Mala reportaža o selu (Hrvatski Tovarnik, broj 6, od 21. rujna 1994.)

 Na ulazu u Ilaču nema ni žive duše. Kuće niske, ispružene po dubini. Ponegdje se isprsila katnica kao da hoće iskočiti na drum. Na stazi, u upravo začetim lokvicama, kupaju se grlice. Koliko te dobre i jadne ptice u sušnom proljeću jedu tekuti. Misleći na njihovu trpnju, i mene počelo svrbjeti. Jedan se crni pulin, malo dalje, valja u mokroj travi. I on se trudi da spere sa sebe gamad. Poslije kupanja u dubokoj rosnoj travi otrčao je do starih drvenih vrata na kojima se kroz pukotinu iz dvorišta javlja njegov komšija žestoko režeći na njegovo zadirkivanje. Ali crno kudravo pseto s ulice ne obadava ovoga iza vrata, nego trči od stabla do stabla i pišucka. Psi su kao i ljudi. Među njima ima nestašnih, glupih, lajavih, bijesnih… Čim mi je nestao iz vida, pitam se gdje su Ilačani u kasnom kišnom popodnevu? Poznati su kao radin i povučen svijet. Zbog toga nikoga u Ilači ne pritišće neimaština. Ilačani su poznati i kao veseli ljudi koji vole tamburu, pjesmu, vino. A gdje su sada? Na njivama ne mogu biti. Kiša nije tako pljuskovita da bi svi pobjegli u kuće. Ili ih je pritisla sumaglica mirisa paljevine stare kukuruzovine, ili to oni kade i blagoslivlju kišu koja im tek sada natapa oranice, vinograde i vrtove. Tužno me se doima pusta Ilača u kojoj slušam vlastite korake na blatnjavu asfaltu.

Vraćam se natrag. Osjećam neku čudnu prazninu u sebi. Nešto sam morao vidjeti, a nisam vidio. Precjenio sam prijetnju kiše, bojao sam se da ću pokisnuti do kože. Sad se na bojim, sad želim pokisnuti i sprati sa sebe svu gamad koja me saletjela, kao grlice, kao kudravi hrvatski ovčari koje poznaje kinološka Europa i cijeli svijet kao vrlo plemenitu pseću vrstu; kao pijetli i fazani… Izašao sam iz sela i gledam. S lijeve strane, na mogili koju su vrijedne ruke ilačana podigle za smiraje na uzvišenom mjestu - miruje naselje mrtvih. Na vrhu brežuljka uzdiže se kapelica, nalik na golubarnik. Koračam stazom do groblja. Vuče me znatiželja, odvraća me strah. Naježen sam. Svaka mi dlaka na glavi može biti pribadača.  Najednom začujem zapomaganje. To nisu pokojnici. Nisam praznovjeran. Oni su davno istrunuli. Osim nekolicine svježih. To su srušeni križevi, zapušteni grobovi. Križevi žive i poslije čovjekova ukopa, poslije nestajanja svih pokojnikovih tragova. Križevi žive vječno. Ali ovdje ne žive. I grobovi su napušteni, zatrti. Križevi podižu glave i zapomažu. Mole me da im pomognem. Ali kako ću ovako ustrašen, umoran i pokisao, pomagati srušenim križevima imućnih ilačana koje je bogatstvo toliko okovalo da zaborave svoje pokojnike, njihove vječne domove i simbole… Kapelica nema vrata. Željeznim kopljem bode oblak. Stojim pred ulazom i zavirujem unutra. Po obliku mora biti stara građevina. Slična je jednobrodnoj bazilici iz starijih vremena. Ali to sada i nije važno, niti je putopiscu dopušteno opisivanje prošlosti viđenog… Gledam tmurne prostore pučine Panonskig mora i srce mi stade jače kucati. Oko mene ruševni i korovom obrasli grobovi. Ovo groblje ne pohode živi. Kako pokojnika zatrpaju, tako ga ostave, kao goveče na mrciništu. To mi kazuje ovo sadašnje stanje grobova. Ili me je obuzela tuga obitelji Vidović, ili je ustinu tako? Nešto jeste i znam, sva su groblja koja sam pohodio - tužna. Ovo je najtužnije! Dolje, u selu, ilačani mole da kiša ne prestane. I ja se molim da im kiša natopi oranice. Tišina na groblju, šećem i gledam mrtvo selo pritisnuto dimom, rosuljom i sumaglicom.Čini se da dolje nitko ne živi. Sve će se nakriviti, popucati i razrušiti. Neću proricati sudbu tmurnom predvečerju. Kiša je počela jače padati. Obuzima me radost. Krupne i guste kapi čvrkaju me po glavi. Obuzima me još veća radost. Sklanjam se u razvaljen ulaz kapelice kojoj na podu leže četiri suha ljudska izmeta. Sjetih se pripovijedanja iz moga kraja kako takvi, koji čine ovakve nepodopštine radaju nenormalnu djecu. Čim iziđem odavde i uputim se mome voljenom Matošu, neću biti praznovjeran. Te mi slike jasno govore kako nitko čestit dugo vremena nije pohodio ilačko groblje od groblja. Da je na ovome humku, koji je nekad bio otočić Panonskog mora, groblje ondašnjih brodolomaca, današnji bi ga žitelji Ilače morali pohoditi, kamoli ne bi svoje groblje u kojem leže njihovi a u koje će i oni, jedan po jedan, sigurno preseliti. Sve možee biti pretpostavka, a da će ovdje preseliti današnji žitelji Ilače - najčistija je istina. Kiša je već sprala prašinu s lišća pokraj druma, kiša nikad neće sprati čovjekovu rđu. Tomu je nužan čovjek kao i kod stvaranja svoga stanja. Kiša ne može uspraviti srušene križeve. Križevi nisu žedne biljke, križevi ne venu, nego trunu. Odjednom mi jeza zastruji hrptenicom kao da mi krvotokom juri grumen leda, pa se polagano i slomljeno spuštam padinom od groblja prema selu. Žao mi je kao psu što sam se vratio i zašao među križeve. Uh, više se čovjeku kad vidi takvo groblje ne isplati ni umrijeti. Koliko puta čovjek pozove smrt da bi je odmah otjerao! Ilačko groblje ne želi pokojnike. Umrijeti se mora. Dolje kroz tminu, kao stonoga kroz prašinu, struji vlak prema Vinkovcima. U jednom trenutku silazeći na glavnu cestu, osjetih kako križevi trče za mnom. Trče i viču da sam ja kriv za njihovo stanje. Posljednji sam ih pohodio, a nisam pomogao da se usprave. Ako potrčim, i oni će trčati… Zato samo, stegnut jezom, produžavam korak. Mogao bih ići na olompijadu kao brzi hodač, tako sam rastegao i ubrzao korake… Na asfaltu je u meni nestalo straha. Po asfaltu ne mogu hodati ni križevi, ni vukodlaci. Kiša izvukla žabe na skliski asphalt. Nadimlju se i pušu krastače zapuhače; skakuću, rastežu se, ali ne ginu uludo kao gujavice i puževi golaći. Skupile se pored jednog upaljenog stupa na kojem je upaljena svjetiljka. Ima ih desetak. Penju se jedna na drugu a koža im se šareni i sjaji od vlage. Stojim i gledam ih. I one mene gledaju. Nisam im dobro došao, ali ne žele ostaviti svjetlo. Mora da su ipak opazile moje zle namjere kad su jedna po jedna počele skakutati preko ceste. Čudno: svaka prijeđe jednaku razdaljinu i jednako skoči. Ili je to nekakav žablji zakon po kojem sve žabe moraju biti jednake. jedna je ipak, uz moju naklonost, najdalje skočila. Skočila je toliko daleko da neće, a ako ima imalo žablje pameti, nikada više preda mnom skakati. Promatrao sam skokove prethodnih i čekao da ova moja skoči kako bih je dočekao kao dobačenu loptu. Čim je skočila, upravo kako sam i očekivao, prema skokovima prethodnih - tako sam je odmah odalamio nogom - da je odletjela preko stare tarabe u dvorište preko puta. Na mojoj cipeli učinila je “šljap”, kad je pala u dvorište, čuo sam “pljas”. Tako ću nekom tipu koji bez potrebe previše razapinje usta, a takvih nekoliko poznajem, šutnuti zapuhaču u njih…

