Draga Gospa Ilačka Na Vodici - Pavao Matijević, 1922 - prvi dio (o selu i svetištu)

Draga Gospa Ilačka na Vodici

napisao Pavao Matijević, kapelan

Osijek, 1922.

Tisak Prve Dioničke Tiskare

_______________________________

Draga Gospa Ilačka Na Vodici

Tko se prvi puta vozi glavnom željezničkom prugom od Vinkovaca prema Beogradu, taj će se radoznalo ogledati na sve strane, a da vidi toliko puta spominjani Srijem i kitnjaste gore njegove. I doista čim prođemo nekoliko sela iza Vinkovaca, opazit ćemo desno plodnu srijemsku ravnicu, a na lijevo manje i veće brežuljke – to su prvi obronci Fruške Gore. Upravo na podnožju tih brda nalazi se osrednje selo i njemu dvije crkve: jedna je veća, sagrađena je usred sela i visokim jablanima zaštićena, a druga manja bijeli se jedva stotinu koraka daleko od željezničke stanice. Stranac će se, začuditi, što ta crkvica osamljeno stoji na kraju sela, ali to imade posebni svoj razglog. Cijeli Srijem, sva Bačka uz Dunav i Slavonija sve do Osijeka i Broda poznaje ovu malenu crkvu već preko pedeset godina. To je proštenišna crkvica drage Gospe Ilačke. Na tom mjestu protekao je kažu nenadano izvor bistre vode i na izvoru ukazala se Majka Božja, pa se čudotvorni izvor ili Gospina vodica pokraj crkve sve do danas nalazi. Tisuće naroda dolazilo je ovamo već prvih godina iza Gospinog ukazanja, a kad su mnogi bolesnici bili pomoženi na čudotvornom izvoru, sakupljao se svijet ovamo sa svih strana sve više i više. Od milodara pobožnih hodočasnika sazidana je ta crkvica, da se njome još više proširi slava Majke Božje, kojja je odabrala ovo mjesto baš na ulazu u Srijem kao mjesto ukazanja. I ova knjižica napisana je na veću slavu Blažene Djevice Marije, a i zato, da pouči pobožni kršćanski svijet, kako je došlo do štovanja Gospe Ilačke.

1. Ilača u prošlosti

Lijepa naša domovina Hrvatska spominje se još u davnoj prošlosti. Za plodne njezine krajeve otimali su se već pred tisuće godina stari narodi, a u vrijeme Isusovo tisuću devetsto godina vladali su ovim krajem Rimljani i koristili su se bogatstvom Slavonije i Srijema. Jedva nekoliko kilometara daleko od Ilače prolazio je u rimsko doba glavni drum, kojim se moglo putovati u Rim i Carigrad. Nemože se svaki put točno znati, na kojem su se mjestu u staro doba nalazila sela, pa se tako ne zna sigurno ni za to, dali se na mjestu današnje Ilače nalazilo kakvo naselje i kako se ono zvalo. Prvi puta spominje se današnja Ilača prije 300 g. Godine naime 1612. i 1618.g obilazio je Katolike po Srijemu biskup Petar Katić i na putu prolazio je također kroz Ilaču. Biskupovo putovanje opisao je svećenik Bartol Kašić, koji je biskupa pratio i on točno spominje, kako je biskup došao u crkvu Bogorodičinu, koja je najbliža Moroviću, a sutra dan „pohodi uz obalu Save dvije crkve i treću Ilačku“. Vjerovatno je, da je u to doba postojala u Ilači župa, dok je ovamo biskup dolazi, a i kasnija svjedočanstva potvrđuju to mišljenje. Godine 1653. držali su u Mitrovici katolički svećenici svoj zbor i potpisali su svi, koji su na zboru prisustvovali, pa se među njima spominju župnici iz Mitrovice, Ljube, Iloka i Morovića, a i „fra Pavao Stricsentz, župnik sotinski i ilački“. On je dakle upravljao ne samo sa sotinskom, nego i sa Ilačkom. Kada je Ilača dobila župu neda se sigorno ustanoviti ali se misli, da je u Ilaču prenešena župa iz Tompojevaca. Godine 1581. držan je naime u Bapskoj veliki sabor svećenički, na kojemu je bilo svćenika iz bližih i dalekih krajeva, no župnika iz Ilače se ne spominje, pa sigurno te godine i nije još bilo u Ilače župe, ali se spominje župa Tompojevačka. Kako nema traga, ada je poslije postojala župa u Tompojevcima, drži se, da je ona iz Tompojevaca prenešena u Ilaču iza godine 1581. Župu i Ilaču spominje također 1664. godine beogradski biskup Matija Benlić, koji opisuje stanje katoličke Crkve u svojoj bskupiji, pa pripovjeda, kako su divlji narodi mučili katolike po Srijemu, rušili im crkve i narod ubijali, pa su također uništili i tri župe: Ilaču, Bapsku, Ljubu. Danas Ilača ima 1251 katolika, ima vlastitu općinu i dvije škole, ali otkako je jedanput župu izgubila, nije ju sve do danas natrag dobila.

