Vagonsko naselje u Ivankovu

Tekst je pruzet iz : “Vinkovački List” br.5, Petak, 7. veljače 1997., međutim slike su iz jedne private arhive. Među stanovnicima toga naselja, bilo je i dvoje ilačana: Matija Balić "Morava" i Oliva Hajošević.

Vagonsko naselje u Ivankovu

Približavajući se vagonskom naselju »tamo, malo dalje, iza željezničkog kolodvora« u Ivankovu, već se naslućuje šturost svakodnevnog života skupine ljudi koji se ni po čemu ne razlikuju od ostalih, osim što se nazivaju prognanicima ili izbjeglicama. Neuravnoteženost klasičnog slavonskog sokaka na kojemu je preko puta niza kuća, onakvih kakve se grade u našim selima, kompozicija bez lokomotive - vagonsko naselje, narušava mir i nagovještava nove spoznaje o minimumu životnog standarda.

vagonsko naselje 1997. godine

Naišli smo u vrijeme ručka. Pred vagonom-kuhinjom stvorio se kratak red u kojemu su žitelji naselja čekali svoju porciju kruha i, ovog puta paprikaša. Jelo je još bilo dovoljno toplo pa su svi žurno odnosili ručak medu članove obitelji. Hranu dovoze iz restorana »Terme« u Vinkovcima, saznali smo od voditelja vagonskog naselja, Andrije Senašija, prognanika iz Antina, koji je sretno izvukao glavu iz četničkog logora u Šodolovcima, kada je, zajedno s još nekoliko sumještana, razmijenjen za skupinu razbojnika u studenom 1991. godine. Nerado se sjeća mjesec i pol dana provedenih u logoru. Još manje želi razgovarati o tome, ali ipak nam je rekao kako kruha nije vidio čitavo vrijeme zatočeništva, ali zato batina nije nedostajalo, a bilo je tamo bradatih četnika koliko u životu nije vidio, kaže Andrija.

improvizirana kuhinja u vagonu

Sa suprugom i njenom sestrom, u Ivankovu je od srpnja 1993. godine, i vrlo brzo postao je voditeljem naselja. Brine o popravcima, nabavci ulja za loženje, plina, i uopće o komunalnom životu u naselju. U razgovoru s njim saznajemo kako su stanari vagonskog naselja uglavnom Hrvati, izbjeglice iz bosanske Posavine, te prognanici iz Vukovara, Iloka, Antina, Tordinaca, Tovarnika, Ilače i drugih sela. Medu njima je i jedna muslimanska obitelj, jedna obitelj Mađara (Andrije Senašija), ali i dvije obitelji Srba iako je zapravo riječ o majci i kćeri iz Mirkovaca i jednom Srbinu protjeranom iz Morovića. Ukupno 84-oro ljudi. 45-oro izbjeglica iz bosanske Posavine i 39-oro prognanika iz hrvatskog Podunavlja.

Oliva Hajošević ispred vagonskog naselja

Za razliku od hrvatskih prognanika koji koliko-toliko redovito primaju novčanu naknadu iz Vladina ureda za prognanike i izbjeglice, izbjeglice iz BiH nisu već mjesecima dobile niti kune pomoći i u jako su teškoj situaciji. Snalaze se kako stignu, nadničare kad god im se pruži prilika, a oni koji to ne mogu upućeni su na pomoć najbližih rođaka. Tako, primjericee, obitelj Matije Ančića (živi u naselju s majkom Mandom), iz Modrice, jedini spas i materijalnu potporu dobiva od Matijinog brata Jerkana koji se nalazi u postrojbama HVO-a u bosanskoj Posavini.

stanovnici naselja

U naselju živi, što je zapravo najtragičnije, i 15-oro djece mlađe od 15 godina. U školu idu zajedno s ivankovačkim mališanima, ali njihovi uvjeti za učenje su znatno lošiji nego kod domicilne djece. U sobicama-stanovima načinjenim pregradom posred vagona, pretrpanim različitim potrepštinama, u brojnoj obitelji, nije lako naći mira i koncentarcije za učenje. Ipak, najteže je prihvatiti higijenske uvjete i sanitarni čvor. Jedan vagon, podjeljen na dva djela, prilagođen je za pranje i zajednički WC. To je zapravo mjesto na kojemu vagonsko naselje pada ispod svih normi i standarda življenja civiliziranog čovjeka. Ali, za stanare vagonskog naselja u Ivankovu ono je kruta zbilja. Dodatno, stanje otežava zima, kada obvezno pucaju vodovodne cijevi pa su i ovih dana žitelji naselja bez vode. Svega dva puta dnevno, oko podneva i predvečer voditelj naselja otvara glavni ventila kako bi za vrijeme objeda stanari mogli obaviti najnužnije »mokre poslove« i to je sve. Kvar će uskoro biti popravljen, uvjerava nas voditelj naselja Andrija Senaši, i tada će opet biti sve u redu. Dok se voda u cijevima prilikom sljedećeg jakog zahlađenja ponovno ne smrzne.

Život prema ovim ljudima nije bio naklonjen. Ne posljednjih godina. Ali zato nepogrešivo osjećaju koliko se mora cijeniti dobro, zdravlje i sreća. Samo, da im se nekako što prije vratiti kućama.

.d.

u članku ne piše, ali postoji slika zapaljenoga vagona u siječnju 1997. godine