Knjiga u kojoj se Ilača direktno ne spominje, ali Mijat piše o našem kraju. U ovome postu su samo isječci u kojima opisuje naš kraj.
Stojanović, Mijat, hrvatski zapisivač usmene književnosti i pučki pisac (Babina Greda, 26. IX. 1818 – Zagreb, 18. IX. 1881). Radio kao učitelj u Slavoniji i Srijemu, nastavnik preparandije te kao školski nadzornik u Karlovcu, Slunju, Ogulinu i Gospiću. Jedan od osnivača Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora i njegov predsjednik (1878–81). Za učiteljevanja zapisivao je usmene priče, koje je, opširno ih stilizirajući, objavljivao u Danici ilirskoj, kalendarima i izdanjima za puk. Tiskane su u zbirkama Pučke pripoviedke (1867), Šala i zbilja (1879) te Narodne pripoviedke (1879), namijenjenoj mladeži. Književni mu je rad (pjesme domoljubne tematike, prigodnice, poslovice, zagonetke, pripovijetke) nastao pod utjecajem usmene književnosti, namijenjen poučavanju i obrazovanju puka.
I. DIO.
OBĆE SLIKE SLAVONIJE I SRIEMA.
1.
Slavonska i sriemska sela.
I varošinci i sela po Slavoniji i Sriemu leže liepo ponajviše uz rieke, uz potočiće i bare i struge ili po brežuljcih i na podnožju planini i gora po Fruškoj gori u Sriemu. Kuće su seoske povelike, ponajviše zidane iz opekah. Svaka imala je prije 30-40 godini svoje veliko dvorište, svoj vrt, voćnjak i šljivik, svoj hambar, svoju sušu, svoju štalu konjušnicu i govedarnicu, svoj svinjac, svoju rakidjinicu (pecaru), svoju sušnicu, svoj zdenac (bunar), sve u dvorištu ili u vrtu blizu kuće. Najljepša slavonsko-sriemska sela leže na Dunavu, na Savi, na Dravi, na Orljavi, na Bigju, na Bosutu, na Beravi, na Moštaniku, na Karasici, na Vuki i drugih manjih potocih. Oko sela prostiru se ravnicom i po brežuljcih plodne njive, šarene livade (sjenokoše) ponajviše uz potočiće i struge, krasne dubrave, sjenasti gaji, zelene, prastare šume pune stoljetnih hrastovi, cerova, bukava, grabova, brestova, klenova, topola, trepetljika, jagnjeda, jasena,.
Svako slavonsko selo po bivšoj vojničkoj Krajini ima po dubravah, po gajevih i uz šume, gdješto posred šume svoje stanove. Narod je glavit, snažan, čist i prilično imućan. Još prije 40-50 godina i mužko i žensko držalo se svoje jednostavne proste nošnje. Ljeti nose mužkarci platnene gaće i košulje, sve razpleteno, sastavi lozičavi i okrajci navezeni modrom i crvenom vunicom; pojas crveni il modri ili tkanicu, modri prusluk, široki šešir na glavi, a na noguh putranci ili pletenci opanci i platneni bieli obojci te kabanica mrka, debela sukna sa stojećom ogrlicom i obšivena crvenim ili modrim suknom iznutra, a spolja ukrašena kabanica gajtani razne boje, ponajviše crvene. Zimi odjevaju se bielimi ili modrimi ili sivimi suknenim uz tielo priležućimi hlačami, koje sa izvezene gajtanom crvenim ili modrim, kožuškom kratkim bez rukava, kožuvom dugačkim preko koljena s' rukavi, ili dugačkom kabanicom debela, mrka sukna, na glavi šubaru jagneću crnog krzna; gdjetko ima i šubaru od lisice, od kune, od divlje mačke ili od vuka, a obuvaju se u mestve i opanke i vunene obojke.