2. Pronalazak izvora Gospinog

Ilača se proteže u ravnoj crti od Banovaca prema Tovarniku, a presijeca ju samo jedan sokak, koji svojim gornjim dijelom pokazuje prema Tompojevcima, dok donji veoma široki kraj vodi u Nijemce. Ovim sokakom oduvijek je prolazila marva seoska na veliki pašnjak (utvaj) i nema do danas u tom sokaku ni traga bilo kakvim izvorima ili žmircima. Zato se i jest začudio rimokatolički žitelj ilački Petar Lazin, kad je istjerivajući svinje opazio,da je kolni put za nekoliko metara duljine mokar i kao vodom poliven. To se dogodili godine 1865. baš na samu nedjelju Glušnicu. Petru je bilo tada 37 godina, kuća mu je bila dvadesetak koraka daleko od ovoga mjesta i on se nije mogao domisliti, tko bi u samu zoru izlio toliko vode na pola puta. No kad je malo bolje počeo promatrati poliveno mjesto, opazi on da je na gornjem dijelu puta zemlja mnogo mokrija i vodom više promočena. Od znatiželje poče on prstom i štapom raskopavati zemlju tamo, gdje je bila najmokrija, i čim je zemlje malko raskopao, na njegovo veliko začuđenje proteče na tom mjestu kao palac debeo mlaz vode. On odmah pozove trojicu svojih susjeda iz najbližih kuća: Antuna Ambruševića, Luku Ajoševića i Ivana Lakića i povede ih, da i oni vide izvor, koji je on pronašao. Iz početka mu ovi ljudi nisu htjeli vjerovati, ali ipak pođoše na to mjesto i uvjeriše se svojim očima, da voda izvire upravo na polovici utrtoga kolnog puta. Da čudo bude još veće, donese jedan od njih motiku i raskopa to mjesto, za nekoliko motika zemlje, a voda navali još većom snagom i razlije se po svem putu. Kako je bila nedjelja, prolazili su ljudi ovim sokakom neki kolima, neki pješice,i svi su se čudili, kad su opazili toliku množinu vode po sredini puta razlivenu i prilazili su bliže, da ogledaju čudnovati izvor. A dok se mladež vratila oko podne od svete mise iz Sotina i Tovarnika, toliko je vode isteklo iz izvora, da se više nije moglo prolaziti starim putem, pa su ljudi morali obilaziti podaleko oko izvora. Ipak Ilačani nisu žalili, što im je put pokvaren, nego su se veselili, što je tako jaka podno njihova sela protekla, koja će im dobro doći za napajanje seoske marve. Odmah je bilo odlučeno, da se ovdje iskopa veliki bunar, ali ga nisu mogli prokopati duboko koliko su željeli, jer im je smetala silna množina vode, koja je neprestano nadolazila iz zemlje. Odmah prvih dana iza pronalaska izvora, usni čudnovati san Đuka Ambrušević. Kuća njihova nalazi se također u tom sokaku, gdje je izvor pronađen. Đuka je tada navršio 21. godinu i bio je još neoženjen. U snu mu se prikazala draga Gospa sa bijelom krunom na glavi, držeći dijete Isusa na lijevoj ruci. Gospa je bila obučena u modro i bijelo odijelo i strogo mu je naredila, da on mora ograditi pronađeni izvor, jer je to njezin izvor, pa marva ne smije k tome izvoru prilaziti. Gospa mu je također obećala, da će mu se još ukazivati, ali on se tako uplašio, da se u pola neobičnog sna pribudio. Još se nije ni pravo oporavio od straha, kojega je u snu doživio, a njegovo se viđenje u javi nastavi. Najednom opazi on – a bio je već sasvim razbuđen, - da pokraj njega stoji ona ista osoba, odjevena upravo onako, kakvu ju je u snu, kao na slici vidio. On se po drugi puta uplaši i u strahu pokrije se svojim pokrivačem preko lica. Tako je ležao neko vrijeme i sam sebe hrabrio, da mu se ne može ništa dogoditi. Kako nije mogao dugo podnositi pokrivač na licu, otkrije se on, a ukazanje Gospino stajalo je još uvijek pred njim. On se sada već potpuno ohrabri i htjede se uvjeriti je li to pravo ukazanje ili ga koja živa osoba samo plaši, ali tada polako nestade i njegovoga viđenja. Sav smućen priopćio je Đuka svoje čudnovato viđenje ukućanima, a oni mu dopuste, da učini sve, što mi je Majka Božja u prikazanju naložila. Tako on ogradi daskama novi bunarić, pa mu se marva nije mogla približavati, a i ljudi su sa poštovanjem prilazili tome izvoru, koji bi doskora radi čudnovatih ukazanja prozvan „Gospina vodica“, a i to mu je ime sve do danas sačuvano. 18. rujna iste godine 1865. ispripovijedali su ovo Petar Lazin i Đuka Ambrušević pred dekanom i župnikom tovarničkim Antunom Matićem i pred svjedocima: Blažom Ivićem, Petrom Ambruševićem, Andrijom Filićem, Pavom Borićem, Šimom Lakićem i Markom Matoševićem. Svoje pripovijedanje potvrdili su zakletvom.