U srcu sela raskrižje. Divlji stari kesteni. Škola i zgrada poslovnog centra s poštom, bankom i dućanom. Gazdinske kuće uokolo i “Hrvatski Dom” pred kojim društvo mladih ilačana galami bez reda. Tu je centar sela i tu se okupljaju mladi i stari. Čujem i pokoju sočnu, skladno složenu u njihov divan. Pročelje ovoga doma, boje Umjetničkog paviljona u Zagrebu, podsjeća na kontroverznog rodoljuba i mađarona Kršnjavog koji je velik broj žutih kuća podigao u nas, tako se tada Novi Zagreb, gledan sa Griča, žutio kao livada prekrivena cvjetovima maslačka. Pitao sam čemu ono gore “Hrvatski Dom”. Dobio sam odgovor da su ovu zgradu podigli i krstili u doba kad se nije smjelo tako zvati. Iako u Ilači žive isključivo Šokci, ime doma je ostalo i boja je ostala: i jedno i drugo svjedoči o vremenu kad su nastali. Sad je to daleko iza nas. Stari natpisi i stara djela stoje i svjedoče o sebi i svome vremenu. Asfaltni drum kojim sam došao rastegao se prema Tovarniku kao svjetlocrna masna brazda nepreglednom njivom. S njim se spaja krak križanja koji vodi blagom uzbrdicom u pitome ilačke parloge vinograda i voćnjaka i suprotni krak koji se blago spušta na jug Gospe Ilačke kojoj se hodočesnici petnaestog kolovoza sa svih strana svijeta u nepreglednim kolonama iz pokore, u zaprežnim kolima i automobilima i zabave (a neki i iz obijesti), jer zasigurno Đuka Begović nije hodočastio - iako se i njegovoj duši često začinjala iskra ispovijedi - iz potrebe za pokorom i pokajanjem, pa se poslije prve postaje, s ostalim vinkovačkim bećarima, zaboravljajući nagomilane grijehe i obećane očenaše i zdravomarije - ukrcao na vlak i jurio na ilačko proštenje. “Ta, kakvo proštenje, bogara mu, krv je to, krv šokačka…” Započne misao čista i bistra, sabire grijehe učinjene od prošlogodišnjeg proštenja, onda navre krv i sve zamuti, odnese zamete, pa požuda kipi u šokačkoj duši: neobuzdana, beskrajna . . .  Krećem južnim krakom križanje preva svetištu i gledam štagljeve po dvorištima, nadvisili kuće, kao da su građeni upravo zbog Đuke Begovića i njegove rođakinje Ole s kojom je ovršio mirisno sijeno., prepuštajući se užicima, da bi već sutradan, na samu Gospu, i savjest i srdžba kipjeli u njemu… “Eto viš, taki si ti! Proštenjak pokajnik! Đavo si ti! I svi ste vi takovi, svi što vas je. I kakva je Ola, takva je Anka, kakva Anka, takva Seka, takva je iz ovoga, takva iz onoga sela. Takva je sva vaša - naša - moja krv! Gadni ste vi . . . Gadan sam ja!” Teče mi misao u kišnom sutonu na vrlog Šokca obogačenog grozdovljem šokačkih vrlina kakve ih i danas krase, pa se pitam ima li gore ispred “Hrvatskog Doma” jedan Đuka Begović, i dalje se pitam jesam li sreo, lutajući ravnom Slavonijom - današnjeg, ovovremenskog, ali onako sočnog, pravog, snažnog, čistokrvnog, punog i vječnog Đuku Begovića. Odgovaram sam sebi: jesam, sreo sam ga. Doživio ga, oćutio, razumio,… Koji je od njih Đuka? U kojem liku živi današnji Đuka? Možda u Tuni iz Ivankova, Martinu iz Slakovaca, Đuri iz Privlake, Ivi iz Otoka, Adamu iz Tovarnika, Joci iz Ilače…? Kad ih gledaš i kad ih slušaš, vidiš, osjećaš - Šokci su to sa svim Đukinim osobinama. U mnogim selima našao sam Đuku Begovića. Današnjeg čistog, suvremenog, europeiziranog, ali nigdje nisam našao današnjeg mu oca  - Ivana Kozarca. U tome je nesreća i u tome se ćutim prikraćenim. Uostalom, neka junaci žive u svome svijetu. Sve je njih dada Ivan dao u jednome za sva vremena. Nema više gusaka na putu. Nema čijanja perja. Posječeni su drvoredi dudova, pa nema ni dudovače, prve ljubavi Šokaca pijanaca i umjerenih pilaca. Ni kvočke ne kvocaju po šokačkim oborima, niti pilići pijuču izvirujući žutim kljunovima iz majčina perja. Kupe jednodnevne piliće iz inkubatora pa sa njim u gajbu. Objese im sijalicu da manje spavaju, da im je toplije, da bolje jedu brže rastu. Čim narastu za pohanje, premjeste ih iz krletke, preko noža, u sanduk za duboko zamrzavanje, pa tako tijekom godine imaju pohanaca. Umjesto rzanja konja brekću traktori po šorovima i dižu prašinu do neba. Napredak je odstranio miris konjske balege. Konjske muhe neće na ispušnike. Nešto je ipak od starog šokačkog ostalo: sjedeljka na putu ispred kuće iste su kao i prije. I okupljanje muškaraca na roglju dvoju šorova. Nekad se sjedilo samo subotom i nedjeljom i ponekad radnim danom naveče. Sada po cijele dan možeš vidjeti dokoni svijet na pragu pred kućom. Ali drugačije se sjedilo prije, nego što se sada sjedi. Ili su šokice u rukama držale djecu, ili su rukama štogod radile: vezle, štikale, šlingale. Danas nema ni štrikeraja, ni šlingeraja. Narodnu nošnju malo tko izrađuje: samo dvije žene, i to za tržište. Neće mlade, pa neće ni stare. Stare imaju robe da ih mladi presvuku kad umru, mlade ne misle ni na život, kamoli na smrt… Donedavna si na Ilačankama mogao vidjeti zlataru i vezenku i niske pravih pravcatih dukata. Danas se pogospodile, pa im ni zlatnici više nisu lijepi. Ako želiš vidjeti lijepe ilačanke u čistu narodnom ruhu, dođi na Vinkovačke jeseni pa gledaj, divi se, sanjaj… Slušao sam priče kako se često Gospa prikazivala u vodi iza kapele. Imala je sjajnu zlataru na glavi i nisku dukata na prsima. Vidjele su je samo žene, i to u nošnji kakva je njihova. Otkad su mlade snaše prestale nosit zlatare i dukate, ni Gospin lik se više ne ukazuje u vodi. Opet pripovijedaju ljudi kako su ilačke krasotice gledale svoj lik koji se u hladu zdenca odražavao još ljepšim, posebice kada bi kapnula kap znoja koja je uzbudila vječni mir vode u zdencu. Tada bi se zlatara, u sitnom valovlju, preobrazila u aurolu, a niske dukata u zrake sunca koje zrače iz Gospinih prsiju. Pomišljam što bih vidio kad bih se sagnuo nad takvom šokicom. Vidio bih Gospu Ilačku, vidio bih sve gospe i anđele i ozarenu ljepotu neba . . . A danas, kad bi se jedna mlada šokica, recimo, u kostimu od zelena somota, ili bilo koje druge boje, sagnula nad vodom - vidjela bi zelenu žabu u Gospinom bunaru, ali ne onu divnu žabu iz bajke u kojoj je bila utjelovljena ljubav i ljepota, nego našu domaću zapuhaču, baš onakvu kakvu sam šljapnuo preko ceste i preko ograde. Vjerovanje, praznovjerja, priviđenja - kad je čovjek sam i kad mu se žudnja da razbistri nejasni cilj putovanje zaogrće tminom večeri - postaju stvarnost bez međusobnog sljubljenja i razgraničenja do novog doživljaja koji će izbrisati čovjekove male mrlje.

