Matoševići (Hrvatski Tovarnik, broj 10 (21. rujna 1995.))

 Za nešto više od pola godine u prognaništvu su umrla dva člana obitelji Matošević, Matija i Slavica, koji su ostavili trajan spomen u folklornom amaterizmu i crkvenoj glazbi sela Ilače.

Svi su ih Ilačani znali, voljeli i poštivali. Matija (1927.), bio je osnivač i dugogodišnji predsjednik KUD-a “Matija Gubec”, a Slavica (1937.) “ilački slavuj”, počimalja u crkvenom zboru i folkloru.

Moje poznavanje i suradnja s njima trajala je, nažalost, vrlo kratko. Ipak, iako pritisnuti svim prognaničkim brigama i problemima, oni su za to vrijeme, svojim iskrenim žarom, znanjem i sposobnošću, dali veliki doprinos dokumentiranju i očuvanju kulturne baštine njihova rodnog mjesta. Evo, ovo je priča o našem zajedničkom radu. U kasnu jesen 1994. godine, upoznao me prof. Tomo Salić, tajnik Ogranka Matice hrvatske u Vinkovcima, s planom objavljivanja monografije sela Ilače. Sa zadovoljstvom sa prihvatila istraživanja folklorne i crkvene glazbe u Ilači, iako sam KUD “Matija Gubec” poznavala samo s pozornica smotri folklore, a glazbu iz nekoliko objavljenih notnih zapisa. Započeli smo s prikupljanjem podataka o smještaju prognanin Ilačana, o ljudima zaslužnim za folklornu i glazbenu djelatnost, o kazivačima i pjevačima. Put me je vodio u Vinkovce, naselje Blaca, Cernu, Voloder i na nekoliko mjesta u Zagrebu. Svi sa kojima sam razgovarala spominjali su i upućivali me Slavici i Matiji Matoševiću.

Matiju sam našla u Voloderu 7. siječnja 1995.  Snimala sam Matijina i Marijina kazivanja i pjesme koje mi je Matija pjevao. Kako je arhiv KUD-a uništen, Matija je rado pristao dap o sjećanju napiše njgovu povijest. Međutim, ovaj posljednji zadatak nije uspio završiti. Već bolesna, odvezli smo ga u Vinkovce, na “Ilačko sijelo”, kad je i posljednji put bio sa svojim Ilačanima.

Moja je suradnja sa Slavicom započela istodobno i trajala je do njene prerane smrti. Sa svojom rođakinjom Mandom Čurčinac, također vrsnom pjevačicom, Slavica je u nekoliko navrataotpjevala preko 50 pjesama, ponajviše crkvenih, koje sam snimila na magnetofonske vrpce i kazete. Preko Slavice i Mande upoznala sam i snimila pjesme skupine prognanica iz Istočne Slavonije, koje pod imenom “Glasnice mira” djeluju u Zagrebu.

Na Slavičin i Mandin nagovor, uspjeli smo prvi puta nakon progonstva okupiti četrdesetak Ilačana na “Ilačkom sijelu” dne 4. ožujka 1995. u Vinkovcima. Organizaciju je preuzeo Ogranak Marice hrvatske u Vinkovcima i općina Tovarnik uz pomoć INE. Tada smo za Radio-postaju Zgreb snimili desetak pjesamam u izvođenju samo jednog dijela nekad vrsnih ilačkih zborova. Radost i zadovoljstvo ovim druženjem odražavali su se u raspoloženju, licima i glasovima Marjana Kuveždića - Bane, Ive Petričevića, Stipe Matoševića, Slavice i Mande i svih nazočnih. U stankama između njihova pjevanja svirali su tamburaši, a dvoranom su se razlijegali i zvuci ilačkog crkvenog zbora, kojeg je prije dvadesetak godina snimio njihov tadašnji voditelj, Ilačanin, velečasni Pavo Kolarević. Od njega smo tada pozajmili magnetofonsku vrpcu i uz pomoć Slavičinu i Stipinu, koji su prošlu jesen često dolazili na Radio-postaju Zagreb, presnimili na DAT i kazete sve crkvene pjesme, mise i “Muku”, što je pjevao crkveni zbor ilački.