3. Zabranjivanje pobožnosti na Vodici

Glas o pronalasku čudnovatog izvora „Gospine vodice“ raširio se ubrzo iz Ilače u okolišnja sela i svijet je počeo pomalo dolaziti na vodicu, da zatraži pomoć od Gospe. Jedni su se prali u toj vodi očekujući da će od nje ozdraviti, a drugi su se kod izvora molili Blaženoj Djevici Mariji i tražili su od nje pomoći u drugim svojim potrebama. Da se ljudi ne mole kod praznog izvora, donese jedna Ilačanka po imenu Verka Tabaković sliku Bl. Djevice i ostavi je na vodici. Za sve te događaje dočuo je Tovarnički župnik Matić i i usprotivio se u početku pobožnostima na vodici, jer nije bilo jasnih dokaza, da se ovaj izvor otvorio doista na želju Gospinu. Njegov postupak nije odobravala Ilača i okolišnja sela, ali on je imao sasvim pravo što se protivio uvođenju nove pobožnosti, koju još crkva nije odobrila. Ima naime mnogo varalica po svijetu, koji izmišljaju svakakva čudesa i ukazanja, pa propovijedaju po svijetu, kao da se zbilja ono dogodilo, što su oni izmislili. Na taj način prevare mnoge, sakupe novaca, pa se poslije rugaju svetoj vjeri našoj. Zato sveta Mati Crkva zapovijeda, da ne smijemo vjerovati nikome, da je imao kakvo nebesko viđenje ili da mu se kakvo čudo dogodilo, dokle god se taj čudnovati događaj za stalno ne dokaže. Tako je sveta Crkva ispitivala uvijek vrlo strogo sva čudesa prije nego što ih je potvrdila. Eto godine 1858. dogodilo se najveće ukazanje Blažene Djevice u francuskom gradu Lurdu ( sedam godina prije nego u Ilači ), ali je biskup Lurdski četiri godine istraživao Lurdska ukazanja, pa je i istom onda povjerovao u njihovu istinitost. A sv. Otac Papa Pijo IX. Proglasio je Lurdska čudesa tek iza 11 godina, kad se već tisuće naroda osvjedočilo o pomoći Marijine Lurdke vodice i o čudesima, koja se tamo svake godine događaju. Crkva se naime držionih riječi, što ih je u vrijeme apostola rekao mudri Gamalijel Židovima o vjeri Isusovoj i o čudesima: „Ako je to djelo ljudsko, samo će se raspasti, a ako je od Boga, ne ćete ga moći uništiti“. Lažima je brzo kraj, a pravo čudo i pravo ukazanje ne mogu ljudi zapriječiti. Župnik je dakle s potpunim pravom zabranjivao pobožnost na Ilačkoj vodici i odgovarao je i oi – a i ostali susjedni svećenici svoje vjernike, da se ne mole na tom izvoru. No svijet je ipak ovamo dolazio, prao se i molio neprestano očekujući, da će se ovdje dogoditi kakva ozdravljenja ili ukazanja.

4. Prva ozdravljenja i ukazanja Ilačke Gospe

Već su mnogi bili uvjereni, da to nije nikakav neobični bunarić, a župnik se spremao, da spriječi daljne pobožnosti na vodici, ali u to se dogodi prvo čudnovato ozdravljenje. Udovica Eva Petričević iz Ilače, vjere katoličke, 50 godina stara, bila je sakata na lijevu ruku i već 8 mjeseci nije s njom mogla maknuti, ali otkako se počela moliti na vodici i stom vodom neko vrijeme prati bolesnu ruku, bilo joj je sasvim bolje i ruka joj je tako ozdravila, da je s njom oped mogla raditi sve poslove. Odmah iza ovoga dogodilo se drugo ozdravljenje. Ignjaca Egerta stolara, 50 godina starog, udovca iz Ilače udarile je prije 6 godina kap. Desna noga i desna ruka bile su mu kao uzete, za posao nije bio sposoban, nogu je za sobom vukao, a rukom nije mogao ni maknuti. I on je zalazio na vodicu, molio se ondje i 15 puta je prao bolesne dijelove tijela, a iza toga oporavila mu se i noga i ruka, i on je ponovno nastavio stari zanat. Ova se dva čudnovata ozdravljenja, koja su se dogodila još prije ljetnih Marijanskih svetkovina pronijela su na daleko glas Ilačkoj čudotvornoj vodici i nitko nije mogao više zaustaviti narod, koji je počeo hodočastiti Majci Božjoj Ilačkoj i njezinom čudotvornom izvoru. No sada već nije ovamo svijet dolazio samo iz znatiželjnosti, nego ljudi različitih narodnosti i vjera prilazili su s poštovanjem izvoru, dovodili su sa sobom svoje bolesnike, prali su ih i molili su Kraljicu Nebesku, da izliječi različite bolesti. Mnogi bolesnici doista zadobiše zdravlje ovdje već prve godine, a neki od njih ispitani su pred osobnim istražnim povjerenstvom, kojemu je bio na čelu strogi Tovarnički župnik, pa su važnija ozdravljenja zapisana u Spomen-knjigu, po kojoj je i ova knjižica rađena. Među