Ženske bijahu njekoč za moga djetinstva prije 50 godina odjevene narodnim odjelom: Ljeti bielom kao snieg košuljom ili čista platna vezenom tako zvanim debelim vezom, ili košuljom platna boranca ili pritkavanca sa vezenimi skuti i rukavi, sa pregačom ili opregom biele ili modre boje, ili sa pregačom vunenom srmom utkanom i obšivenom odugačkimi vunenimi rojtami razne boje. Oko vrata nošahu žene oveći bieli ili modri rubac (maramu), djevojke šareni; žene na glavi nošahu pocelice svilom i zlatom vezene ili razno bojadisane šamije. Djevojke nošahu pletenice na oširoko spletene i na zatiljku rožanim češljom prikopčane, a kose s' prieđa na čelu gladko pričešljane sa malimi soluvi uz sliepe oči. Obuvene bijahu putranci opanci i bielimi čarapami. Oko vrata laži biser nanizan u tri, četiri struke ili red dukata, ili niz sreberna novca, a na rukuh u djevojakah proste narukvice i burme i prsteni srebreni ili od mida ; na glavi kite vrtlovskoga ili poljskoga cvieća, jako riedko kupovnog, umjetnog. Zimi nošahu ženske udate vunene suknje crvene, modre ili druge boje, gunjce, pogđjekoja ćurak. ,Starije žene iduć iz kuće u crkvu ili makar kuda zavijahu glave pokrivene pocelicami bielimi platoenimi odugačkimi zavijači, koji su jim jako liepo dolikovali uz ostalu narodnu odjeću. Sva odjeća ženskih od kraja do konca, od početka do svršetka bijaše vlastita rukotvorina, kano što je još i sad u gornjoj Krajini, u ličko-otočkom i ogulinsko sluinskom okružju. Nu dole u slavonsko-sriemskoj krajini sve se je to, kako sam se i prošle jeseni na svoje oči osvjedočio, preinačilo. Sva mladež, osobito ženska, povela se za gradjanskom i varoškom odjećom, i obućom, i kose češlja po novoj modi. Izčeznuli u Slavoniji i Sriemu narodni putranci opanci i pocelice, samo po gdjekojih selih vidit je još vezene skute i rukave sa razpljetom i širokimi čipkami i vunene pregače srmom protkane i rojtami razne boje obšivene i urešene. Stara se nošnja sve više gubi, a nova, po kalupu zapadne Europe, po kalupu francezkom i njemačkom, otima mah. Neka potomstvo barem u spisih nadje crtice stare narodne nošnje. Upravo u tu svrhu ovo sam ovdje napisao.
Reći mi je sad još koju i o značaju slavonsko-sriemskoga naroda uobće, a napose iztaknuto puno toga naći će čitatelj u pojedinih nacrtih slika slavonsko-sriemskoga naroda u drugom dielu ove knjige. Slavonsko-sriemski je narod dobro ćudan, milokrvan, gostoljubiv, djelomice pobožan, ali i povodljiv. Rodoljubiv bi bio, da ga hoće tko u tom temeljito poučiti, da ima dovoljno, barem u svakoj obćini po njekoliko iskrenih rodoljubi. Očekujem glede toga mnogo domorodne ljubavi i požrtvovanja od naših rodoljubivih svećenikah, učiteljah, obćinskih i kotarskih načelnikah, bilježnikah i obćinskih zastupstvah, mjestnih školskih viećah i od sve naše domaće inteligencije, da će svojski priteći narodu u pomoć, kako bi se sveobća pučka prosvjeta promakla i tako moralno i materijalno blagostanje narodno unapredilo. Samo nastojmo, da nam se nezataru stari naši običaji dobri u nošnji, u družtvenom životu, u gostoljubivosti, osobito glede sloge i čuvstva zajedinstva. Nije sve staro zabaciti, a sve novo poprimiti. Zabacimo samo stari jal najprije, staru bratsku mržnju, zabacimo stare predsude, staru glupost, a ostanimo pri krotkoj vjeri praotac i prionimo uz novo znanje i umjenje, uz novi, umni napredak, uz umni rad na polju poljodjelstva, obrta, zanata, trgovine, prometa, pak ćemo pri izvrstnih sposobnostih duševnih i tjelesnih našega naroda malo po malo sastići naprednije narode i proslaviti domovinu umom, kako su ju naši stari predji proslavili junačtvom. Što su stari gvoždjem bili, nek' su duhom sad unuci!
2.
O slavonskih njivah i sienokošah
Liepo je vidjeti zelene šume, po kojih granata, orijaška stabla dižu ponosite krošnje, ukrašene kitnimi hvojami, k' nebu pod oblake, gdje se žarke munje kriese. A vjetrovi dušu, sad jug, sad iztočnjak, sad zapadnjak, sad sjever, kano da provode igru sa grančicami, sad leperšeći tihano, sad zujeći jače i škripeći puklom granom, sad svom snagom lomeći izdanke i grane, ili čupajući stabla iz koriena.
Milo je pogledati bregove i planine, okićene sadovi i zasijane vinogradi, kano kitami liepa cvieća.
No njive mile moje postojbine izkrčene, uzorane na slogove i zasijane razlikim žitom, sad zelene i šarene u cvietnom proljeću u slici cvietne mladosti svoje, sad zlatne žetvi, u radjajuće doba pune blagoslova božjega.
Po gredah i brežuljcih vidiš bujne njive zasijane. Ondje raste pšenica, raž, ječam, zob ili ovas, kukuruz a proso, sirak, heljda, olaj, lan, konoplja, grah i bundeve.
Svaka je njiva toliko puta opjevana. Ratar oruć pjeva na njoj i pjesmom hrabri svoje volke. Kopači pjevaju na njoj. Tako i žeteoci, pače i zubaci zubeći, plievačice plieveći, pjevaju njivom.
Naš je narod upravo narod pjevački. Što godj radi na njivi svojoj, pjeva, makar zaljevao svaku brazdu toplim znojom.