Tako smo, eto, glas Slavice Matošević i mnogih drugih Ilačana sačuvali za budućnost. Mnoge pjesme i razgovore mogli ste čuti u nekoliko emisija “Iz narodne baštine Slavonije i Baranje” I. Programa Radio-postaje Zagreb, a neke će se naći zapisane i u notama u monografiji Ilače.

Posao oko istraživanja i bilježenja ilačke svjetovne i crkvene glazbe još nije gotov, a vjerojatno niti neće biti potpuno dovršen dok je pučanstvo raseljeno. Ipak, postoje znakovi i planovi koji bi se mogli i trebali realizirati, zbog Ilačana, zbog svih njih, a posebno zbog duga prema ovim spomenutim vrijednim i zaslužnim ljudima. Jedan od njih je i pretisak knjižice “Draga Gospa Ilačka na vodici” iz 1922. godine, koju svi jako vole, i koja bi ovih dana trebala izići iz tiska.

Drugo, čemu se Slavica jako veselila, i s nestrpljenjem čekala, jest kazeta sa snimkama ilačkmog crkvenog zbora velečasnog Pave Kolarevića, ali sponzora za njeno izdavanje nismo našli za njena života. Vjerujem da bi takav poduhvat “in future” imao veliku kulturnu vrijednost za ovaj kraj, jer Kolarevićeva snimka jedinstven povijesni document jedne visoke glazbene kulture u Ilači, kakva će u budućnosti teško biti dostignuta.

A, Ilačanima, samima, u ovim teškim prognaničkim danima, pripomogla bi učvrstiti ponos i svijest o nacionalnoj vrijednosti vlastite kulturne baštine.

Mr. Miroslava Hadžihusejnović-Valaše

NK “Graničar” Ilača (Hrvatski Tovarnik, broj 3, Prosinac 1993.)

 U ožujku 1992. godine nekolicina nogometnih zaljubljenika iz Ilače pokrenula je rad nogometnog kluba i pri tom mu dala ime NK “GRANIČAR” ILAČA.

Klub je počeo djelovati na području Vinkovaca da bi u jesen 1992. godine bio uključen u ligu nogometnog saveza Vinkovaca. Bili su to pionirski, veliki koraci. Posebno treba istaknuti rad Gorana Balića, Ivice Tulića, Marka Zečevića i Jakoba Asića. Te se prve godine klub natjecao s promjenjivim uspjehom, ali je u ovim uvjetima (u progonstvu, bez igrališta, bez opreme, bez financijskih sredstava) najbitnije je bilo održati klub u životu.

01 - Pero Jukić (Slakovci), 02 - Ivica Pinjuh, trener (?), 03 - Zdravko Salaj (Tovarnik), 04 - Marko Petričević (Ilača), 05 - Mario Karamatić (Ilok), 06 - Ivica Tulić, kapiten (Ilača), 07 - Mirko Beljo (?), 08 - Ivan Bebek (Slakovci), 09 - Drago Mazalin (Tovarnik), 10 - Josip Vulić (Ilača), 11 - Goran Balić (Ilača), 12 - Krešimir Paponja (Šarengrad), 13 - Šima Vidaković (Ilača)

Ove godine, lipnja mjeseca, sazvan je sastanak na kojem je izabran novi Upravni odbor, na čelu s gospodinom pukovnikom Perom Perićem. Na prvom sljedećem sastanku za trenera je postavljen gospodin Ivica Pinjuh, te se krenulo krupnim koracima,  kvalitetnijem organiziranju kluba. Na moj prijedlog klub je podignut na razinu Općine Tovarnik.