Oblak se rascijepio na zapadu, negdje iznad Vinkovaca. Sada PIK-ovci psuju nebo. A nebo nije krivo. Ono nema veze s obalcima, nego s ljudskim sudbinama. Raketari raketama tuku oblake.

Tjeraju tuču, a otjeraju kišu. Crn oblak nalik kori domaće lubenice pobjegao u Bosnu. Raspuklina između njega i onog sivog na zapadu crvena kao prerezana lubenica bez sjemenki. A bio je sumrak, tmina, kiša. Sunce zirka iz procjepa dvaju oblaka i odlazi. Okupljeni šokci pred domom sve su brojniji i bučniji. Kiša ih razvedrila pa se smiju kao biljke. Ali nije utažila žed ni čovjeka , ni biljke. Samo im nakvasila usne i otišla dalje u planine. Crveni cik sa zapada najavljuje lijepo jutro.

Iz autobusa koji je upravo dovezao školarce iz Vinkovaca, izašla je i jedna starija snaša, u licu bijela kao domaće tkano platno bez pigmenata. Muškarce na goglju pokraj doma pozdravila je uljudno sa “faljen Isus”. Muškarci su otpozdravili s “navik faljen” i svijet se razilazio po uličicama svojim kućama. Onda je jedan cijukasti glas izletio iz okupljene družine: “Snaša Stajka je garava ko pljuvačka…” Muški zbor oglasio se grohotom. Ali od snaše bijela lica nisu dobili odgovora. Valjda je u Ilači takav red: ako te netko kudi, pravi se da ga ne čuješ, ako te pozdravlja, otpozdravi mu. Nisam mogao biti ravnodušan: smijao sam se.

Utaman ti tražanje ljepote u zelenom prostranstvu - koje ti odmara dušu i širi vidokrug, povećava ga unedogled - kad ti ljudske sudbine zamračuju vid kao da ti vjetar sipa sivi pepeo u oči. Ako se potrudim da sve to ne vidim i smognem snage okrenuti glavu na drugu stranu, nitko mi ne jamči da ću na toj strani ugledati sretne ljude. Krenuo sam na put sa namjeromda što više vidim i doživim i ne mogu ubijeti znatiželju koja klije iz korijena moga bića i pretvara se u spoznaju što me mući i sputava da promatram razglednice zelenog panonskog mora, žuto bijelo cvijeće, opaljena šokačka licapuna praiskonskog straha nad zemljom. Budući da se samo dvije stvari ne mogu predvidjeti - sreća i nesreća - ćutim se velikim dužnikom obitelji Vidović iz Starih jankovaca pa krećem jutarnjim autobusomiz Ilače. Takva putovanja nikad nisam imao. Naprijd, natrag, ostajem na mjestu. Hoće li moj voljeni Matoš imati strpljenja? Mora: on dobro znade što su ljudske patnje i njihove velike boli.

Mom domaćinu Tuni, starom pilcu vina i rakije, tuberanu kome kome u prsima šupka kao u suhoj lanjskoj tikvi, ništa nisam govorio o povratku u Stare Jankovce. Razgovarali smo o prošlim, skoro davnim susretima kad je on bio “vražji Tuna” i kad su snaše rado s njim zastajkivale, a ja svima “zet”, nekima “šogor” ili “tetak” a posljednjih deset godina postao sam kum. Upravo sam prije deset godina kumovao u njegovoj kući, njegovoj kćerki.Bijahu to nezaboravni šokačko-lički svatovi. Tuna mi je rekao “božja svadba” i smijući se “odjedared” govoreći kako ona “ženska dičina” kojoj sam obećao biti kum, nisu više “dičina”, nego osisatila i oguzatila, “ta, cure, odjedared”, ne bih ih prepoznao. Izgorit će ti, kume, kesa, ali tko će kumovati cijelome selu i nitko mi ne jamči da i druge svadbe neće biti takve. Mali svatovi, ali kićeni i nakićeni, najviše se nakitio mladoženja. Većina svatova bijaše mladež i to ženska. Kao jedna velika obitelj, puna slge za prepunim stolovima, veselja i ljubavi i nitko nije zamijetio da nema mladoženje, kao glavnog junaka predstave. Mlada je sjedila lijevo do mene, kao je red u šokačkim svatovima, do kuma. Onda je do nje zjapilo prazno mjesto gdje je imao sjediti njen muž (već vjenčani), a do praznog mjest sjedila kuma, moja žena. Nitko nije poklanjao pažnju nestanku mladoženje, jer su svatovski zanos i veselje bili na vrhuncu. Primjetili smo tek u pola dva u noći da se prikumak Pavo, s dva prekrižena “peškira” preko prsiju, popeo na stolac i stao izvikivati: “Faljen Isus, kume, i stari svate, is vi ostali svatovi! Evo se pobrinuo baja Marko, snaha Anica i njihova dičina lipim darom . . . Svima na glas, mladencima na čast.” Bacio je pogled na mjesto gdje bi morao biti mladoženja i pocrvenjeo. Poslije male stanke i peripetija oko mladoženje, skupljanje darova je nastavljeno.

Budući da je kum u svatovima i blagajnik, na srebrni pladanj ispred mene pao je prvi otkos najkrupnijih domaćih nočanica. Onda su padali otkosi miješane trave: domaće i strane. Bilo je točno pola noći i pola sata kad je mlada prislonila glavu na moje rame i upitala me” A gdje je Tomislav?” Rekao sam joj kako je malo više popio pa je morao prileći.