Livade su ponajviše po nizinah, na planinskom podnožju uz bare, struge, potoke i rieke. A po njih vidiš svagdje gajevi, šumice i voćnjake. Gotovo po svakoj livadskoj medji raste grmlje: ljeskovo, žestilovo, svibovo, piskalovo, udikovo, bazgovo, drienovo, glogovo, kukinjovo, rakitovo, vezovo. Po livadi raste livadska djeteljina, mekuša, vlasulja, konjogriz, okan, metvica, bokvica, šavranjica, kiseljak, grahorica, zubra, ružmarinka, presličica, slakovina, kopitnjača, poputnjača, kaloperka, šašovača, stoklasača, mišakinja, netežak, jaglac i druge travne vrsti, od kojih mnoge cvatu liepo razlike i šarene.
Miris livadske trave, pokošene, nadilazi ugodnošću i milinjem gotovo sve mirise vrtnoga cvieća. A reko bi čovjek, mati je priroda u tom mirisu ujedinila sve slasti, sav ugodni vonj cvietnih mirisa i ruže i ljubičice, karanvilja i ružmarina, gjurgjica i božjega drvca, čubra i kalopera, metvice i rutvice, zumbula i ljiljana, smilja i bosilja. . .
Čudna je sila u bilju, u drveću, u grmlju, u travi i cvieću i u njihovih plodovih. Sve ih zemlja i zrak hrani jednom hranom. Sve ih grije jedno sunce blagotvornimi svojimi zrakami. Sve ih napaja po božjoj volji majka priroda jednom rosom i kišom. A opet svaka vrsta ima osobit svoj miris, svoju osobitu slast, kiselost ili gorčinu, osobitu tečnost, svoj kus, svoju mast i sliku. I u mnogoj otrovnoj gorčini, oštrini ili bljutavosti ima ljekovita skupociena sila, koju vješt liekar zna upotrebiti za liek u opasnoj bolesti.
Jedno se bilje upotrebljava za hranu, drugo za odjeću, Ovo je koristno za ljude, ono za marvu. A iz svake vrsti vidimo, kako mu je stvoritelj moguć, dobar i milostiv.
Livada je oku najljepša u svojem cvietu, najugodnija uhu, kad su kosači u njoj, a nosu, kad se pokosi. Oj, liepe su sienokoše mile moje postojbine !
I ovaj kratki opis slavonskih njivi i livada, zasieca duboko u život onog naroda, pa mislim, neće mi nitko zamjeriti, što sam ga upleo u ove crte iz života našega naroda. Dobro je poznati i pozorište, na kojem je djelovala ona čeljad, o kojoj pišem ove crtice. Zato sliedi još koji ovakav opis.
3.
O stoci i domaćoj živadi
U Slavoniji vidiš čorde svakojakih goveda. Težački, rogati volovi stupaju tromo, pa se svakomu vidi na jakom vratu, da vozi u jarmu. Muzare su krave liepo gojene i site, kad su jim nabrekla vimena. Junad, junci i junice, sve su puni i jedri, kano liepe jabuke. Od prokšije skaču, riču, bockaju se i gurkaju se rogovi. Teoci se djipaju i ritaju po pašniku , a kad smotre matere svoje bleje.
Bikovi u čordi idu ponosito, kano kakvi pustolovi. Riču muklo i mumljaju, riju zemlju rogovi i kopaju nogama, te bacaju sugreb preko sebe.
Po stanovih i šumskih eistinah ima puno konjskih hergela. Konji se jahači i vozaći drže u staji, ili na paši pri ruci. Ali ostala konjska marva, ždrebne kobile i ždrebad, omad i ždriebci stoje u hergeli. Ždrebac (pastuh) je u hergeli, što je bik u čordi.
Goveda su mirne, spore i trome živine ; ali su konji čili, hitri i srčani. Trče, skaču, utječu se i ritaju po polju. Skaču preko šamacah i ogradah. Ždrebci se neplaše ni kurjaka, več kad ga opaze, ili ga samo onjuše, da je blizu, stjeraju hergelu svoju u gomilu, te stanu na branilo, oblieću hergelu, skaču u vreten, hržu i vište, udaraju kopitami, kano zamašnimi maljicami, o zemlju. A vuk nemože doći do hergele, već ako lukavštinom privreba koje ždriebe na samo
Runa su stada liepa. Ovce su živine mirne, krotke, a glupave i strašljive ; ali su vrlo koristne. Vitorogi su ovni u stadu najveći, a jagnjići su tako bezazlena i mila stvorenja, da mi svagda, kad jih godj vidim, pada na um jaganjac božji, koji svietu oduzima griehe.
Po Slavoniji, još više po gornjoj Krajini ima koza. Koze su vesele, smiešne i djandrljive. Već jim je lik smiešan. Grivasta dlaka po tielu, nemiran, nestašan i smion pogled, zakovrčeni rožčići, brada pod gubicom, zakovrčen, kratak rep, meketanje, skakanje i penjanje njihovo pokazuje vesele, nestašne i smiešne životinje.
Jarci su smioni proždrljivi, a kozlići nestašni, pravi djavolići.
Po Slavoniji ima puno čopori krmaka. Svinje su koristne mašću, slaninom i mesom. Nerasti su u čoporu siloviti i rado se jačaju medju sobom i košu. Bravci su mirni. Krmače su tek onda ljute, kad jim tko dira u prasad. Tada hropcu i napadaju na iste ljude.