U cilju podizanja kvalitete angažirani su igrači iz mnogih prognaničkih mjesta, pa tako danas u klubu igraju ovi igrači:

Iz Ilače: Ivica Tulić - kapetan,  Šima Vidaković, Marko Petričević, Goran Balić, Željko Tulić, Mirko Tulić, Josip Tulić, Marko Zečević, Tomislav Lukšić, Željko Tulić, Josip Vulić;

Iz Tovarnika: Drago Mazalin, Zdravko Salaj, Josip Popović, Josip Pavličić, Antun Kovačević, Pero Palijan

Iz Iloka:  Predrag Kečkeš, Mario Karamatić, Jozo Babić

Iz Šarengrada: Krešimir Paponja i Ivan Groznica; iz Opatovca: Ivica Lovrić; iz Slakovaca: Ivan Bebek i Pero Jukić;  iz Orolika: Željko Penavić i Damir Nađ.

 S igračkim kadrom krenulo se u prvenstvenu nogometnu sezonu saveza Vinkovaca početkom jeseni, a postignuti su ovi rezultati:

Ovim je rezultatima naš prognanički klub ostvario veliki uspjeh i na kraju zasluženo zauzeo prvo mjesto i ponio, naslov jesenskog prvaka. Odigrano je 11 utakmica, ostvareno 10 pobjeda, jedan nerješen rezultat, bez poraza, uz gol razliku 35:12 i osvojenih 21 bod. 

Najbolji strijelac je Krešimir Paponja sa 14 postignutih golova. Najzaslužniji za ovaj uspjeh su prije svega igrači, kao i predsjednik kluba, gospodin pukovnik Pero Perić, koji je organizirao prijevoz, nabavio opremu, pribavljao financijska sredstva i brinuo se za sve ostale potrebe kluba. 

Do proljeća planiramo klub još više ojačati i nastaviti s rezultatima koje smo do sada postigli i na tal način zadržati prvo mjesto do kraja sezone. 

TRENER: 

Ivica Pinjuh

01 - Pero Perić (Ilača), 02 - Zdravko Salaj (Tovarnik), 03 - Marko Petričević (Ilača), 04 - Josip Popović (Tovarnik), 05 - Ivica Tulić, kapiten (Ilača), 06 - Željko Peulić (Ilača), 07 - Predrag Kečkeš (Ilok), 08 - Tomislav Lukšić (Ilača), 09 - Pero Salatović (Ilača), 10 - Željko Penavić (Orolik), 11 - Goran Balić (Ilača), 12 - Jozo Babić (Ilok), 13 - Mirko Beljo (?), 14 - Josip Vulić (Ilača), 15 - Damir Nađ (Orolik), 16 - Ivan Bebek (Slakovci), 17 - Josip Pavličić

Hodočašće i hodočasnici

 "Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!"              (Mt 25, 45)

Svake godine prije i na dan blagdana Velike Gospe (15. kolovoza), prema marijanskim svetištima krenu kolone ljudi, neki svojim ili organiziranim prijevozom, a oni najhrabriji idu pješke. Sve ceste kojima idu hodočasnici, postaju svojevrsni “El Camino”. Tako je svake godine i na putu prema Ilačkome svetištu.

Najveći broj hodočasnika dolazi iz pravca Vinkovaca. To je šest-sedam sati hoda po užarenome asfaltu. Koliko god da ste osvježenja ponijeli, uvijek dođete u situaciju da bude malo ili da štedite na svemu. Uz put se uvijek nađe poneka dobra duša koji ljudima pomogne “nositi križ” sa bocom vode,  slatkišem, … Inače na dan uočnice Velike Gospe ne putujem u tome smjeru, ali pratim objave na društvenim mrežama.

Uvijek me dirne ljudska dobrota; pomoći nekome, da ga niti ne poznaš, niti ćeš ga ikada više vidjeti, a od njega ne tražiš ništa zauzvrat, čak niti hvala. Za mene je to živa vjera i ljubav prema svome bližnjem. Vjerujem da su se hodočasnici pomolili za sve dobrotvore koji su ih nahranili i napojili uz put.

Ovdje bih istakao samo tri osobe, o kojima imam saznanja. Vidio sam na nekim snimcima da su i ljudi izlazili iz automobila i davali vodu hodočasnicima-pješacima. Vjerujem da je bilo još dobrih ljudi. Slike govore više od riječi, a ja imam samo riječi hvale za ove osobe, koje i osobno poznam.