A nije bilo tako, nego se opio kao zemlja, pozalanjeo kao gavez, požutio kao gorušica, posivio kao magare i nije prilegao, nego pao kao mrtvac, pa smo morali pozvati hitnu pomoć iz Vukovara da ispumpaju iz njega plemenitu ličku rakiju i mladu srijemsku prasetinu kako bi se u zoru, ispaćen, sretan i nasmijan - pokazao u svojim svatovima. Objašnjavajući što je s mladoženjom cijelu sam stvar prebacio na šegu, pa smo se veselili, plesali, pili i sve je išlo kao podmazano i nitko više nije pitao za mladoženju, nitko nije ni zapažao nedostaje li ili je među nama. Pavo se penjao na stolac i sliazio, primao darove i dadavao meni i kumi: meni novac, kumi robu…

Ponavljajući u sebi sjećanja iz ilačkih svatova, nastojeći odbaciti ubitačnu dernjavu “Rokera s Moravu” koji, zahvaljujući ciničnom sadizmu vozača autobusa, ponavljahu iste strofe od Ilače do Srijemskih Laza … “E moj bedni Životije nemaš sreće pa to ti je  ….” - grozničavo se tresući, vratih se ponovno u Stare Jankovce…

 Nikola Puljić

Jedna svatovska slika

 Evo jedne stare svatovske slike. Ne znam čiji su svatovi, niti tko je sve na slici. Svaka je pomoć uvijek dobro došla.

01 - Manda Balić, udana Brajković

02 - Sofija Balić, udana Maletić 

03 - 

04 -

05 - Slavica Balić, udana Vulić

06 -

07 - Marijan Josić

08 -

09 - Ivan Josić

10 - Marijan Balić

11 -

12 - Marija Balić, udana Vulić

13 -

Bili smo na hodočašću u Asizu, Rimu i Padovi

"Hodočasnici nade 2025" ili “Peregrinantes in spem” odnosi se na geslo Svete (Jubilejske) godine 2025. koju je pokojni papa Franjo proglasio s naglaskom na obnovu vjere kroz hodočašća i djela milosrđa.  Geslo poziva vjernike da obnove svoju vjeru i budu znak nade uslijed globalnih izazova poput rata, siromaštva i posljedica pandemije. Sveta godina je započela 24. prosinca 2024. (otvaranje Svetih vrata) i traje do 6. siječnja 2026. godine.

Prvi dan - polazak iz Vinkovačkog Novog sela

U sklopu tih događaja i nas, 12 ilačana, bilo je na hodočašću u Asiz, Rim i Padovu, u trajanju od 5. listopada do 11. listopada 2025.

Okupljanje hodočasnika bilo je 5. listopada 2025. ispred crkve “Bezgrešnog Srca Marijina” u Vinkovačkom Novom Selu sa polaskom u 16 sati. Voditelj puta je bio fra Franjo Čolakovac iz iste župe. Naš autobus je bio broj 25 od ukupno 27 autobusa iz Nadbiskupije Đakovačko-Osiječke i jedan autobus iz Srijemske Biskupije (broj 28). Ukupno je u Rimu bilo 160 autobusa iz cijele Hrvatske sa oko 8.000 hodočasnika.

šal koji smo dobili na polasku, kao ulaznica u Vatikan

Drugi dan - Assisi (Asiz)

U Asiz smo stigli oko 5 sati ujutro, 6. listopada. Pred sobom smo imali 9 sati za razgledanje grada i svetu misu u 10 sati u katedrali svetoga Rufina (San Rufino). Razgledanje smo započeli ispred crkve sv. Klare (santa Chiara), potom smo išli do crkve u kojoj je rođen sveti Franjo, te do bazilike svetoga Franje u kojoj smo obišli Franjin grob. Posebno je dirljiv bio posjet grobu svetoga Carla Acutisa u crkvi Gospe Velike (Chiesa di Santa Maria Maggiore). U suvenirnicama je bilo neobično vidjeti kip sv. Carla Acutisa u trenerci, pored kipova sv. Franje i sv. Klare.  Na kraju posjete Asizu, bili smo na svetoj misi u katedrali svetog Rufina u kojoj su krštenih svih troje Asiških svetaca (Franjo, Klara i Carlo Acutis). Nakon posjete Asizu, zaputili smo se u grad Latina (65km udaljen od Rima), gdje smo smještenih u “Garden” hotel. Putem do Latine, pukla nam je guma na autobusu. Sve je sretno završilo. Malo smo kasnili sa dolaskom na odrediše.

Ispred bazilike svetog Franje Asiškog

Treći dan - Rim

Bazilika Gospe Velike (“Basilica di Santa Maria Maggiore”)

Odmah ujutro smo posjetili baziliku Gospe Velike i u njoj smo posjetili grob pape Franje. Crkva je izgrađena u petom stoljeću, nakon proglašenja Marije Bogorodicom, na saboru u Efezu, 431. godine. U bazilici se čuva relikvija Isusovih jaslica. U relikvijaru se nalazi pet komadića drveta od drveta sicamore (ficus sycomorus) za koji tradicija kaže da su bili dijelovi jaslica u kojima je Isus položen. Relikvija je u Rimu od 7. stoljeća, dobivena tijekom pontifikata pape Teodora I (642-649) od jeruzalemskog patrijarha.

"Autobus 25" ispred crkve Marije Velike

Bazilika svete Praksede (Basilica di Santa Prassede)

stup na kojem je,prema tradiciji,
Isus bičevan

Posjetili smo i baziliku svete Praksede. Prema predaji, sveta Prakseda je bila kći rimskog senatora Pudensa i sestra svete Pudencije, koje je sveti Petar među prvima obratio na kršćanstvo. U prvim stoljećima je pomagala progonjenim kršćanima i pokapala njihove mučenike. Prema predaji u crkvi se čuvaju relikvije svete Praksede i svete Pudencije, kao i mnogih mučenika. U kapeli se nalazi i stup na kojem je, prema predaji, Isus bičevan. Sveti Ćiril, koji je sa bratom Metodom sastavio glagoljicu, živio je svoje posljednje dane u samostanu pored crkve. Nije ondje pokopan, nego u crkvi svetog Klementa u Rimu.

Bazilika svetog Petra u okovima (San Pietro in Vincoli)

Michelangelov "Mojsije"
(napravljen oko 1515.)

Nakon svete Praksede, uputili smo se prema Bazilici svetog Petra u okovima. Bazilika je poznata i kao Eudoksijanskom bazilikom (Basilica Eudoxiana) po imenu svoje osnivačice, Licinije Eudoksije , iste one koja je pozvala Vandale u Rim koji su je opljačkali 455. godine, sagrađena je prvo na starim ostatcima između 432. i 440. da bi se u njoj smjestile relikvije okova kojima je Sveti Petar bio okovan u Jeruzalemu. Posvećenje bazilike održano je već 439. godine za vrijeme pontifikata pape Siksta III .Ispod glavnog olatara u kripti se nalazi ranokršćanski sarkofag sa posmrtnim ostatcima sedmero braće Makabejaca, starozavjetnih mučenika. 