Po Slavoniji ima puno živadi. tu su pure (ćurke, tuke), tu guske, tu patke, tu kokoši, tu perlinke, tu golubovi.
Liepo je i zabavno, vidjeti živad u jatu. Pure, tuke ćurke ili misirke kauču, purići piskaju, purani se kostrieše i bolokaju, opustivši crven sopolj po kljunu. Gusci siču, guske gaču, gusčići žužore. Patke paču i brljuču po vođi. Patci klanjaju glavom i pakću. Perlinke kriče. Kvočke kvoču. Kokoši se rakolje i kokodaču. Pilići pijuču, a pietlovi se, kano kakvi gospodari, šeću ; perjanice jim se viju nad ledjima. Greben stoji pietlu na glavi, kano ka- ciga. Kreste mu izpod kljuna vise i žare se, a ostruge srte na nogub, kano u katane. Oni lepeću krilima i kukuriču, kano da navješćuju ratno vrieme.
Golubovi se hrane, kano od želje, samo da jih ima.
O golubu pjeva se u Slavoniji:
Oj, golube, bieli bane!
Ti neleti, ni prilieći,
Ni nepadaj kraju vode,
Da nemutiš vode krilom.
U nas ima golubica,
Rad' je čistu vodu piti.
Ti nepadaj na livadu,
Da negaziš nogom trave,
U nas ima ovčarica,
Koja ovcam travu čuva,
Nepadaj na naše dvore,
U nas ima golubica,
Svoje majke jedinica.
Ti nemami liepe Mare
Od njezina biela dvora.
Od njezina mila roda !
4.
O gdjekojih starih običajih u družtvenom životu
Kad tko mužki osim djece prolazi pored ženskih glavah, te ih pozdravlja, one ustaju. I ako je odlično liee, koje prolazi, na pr. svećenik, častnik, činovnik, ženske se, osobito starije, poklanjaju prolazećem duboko, kano što je u gospodskoga svieta upravo protivan običaj, te se mužkarci klanjaju ženskim glavam, čak jim i ruke Ijubeć.
Ženske, naše prostakinje, čuvaju se prieči put mužkim. Ako mužki ide putem, a ženska se s'njim sastane na razkršću, u koliko ga vidi očima, neće mu preći put, nego stane, te čeka, dok on prodje. Osobito se čuva svaka preći put pred kolih. Pa se zato prelazeć put, obazire na sve strane, te ako bi vidjela, gdje kola idu, čeka, dok prodju, pak onda ide dalje.
Kad tko stran, poznat ili nepoznat, dodje u kuću, ženske ustaju mahom sa stolicah pred mužkarcem.
Kad ima tko narezati cio hlebac (somun kruha), najprije načini nožem križ, pak onda narezuje, da Bog blagoslovi i naspori!
Ako komu izpadne iz ruke komadić kruha na zemlju, on ga podigne i poljubi; jer puk smatra kano griehotu, bacati kruh pod noge, pa po njem gaziti. Zato čuva i mrvice, da se po njih negazi.
U oči nedjelje i praznika običavaju matere, kad u veče zazvoni zvono na Gospino pozdravljenje, upaliti svieću Marinjsku (na svietlo Marinje u crkvi blagoslovljenu i posvećenu), te poškropiti svetom vodom vodokrstnom kuću i postelje i djecu svoju, moleći pozdravljenje Gospino.
U svakoj kući visi, (bar za moga djetinstva bijaše tako) kod vratah o duvaru svetionica sa sv. vodom, te se pobožni ljudi, kad godj polaze iz kuće i povraćajuć se u kuću, poškrope sv. vodom i prekrste častnim krstom.
Kad se godj tko s' kim sukobi (sretne), pozdravljaju se sa: „Hvaljen Isus!” Odzdravljajuć sa: „Uviek amen!" — ili : Pomoz Bog ! ili : Dobro jutro ! Srećan dan ! Dobra večer!
Kad se tko sastane sa starešinom, čim progovori, veli: „Da Bog prosti i vaš pošteni obraz!" Ako je rieč malko samo izdaleka škakljiva, ili veli: „Nemojte mi zamjeriti, ili; „s' proštenjem “
U razgovoru, pripovieđajuć o kakvoj bolesti, o rani ili bolji, kažu: „Neprimilo se!"
Kad tko vidi što gadno, ili spomene vraga, veli: „Dalje mu kuća” ili odpljuni.
Kad se žene češljaju, sklanjaju se na skrovito mjesto, da ih mažki nevide. Ako se dogodi, te dodje iznenada mužkarac, dok se češljaju, mahom pokriju glave kakvim rubcem (maramom).
Kad se prijatelji ili poznanici gdje godj sastanu rukuju se i pitaju za zdravlje. A kad se tko trgujuć skim pogodi, udare se desnicami dlan o dlan i tako potvrde učinjenu pogodbu. Po tom drže mnogo do toga ; jer jim to valja, kano kapara. A kad se tko izmiri sa onim, s' ko- jim je živio u ormrazi ili zavadi, pruže ruke i stisnu jih u znak pomirenja.
