Matoševići (Hrvatski Tovarnik, broj 10 (21. rujna 1995.))

 Za nešto više od pola godine u prognaništvu su umrla dva člana obitelji Matošević, Matija i Slavica, koji su ostavili trajan spomen u folklornom amaterizmu i crkvenoj glazbi sela Ilače.

Svi su ih Ilačani znali, voljeli i poštivali. Matija (1927.), bio je osnivač i dugogodišnji predsjednik KUD-a “Matija Gubec”, a Slavica (1937.) “ilački slavuj”, počimalja u crkvenom zboru i folkloru.

Moje poznavanje i suradnja s njima trajala je, nažalost, vrlo kratko. Ipak, iako pritisnuti svim prognaničkim brigama i problemima, oni su za to vrijeme, svojim iskrenim žarom, znanjem i sposobnošću, dali veliki doprinos dokumentiranju i očuvanju kulturne baštine njihova rodnog mjesta. Evo, ovo je priča o našem zajedničkom radu. U kasnu jesen 1994. godine, upoznao me prof. Tomo Salić, tajnik Ogranka Matice hrvatske u Vinkovcima, s planom objavljivanja monografije sela Ilače. Sa zadovoljstvom sa prihvatila istraživanja folklorne i crkvene glazbe u Ilači, iako sam KUD “Matija Gubec” poznavala samo s pozornica smotri folklore, a glazbu iz nekoliko objavljenih notnih zapisa. Započeli smo s prikupljanjem podataka o smještaju prognanin Ilačana, o ljudima zaslužnim za folklornu i glazbenu djelatnost, o kazivačima i pjevačima. Put me je vodio u Vinkovce, naselje Blaca, Cernu, Voloder i na nekoliko mjesta u Zagrebu. Svi sa kojima sam razgovarala spominjali su i upućivali me Slavici i Matiji Matoševiću.

Matiju sam našla u Voloderu 7. siječnja 1995.  Snimala sam Matijina i Marijina kazivanja i pjesme koje mi je Matija pjevao. Kako je arhiv KUD-a uništen, Matija je rado pristao dap o sjećanju napiše njgovu povijest. Međutim, ovaj posljednji zadatak nije uspio završiti. Već bolesna, odvezli smo ga u Vinkovce, na “Ilačko sijelo”, kad je i posljednji put bio sa svojim Ilačanima.

Moja je suradnja sa Slavicom započela istodobno i trajala je do njene prerane smrti. Sa svojom rođakinjom Mandom Čurčinac, također vrsnom pjevačicom, Slavica je u nekoliko navrataotpjevala preko 50 pjesama, ponajviše crkvenih, koje sam snimila na magnetofonske vrpce i kazete. Preko Slavice i Mande upoznala sam i snimila pjesme skupine prognanica iz Istočne Slavonije, koje pod imenom “Glasnice mira” djeluju u Zagrebu.

Na Slavičin i Mandin nagovor, uspjeli smo prvi puta nakon progonstva okupiti četrdesetak Ilačana na “Ilačkom sijelu” dne 4. ožujka 1995. u Vinkovcima. Organizaciju je preuzeo Ogranak Marice hrvatske u Vinkovcima i općina Tovarnik uz pomoć INE. Tada smo za Radio-postaju Zgreb snimili desetak pjesamam u izvođenju samo jednog dijela nekad vrsnih ilačkih zborova. Radost i zadovoljstvo ovim druženjem odražavali su se u raspoloženju, licima i glasovima Marjana Kuveždića - Bane, Ive Petričevića, Stipe Matoševića, Slavice i Mande i svih nazočnih. U stankama između njihova pjevanja svirali su tamburaši, a dvoranom su se razlijegali i zvuci ilačkog crkvenog zbora, kojeg je prije dvadesetak godina snimio njihov tadašnji voditelj, Ilačanin, velečasni Pavo Kolarević. Od njega smo tada pozajmili magnetofonsku vrpcu i uz pomoć Slavičinu i Stipinu, koji su prošlu jesen često dolazili na Radio-postaju Zagreb, presnimili na DAT i kazete sve crkvene pjesme, mise i “Muku”, što je pjevao crkveni zbor ilački.

Tako smo, eto, glas Slavice Matošević i mnogih drugih Ilačana sačuvali za budućnost. Mnoge pjesme i razgovore mogli ste čuti u nekoliko emisija “Iz narodne baštine Slavonije i Baranje” I. Programa Radio-postaje Zagreb, a neke će se naći zapisane i u notama u monografiji Ilače.

Posao oko istraživanja i bilježenja ilačke svjetovne i crkvene glazbe još nije gotov, a vjerojatno niti neće biti potpuno dovršen dok je pučanstvo raseljeno. Ipak, postoje znakovi i planovi koji bi se mogli i trebali realizirati, zbog Ilačana, zbog svih njih, a posebno zbog duga prema ovim spomenutim vrijednim i zaslužnim ljudima. Jedan od njih je i pretisak knjižice “Draga Gospa Ilačka na vodici” iz 1922. godine, koju svi jako vole, i koja bi ovih dana trebala izići iz tiska.

Drugo, čemu se Slavica jako veselila, i s nestrpljenjem čekala, jest kazeta sa snimkama ilačkmog crkvenog zbora velečasnog Pave Kolarevića, ali sponzora za njeno izdavanje nismo našli za njena života. Vjerujem da bi takav poduhvat “in future” imao veliku kulturnu vrijednost za ovaj kraj, jer Kolarevićeva snimka jedinstven povijesni document jedne visoke glazbene kulture u Ilači, kakva će u budućnosti teško biti dostignuta.

A, Ilačanima, samima, u ovim teškim prognaničkim danima, pripomogla bi učvrstiti ponos i svijest o nacionalnoj vrijednosti vlastite kulturne baštine.

Mr. Miroslava Hadžihusejnović-Valaše