Naravno u crkvi se nalazi i Michelangelov kip Mojsija završen 1515. godine, i trebao je biti originalno jedan od 47 slobodnostojećih kipova za grobnicu pape Julija II. ali je postao središnji kip odmah uz papin grob. Zanimljivo je reći da je i sam Michelangelo, kada je dovršio kip Mojsija, udario isti po koljenu i uskliknuo mu “Progovori”. Mojsije je izgledao kao da je živ.                                                                                                                                                                                                                       

Koloseum (Colosseo)

Slijedeća stanica nam je bio Koloseum. To je jedan od simbola Rima, Rimskoga Carstva i općenito antičke arhitekture. Najveći je ikad izgrađeni drevni amfiteatar na svijetu, čija je izgradnja počela u vrijeme cara Vespazijana 72. godine, a završena je 80. godine za vladavine njegova nasljednika Tita. Kapacitet primanja publike mijenjao se tijekom povijesti i kretao se od 50.000 do 80.000 gledatelja, ali prosječno je mogao primiti oko 65.000 ljudi. U koloseju su se odvijale gladijatorske borbe i javne priredbe, borbe životinja, javna pogubljenja, uprizorenja slavnih bitaka i drame utemeljene na rimskoj mitologiji, nakratko čak i morske bitke na pravim brodovima prilikom kojih bi arena bila potpuno ispunjena vodom. Amfiteatar se prestao koristiti za zabavu u ranome srednjemu vijeku i bio je uglavnom napušten. Kasnije je ponovno korišten za stanovanje, kao mjesto zanatskih radionica, kao tvrđava, kamenolom i kršćansko svetište.

Koloseum u Rimu

Trg svetog Petra i sveta misa

Nakon svega viđenoga toga dana, vrhunac događaja je bila sveta misa na trgu svetog Petra u Vatikanu. Taj dan je bio dan hrvatskih hodočasnika i čule su se marijanske pjesme ispred trga. Velika gužva i dugotrajno čekanje u redu se zaboravilo čim smo stigli na trg svetog Petra. Oko 17 sati se pojavio papa Lav XIV u svome papa-mobilu i prošao je dva kruga oko nas. Zatim se obratio svima nama i otišao. U 18 sati je započela sveta misa na hrvatskome jeziku. Događanja na trgu je pratila vatikanska televizija, a prenosila je i hrvatska televizija na svome drugom programu.

detalji televizijskog prijenosa

Četvrti dan - Rim

Crkva svetog Jeronima (Chiesa di San Girolamo dei Croati) i Augustov mauzolej

Dan je započeo jako rano, jer smo se žurili na generalnu audijenciju sa papom, ali zbog gužve u prometu, nismo tamo stigli.

Kada je već tako bilo, otišli smo da hrvatske crkve svetog Jeronima. Ondje je bila sveta misa u tijeku, pa smo samo malo “virnuli” unutra. Pored nje se nalazi mauzolej prvog rimskog cara, Augusta. Mauzolej je izgrađen na obali Tibera između 28. i 23. godine prije Krista. Bio je to visok i prostran spomenik Augustu, pranećaku Julija Cezara, koji je izgradio Rimsko Carstvo u svojoj 40-godišnjoj vladavini, čiji je pepeo ondje bio, kao i ostatci njegove vladarske dinastije (između ostalih, tu su bili sahranjeni carevi Kaligula, Tiberije, Klaudije i Nerva). Današnji mauzolej je visok tek jednu trećinu svoje prvotne visine, jer je doživio uzimanje kamena za gradnju crkvi i palača u Rimu, kao i veliki broj drugih rimskih građevina.

mauzolej prvog rimskog cara Augusta

Španjolski trg (Piazza di Spagna)

Španjolski trg

Nakon svetog Jeronima, preko ulice Tržnica robova  (“Largo degli Schiavoni”) spustili smo se do Španjolskog trga gdje smo imali priliku vidjeti Španjolske stube. Unatoč njihovu imenu, Španjolske stube naručio je francuski diplomat Étienne Gueffier tražeći god. 1723. način da poveže Španjolski trg s crkvom na brijegu iznad njih koja je bila francusko vlasništvo. Stoljeće prije na trgu je bilo smješteno sjedište španjolskog veleposlanika pri Svetoj Stolici, pa otuda ime i stuba i trga koji se u 17. stoljeću čak smatrao španjolskim teritorijem.

Fontana di Trevi

posvuda su gužve

Slijedeća Fontana di Trevi je visine 26,3m i širine 49,15m to je najveća barokna fontana u gradu i jedna od najpoznatijih u svijetu. Fontana je sagrađena u 18. stoljeću, po narudžbi pape Klementa XII., iako je u jednostavnijem obliku na tom mjestu postojala već u 15. stoljeću. Fontana označava kraj akvadukta "Aqua Virgine" sagrađenog u doba Marka Agripe pred kraj stare ere, koji vodu doprema iz dvadesetak kilometara udaljenog izvora. Isti se akvadukt koristi i za punjenje brojnih drugih fontana u centru Rima. Prema legendi bacite li kovanicu u predivno barokno djelo arhitekta Nicole Salvija u Rim ćete se sigurno vratiti. Obično se bacaju dvije kovanice preko ramena - prva, za vašu želju, a druga za ponovni povratak u Rim.

Panteon (Pantheon)

Nakon škrtarenja kod Fontani di Trevi (vjerojatno mi se neće ostvariti želja, niti ću opet vidjeti Rim), prošetali smo se do Panteona. Panteon (grč. Πάνθειον Pantheion = hram svih bogova, pan= svi, theos = bogovi) ili Hram svih bogova jest rimski hram sagrađen tijekom vladavine cara Hadrijana. Jedna je od najočuvanijih starorimskih građevina, velikim dijelom zato što je bila u neprekinutoj uporabi tijekom svoje povijesti. Od 7. stoljeća to je katolička crkva posvećena sv. Mariji od mučenika (lat. Sancta Maria ad Martyres), ali neslužbeno se naziva Santa Maria Rotonda.

Panteon

Oltar Domovine (Altare della Patria)

Odmor za ručak i sladoled, imali smo kod Oltara Domovine . Nacionalni spomenik Viktoru Emanuelu II. (talijanski: Monumento Nazionale a Vittorio Emanuele II) ili Oltar domovine ili "Il Vittoriano" spomenik je u čast Viktoru Emanuelu II., prvom kralju ujedinjene Italije. Spomenik je projektirao Giuseppe Sacconi 1895. godine. Dovršen je 1911. godine. Iskreno, meni je taj spomenik malo preglomazan.

"Autobus 25" na broju

Središte starog Rima (Forum Romanum)

Nakon Oltara Domovine, prošetali smo se do središta staroga Rima (Forum Romanum). Koloseum, Slavoluci cara Tita (podignut oko 82. godine od strane rimskog cara Domicijana na tadašnjoj Via Sacri nedugo nakon smrti njegovog brata i prethodnika Tita, a kako bi se proslavila Titova pobjeda nad židovskim pobunjenicima u Velikom ustanku i osvajanje Jeruzalema godine 70.) i cara Konstantina (izgrađen 312. g. i to je najveći rimski slavoluk: 21 x 25.7 x 7.4 m.). Šetnja po rimskoj cesti, hladna voda iz dvaju Fontana na Via Sacri učinila je Rimski Forum nezaboravnim. Gužve su svuda velike i da bi se nešto moglo vidjeti podrobnije, treba izgubiti rilično vremena, tako da nismo zalazili niti u Koloseum, niti smo imali vremena obići cijeli Forum. I ono što smo vidjeli, dovoljno je fascinantno.

središte starog grada Rima Forum Romanum

Bazilika svete Anastazije (Basilica di Sant'Anastasia al Palatino)