najvećim bolesnicima prva godine bila je žena Julijana Szabo iz Parabuća. Nju su doveli na kolima i žalost je bila pogledati. Njezine noge bile su pune rana, koje su 17 godina curile, a da ih nije bilo moguće zaliječiti. Ona je napokon čula za čudnovata ozdravljenja u Ilači, pa je došla ovamo, prala se vodom sa Gospinog izvora i rane na njezinim nogama zacijelile su. U isto doba s njom liječio je svoje oči neki vinkovački cipelar, pa je i on ozdravio, a već godinu dana nije mogao naći lijeka očnoj bolesti svojoj. Kada se u Vinkovcima pročulo za ovo čudnovato ozdravljenje povede jedna pobožna vinkovčanka svoje 5 godišnje dijete Franju Karlića, koji je imao opasnu bolest na desnom oku. Majka ga je vodila već glasovitim liječnicima, ali bolest je bila jako velika, da su svi doktori govorili, da će djetetu iscuriti oko. Ona se u velikoj svojoj tuzi zavjetuje Gospi Ilačkoj, nekoliko puta opere oko svome djetetu Gospinom vodicom, - i što nisu pomogli liječnici, učinila je draga Gospa: djetetu oko ozdravi potpuno. Još teža je bila bol bogatoga vukovarskoga lončara Jugurčića. I njega su oči boljele, ali već mnogo godina. On nije štedio svoj imetak, samo da mu se povrati zdravlje, ali nigdje zdravlja nije našao, dokle god se nije zavjetovao Ilačkoj Gospi i dok se nije počeo liječiti njezinom čudotvornom vodicom. U kratko vrijeme povratio mu se tada vid i zdravlje očiju. Svaki dan kupilo se sve više naroda na vodici, mnogi su javno očitovali čudesna ozdravljenja, koja su im se dogodila, a bogatiji bolesnici donašali su velike darove i predavali su ih u župi i u općini, da se od tih darova sagradi makar najmanja kapelica uz vodicu. Općina je pohranjivala darove i napokon na opću želju zamoli općina župnika Matića neka se zauzme kod biskupa Štrosmajera, da Ilačani i hodočasnici smiju uz čudotvorni izvor podići kip na čast Majci Božjoj Čudotvornoj. Ovu molbu doista biskup odobri 17. srpnja 1865. i još istoga ljeta bio je uz sam izvor na sjevernoj strani podignut kip Majke Božje. Koncem ljeta iste godina počela su u Ilaču dolaziti procesije za Marijanske svetkovine i to iz velike daljine (60-70 km), a pojedinci stazali su čak iz Podgorača i Nove Gradiške, kako je to zapisano u župnoj Spomen-knjizi. Ozdravljenja bilo je sve više, a uz to na Marijanske svetkovine započeše i ukazanja okrunjene Majke Božje sa djetetom Isusom na lijevoj ruci, kao što ju je za pronalaska izvora vidio i Đuka Ambrušević. Prva ukazanja zbila su se na Malu Gospojinu i to na samom izvoru. Prva je opazila Gospu jedna Rusinka iz Karestura, odmah za njom njezin muž, a malo poslije ponovilo se ukazanje pred 50 osoba procesije, koja je došla iz Babine Grede, zatim pred supružnicima Šimom i Mandom Lakić, pred Mandom Ambrušević, Mandom Matošević i Ankom Grigić iz Ilače. Na ime Marijino ponovila su se ukazanja još pred većom množinom svijeta. Sada ju je opazila procesija iz Jarmine, Janja Mutavdžić i Marija Mutavdžić iz Ilače, a zatim premnogi drugi, koji su se u čas k izvori zgrnuli. Poslije podne oped je Gospu vidjelo mnoštvo svijeta, a među njima i Terezija pl. Srbljenović. Sve su te osobe ispitane o ukazanju i sve su jednako svjedočile. A župnici Antun Matić iz Tovarnika, Mijo Krčmarić iz Sota, Ivan Mihaljević iz Berka i Emanuel Djaković, kapelan iz Tovarnika vodili su istragu o ukazanjima. Koliko je zapravo osoba vidjelo dragu Gospu tih dana, ne zna se, ali sve još do sada žive osobe iz onoga vremena svjedoče, da se Gospa tih osam dana često ukazivala i da ju je tih dana vidjelo na stotine domaćega i stranoga svijeta, jer je izvor neprestano bio opkoljen silnim mnoštvom naroda. Iza tolikih ukazanja i mnogih ozdravljenja dobije dekan tovarnički nalog od biskupa đakovačkog, da izvjesti duhovnu oblast o svim čudnovatim događajima, koja su se zbila te godine i Ilači i on 18. rujna 1865. sa 6 svjedoka točno istraži propita cijelo otkriće, a ispita ponovno i sve svjedoke, do kojih je mogap doći. Pošto je ozbiljno sve ispitano, nije se župnik više protivio pobožnosti na vodici, a i duhovna oblast nije zabranila štovanje Majke Božje Ilačke. A već prve godine po računu župnikovom došlo je u Ilaču pokloniti se najmanje 10.000 duša.

