Ilača: Na današnji dan: Osamdeseta obljetnica stradanja stanovnika Ivanaca

Na današnji dan: Osamdeseta obljetnica stradanja stanovnika Ivanaca

Na današnji dan, 30 studenoga 1943. godine, u bivšem selu Ivanci dogodio se masakr. Ovim postom želim da obilježim ovu 80-u obljetnicu toga događaja, ali i da upoznam one koji ne znaju što su Ivanci i kakva ih je sudbina pogodila. Od prvih dana otpora prema njemačkome okupatoru, seljani Ivanaca su se svrstali na stranu antifašizma. To su skupo platili, nažalost. Ne ponovilo se.

Zahvaljujem se gospodinu Slavku Kosanović, autoru knjige “Ivanci - selo kojeg više nema” na dopuštenju da se koristim dijelovima knjige.

spomen područje Ivanci, 2017. godine

"U noći 29. na 30. studeni 1943., Ivančani nisu mogli oka sklopiti. Buka tenkova, koji su teško savladavali blatnjave poljske puteve, izazivala je jezu. Za neke je to bio znak da treba napustiti selo, ali mnogi su odlučili ostati.

Kritične su noći svi čuli tenkove, ali su mislili da su daleko od Ivanaca. Kada je svanulo maglovito jesensko jutro 30. studenoga mještani koji su prvi izašli iz svojih kuća ili provirili kroz prozore ugledali su neobičnu sliku. U dva seoska šora ušli su tenkovi. Stajali su u mjestu, a i vojnici na njima su mirovali.

Što se više razdanjivalo slika je bila sve vidljivija. Nažalost, brujanje tenkova nije bio san. Ivančani su gledali u čelične grdosije, koje su opkolile njihovo selo. Nikome od mještana nije dopušteno da napusti kuću. Za to vrijeme grupa njemačkih vojnika išla je od kuće do kuće i iz njih izvlačila muškarce starije od petnaest godina. Kada sui h pokupili odveli su ih u jednu kuću i tamo ih držali pod stražom. Ukupno ih je pritvoreno četrnaestero.

Njemački vojnici nisu ništa govorili tako da nitko u selu nije naslućivao njihovu namjeru. Ujutro, do devet sati ni sami vojnici nisu znali što će raditi u selu. Imali su jedino zapovijed da nikome ne dopuste izlazak iz kuća.

U selu je vladalo zatišje. Odrasli muškarci su pokupljeni na jednom mjestu, vojnici su iz tenkova promatrali svaku kuću, a ukućani su sa strahom očekivali kada će početi kažnjavanje. Četrnaestero pritvorenih muškaraca razgovaralo je o novonastaloj situaciji. Znali su da je Prva Vojvođanska brigada (u kojoj je bilo pedeset ivančana) uspjela da umakne gonjenju. Tenkovi koji su se našli u njihovom selu su ista ona kolona koja je noć prije jurila prema rijeci Savi, čak iz Zemuna. U povratku su se 25 tenkova zaustavili u Ivancima.

Tenkovi su krenuli još iz Zemuna, što znači da su prevalili više od 100 kilometara. Kada se poslije tolikog puta napadaču izjalovila zamisao, sigurno je da se u njemu sakupilo dosta srdžbe. Čak i bez nje, nisu propustili priliku da kazne Ivančane za njihovu pripadnost partizanima i pomoć koju sui m pružali u svakoj prilici.

Te kritične noći u selu su se našli pojedini borci Prve Vojvođanske brigade. Došli su da pomognu u berbi kukuruza. U jednoj kući je čak i svinja zaklana. Spremala se zimnica. Vrijeme je bilo teško, ali radilo se kao da se ništa ne događa. Trebalo je živjeti, a pripreme za zimu prekinuo je upad njemačkih tenkova. Trebalo je, naime, osigurati hranu za ona domaćinstva čiji su se ukućani nalazili u borbenim jedinicama. U Prvoj Vojvođanskoj brigade bilo je pedeset Ivančana. Njihovu djecu i žene trebalo je zbrinuti.