Dan smo završili svetom misom u 16:30 sati u crkvi svete Anastazije (Stošije) u Rimu. Sveta Stošija ili Sveta Anastazija (Rim, 3. stoljeće – Sirmij, 11. listopada 3. st.), kršćanska je mučenica i svetica Udavši se preko volje za rimskog patricija Pubija, odlučila je ostati djevicom, na što je uvrijeđeni muž zatvara u kućnu tamnicu. Teške trenutke koje tu provodi ublažuje joj pismima podrške i ohrabrenja budući mučenik i svetac Krizogon (Krševan). Nakon smrti muža, sa skupinom sljedbenika prati Krševana do njegove mučeničke smrti u Akvileji. Put je zatim vodi u Sirmij, odakle se upućuje prema Solunu i ponovo vraća u Sirmij. Zbog pomaganja zatočenim kršćanima i ustrajnosti u svojoj vjeri, na kraju je uhićena i 25. prosinca 304. mučenički umorena na lomači, na otoku Palmariji kod Rima. Kasnije je pokopana u Sirmiju, da bi u 5. stoljeću njezine relikvije bile prenesne u Carigrad, a oko 804. zadarski biskup Donat donosi ih u Zadar i pohranjuje u crkvi koja od tada nosi njezino ime. U pravoslavlju se štuje kao Velika mučenica Anastasija. Izbaviteljica od otrova (grč.: Hagia Anastasia Pharmacolytria). Spomendan joj je na Božić (25. prosinca), osim u Zadru i Srijemu, gdje se štuje i 15. siječnja. Suzaštitnica je Zadra.

Peti dan - Rim

Bazilika svetog Pavla izvan zidina (Basilica di San Paolo fuori le Mura)

dva imenjaka

Dan je započeo odlaskom u baziliku sv. Pavla izvan zidina. Ondje smo imali razgledanje bazilike i svetu misu. Bazilika je izgrađena, prema predaji, na grobu svetog Pavla. Godine 61. poslije Krista Pavao je stigao u Rim kako bi bio suđen. Ovdje mu je između 65. i 67. godine poslije Krista odrubljena glava. Njegovo tijelo pokopano je dvije milje od mjesta mučeništva, u grobnom području uz Ostijski put, u vlasništvu pobožne kršćanke po imenu Lucina, koje je bilo dio već postojećeg grobnog mjesta. Iako je bio kršćanin, bilo je moguće pokopati apostola Pavla u rimskoj nekropoli zbog njegovog rimskog građanstva. Ubrzo nakon toga, njegova grobnica postala je mjesto bogoslužja i štovanja. Na njoj je podignuta cella memoriae ili tropaeum , naime spomen-obilježje, gdje su tijekom prvih stoljeća progona mnogi vjernici i hodočasnici odlazili moliti, crpeći snagu potrebnu za provođenje djela evangelizacije ovog velikog misionara. Značajno za ovu baziliku je i to što se u noj nalazi niz papinskih portreta i sastoji se od 265 portreta.

Katedrala svetog Ivana Lateranskog (Archibasilica di San Giovanni in Laterano)

Nakon svete mise, odlazimo u katedralu svetog Ivana Lateranskog. Katedrala je službeno crkveno sjedište rimskog biskupa, tj. pape. Službeni naziv na latinskome glasi: Archibasilica Sanctissimi Salvatoris et sancti et Iohannes Baptista Evangelista in Laterano (Arhibazilika Presvetog Spasitelja, Svetog Ivana Krstitelja i Svetog Ivana Evanđelista na Lateranu). To je najstarija i prva po važnosti (kao rimska katedrala) među četirima papinskim bazilikama u Rimu, i nosi počasni naslov Omnium urbis et orbis ecclesiarum mater et caput (majka i glava svih crkava u Rimu i u cijelom svijetu). Sama bazilika smještena je u Rimu, ali izvan granica Vatikanskog Grada. Međutim, Lateranskim ugovorom bazilici je dodijeljen poseban eksteritorijalni status kao vlasništvo Svete Stolice. Susjedna Lateranska palača bila je glavna rezidencija pape do srednjeg vijeka . Crkva je najstarija i najviše rangirana od četiri glavne papinske bazilike i jedna je od sedam hodočasničkih crkava u Rimu . Osnovana 324. godine, najstarija je javna crkva u gradu Rimu i najstarija bazilika u zapadnom svijetu.

sveti Ivan Lateranski

Svete stube (Scala sancta)

Odmah pored sv. Ivana Lateranskog, nalaze se “Svete stube”. Prema tradiciji Katoličke crkve , Svete stepenice bile su stepenice koje su vodile do pretorija Poncija Pilata u Jeruzalemu , kojima je Isus Krist kročio na putu do suđenja tijekom svoje Muke. Srednjovjekovne legende tvrde da je Sveta Helena , majka cara Konstantina Velikog , donijela Svete stepenice iz Jeruzalema u Rim oko 326. godine. U srednjem vijeku bile su poznate kao Scala Pilati ("Pilatove stepenice").Ukupno ima 28 bijelih mramornih stuba, koje su obložene drvom. Na Scala Sanctu se može penjati samo na koljenima. I ja sam to učinio. Moram reći da je to bio intenzivno iskustvo, sa bolovima u koljenima već nakon treće stube, ali sam izdržao.

hah, trebalo je i malo hrabrosti za "Svete stube"

Bazilika svetog Petra (Basilica Papale di San Pietro in Vaticano)

Nakon svega toga, došao je red na krunu putovanja, Baziliku svetog Petra u Vatikanu. Ogromne gužve i dugo čekanje u redu se isplatilo kada sam ušao unutar bazilike. Prošavši kroz sveta vrata, dočekala me je Michelangelova “Pieta” na ulazu. Sama ta skulptura bi bila dovoljna da kažem kako mi je dan bio savršen, ali “Pieta” je samo jedna od mnogih dragocjenosti koje sam ondje vidio. Grob svetoga pape Ivana Pavla II, veliki broj baroknih nadgrobnih spomenika bivših papa, relikvije, …. Kako mi je jedna prijateljica jednom rekla; “Bazilika svetog Petra nije izgrađena za čovjeka, nego za Boga”. i sam sam stekao takav dojam. Stoljeća molitvi nad grobom svetoga Petra, prvoga pape,…  

Postoji više od 100 grobova u bazilici sv. Petra, mnogi se nalaze u katakombama ispod bazilike (npr. Svete Petronile). To uključuje grobove 91. pape, sv. Ignacija Antiohijskog, Otona II., cara Svetog Rimskog Carstva, skladatelja Giovannija Pierluigija da Palestrine i dr. Tu su pokopani i progonjeni britanski plemići katoličke vjere James Francis Edward Stuart i njegova dva sina, Charles Edward Stuart i Henry Benedict Stuart, kojima je papa Klement XI. dopustio dolazak u Vatikan. Također tu je pokopana i Marija Klementina Sobjeska, supruga Jamesa Francisa Edwarda Stuarta i unuka Jana Sobjeskog, zatim kraljica Kristina Švedska, koja je abdicirala s prijestolja kako bi se preobratila na katoličanstvo, grofica Matilda Toskanska, pristaša pape Grgura VII., tijekom Spora za investituru između pape i cara Henrika IV.

best of bazilika svetog Petra

Šesti dan - Padova i povratak kući

Bazilika svetog Antuna (Basilica di Sant'Antonio da Padova)

