreb—Beograd, u visini željezničke stanice sela Ilača, moguće je golim okom iz vlaka ugledati stotinjak mladih stabala koja se uzdižu nad ravničarskim krajolikom. Na južnom rubu tog nasada smještena je spomen-grobnica, ograđena željeznom ogradom i uvijek okićena svježim cvijećem. Na nadgrobnoj ploči uklesana su imena palih boraca i žrtava fašističkog terora, imena stanovnika nekadašnjeg sela Ivanci, razorenog, spaljenog i opustošenog u vrtlogu rata.
102 imena govore o herojstva mještana jednog malog sela, o hrabrosti da kažu ne stranim okupatorima i domaćim izdajnicima, govore o slozi i drugarstvu, o spremnosti da žrtvuju život za bolju budućnost pokoljenja koja dolaze. Život za slobodu zemlje dala su djeca JulenBrkljač, sinovi Paje Trkulje, Mato Jurić, SKOJ-evac Andrija Galijaš, Jovo, Nada i skojevka Soka.
Iz malog slavonskog sela otišli su da se više nikad ne vrate Nedeljko Ralić, Goca Kosanović, Delija, Soca Eror, Jovan Miljković — Crni, Stanko Trivić, Mića Trbojević i mnogi drugi.
S duboko utkanim slobodarskim duhom u sebi, mještani sela Ivanci bili su trn u oku zlim ljudima iz okolnih sela, koji su ratne dane shvatili kao dobru oriliku da se dočepaju imovine seljaka čije su oranice, zahvaljujući vrijednim rukama, davale bogate plodove, ali i trn u oku neprijateljima, ier vrata njihovih domova uvijek su bila otvorena za dobronamjernike, prijatelje, partizane i njihove simpatizere. To ih je skupo stajalo.
102 žrtve i selo spaljeno do temelja bio je stravičan epilog suprotstavljanja teroru.
Pokušaji da se poslije rata obnovi život u opustošenom i spaljenom selu nisu uspjeli. Uspomene na pale žrtve bile su još svježe, zgarišta su se još dimila, a napaćenost preživjelih bila je tolika da su željeli potražiti neki mirniji kutak. Tako su se nastanili u susjedna sela Ilaču i Tovarnik, da bi se svakog srpnja, na Dan borca, sastajali i evocira li uspomene na pale borce i žrtve fašističkog terora. 1956. godi ne podignut je spomenik da bi kasnije cijelo područje Ivanaca bilo proglašeno spomen—obilježjem, na kojemu mlade generacije uče kako se rađala i kako se voli sloboda. Na livadi pokraj spomenika i česme svakog četvtog srpnja sastaju se preživjeli Ivančani, pioniri, omladinci, mještani susjednih mjesta i drugi, da bi obnovili sjećanja na teške, ali ponosne dane i odali počast mještanima nekadašnjeg sela Ivanci koji nisu žalili svoje živote za ono što mi danas imamo, slobodu, jer bez nje sve je ništa.
M.V.
Nema komentara:
Objavi komentar