5.
Slavonske šume
Krasno je viditi voćnjake sa stablih jabukovih, kruškovih. sa orašjem, višnjami, trešnjami, tunjami (gunjami), oskorušami, mušmulami i drugimi stabli sa velikimi otrokami, sa širokimi granami prostirućimi se u okrug sa krošnjom sastojećom se iz množtva kitnjastih grančici i listnastih hvojah. Liepi su i gajevi sa grmjem i šikarjem i sa pojedinimi stabli: ali šume, lugovi sa stoljetnim hrašćem i drugimi ogromnimi stabli, zaista su veličajne. Kud- god pogledaš okom u šumi, vidiš oriaška stabla, kako uzdižu gore u zrak k' nebu pod oblake silne otroke i visoke svoje grane. Debela su i visoka hrastova stabla, odjevena hrapavom, izpuckanom, debelom korom, po kojoj se uhvati kadšto mav zelenkasti, žutkasti ili bielkasti kano svjedok starodrevnosti, a grane su i otroke razvržene na strane, vršika krošnje siže pod oblake, kud se često kreše hitre munje i letaju suri orli i sivi sokoli. Ima po slavonskih šumah i mnogo jaseni i drugih vrsti stabala. Na mnogih stablih nalaze se gnjezda: orlova, sokolova, kanjugova, kobčeva, piuljačina i drugih velikih ptica; po stablih raste imela, od koje se pravi lepak, rastu po hrašću šiške i šišarice, izpod hrastova žilja zecglive, po stablih škripnjevi, kadionice i gube (trud), po brestovih kladah gljive brestovače (dobre za jelo kano i zecgljive), a po gustih šumah, na zabitnih mjestih u šupljih stablih nalaze se ležaje kurjačje, lisičje i drugih zvieri.
Velike su i prostrane slavonske šume prostiru se skoro neprekidno po cieloj Slavoniji od hrvatske medje do preko pol dolnjega Sriema. Ondje nalazi lovac kuna, vjeverica, lasica, dabara, njekoč, (dok su šume za moga djetinstva još veče i gušće bile) risa, divljih mačaka ; razne vrsti ptica: orlovi, kanjuga, piuljača, kobaca , sokola, jastrebova, grlaša goluba i grlica, žuna, droždova, šljuka, djetelja, vuga, slavulja, kukavica, brzelja, gavrana, vrana, čavka, sinica, vrabaca; po šumskimi barami vide se: čaplje, galebi, čigre, labudi, guske, patke, eje, liske, ronci i mnoge druge ptice štulače i plovice. U šupljih stablih ima dosta: puhova, lasica i miša. U šumi nalazi se divljih pčela, stršena, osa, obada, muva, mušica, komara, buba, leptira, crva, mravi i svake vrsti sglavkara. Ljeti je u šumi sjenka i hladovina. Na mnogih mjestih u šumi odjekuje se odziv svakoga glasa. U jesen pune su slavonske šume žira, bukvice i svinja.
Jedva išta u meni može pobuditi toliku pobožnost, kano kad se sam saracat šećem po šumi (što sam u Slavoniji, u miloj mi postojbini često činio) i nigdje se u meni tako neposestre milinje i slast prirode i pobožnosti kano ondje, u zabitnom, tihom lugu. Kad podnevnog sunca žar i sjaj probije kroz šumsko zelenilo, i svako drvo, svako stablo postane sviećnjakom i svaki listak na drvetu sviećicom, od kojih prosunjci prosiplju se kano veliki dukati po šumskoj tratini. Kako je tad sve zeleno, sve sjajno, sve toplo; sve vonja ! Gdje li je na tom svietu građjevina toli krasna , kano što je svod grana na visokih stablih, a nad granami žarko sunce i ljetno, vedro nebo !
Gdje su rezbarije i graditeljske šare, kano što su listnate hvoje šumskih stabala, kad se nišu ugodno i titrajuć prilaze sa svietlosti na sjenku, s' ove na svietlost ! Gdje je tamjan i miris kada, kano što je vonjajući miris, što se diže iz grmja, sa cvietnih poljanah i livadah tik šume! Gdje je glasba, kakvo je tiho duvanje i pršenje šaptajućeg ljetnog, blagog povjetarca po mreži miliuna listnatih hvojica, i kano što je romon i šuškanje gorske struge i bistra potočića, oko koga raste cvieće, a pjevaju ptice pjevačice!
U takovom hramu stojeći poćuti čovjek duboko u svomu srdcu, kako je malen, ubog i griešan, skoro reći nevriedniji od posljednjeg suva listka, štono ga vjetar obara i baca na zemlju s'drveta. Onaj listak, što opada s' drveta, nije opao po svojoj volji, nego ga je taknuo božji prst i oborio: ali koliko i koliko puta odpadne čovjek od Boga srušen burom svojih strastih, odpadne po svojoj volji griehom od Boga. Ipak u šumi, u tom veličanstvenom hramu majke prirode pobožna duša skrušivši se i izmolivši „Gospodine pomiluj!" uznese se i zapjeva „SlavaBogu na visini!" i akoprem je nedostojna i nevriedna, rada je navješćivati slavu Gospodnju, i veselit se nad slavom, veličinom i krasotom božjom, kano mala mušica, što lepeće i raduje se na prasunju ljepoti.