Lijep sunčan dan, bio je idealan za šetnju po Padovi. Prva destinacija; Bazilika svetog Antuna (Basilica di Sant'Antonio da Padova). Gradnja bazilike je započela 1232., a završena je 1310. godine. Najljepša stvar koju sam vidio u bazilici je svakako grob svetog Antuna, pored kojega stoji mnoštvo slika ljudi za koje je netko molio. Relikvijarij svetoga Antuna je posebno zanimljiv, jer se tamo čuvaju zemni ostatci sveca. Sjetio sam se moga pokojnoga tetka, Nikole Benića, kada su posjetili ovu baziliku davne 1983. godine i kada je vidio jezik svetoga Antuna, pa uzviknuo; “Sofa, vidi kolika jezičina!” (Sofa - Sojia je bila moja teta, mamina sestra). Imajući tu anegdotu na umu, potražio sam tu “jezičinu”, ali sam vidio samo vrh svečevog jezika u jednome relikvijaru. Imali smo svetu misu u bazilici u 15 sati.

grob svetog Antuna Padovanskog

Bazilika svete Justine (Basilica abbaziale di Santa Giustina)

Nakon bazilike smo otišli u baziliku svete Justine. Bazilika je iz VII stoljeća, ali njen sadašnji oblik potjeće iz XVII stoljeća. U crkvi se nalazi i grob apostola i evanđeliste Luke, čije su relikvije otkrivene iskapanjima u bazilici 1177. godine. Naime svetom se Luki pripisuje slika gospel, poznata kao “Gospa Częstochowska” i nalazi se u Gospinom svetištu u Poljskoj. Svetište Crne Gospe u Częstochowi, zvano i »Gospa od Jasne Gore«, glavno je marijansko svetište poljskog naroda. Legenda o toj ikoni koja prikazuje Isusa i Mariju govori da ju je naslikao sv. Luka na dasci stola koju je sam Isus napravio te da ju je spasila sv. Helena i donijela u Carigrad u 4. st. Za vrijeme ikonoklastičkog pokreta, legenda kaže, bila je skrivena u šumama Poljske i kasnije donesena u Częstochowu. Nakon svih događaja, 1430. za tu je sliku izgrađena velika gotička katedrala.

Za mjesto groba svetog Luke, prvi sam puta čuo na ovome hodočašću. Da me je itko ikada pitao za njega, uvijek bih odgovorio da je sahranjen negdje u području Male Azije ili Izraela, nikada u Padovi, ali eto, drago mi je da sam ga posjetio i ponešto naučio.

grob svetog Luke, apostola i evađeliste

Svetište svetog Leopolda (Bogdana) Mandića (Santuario di San Leopoldo Mandic)

Nastavak (i završetak) našeg hodočašća je bilo svetište svetog Leopolda Bogdana Mandića u Padovi. Kompleksom dominira crkva s velikim kipom Bezgrješne pred kojim je sv. Leopold svakodnevno molio i slavio sv. mise. Kip je neoštećen preživio bombardiranje i rušenje crkve 1944. godine. Uz nju je malena kapela s grobom sv. Leopolda i relikvijom svečeve desne ruke kao spomena na brojne blagoslove i odriješenja koja je tom rukom učinio.  Uz kapelu smještena je sobica za ispovijedanje, skromna prostorija u kojoj je sv. Leopold ispovijedao pune 33 godine, a koju je blagopokojni papa Ivan Pavao II za posjeta Padovi 12. rujna 1982. godine nazvao “salončićem ljubaznosti”. Ova je ispovjedaonica, kao i kip Majke Božje postavljen uz svečev grob, također ostala neoštećena u već spomenutom bombardiranju 1944. godine, koje je sv. Leopold prorekao neposredno pred smrt.

U ostalim prostorijama svetišta smješteni su brojni zavjetni darovi i zahvale vjernika, svečeve slike, skulpture i odjeća, a u dvorištu stoji i kočija uz koju je vezan čudnovat događaj: Vozeći se jednom uskim uličicama Padove u toj kočiji, sv. Leopold susreo se s velikim kamionom, bez izgleda da se mimoiđu. Očevici su kasnije pričali da su se zgrade sklonile u stranu, a kočija i kamion bez ogrebotine mimoišli.

grob svetog Leopolda Bogdana Mandića

Sedmi dan - dolazak u Vinkovačko Novo Selo

Vratili smo se iza dva sata ujutro, puni emocija i sreće da smo sudjelovali na takvim događajima i vidjeli toliko toga.

O ovome pišem sa određenim odmakom, kako bih sredio emocije i dok su mi još svi događaji “u boji”. Nisam želio spominjati imena, jer svatko od nas ima drugačiji doživljaj viđenoga, ali su nam zajednička mjesta koja smo posjetili.

Matoševići (Hrvatski Tovarnik, broj 10 (21. rujna 1995.))

 Za nešto više od pola godine u prognaništvu su umrla dva člana obitelji Matošević, Matija i Slavica, koji su ostavili trajan spomen u folklornom amaterizmu i crkvenoj glazbi sela Ilače.

Svi su ih Ilačani znali, voljeli i poštivali. Matija (1927.), bio je osnivač i dugogodišnji predsjednik KUD-a “Matija Gubec”, a Slavica (1937.) “ilački slavuj”, počimalja u crkvenom zboru i folkloru.

Moje poznavanje i suradnja s njima trajala je, nažalost, vrlo kratko. Ipak, iako pritisnuti svim prognaničkim brigama i problemima, oni su za to vrijeme, svojim iskrenim žarom, znanjem i sposobnošću, dali veliki doprinos dokumentiranju i očuvanju kulturne baštine njihova rodnog mjesta. Evo, ovo je priča o našem zajedničkom radu. U kasnu jesen 1994. godine, upoznao me prof. Tomo Salić, tajnik Ogranka Matice hrvatske u Vinkovcima, s planom objavljivanja monografije sela Ilače. Sa zadovoljstvom sa prihvatila istraživanja folklorne i crkvene glazbe u Ilači, iako sam KUD “Matija Gubec” poznavala samo s pozornica smotri folklore, a glazbu iz nekoliko objavljenih notnih zapisa. Započeli smo s prikupljanjem podataka o smještaju prognanin Ilačana, o ljudima zaslužnim za folklornu i glazbenu djelatnost, o kazivačima i pjevačima. Put me je vodio u Vinkovce, naselje Blaca, Cernu, Voloder i na nekoliko mjesta u Zagrebu. Svi sa kojima sam razgovarala spominjali su i upućivali me Slavici i Matiji Matoševiću.

Matiju sam našla u Voloderu 7. siječnja 1995.  Snimala sam Matijina i Marijina kazivanja i pjesme koje mi je Matija pjevao. Kako je arhiv KUD-a uništen, Matija je rado pristao dap o sjećanju napiše njgovu povijest. Međutim, ovaj posljednji zadatak nije uspio završiti. Već bolesna, odvezli smo ga u Vinkovce, na “Ilačko sijelo”, kad je i posljednji put bio sa svojim Ilačanima.

Moja je suradnja sa Slavicom započela istodobno i trajala je do njene prerane smrti. Sa svojom rođakinjom Mandom Čurčinac, također vrsnom pjevačicom, Slavica je u nekoliko navrataotpjevala preko 50 pjesama, ponajviše crkvenih, koje sam snimila na magnetofonske vrpce i kazete. Preko Slavice i Mande upoznala sam i snimila pjesme skupine prognanica iz Istočne Slavonije, koje pod imenom “Glasnice mira” djeluju u Zagrebu.