5. Gradnja crkve na Vodici

Prve godine ukazanja postavila je općina na vodici kip Bl. Djevice Marije, ali kako je novaca preostalo, a darovi su neprestano još stizali, započe općina već g. 1866. graditi kapelicu nekoliko koraka dugu, u kojoj su hodočasnici lakše mogli obavljati svoje molitve i ostavljati darove, koje su u ime zavjeta donašali. No ubrzo se vidjelo da ni o va kapelica ne može zadovoljiti potrebama tolikoga ljudstva, koje se ovdje sakupljalo, pa se zato g. 1867. započe graditi nekoliko koraka od izvora crkvica, koja joši danas postoji. Gradnja crkvice trajala je tri godine. U ti vrijeme, dok se gradila sadašnja Gospina crkva, ozdravljenja i viđenja dalje su se nastavljala i ona su bila kao neko neprestano poticalo, da se gradnja dovrši. Da spomenemo samo one slučajeve, koji su u Spomen-knjizi zabilježeni. Otkako se za čudnovate stvari na vodici pročulo, dolazio je ovamo ne samo seljački i radnički svijet, nego također i mnoga ugladna gospoda, - svatko je imao svojih potreba i želja, i na ovom ih je mjestu dragoj Gospi iznosio. Među ostalima pohađao je vodicu ilačku i franjevački gvardijan iz Iloka po imenu o. Petar Smoljanović. Pobožni svećenik dolazio je najradije u takvo vrijeme na vodicu, kad nije bilo mnogo hodočasnika, i u samoći molio se Nebeskoj zagovornici. Tako je on gotovo sam molio na vodici 7. srpnja 1866., a kad najednom opazi on na izvoru sjajnost, koja je dolazila sa istočne strane. Začuđeno gledajući dulje vremena nenadanu svijetlost, razabra on, da se u svijetlosti nalazi lik Blažene Djevice Marije, koja je na lijevoj ruci držala malog Isusa.Odmah iza njega ugledale su isto ukazanje dvije, tri osobe, koje su izvoru nadošle. Ovo viđenje posvjedočili su oni pred župnikom Matićem, pred svjedocima Matom Voršakom i kapelanom tovarničkim Emanuelom Djakovićem. Još dok je do g. 1872. Tovarnik bio sijelo sadašnjega kotarskog suda šidskog. Živjela je u Tovarniku ugledna gospođa Ana rođena Stajić, koja je bila udana za kotarskog suca Josipa pl. Kovačevića. Ona je često zalazila na ilačku vodicu, jer je osobito štovala Kraljicu nebesku. Tu njezinu pobožnost nagradi draga Gospa. Ona je jedina među svim hodočasnicima, kojoj se Gospa nasamo na vodici dva puta ukazala i to 25. ožujka i mjesec dana poslije 21. travnja 1867. Viđenje njezino slično je ostalima u jakoj svjetlosti opazila je Majlku Božju sa djetetom na lijevoj ruci. I ona je sve to iskazala pred župnikom i svjedocima i do konca života ostala je velika štovateljica Gospe Ilačke. Godinu dana kasnije došao je u Ilaču mjesni kapelan J. Miković, da obavi službu Božju. Tom zgodom utrči mu crkveni otac i nadglednik gradnje kapele dva lista pisana njemačkim jezikom, koja su tekođer ostavljena na sačuvanje. U prvom pismu moli A. Vagner, da se na čast Gospi Ilačkoj očita sv. Misa u zahvalu za ozdravljenje njegova djeteta, koje mu je ovdje zdravlje povraćeno, a u drugom pismu moli Vinkovčanka Tomas Ana isto tako jednu sv. misu, jer je zagovorom Gospe Ilačke, dobila zdravlje, koje je bilo sasvim poremećeno. Listovi su primljeni 27. IX. 1868. U to vrijeme već je gradnja crkve Ilačke Gospe prilično napredovala na veliku radost štovatelja Majke Božje i sve je željno očekivano da se crkve sagradi. Za glavni oltar pobrinuo se već spomenuti lončar Jugurčić, koji je ovdje zdravlje očiju zadobio, pa je u zahvalu Gospi Pomoćnici nabavio za glavni oltar lijepu sliku Blažene Djevice Marije, koja i danas diči crkvu, - samo je šteta, što dijete Isus nije Gospi na lijevoj ruci, kako se ona u svim viđenjime ukazivala. Napokon bi posao dovršen u ljetu 1870. godine, a kao dan blagoslova odobrana je i sama svetkovina velike Gospojine. Već uoči 15. kolovoza 1870. poprimila je Ilača svečano lice, jer je narod iz daljih sela osobito iz Bačke dolazio na konak s velikim procesijama i mnoštvo kola. A na sam dan posvete zgrnulo se na vodicu toliko mnoštvo svijeta, koliko ga ni prije ni poslije nije nikada bilo. Mnogi župnici doveli su stotine župljanja na tu veliku Marijinu slavu, a iz nekih procesija čulo se naizmjence hrvatsko, rusinsko, njemačko i madžarsko pjevanje. S velikom crkvenom slavom obavio je blagoslov crkve župnik i dekan tovarnički Antun Matić. Biskupa je zamjenjivao kanonik Matija Mihaljević. Od stranog i okolišnoga svećenstva povečali su svečanost: Đuro Balog, podarhiđakon i župnik iz Bača: Antun Jakševac, arhiđakon vinkovački i župnik otočki Antun Vladisavljević župnik iz Nijemaca i njegov kapelan Josip Dorbola, Antun Hvalovski, župnik iz Lipovca, o. Solan, Krkvarić, gvardijan iz Vukovara; Mišo Erić, župnik iz Lovasa, Emanuel Djaković, župnik iz Novaka i tovarnički kapelan Viktor Brnčić. Bit će da je ovaj zadnji za tu zgodu i napisao kratku povijest – Ilačke Gospe i njezinog čudotvornog izvora -, koja je zajedno sa slikom drage Gospe iste godine štampana u Vukovaru i razdavana mnogobrojnom narodu, da je ponese kao uspomenu rijetke katoličke slave hrvatskoga naroda u Srijemu. Tako je ovo proštenište Majke Božje dobilo svoju crkvicu, u kojoj su vjernici obavljali svoje molitve, a svećenici su u njoj na sve ljetne Marijanske svetkovine počeli čitati svete mise. A otkako je 7. X. 1891. željeznica prvi puta projurila od Mitrovice prema Vinkovcima i omogućila lakši saobraćaj udaljenih krajeva, od onda hodočasnici i iz dalekih krajeva lakše dolaze ovamo i molitve svoje Gospi Ilačkoj prinašaju.