Usput da napomenem da općina Stari Jankovci pravi biciklističku stazu od benzinske “Santini”, pa do Orolika, tako da će, kada se to završi, hodočasnici moći barem 15km ići po stazi, a ne po cesti.

U Slakovcima, otprilike na pola puta između Vinkovaca i Ilače, obitelj Roberta Jukića.

Jedan od hodočasnika je rekao, kada je došao do “Robine” kuće - Uzeo sam jedan čajni kolutić i zaplakao.

U Banovcima je gospođa Slavica Gostić također imala osvježenje za hodočasnike.

Mario VK - Hvala teta Slavici na 4 boce hladne vode. Osvježenje u pravom trenutku.

Na ulazu u selo je obitelj Josipa Kuveždića imala osvježenje za gladne i žedne.

Kristina H. - Blagoslov neka se izlije na tu obitelj i sve ostale koje su mislile na hodočasnike. U Ilači na ulazu doček jedne obitelji je bio plave šljive i hladna voda u bočicama jako lijepa gesta. Hvala od srca i Božji blagoslov.

Ilački leksikon - slovo Ž

žabokrečina - zeljasta končasta alga (Zannichellia palustris) iz porodice žabokrečina (Potamogetonaceae), gusto se širi na ustajalim vodama; žabokrijek

žagriva - kopriva, korovska biljka, ljekovita u ishrani ali u dodiru sa kožom mjesto ožari i dugo bolno peče

žbica - jedna od metalnih ili drvenih prečki koje povezuju osovinu kotača s naplacima

žburanje - pijenje vode ili koje druge tekućine u velikim količinama.

ždera – osoba koja se često opija, ne bira piće, čašu ili flašu, pa se dogodi u brzini da nategne ocat ili varikinu

Žebić - izumrlo ilačko prezime. Žebićevi su živjeli u skretničarskoj kući uz prugu. Kada god smo se iz Vinkovaca približavali željezničkoj stanici u Ilači, odlazili bi u zadnji vagon, kako bi izašli iz vlaka kod Žebića i tako si prikratili put do kuće. Jedino sam ondje u ogradu vidio zmiju riđovku.

željeznica - je odigrala značajnu ulogu u razvoju sela Ilača. Prva željeznička pruga kroz Ilaču, na dionici Vinkovci–Sremska Mitrovica, puštena je u promet 7. listopada 1891. godine, no selo tada nije imalo vlastitu stanicu; mještani su koristili stanicu u obližnjem Tovarniku.

Godine 1912., 21. listopada, otvorena je pruga Vukovar–Šid–Sremska Rača, koja je prolazila kroz Ilaču. Tom prilikom, selo je dobilo vlastitu željezničku stanicu. Tijekom planiranja izgradnje stanice, dio hrvatskog stanovništva protivio se projektu zbog straha od požara koje bi lokomotive mogle izazvati te mogućeg uznemiravanja stoke. Unatoč tome, na inicijativu njemačkih članova općinskog vijeća, stanica je izgrađena. Više o otvaranju pruge pročitajte OVDJE

Tijekom Prvog svjetskog rata, željeznička stanica u Ilači imala je nekoliko upravitelja: Ivana Robotku (1914.–1915.), Jozsefa Reisingera (1916.) i Karolyja Gregusa (1917.–1918.).

Ilačka stanica 1960-ih godina

U razdoblju Drugog svjetskog rata, željeznička pruga i stanica u Ilači bile su meta partizanskih napada. Primjerice, 19. listopada 1943. godine, između Ilače i Šidskih Banovaca, partizani su minirali njemački brzi vlak, pri čemu su lokomotiva i nekoliko vagona izbačeni iz tračnica, a neprijatelj je pretrpio značajne gubitke.

Nakon rata, željeznička pruga Vukovar–Ilača postupno je izgubila na važnosti. Promet putnika i robe na toj dionici obustavljen je 1. srpnja 1966. godine, a pruga je ukinuta za putnički promet. Postojala je mogućnost da dio pruge od Starog Vukovara do Srijemskih Čakovaca ostane kao industrijski kolosijek za potrebe lokalnih poduzeća. ​

Omiljena zabava nedjeljom, bila je odlazak na nogometnu utakmicu, preko pruge.