6.
Nacert obće slike seoskoga života našega slavonskoga naroda
Siečanj je mjesec , britki sjever duše ; poljane su pokrivene sniegom, gajevi i šume okićeni mrazom i injem, bare i potoci pomošteni litacem ledom; svi krovovi se-oskih kuća i staja zastrti bielim sniežnim pokrivačem i strehe okićene ledenicami. Marva u štali grize, hruska i žvače sieno , slamu ili pljevu ; krmci piju napoj od bundevah ili od komine. Peći su sobne naložene, i svaki seljak ide na saonicah u šumu, podsieca drveće, teše gradju, sieče drva i vozi usječeno doma za dobra saonika. Spremila je svaka kuća za ziminu dosta brašna , kog obilno treba, jerbo prost narod jede mnogo kruha; spremila mrsnog i postnog smoka, pića i voća. Noć je duga. Da se zimske, duge noći razsvietle, gore u svakoj sobi ili lojanica (svieća), ili meč, ili utučeni i usušeni hrastići, ili žestilova baklja, ili luč. Seljaci po dugoj noći zanimaju se svakojakom majstorijom : Jedan djela sikirom ili bradvom, maklom, keserom, drugi koleniči, struže, toka ili djelucka, blanja, pili, treći reže, kroji, šiva, opet drugi saljeva kositer il' olovo, šara, prikrojiva ; prave si pokućstvo ili kakvo orudje. Žene i djevojke predu, vezu, šivaju, pletu, pripleću, lozičaju, prave razpljete na košulje. Djeca žamore, šapću i plaču. Mačka loveći miševe lupa po kućnom tavanu strovaljujuć sitnarije. Pas (ker, vaška, cucak, ćuko) domaći na ciči (ljutoj) zimi trčka okolo kuće i laje. Pietli (orozi, pievci) kukurieču, a stričic (zrikavac) cvrguta, škripota, zrika u duvaru blizu sobne, tople peći. Vjetar zuji i svira okolo sobnih prozorah, dočim sniežni pavuljci prse po dvorištu okolo kuće, ili pada mećava i nitko iz tople sobe neide rado napolje bez veće potrebe
U Veljači još je zima, pada snieg ili susnježica (snieg i kiša). Studen vjetar duše, kadšto duhne i jug, pak tad puca ledeni most po bari i potoku; počima južiti se snieg, kano da ga proždira zemlja, tako ga nestaje. Pod sniežnim pokrovom zelene se zimni usjevi: pšenica, raž, ječam, olaj, ozimac lan. Napupao se pod sniegom podremušak (driemavac cviet) , žabljak i drugo rano poljsko cvieće. pokladah buči selo od mesopustnih zabavah : od plesanja kola, sviranja, pjevanja, od sigre vukova, od bušarah ili maškarah (krabuljah). Kad dodje pepelnica ili čista srieda, te nastane korizmeni post, sve se utiša po selu, sve se smiri i uglune, nigdje vike ni buke, ni sviranja ni pjevanke. Po kučah čuje se pleskanje i čokotanje razboja ili stativa; ženske tkaju platno svakojako: čisto tkanje, usnivanac, pritkavanac, boranac, krionik i četverociepi bez (platno), čuje se lupanje pri tucitbi kukuruza, dočim izsušen na kućnom tavanu kukuruz skinu seljani u sobu u jedan kut na gomilu, pak njih po više osoba sjednu na snizke stoliće okolo hrpe (gomile) kukuruza u klipovih, pak uzamši tucala (odebele ciepce drenove ili drugog tvrda drveta), udaraju po kukuruznih klipovih, dok opandne sve zrnje sa klipova, čuje se često i štropot i zujenje žrvanja, (žrvni), kojimi melju žene sol kamenitu il žrvnjaju kukuruz na kašu, koje se u korizmenom postu dosta potroši u svakoj prostoj kući. Čuje se i lupanje stupke (drveni avan), u kojoj žene tuku osušeno bundevsko sjeme, mak i orase, kad prave sjemenače, makovače i orahovače (jestvine postne od tiesta).
S' početkom mjeseca Ožujka, ako je liepo, toplo i ugodno vrieme, te se probudi priroda iz zimnoga sna, idu seljani u polje na svoje njive i livade za poslom, žene u vrtlove, čobani u polje za marvom, djeca s' loptom ili čvarom i kotačem na ledine, posigrati se. Po gajevih i poIjanah cvietaju : lugan, ljubica, sasa, iskrica i drugo cvieće poljsko. Kiša blaga i topla pere usjeve i sve se bolje zelene, rastu i napreduju.