6. Današnje stanje prošteništa

Time što je sagrađena na vodici crkvica nije sav rad dovršen. Tim je samo udaren temelj pravom prošteništu. To su dobro znali župnici sa crkvenim ocima, pa su svake godine poljepšavali Gospinu crkvicu. Tako su godine 1890. podigli oko kapele lijeou ogradu za svotu od 700 forinti, a tri godine kasnije kupljen je križni put na platnu za 140 forinti, koji još do danas stoji umetnut u zidanim stupovima ograde. N a stražnjem dijelu kapele nekoliko metara daleko od izvora bijeli se oniska kuća, koja je podignita još g. 1878. Ona je razdijeljena na dav dijrla. Lijeva polovica kuće sastoji se od prostrane sobe, koja služi kao konačište i zaklonište mnogobrojnim hodočasnicima, a u desnom dijelu njezinom sagrađene su tri kupke za one bolesnike, koji su u najrazličitijim bolestima tražili i nalazili lijeka u vodi sa Gospinog izvora. Te kupke zanemarene su u vrijeme rata, ali će se doskora obnoviti, jer je i nezgodno i nezdravo, što se mnogi bolesni i zdravi sada peru na samom izvoru. A sada na izvoru vrlo je dobra ne samo za ispiranje rana, nego kao i piće zdravim ljudima. Cijeli sokak, koji se prozeže uz kapelu nema tako pitkog i izdašnog bunara kao što je ovaj izvor, koji kroz 57 godina svoga opstanka nije nikada presušio, premda u vrijeme Gospinih svetkovina mnogi ljudi čak iz Bačke u bureću odvažaju sa izvora vodu i kod kuće liječe njome svoje bolesnike. Sve do sada nije se još ustanovilo, dali je voda lijekovita, ali da je za zdravlje korisna, potvrđivalo je najbolje onih četrdesetak štaka, koje su bolesnici ostavili u kupkama iza kapele. Na štakama su došli, bez njih su se kući vraćali. Na svakoj štaki bilo je napisano, koji ju je bolesnik ostavio i kakvu je bolest imao, pa je prevelika šteta, što su ih ljudi spalili prigodom opravljanja crkve, - oni su mislili, da im štake smetaju i zauzimaju nepotrebno prostor. Svi se Ilačani i hodočasnici živo sjećaju velikog mnoštva tih štaka, od kojih je još samo jedna u selu sačuvana. Za vrijeme svjetskog rata mnogi su se zavjetovali Gospi Ilačkoj, da će svake godine pohoditi njezino proštenište, pa je zato ize rata oživilo opet njeno proštenište kao u prvim godinama Gospinog ukazanja. Tako je g. 1921. samo na Veliku Gospojinu došlo iz Slavonije, Srijema i Bačke 15 procesija, a još više naroda doputovalo je željeznicom. Od godine naime 1912. dobila je Ilača vlastitu željezničku postaju, sa koje odlaze vlakovi sa četiri strane: prema Vinkovcima, Mitrovici, Vukovaru i Rači, pa mnogi rado vlakom pohađaju proštenište. Iste godine je srušena i stara kapela, a na njezinom mjestu sagrađena je sakristija, pa tako današnja crkvica dolazi upravo do izvora i u sakristijskom zidu nalazi se uzidan onaj prvi kip, koji je na izvoru sagrađen 1865. Ipak je unutrašnjost crkve pretijesna i za ispovijedi, pa je sadašnji župnik preč. g. A. Mitrović došao na sretnu misao i ispovijedaonicu. Glavni dani prošteništa Gospe Ilačke su: Spasovo, drugi dan Duhova, Petrovo, zatim Velika i Mala Gospojina, dok grkokatolici hodočaste sa svojim svečenstvom na njihov treći dan Duhova. Hodočasnika ima dakako ponešto i drugih dana, a napose svake prve nedjelje u mjesecu. Već uoči Marijinih svetkovina započinje sveta ispovijed, ali često puta toliko bude naroda, da se ne mogu svi ispovijedati, premda uvijek dolaze ovamo svećenici iz Tovarnika i iz susjednih župa. U crkvi Gospinoj mnogo se već očitalo svetih misa na čast Gospi Pomoćnici, a pisac ove knjižice, dok je bio kapelan u Ilači, primio je dvije svete mise čak iz Sjeverne Amerike, koje je odanle poslao jedan Hrvat, da se zahvali Ilačkoj Gospi, koja mu je pomogla. I ovo je lijep primjer, kako je na daleko rašireno štovanje Ilačke Gospe. U ljetnim mjesecima, kad nastanu svetkovina Marijanske, živo se osjeća potreba, da se u Ilači osnuje samostalna župa. Koliko puta dođu hodočasnici običnom nedjeljom ili radnim danom, da ovrše zavjet Gospi Ilačkoj obećan, pa se ne mogu ni ispivijedati ni svetoj misi prisustvovati, jer u Ilaču ne dolazi svećenik svake nedjelje, a radnim danom gotovo nikada svete mise i nema. Pobožnost Majci Božjoj Ilačkoj raširena je dosta u cijelom kraju, ali da Ilača ima vlastitog župnika, on bi se znao pobrinuti, da Ilačka Gospa na vodici bude među prvim hrvatskim prošteništima Marijanskim, jer je ono to zaslužilo poradi premnogih ukazanja i ozdravljenja, koja su se u ovo 57 godina dogodila. No kako sadašnji tovarnički dekan sporazumno sa crkvenim odborom ilačkim nastoji, da Ilača dođe do vlastitog župnog doma, a onda i do župe, kako to odavna žele svi razboriti Ilačani, a i sva okolica, ima nade, da će se ovo proštenište još bolje razviti. I sam biskup đakovački presvj. gospodin Antun Akšamović pregledao je godine 1921. obadvije crkve u Ilači i zemljište, na kojemu bi se imao graditi župni dom i sa zadovoljstvom je saslušao želje Ilačana. On je uvijek bio pomagač svake hrvatske i katoličke dobre stvari, pa će sigurno i ovdje dopustiti osnutak župe, čim bude sagrađen župni dom i čim to budu dopustile prilike naše biskupije.

7. Sačuvane uspomene

U Glasniku Srca Isusova, svetog Josipa, svetog Josipa, sv. Antuna i u drugim nabožnim listovima hrvatskim često čitamo, kako se mnogi Bogu dragom i njegovim svecima zahvaljuju na primljenim milostima. I Gospa Ilačka primila je mnogo zahvalnica i darova od svojih štovatelja. Najvažnije zahvalnice bilew su one štake, za koje smo već rekli, da su sve osim jedne spaljene prigodom opravka crkve. No štake su ostavljali samo oni, koji su bolovali na nogama, dok su ostali bolesnici poklanjali Gospi različite darove osobito u novcu i u platnu, a neki su kupili slike i u njezinoj ih crkvi ostavili. Od tih slika do danas je 8 još sačuvano, i one su nam neprestani svjedok o velikoj pomoći Gospe Ilačke. One su poredane na unutarnjim zidovima one kuće hodočasničke, koja je sagrađena iza kapele. Na prvoj slici, koja je uz vrata obješena piše:

*Zafalnica dragoj Gospi Ilačkoj, što je našem djetetu oči izlečila, a to je lečnicima nemoguće bilo. Zato fala i slava dragoj Gospi Ilačkoj!! Zahvalni roditelji: ratar Stipo i Marija Marić. Iz Mitrovice u Srijemu 28. VIII. 1910.*

Ta zahvalnica sasvim je dakle nova, darovana nekoliko godina prije rata. Kada je druga slika darovana ne može se ustanoviti. Na njoj je naslikana Majka Božja sa djetetom Isusom, a pod slikom navežena su slova:

Pomoćnici kršćanskoj od Obitelji Šumanović.