Elektrifikacija pruge Beograd–Zagreb, koja prolazi kroz Ilaču, završena je 31. svibnja 1970. godine, čime je omogućena električna vuča vlakova na tom pravcu.

željeznička stanica - u selu je otvorena 21. listopada 1912. godine, kada se otvara pruga Vukovar-Ilača-Rača. Tada selo dobija zgradu stanice. Zgrada stanice je devastirana u Domovinskome ratu, a potpuno porušena 30. kolovoza 2008. godine. Danas postoji samo stajalište na pružnom prijelazu.

ženski Petko - pogrdno, muška osoba, osobito dječak koja se ponaša poput djevojčice, koja se igra sa djevojčicama ili se igra sa ženskim igračkama.

žersej - vrsta kvalitetnog materijala - štofa za žensku odjeću

žgadija - pacovi, miševi, grupa ološa

žganci - kukuruzni i bijeli

Žgela - ilačko prezime

žig - kao i svako selo, i naše je imalo svoje žigove. Kolekciju žigova, pogledajte OVDJE

Žigman - izumrlo ilačko prezime.

živina - domaće pernate životinje; živad, perad

Živković - ilačko prezime

žmire - vrsta dečije igre u kojoj jedan od učesnika žmureći sačekuje da se drugi sakriju pa ih zatim traži.

župa - (grčki jezik: paroikia - stanovati blizu) ili župna zajednica, najmanja je upravna jedinica u kršćanskim crkvama. Tradicijski označava zajednicu vjernika koja živi na određenom području unutar biskupije. Svaka župa ima župnika kao vlastitoga upravitelja i vlastitu, mjesnu crkvu. Godine 1697. tovarnički franjevci pripajaju Ilaču kao filijalu svoje župe. Ilača ostaje filijala sve do 1941. godine, kada postaje samostalna župa.

Župna crkva - ​ Crkva sv. Jakova Apostola se prvi puta spominje u selu  davne 1738. godine. U Kanonskoj vizitaciji iz te godine je upisano kako je crkva izgrađena od pruća, omazana blatom i pokrivena slamom. Godine 1744. crkvena zgrada izgara uslijed udara groma. Slijedeći spomen je 1754. godine u crkvenim knjigama zabilježena je drvena crkva posvećena svetom Jakovu, a svi stanovnici sela bili su rimokatolici. Izgradnja današnje zidane crkve započela je 1763. godine i trajala je do 1781. godine. Crkva je građena u neoromaničkom stilu, prepoznatljivom po masivnim zidovima, polukružnim lukovima i bačvastim svodovima.

Ilača je do 1941. godine bila filijala župe Tovarnik. Dana 28. kolovoza te godine, Biskupski ordinarijat u Đakovu donio je odluku kojom se Ilača proglašava samostalnom župom, a 1. listopada 1941. župni ured započeo je s radom.

Tijekom Domovinskog rata, župna crkva i župni dom bili su devastirani i opljačkani. Nakon povratka iz progonstva, zajednica je obnovila crkvu i druge sakralne objekte. Danas župa broji oko 800 vjernika katolika, a uz redovite pastoralne aktivnosti, značajnu ulogu ima i Svetište Gospe Ilačke, poznato po "Gospinoj vodici".

župna crkva 1940., 1997., i dvije slike nakon povratka u selo

žutokljunac – momčić, neiskusan a misli da puno zna, tura nos tamo di netreba

žvajznuti - udariti, mlatnuti, lupiti, tresnuti.