Travanj mjesec donese puno zelene travice, lišća i cvieta i cvieća. Ratari su u polju, oru; volari kod volovah, konjari kod konjah, čobani kod marve. Svud po prostoj prirodi vidi se život i poslovanje: U zraku ptice, pčele, osi (zolje), stršeni, obadi, muve, mušice, leptiri ; u šumi marva i zvieri i divljač svakojaka; po livadi sglavkari, zasjeke, kukci, bube, kornjaši, mravi i crvi ; po vodah ribe, raci, kornjače, žabe, žabci, kučici, vodeni pauci itd. Svako živo stvorenje giba se, radi i posluje, osobito ljudi ; oru, kopaju, prekapaju, zube i grabljaju, grade, sade, siju, presadjuju, pretvaraju pustoši u plodne njive i vrtlove, šikare u voćnjake, močvare u sienokoše, gudure u plodonosne krčevine, i cieli predjeli dobivaju svakim danom ljepši i prijatniji oblik okolo selah i stanovah (salašah).
Mjeseca Svibnja okiti priroda dubrave, gajeve, šume, voćnjake vrtlove, njive i poljane krasnim cvietom i cviećem, u komu raden zemljodjelac smatra budući ljetni i jesenji plod voća, hrane i povrtline, te srdcem punim sladke nade u plodnu godinu neumorno trudi se oko svojih poljskih i domaćih poslovah, oko marve i živadi, oko doma i stana. Sad je već cieloga ljeta svaki seljanin danom i po noći u polju, gdje ga danju žarko sunce, a noću sjajni mjesec sa nebrojenirai zviezdami veseli; gdje ga biela, biserna zora zatječe pri poslu, a zviezda večernica opominje na odmor i počinak, blagi jug hladi, topla kiša usjeve mu i razsadnjake zaljeva i srdce razblaživa, gdje mu ljetna rosa krepi razsade i lice mu mije. U polju je težaku zeleni ćilim bujne trave blazina i posteljina, na kojoj pod vedrog neba neizmjernim svodom kratak, ali sladak boravi san, poslje kako na ljetnomu dugom danku utrudi se težkim poslom. Selo je ljeti danju ponajviše prazno, samo u večer, kad se povrate poslenici iz polja, ožive seoske ulice : Mladež pjeva pjesme svakojake, sviraju svirke, glomotaju kola, hrže i vište konji, riču goveda, bleje telci i ovce, mekeću koze, hrope svinje, laju psi, kukurieču pietli, zvoni zvono na Gospino pozdravljenje.
Mjeseca Lipnja cvjetaju milomirisne lipe, zriju jagode, trešnje i kruške jagodnjače, jabuke ivanjčice i petrovke, roje se pčele u veliko, dozrieva ozimni lan, olaj i ječam. U voćnjaku postao plod iz cvieta; u vrtlu puno povrtline uzrastlo iz slabačkih, nježnih razsadicah; telci, jagnjići i jarići, žđrebad i prasci ojačali, te veselo skakutaju po pašniku; živad mlada raste sve veća: purići, gusčići, pačići, pilići; žitno klasje bivše zeleno, sad već žućka se i pozlaćuje. Seljanin kosi bujuo uzrastlu travu po čaerah. (livadah, sienokošah).
U Srpnju je žetva. Kukuruz je već okopan u drugu ruku sa bundevami i grahom (pasuljem). Pune su ruke posla u težaka. Kupa se u znoju žanjuć i koseć, a zaparni dugi, ljetni dani, puni žege i omarice.
Mjeseca Kolovoza neprestaju poljodjelci voziti žito u žitnice, sieno u sienjake, ili jedno i drugo u gamare, i u plašće i stogove sadjevajući. Ratar polaže njive pod budući jesenski usjev; vrši žito, kosi otavu, sprema slamu i pljevu, žanje proso i sirak; žene beru grah, i sveudilj rade oko priredjivanja kudjelje: Ugrivaju lan na suncu, tuku ga stupkom, taru trlicom, grebenjaju grebeni, tepaju tepaljom, kučine trepetaju kukotrepom, povjesma češljaju češaljom od čekinjah i po tom predu, a uz to moraju obavljati ženske i domaće i poljske poslove, moraju žeti, kopati, sieno kupiti na bagliće, krave, ovce i koze muzti, poiške, (hranjenike bravce) hraniti; moraju kuvati, miesiti i peći kruh, prati rublje, nastojati oko marve i živadi, mesti, pomivati, kuvati, šivati, plesti, vesti, tkati i obavljati mnoge druge poslove. Nije jim do šplijanja po ledu, kano varošankami.
U Rujnu mjesecu beru se šljive i drugo voće za sušenje ošapa i pečenje rakije. Nastaje berba groždja i beritba kukuruza i bundeva. Oko miholja oru se njive pod sjeme i sije jesenji usjev i popravljaju ograde okolo njivah.
U Listopadu kad su liepi, ugodni dani, rade poljodjelci u polju svršujuć zimne usjeve; spremaju kukuruzovinu i kukuruznu šušku za marvinsku hranu; bundeve i voće postavljaju, suše ošap, peku rakiju šljivovicu, jabukovicu i kruškovicu ; voze drva na drvotnik u gomilu ; žene taru taranu, viju i čiste laneno sjeme, kome i čiste grah, spremaju za ziminu mak i bundevsko sjeme, obavljaju, suše i taru na sirenje sir spremajuć u čabrice.