Iskusni borci, međutim nisu čekali da se tenkovi vrate u selo, već su još prije njihovog prvog dolaska otišli u šumu, a odatle preko rijeke Save. Taman su izlazili iz čamca na drugoj strani obale, kada su se na lijevoj strani pojavili tenkovi. Umakli sui m u posljednjem trenutku. U selu je, međutim ostao Milan Miljković - Đikan, rukovoditelj skojevske (SKOJ - Savez Komunističke Omladine Jugoslavije - napomena Pavo Posavac) organizacije. Došao je pomoći ocu pripremiti zimnicu i odlučio da prespava u selu. Veliki umor je učinio svoje. Upće nije čuo tenkove. Kada se ujutro probudio, pred njihovom je kućom stajao tenk.

Miljković nije izgubio prisebnost. Izašao je iz kuće sa pilom u ruci krenuo prema šupi, kao da će piliti drva. Njemačkom vojniku sa tenka nije bilo ništa sumnjivo, tim prije što se Đikan činio dobro raspoloženim. Čak je s bratom nešto bučno razgovarao. Tih dvadesetak metara od kuće do štale učinili su mu se najvećom razdaljinom koju je prešao u životu. Spas se nalazi u štali, jer je odatle kroz prozor imao prolaz do najbližih kukuruza. Kada je ušao u nju, brzo je utekao i tako se izvukao iz neprijateljskog obruča.

Ostali ukučani nisu krenuli njegovim putem kako ne bi privukli pozornost. U selu se nalazio i Pera Sertić, koji je naslućivao da Švabe spremaju nešto krupno kada, evo, već više od tri sata stoje i miruju. Nisu htjeli uzeti niti hranu, koju su im nudili mještani ne bi li tako uspostavili kontakt i saznali zašto su tenkovi stali u selu. Zato Sertić nije čekao da njemački časnik objelodani namjeru, već se sa svojom obitelji sklonio u zemunicu, koja je bila napravljena ispod svinjca.

Još u prvim čarkama sa ustašama Ivančani su mislili na odbranu, pa je dosta njih podiglo srovišta. Zato nisu uspijevale akcije za otkrivanje oružja, a eto ovoga puta, u sklonište su ulazili ukućani da se sklone dok opasnost ne prođe.

Neizvjesnost u selu je prestala tek oko devet sati, kada su se u Ivance vratila dva tenka. Prije jednog sata jedan je krenuo u Ilaču, a drugi u Nijemce. Njemački časnik ih je poslao po informacije o Ivancima. Kada su se tenkovi vratili i donijeli vijest da su Ivanci partizansko uporište, pala je presuda: sve živo u selu ubiti, a zatim razoriti svaku kuću. Njemački je zapovjednik u tome našao zadovoljstvo za neuspjelu akciju protiv Prve Vojvođanske brigade.

Pružila mu se prilika da uništi partizansku bazu: To nije htio propustiti. Četrneast je zarobljenika odmah stijeljano, a onda je započela paljba iz svih tenkova. Selo se pretvorilo u plamen. Jauk je kratko trajao, jer su njemački vojnici brzo ugasili život u Ivancima. Onaj koji nije ranije pobjegao ili u dvorištu nije imao dobro prikriveno sklonište, nije imao izgleda za spas. Vojnici su savjesno obavljali bezumnu zapovijed da ubiju sve živo u selu.

Od takve zapovijedi nisu bila pošteđena ni djeca, ni žene. Pucalo se bez milosti. Selo je doživljavalo svoju najveću kataklizmu.

Nestalo je života u selu, koje se tek počelo razvijati. Bilo mu je samo 24 godine. Naraslo je na stotinjak kuća u kojima je živjelo oko 400 stanovnika. Stradalo je od neljudske ruke, koja nije mogla podnositi složni život srba i hrvata u selu, gdje se vodilo računa kako da tko kome pomogne bez obzira na vjeru i nacionalnost.

Buktinja je progutala selo, ali uspomena na njega nije mogla biti uništena.

Već poslije nekoliko dana u selo su se vratili prvi Ivančani koji su se prilikom bijega sklonili u šumu i tamo sačekali da prođe neprijateljska ofenziva. Naišli su na zgarišta i nekoliko preživjelih mještana, koji su ostali neotkriveni u svojim skloništima. Pera Sertić je kasnije taj doživljaj opisao kao najveći pakao. Iako su se sklonili duboko pod zemljom, do njih je dopirala užarenost, i dim koji ih je počeo da ih guši.