žvaknuti - pojesti nešto s nogu na brzinu

žvala - infekcija u kutu čovječjih usta

žvalavljenje - pretjerano i napadno ljubljenje ili dosadno pričanje; žvalonja

žvale - dio konjskog pribora što se stavlja u usta konju

konjske žvale 

Ilački leksikon - slovo Z

zabasati - izgubiti se

zabiberiti – podvaliti, lukavo doskočiti, oštetiti i omalovažiti ogovaranjem

zablenuti – upiljiti, zagledati se dugo i bez trepćanja

zadivaniti se - zapričati se

Zadruga - nema više poljoprivredne zadruge u selu.  

zgrada zadruge iz vremena dok je bila zadruga

zafrkancija - šala

zaguljen – čovek nezgodne naravi, prgav, na svoju ruku

zakerati – prigovarati na sve i svašta, biti cepidlaka

zakrpa – nekada se odeća popravljala, i na rupe zašivale zakrpe, sa šivatkom i koncem i niko se nije rugao i primećivao.

zaksutra - za tri dana, dan iza prekosutra, naksutra

zalaufat se - (njemački jezik: laufen – trčati) – zatrčati se

zalupan – tvrdoglav, nedokazan

zamandaliti - zatvoriti

zapećak  - zadnji deo peći, topao ćošak do odžaka;

zaperak – suvišna grana na biljkama

zapreg - dio ženske narodne nošnje, pregača

zastava - svaka država, imala je svoju zastavu. Na našem području se u zadnjih 125 godina promjenilo šest zastava. Austro-Ugarska, Kraljevina Jugoslavija, NDH, Socijalistička Jugoslavija, Republika Hrvatska i zastava pobunjenih srba, Na slici ispod je zastava Njemačkog Rajha na kući Michaela Nellera iz 1943. godine (danas kuća Josipa Gelemanović - Radićeva 58).  To bi onda bila sedma zastava u zadnjih 125 godina.

kuća Michaela Nellera, slikano 1943. godine

zaukati – zavitlati ili uhvatiti zalet.

zauška – vrsta nezgodno plasiranog šamara po ušima, od čega po sata zuji u ušima i slabo se čuje šta drugi divane

zaušnjaci - bolna bolest, natečenost lica kod ušiju. Djeca ih lako podnose, ali je posebno loša za muškarce ako je dobiju u zreloj dobi.  

zazubice – želja, potreba za: hranom, pićem, cigaretama ili lepim životom

zdila - zdjela

zdipiti – ukrasti na brzinu, maznuti u prolazu

Zečević - ilačko prezime

zepe – kućne šlape, obično krpene

zepe

zeru - malo

zidnjak – krpeni ukras za zid

zidnjaci sa porukama su bili dio naše svakodnevice

ziher – sigurno (nemački) ; ziheraš-oprezan čovek, onaj koji ne rizikuje

zihernadla, ziherica – spajalica dva dijela iste odjeće kada otpadne dugme ili se rašije

Zimmermann - izumrlo prezime ilačkih Nijemaca. Zimmermanni su u selo doselili iz Bačke Palanke (Srbija).

zipka – kolijevka

zjakati - gubiti vrijeme, dangubiti

zjale - nepostojeći proizvod

zlatara - dio narodne nošnje kojom su snaše(povezivale) glavu,nosile su zlataru dok one ne postanu svekrve

zločin - najteže kazneno djelo (npr. ubojstvo, veleizdaja i sl.) [zločin protiv čovječnosti]; zločinstvo. Nama su u sjećanju ostali zločini učinjeni 8.12.1944. godine kada su seoski partizani izabrali petoro ljudi i streljali ih,  te nakon pada sela 24.9.1991. godine, kada su činjeni grupni i pojedinačni zločini.

zrikav - škiljav

zubača - korov

zuluf – zalizak kose ili duža brada kraj ušiju

Zvijezda - ime trgovine koja je bila u selu do 1991. godine. Nalazila se na mjestu današnje “Boso” trgovine.

zvizniti - udariti,odalamiti

zvona - posveta novih zvona na svetištu je bila 4. srpnja 2015. godine, na Prvu Subotu.

nova zvona je blagoslovio đakovački nadbiskup Marin Srakić

zvono - sa ilačkog svetišta, pronađeno je 2007. godinem, nakon dojave iz Beograda.

zvrkan - onaj koji je malo ćaknut.

zvrndati - bazati nasumice, gledati nasumice(unaokolo), ili pak, bezvezno govoriti