Uz nju se nalazi velika slika, koja je nekada bila vrlo lijepa i visjela je u crkvi, a prikazuje Bezgrješno začeće Blažene Djevice Marije. Nema na njoj natpisa, tko ju je poklonio, ali kažu, da je to poklon jedne djevojke iz Brestavca, koja je na vodici izliječila svoje oči. Njezin otac dao je za sliku 84 forinta.

Na četvrtoj slici piše:

Ovu ikonu preloži svetoj Gospi u Ilači. Avram Ranisavljević iz Male Vasice.

Po svemu izgleda, da ju je darovao jedan čovjek pravoslavne vjere, koji je također isprosio pomoć od Bogorodice. Dalje je slika *Madona Sikstina*, koju je poklonio Antun Rukavina, uč. II. Razreda iz Vukovara godine 1878., a odmah kraj nje oped je velika slika Marijina, na kojoj nije potpisan darovatelj, ali moglo bi biti istinito, što neki vele, da su je poklonili Nijemci iz Rume, jer se na toj slici nalazi nakit i djevojački vijenac, s kojim se kite zaručnice njemačke narodnosti. Na sedmoj slici Anđela čuvara piše:

*Nebrojena fala i slava Majci Božjoj, što je moju kćer oslobodila teške bolesti. Od mene Marije Janćiev.* 

Ovo je poklon jedne Ruskinje, a zadnju osmu sliku poklonila je madžarska obitelj.

Okolo slike ispisane su ove riječi: 
*Ovu sliku poklanja Đuro i Marija Balika u ime sreće i zdravlja g. 1873.*  

Tako u ovih osam darova imamo jasno svjedočanstvo, kako Majka Božja Ilačka sve do danas pomaže svoje štovatelje, a to joj priznaju Hrvati. Rusini, Nijemci i Madžari, a i Srbi, koji nisu vjere katoličke. No ovih osam slika samo je maleni dio onih darova, koje je Majka Božja Ilačka primila od pobožnih hodočasnika. Zapravo sav crkveni namještaj pa i sama crkva jedan je veliki dar, koji su kršćani postavili u čast svojo Pomočnici i Zaštitnici. Svake godine pronese se glas, da se koji čudnovati događaj zbio na vodici, pa kad bi se svi ti slučajevi zabilježili, morala bi se napisati cijela jedna knjiga o čudnovatim ozdravljenjima i viđenjima. Mnogih stvari sjećaju se i pojedine osobe iz Ilače koje su bile već tada u 16.-17. godini, kad se izvor pojavio, ali štogod se dogodilo iza g. 1870., to nije ništa zabilježeno u župnoj Spomen-knjizi, jer je te godine kapela posvećena, štovanjer Majke Božje Ilačke je dopušteno, pa se povjerenstvo za ispitivanje čudnovatih događaja na vodici nije više sastajalo. U ovoj knjižici spominju se samo oni slučajevi, koji su u Spomen-knjigu zapisani, ali dok se bude opet pisala ova knjiga, zabilježit će se i oni čudnovati događaji na vodici, samo dok se oni točno istraže i sigurno dokažu. Zanimat će štovatelje drage Gospe, ima li još na životu osoba, kojima je Gospa svoju milost iskazala. Takvih osoba ima veoma mnogo i one redovito svake godine pohađaju ovo proštenište i zahvaljuju se svojo Dobročiniteljici. No onaj momak Đuka Ambrušević kojemu se najprije Gospa ukazala umro je kao momak još prije nego što se sagradila današnja crkvica. A Petar Lazin, koji je izvor pronašao, dugo je još živio i kao udovac oženio se sa Stajkom rođ. Ambrušević. Ona je bila mlada djrvojka, kad je izvor pronađen i kako im je kuća uz crkvu, ona se uz ostale starije ljude točno sjeća svih događaja, koji su ovdje zapisani. Ona također pripovijeda jedno od najvećih ozdravljenja, koja su se zadnjih godina zbila na vodici. U silnim ranama došao je Gospi Ilačkoj Vuletić Toma, vjere pravoslavne, koji je rođen u Pelezu u Bačkoj, a bolest mu je bila takostrašna, da se nije usudio pokazivati svoje rane. Nekoliko dana ispirao je tijelo bolesno sa vodom čudotvornoga izvora, rane su pobijelile i ubrzo su nestale. Od onda je svake godine hodočastio Ilačkoj Gospi i uvijek se svraćao Lazičevij kući, sve dok nije umro za vrijeme rata, a braća su mu još i danas živa i nastanili su se u Irigu. Takvih čudnih slučajeva pamte Ilačani veoma mnogo, a znade se za njih i po okolišnjim selima.