U skloništu su morali ostati i kada su se tekovi udaljili, jer nisu bili sigurni da su sve švabe otišle. Postojala je i opasnost da i ustaše dođu da vide kako je u plamenu izgorjelo cijelo selo. Zato su tek kada je pao mrak izašli iz skrovišta. Dan je bio kratak, pa se brzo smrklo, ali Sertiću i ostalima bilo je još mračnije kada su vidjeli što je ostalo od njihovih Ivanaca.

Rat je samo u jednom danu u Ivancima uzeo 73 ljudska života. Toliko ih je strijeljano prilikom kobnog opkoljavanja sela tenkovima. Ljudi su bježali iz zapaljenih kuća, a na brisanom prostoru ih je dočekivala smrtonosna paljba iz strojnica i pušaka. Njemački vojnici su pucali na sve što se kretalo. Ubijali su čak i mačke, pse i kokoši. Po obližnjim njivama ležali su ljudski leševi, zavisno prema tome koga je u kojem trenutku stiglo podmuklo ispaljeno neprijateljsko tane.

Taj zvjerski obračun preživjelo je svega šesnaestero mještana. Oni su bili sakriveni u dva podzemna skloništa. Srećom veći dio Ivančana nije se te kritične noći nalazio u selu, ali, i bez njih, učinjen je najveći zločin u ovom kraju, kada su je samo pola sata ubijeno 73 mještana. Svi poginuli su pokopani u zajedničku grobnicu.

Taj tragičan događaj imao je i jedan svijetli trenutak kojega je ispričao Steva Bogdanović 42 godine poslije toga događaja, odnosno prilikom prikupljanja građe za spomen knjigu o stradalom selu. Njegovom bratu Marku Bogdanoviću, koji je imao šestero djece uspjelo je tog najcrnjeg dana u povijesti Ivanaca, da pobjegne od metka. Njemu je pomogao njemački vojnik čije ime nije nikada uspio saznati.

Taj vojnik je ušao u Markovu kuću. Marko je već prežalio život. Čuo je pucnjavu i znao je da ubijaju njegove susjede. Znao je da će i njega snaći ista sudbina. Dolazak vojnika shvatio je kao kraj svojim mukama. Taman se spremio da vikne kako im ni uništavananje Ivanaca neće pomoći kada mu je vojnik šapnuo:

- Njihov sam vojnik, ali nisam zlikovac. Bježi, ja ću za tobom pucati, ali ne u tebe.

Tako se Marku kazala nevjerojatna prilika. Postupio je po savjetu nepoznatog vojnika i tako se spasio.

Ostali vojnici poslušno su izvršavali zapovjedi, pa čak i pretjerivali, tako da su se pojedinci zvjerski ponašali, bacajući živu djecu u plamen. Troje djece je živo izgorjelo."

Slavko Kosanović ispred spomenika 1985. godine

Tako je završio 32-mjesečni otpor sela Ivanci prema njemačkom okupatoru. Ukupno je poginulo 102 mještana, više nego svaki četvrti. Poslije toga događaja, preživjeli ivančani su se pridružili partizanima i mjenjali su mjesto boravka, ovisno o tome gdje je bila slobodna teritorija. Godine 1945. većina Ivančana našla se prvo u Rumi, a potom u Futogu, jer je tu bila baza za najugroženije, budući ih je ratni vihor učinio beskućnicima.

Nakon rata, pokušalo se oboviti selo, ali je selo opustjelo 1960.-ih godna. Seljani su se raselili u Ilaču, Tovarnik, (Šidske) Banovce, Šid i neka druga sela u Srijemu.

Odlučilo se da se ne smije ugasiti uspomena na Ivance. Odluka o izgradnji spomen obilježja, pala je na Ilaču gdje se odselilo najviše Ivančana.

spomenička cjelina kao kulturno dobro RH

Udruga “Ivanci”, aktivno radi na uređenju spomenika i cijeloga obilježja. Spomeničko područje je proglašeno kulturnim dobrom 2019. godine, rješenjem ministarstva kulture (Z-7274 - vidi OVDJE) i kao takvo bi se trebalo obnoviti u dogledno vrijeme.