Na Slavičin i Mandin nagovor, uspjeli smo prvi puta nakon progonstva okupiti četrdesetak Ilačana na “Ilačkom sijelu” dne 4. ožujka 1995. u Vinkovcima. Organizaciju je preuzeo Ogranak Marice hrvatske u Vinkovcima i općina Tovarnik uz pomoć INE. Tada smo za Radio-postaju Zgreb snimili desetak pjesamam u izvođenju samo jednog dijela nekad vrsnih ilačkih zborova. Radost i zadovoljstvo ovim druženjem odražavali su se u raspoloženju, licima i glasovima Marjana Kuveždića - Bane, Ive Petričevića, Stipe Matoševića, Slavice i Mande i svih nazočnih. U stankama između njihova pjevanja svirali su tamburaši, a dvoranom su se razlijegali i zvuci ilačkog crkvenog zbora, kojeg je prije dvadesetak godina snimio njihov tadašnji voditelj, Ilačanin, velečasni Pavo Kolarević. Od njega smo tada pozajmili magnetofonsku vrpcu i uz pomoć Slavičinu i Stipinu, koji su prošlu jesen često dolazili na Radio-postaju Zagreb, presnimili na DAT i kazete sve crkvene pjesme, mise i “Muku”, što je pjevao crkveni zbor ilački.

Tako smo, eto, glas Slavice Matošević i mnogih drugih Ilačana sačuvali za budućnost. Mnoge pjesme i razgovore mogli ste čuti u nekoliko emisija “Iz narodne baštine Slavonije i Baranje” I. Programa Radio-postaje Zagreb, a neke će se naći zapisane i u notama u monografiji Ilače.

Posao oko istraživanja i bilježenja ilačke svjetovne i crkvene glazbe još nije gotov, a vjerojatno niti neće biti potpuno dovršen dok je pučanstvo raseljeno. Ipak, postoje znakovi i planovi koji bi se mogli i trebali realizirati, zbog Ilačana, zbog svih njih, a posebno zbog duga prema ovim spomenutim vrijednim i zaslužnim ljudima. Jedan od njih je i pretisak knjižice “Draga Gospa Ilačka na vodici” iz 1922. godine, koju svi jako vole, i koja bi ovih dana trebala izići iz tiska.

Drugo, čemu se Slavica jako veselila, i s nestrpljenjem čekala, jest kazeta sa snimkama ilačkmog crkvenog zbora velečasnog Pave Kolarevića, ali sponzora za njeno izdavanje nismo našli za njena života. Vjerujem da bi takav poduhvat “in future” imao veliku kulturnu vrijednost za ovaj kraj, jer Kolarevićeva snimka jedinstven povijesni document jedne visoke glazbene kulture u Ilači, kakva će u budućnosti teško biti dostignuta.

A, Ilačanima, samima, u ovim teškim prognaničkim danima, pripomogla bi učvrstiti ponos i svijest o nacionalnoj vrijednosti vlastite kulturne baštine.

Mr. Miroslava Hadžihusejnović-Valaše

NK “Graničar” Ilača (Hrvatski Tovarnik, broj 3, Prosinac 1993.)

 U ožujku 1992. godine nekolicina nogometnih zaljubljenika iz Ilače pokrenula je rad nogometnog kluba i pri tom mu dala ime NK “GRANIČAR” ILAČA.

Klub je počeo djelovati na području Vinkovaca da bi u jesen 1992. godine bio uključen u ligu nogometnog saveza Vinkovaca. Bili su to pionirski, veliki koraci. Posebno treba istaknuti rad Gorana Balića, Ivice Tulića, Marka Zečevića i Jakoba Asića. Te se prve godine klub natjecao s promjenjivim uspjehom, ali je u ovim uvjetima (u progonstvu, bez igrališta, bez opreme, bez financijskih sredstava) najbitnije je bilo održati klub u životu.

01 - Pero Jukić (Slakovci), 02 - Ivica Pinjuh, trener (?), 03 - Zdravko Salaj (Tovarnik), 04 - Marko Petričević (Ilača), 05 - Mario Karamatić (Ilok), 06 - Ivica Tulić, kapiten (Ilača), 07 - Mirko Beljo (?), 08 - Ivan Bebek (Slakovci), 09 - Drago Mazalin (Tovarnik), 10 - Josip Vulić (Ilača), 11 - Goran Balić (Ilača), 12 - Krešimir Paponja (Šarengrad), 13 - Šima Vidaković (Ilača)

Ove godine, lipnja mjeseca, sazvan je sastanak na kojem je izabran novi Upravni odbor, na čelu s gospodinom pukovnikom Perom Perićem. Na prvom sljedećem sastanku za trenera je postavljen gospodin Ivica Pinjuh, te se krenulo krupnim koracima,  kvalitetnijem organiziranju kluba. Na moj prijedlog klub je podignut na razinu Općine Tovarnik.

U cilju podizanja kvalitete angažirani su igrači iz mnogih prognaničkih mjesta, pa tako danas u klubu igraju ovi igrači:

Iz Ilače: Ivica Tulić - kapetan,  Šima Vidaković, Marko Petričević, Goran Balić, Željko Tulić, Mirko Tulić, Josip Tulić, Marko Zečević, Tomislav Lukšić, Željko Tulić, Josip Vulić;

Iz Tovarnika: Drago Mazalin, Zdravko Salaj, Josip Popović, Josip Pavličić, Antun Kovačević, Pero Palijan

Iz Iloka:  Predrag Kečkeš, Mario Karamatić, Jozo Babić

Iz Šarengrada: Krešimir Paponja i Ivan Groznica; iz Opatovca: Ivica Lovrić; iz Slakovaca: Ivan Bebek i Pero Jukić;  iz Orolika: Željko Penavić i Damir Nađ.

 S igračkim kadrom krenulo se u prvenstvenu nogometnu sezonu saveza Vinkovaca početkom jeseni, a postignuti su ovi rezultati:

Ovim je rezultatima naš prognanički klub ostvario veliki uspjeh i na kraju zasluženo zauzeo prvo mjesto i ponio, naslov jesenskog prvaka. Odigrano je 11 utakmica, ostvareno 10 pobjeda, jedan nerješen rezultat, bez poraza, uz gol razliku 35:12 i osvojenih 21 bod. 

Najbolji strijelac je Krešimir Paponja sa 14 postignutih golova. Najzaslužniji za ovaj uspjeh su prije svega igrači, kao i predsjednik kluba, gospodin pukovnik Pero Perić, koji je organizirao prijevoz, nabavio opremu, pribavljao financijska sredstva i brinuo se za sve ostale potrebe kluba. 

Do proljeća planiramo klub još više ojačati i nastaviti s rezultatima koje smo do sada postigli i na tal način zadržati prvo mjesto do kraja sezone. 

TRENER: 

Ivica Pinjuh

01 - Pero Perić (Ilača), 02 - Zdravko Salaj (Tovarnik), 03 - Marko Petričević (Ilača), 04 - Josip Popović (Tovarnik), 05 - Ivica Tulić, kapiten (Ilača), 06 - Željko Peulić (Ilača), 07 - Predrag Kečkeš (Ilok), 08 - Tomislav Lukšić (Ilača), 09 - Pero Salatović (Ilača), 10 - Željko Penavić (Orolik), 11 - Goran Balić (Ilača), 12 - Jozo Babić (Ilok), 13 - Mirko Beljo (?), 14 - Josip Vulić (Ilača), 15 - Damir Nađ (Orolik), 16 - Ivan Bebek (Slakovci), 17 - Josip Pavličić