8. Zavjeti na prošteništima

Za vrijeme prošloga rata često je puta svijet sklapao ruke i molio dragoga Boga, da se smiluje čovječanstvu i da pomiri narode. A mnogi vojnici obećali su i zavjetovali su se, da će učiniti koje dobro djelo, ako ih dragi Bog žive sačuva od toga svjetskoga pokolja. Tako su se zavjetovala i dva ratnika iz jednoga velikoga sela županije Srijemske. Prvi vojnik – Marko po imenu – učinio je ovaj zavjet: Doklegod budem bio živ ne ću raditi u mladi petak ja i moja družina i sva moja marva, ako se iz rata živ kući vratim. Drugi Luka zavjetovao se ovako: Ako se živ vratim kući, ispovjedat ću se cijeloga života svaki mjesec dana jedanput ću se cijeloga života svaki mjesec dana jedamput i tri puta u životu pješice ću hodočastiti Ilačkoj Gospi i svaki puta ću se i tamo ispovjediti i pričestiti. Rat se svršio, njih obadvojica već četvrtu godinu izvršavaju svoje zavjete. Luka se svakoga mjeseca ispovjedao, dva puta je već pohodio Ilačku Gospu i u njezinoj se crkvi pomolio i ispovjedio. On živi sretno sa svojom obitelju, potpuno se ostavio svakoga grijeha. Bog dragi blagosovia zavjet i život njegov i seljani imadu u njemu primjer razboritog i naprednog kršćanina. No Marko nije ni iz daleka toliko zadovoljan. Čim je iz a prevrata prošla prva jesen i zima, i nestalo proljeće, postao je on nezadovoljan, što je on se cijelom kućom morao besposličariti prema svome zavjetu svakoga mladog petka, dok drugi obavlju prevažne poslove. To ga uvijek ljuti, i taj mladi petak nikada ne prođe sretno u njegovoj kući. Marko se ili sa svima u kući posvađa ili od dosade ode u birtiju i tamo se opije, a poslije toga ljut je i na sebe i na vjeru i na zavjet i na sve. Mnogo imade kršćana, koji se zavjetuju na takove mapametne stvari, da s njima slavu Božju ni najmanje ne proširuju a sebi štetu nanose. Da se Marko zavjetovao, da će on svakoga mladoga petka ili koji drugi dan u mjesecu sa cijelom družinom prisustvovati svtoj misi i spovjediti se, a poslije mise u ime Božje dalje raditi, To bi bilo za njegov posao a i za njegovu dušu mnogo korisnije. Lagano je odlučiti.: Ne ću mladim petkom raditi; neću mladom nedjeljom konje prezati, ne ću subutom šiti itd. > ali se treba uvijek pitati. > A hoću li ja time štogod svojoj duši koristiti; hoću li ja svojim zavjetom štogod pripomoći raširenju slave Božje ili bi dragom Bogu bio koji drugi zavjet miliji? A sami promislimo, šta će naša duša okoristiti od toga, ako mi ne budemo nedjeljom radili, ili koliko će slava Božja proširiti, ako mi budemo ili ne budemo uprezali konje? Takova obećanja Božjoj slavi ne pomažu baš ništa, a nas mogu dovesti kao i Marka u veoma veliku nepriliku. To uopće i nijesu pravi i dobri zavjeti, pa ih nijesmo dužni vršiti, a ako ih obdržajemo, dragi Bog nam ne računa u veliku zaslugu. Zato se Marko ne bi trebao ljutiti na vjeru, nego bi mogao ostaviti svoj zavjet i mjesto njega bi trebao obzdržavati štogod pametnije i spasonosnije, dakako u zdogovoru sa svojim ispovjednikom. Jer korisno je zavjetovati se i dobro je na prošteništa hodočastiti, ali bi trebalo znati, koji je zavjet dobar i kada nam koristi pohađanje prošteništa.

Što dakle znači zavjetovati se? Na to katekizam odgovara ovako: Zavjetovati se, reći će: svojevoljno obećati Bogu da ćemo učiniti nešto dobro, što inače nijesmo dužni učiniti.

Dobro se zavjetovao, tko obeća, da će postiti, moliti se, dati milostinju, pohađati bolesnike, pomagati sirotinju, na proštenište hodočastiti itd, ali najbolji je zavjet, kada se odlučujemo na čestu svetu ispovjed i pričest i slušanje svete mise. A kad tko hoće da se na velike i teške stvari zavjetuje, redovito je najpametnije pitati za savjet svećenika ili svog ispovjednika. Kad bi mi ovako radili, ne bi tako često morali čuti, gdje ljudi kažu: Eto postim devet utoraka sv. Antunu, pa mi ipak marva ugiba; svake godine na koljenima obilazim prošteništa Majke Božje, pa opet nijesam uslišan. A postiš li ti brate, sve petke u godini i prisustvuješ li ti svakog sveca svetoj misi? Jer mi od toga nemamo koristi, ako postimo 9 utoraka, koje smo mi odabrali, a jedemo mesa u one petke, koje je crkva koje je crkva kao post odredila, niti nam to štogod pomaže, ako nekoliko puta svake godine obilazimo prošteništa po dalekim krajevima, a kad je nedjelja ili svetac, onda ne idemo ni u svojoj župi svetoj misi , premda bi nam to bilo moguće. Zato tko se hoće dobro zavjetovati, taj neka najprije obeća Bogu, da će se ostaviti grijeha, da će sve zapovijedane poste postiti i na sve svetkovine po nalogu Božjem i crkvenom svetoj misi prisustvovati. Jer najprije treba obdržavati sve ono što dragi Bog i sveta Mati Crkva nalažu, a onda se istom smijemo nadati, da će Bog pogledati na naše zavjete, ako oni koriste spasenju naše duše.

Bogu dragom mili su pravi zavjeti i čašćenje pojedinih zavjetnih mjesta, kako se to u premnogo čudesnih ozdravljenja pokazalo. A svaki pravi zavjet mora biti samomu dragom Bogu obećan. Mnogi se doduše zavjetuju sv. Antunu, sv. Vidu, sv.Roku i ostalim svecima, no i ti su zavjeti dobri, jer se mi redovito zavjetujemo ugodnicima Božjima, da nam oni svojim zagovorom pomognu kod dragoga Boga. No najbolji zagovornik naš kod Boga jest Majka Spasitelja našega – Blažena Djevica Marija. Na njezinu molbu učinio je dragi Isus prvo svoje čudo u Kani Galilejskoj, Njoj su se ljudi obraćali najiskrenije za Njezinog zemaljskoga, ai sadašnjeg života. Gospodin Isus ostavio ju je svetom Ivanu i kršćanima, da nam ona bude Majkom, a iza slavnoga uznešenja Marijinog u nebo, uzvišena je draga Gospa nad sve svece i anđele, pa mi danas preko Marije dobivamo sve milosti od dragoga Boga. Zato nju slavi i štuje cijela sveta crkva, svi narodi priznaju Mariju svojom zaštitnicom, a naš narod nazivlje dragu Gospu Kraljicom Hrvata i slaviju na mnogo prošteništa, od kojih je ovo u Ilači gotovo najmlađe.