U Ilaču su doselili:

Branković Dane i Ilija (Ilija je otac Slobodana “Luleta”) - živjeli u S. Radića, pored “Vodice”

Đurđević Obrad - danas Majsingerova kuća u Radićevoj ulici. Imali gostionu u kući. Njihovi potomci danas žive u Kuli (Vojvodina, Srbija)

Hodak Pavo - živjeli u Nazorovoj prema Tovarniku sa lijeve strane

Ivošević Gojko - “Pasulj”. Živio u Nazorovoj ulici. Od njih su kuću kupili Balićevi, između Filića i Peulića

Jurić Đuro - živjeli u Nazorovoj ulici, od centra sela, prema Banovcima sa lijeve strane. Djed Pere Moric

Kosanović Milica - “Mika”. Živjela pored škole. Škola kupila njenu kuću i proširila dvorište.

Kosanović Miloš - živjeli u Nazorovoj ulici, od centra sela, prema Banovcima sa lijeve strane

Kosanović Stevo - “Brunkela”. Otac Milice Strgar. Živjeli u Radićevoj ulici. Das tu žive Strgarovi.

Lukšić Ivica - živjeli u Gupčevoj na kraju (pored Ciprićevih) , kada se sin Ivica oženio sa Baricom, kupio kuću u Nazorovoj i tamo odselio

Mandić Milan - očuh Andrije Persuk, igrača “Sremca”. Kuća bila u Gupćevoj, blizu Brunerove male trgovine

Momčilović Jelka - mama Miše, živjeli u kući između Čengićevih i Iskrićevih u centru

Momčilović Ljuba - živjeli u Ogarovoj kući, između današnje kuće Ivice Dasović i Ante Bilandžije “Antića”

Polovina Dragić - otac Slavka Polovine, živjeli u Nazorovoj ulici, od centra prema Banovcima, sa desne strane

Polovina Ilija - “Žgrca”, živio na kraju Nazorove, prema Tovarniku (sa lijeve strane)

Popović Mane - od njih su kuću kupili Čurčinci (Šurda)

Ralić Gojko - živjeli u Radićevoj ulici. Od njih su kuću kupili Zvonko i Agneza Baličević

Ralić Rajko i Lola - živjeli na mjestu Milekove kuće. Danas je to Balićeva kuća

Ralić Stanko - živjeli u Gupčevoj, gdje je bila Brunerova mala trgovina, nekada bila pekara

Sabljak Ante - danas je to kuća Marka (Mirka) Gelemanović, na broju 58 u Radićevoj ulici

Sabljak Dušanka - “Žicarova” mama. Živjeli u Radićevoj 47. Kuću je od njih kupio Ivan Kratofil iz Jankovaca (radio kao matičar u selu). Nakon njih kuću su kupili Devićevi.

Sabljak Toma - živjeli su u Radićevoj broj 61. Njegova žena Zora je sahranila njega (muža), sina Josipa (Baju),te kćeri Katicu (Kaju) i Vericu (Seju Benićevu)

Sertić Pero - živjeli u Nazorovoj ulici, od centra prema Banovcima, sa desne strane

Strgar Mato - živjeli u Nazorovoj ulici, od centra prema Banovcima, sa desne strane

Trbojević Ljubinko - živio u Gupčevoj ulici, od pumpe desno, prva kuća sa lijeve strane

Trbojević Mile - od njih je “Loša” kupio kuću, pokraj Marina Hajošević. Sin mu je bio trgovac Duško

Trkulja Pajo - otac Vlade. Živjeli između Mije Bačić i Đuke Lukić (Kopljini)

Ujaković Stjepan - živjeli pored Devićevih u Radićevoj ulici

_________________________________________________

Pogledajte i ostale postove na temu Ivanaca na ovome blogu:

01 Ivanci - reportaža Vinkovačkoga Lista iz 1966. godine

02 Predhistorijsko nalazište bod Ivanaca (Vinkovački list 38/1961)

03 I Ivanci su proslavili dan borca (Vinkovački list 28/1967)

04 Proslava dana borca u Ivancima (Vinkovački list 26/1975)