Kadno je s' jeseni u zoru, i rosa se noću pavša smrzne u mraz po travi i po krovovih; zadimi se često zrak od magle, da se nevidi od jedne do druge kuće u selu, dok izidje žarko sunce. Nu kad ono odskoči na nebu, bježe magluštine izpred njegova sjajnoga lica kano laži pred istinom.
U tom mjesecu opada lišće sa drveća, u mjesecu Studenu vrieme zastudi, javljati se počme zubata zima, za koju se seljanin sve više sprema. Po njivah u polju zeleni se zimski usjev, buduće sladko ufanje; nastane mećava, pokvare se slavonski i sriemski putevi ; težak spremi svoju marvu pod krov u štalu i sam se skloni u toplu sobu.
U Prosincu riedko može se štogod raditi u polju; zato težak (ratar) opet se laća kakva zanata, opravlja svoje težačko orudje, hrani marvu, sieče drva, kolje uhranjene svinje; žene predu i tkaju. Ovog mjeseca slavi se Božić i buđaćeg Vođokršće; žene se seljani i udaju seljanke, kumuju, piruju, pjevaju, sviraju vesele se.
I tako našemu seljaninu prolaze dani i godine u poslu i odmoru, u trudu i zabavi, u patnji i pokoju, u teretu i srećnom zadovoljstvu, ako samo prilježno radi, Bogu se moli i štedi. Nevino, srećno djetinstvo prosanja, pustu mladost provede u prostom, jednostavnom poslu, sve u prostoj prirodi boraveći srećne danke ; Ijeto mladosti, muževska doba prodje mu, istina, u težkom poslu ; ali je on za to od malih noguh priviknut i otvrdnio; nejedu ga sičije i grki jadi razvraćenih strasti i požuda kano mnogu varošku svjetinu, a u starosti pomladjuje se u svojoj omladini, u djeci, unucih i praunučadi. Kano diete bude slavonski seljak guščar, škular, pisarčić i nasigra se, napjeva i naplače dosta; kano mladić bude čobanin, nasvira se i napleše kola, namomkuje se kano volar, konjar, ratar, kopač, kosač, žeteoc, vozač, vojnik, kum, susjed, prijatelj, pobratim i svakojaki zanatnik; bude otac, suprug, sijač, domaćin, djedak, pčelar, vrtlar i gdjekoj postane patriarkom svoje obitelji pradjedom i šukundjedom.
Tako i ženska bude: Najprije djevojčica lutkarka i slabačka posluga svoje majke, poslje prelja, tkalja, vezilja, dalje kopačica, žeteljica, ručkonoša i vodonoša, pralja, pastirica, djevojka plesačica, pjevačica, poskakuša, koledarka, djeveruša u svatovih ; postane snaša, supruga, mati domaćica, kuvačica reduša, stanarica, vrtlarica, ljekarica, primalja, kuma, jetrva, zaova, svekrva: strina, tetka, najkašnje baka, punica, prababa, koja se razumjeva u svaki ženski posao poljski i domaći; koja je bila u svomu životu i na situ i na rešetu, prošla kroz vodu i kroz vatru, viek provjekovala, porod izrodila, sinove izženila, kćerke razudala, unučad dočekala i na noge podigla, i prid smrt svoju, kad već posve oslabi i iznemogne za težje poslove, pazi na kuću i djecu, te neprestano moli se Bogu, mirno očekuje posljednu uru života.
Koji god seljak Bogu se moli, pomnjivo radi i obzirno štedi, dobro i srećno živi, kako ma ikoj čovjek na ovom svietu može živiti.
8.
Kratak pregled znamenitijih mjesta
Liepa su snažna (čista) mjesta po Sriemu i Slavoniji, gradovi, varošinci i sela. Eno Zemun, trgovački grad na desnoj dunavskoj obali naprama Beogradu, prestolnici kneževine Srbije, gdje se pod tvrdju izljeva Sava u Dunav. Dalje na desnoj dunavskoj obali Slankamen, varošinac, njekoč utvrdjeno stanovište Brankovića; sriem. Karlovci, stolica srbskog patriarka, grad, oko koga po krasnih bregovih rodi izvrstno vino; Petrovaradin, grad i tvrdjava na stieni a leži naprama Novomsadu u Bačkoj; Kamenica, Beočin i Čerević sela, oko kojih takodjer raste jako dobro vino. Dalje k' zapadu Sriemom putujuć vide se trgovišta Irig, Ruma, Mitrovica, bivše štopsko mjesto postojavše petrovaradinske krajiške pukovnije na lievoj savskoj obali, na mjestu, gdje se je njekoč prostirao stari rimski grad Syrmium od Fruške gore do obale savske, rodno mjesto od više rimskih careva. Na svakoj obali eno naprama utoku ili ušću Drine u Savu tvrdjavica Rača; dalje selo Kukojevci sa velikom župnom katoličkom crkvom, koju je dala ondje sagraditi još carica Marija Terezia; trgovište Šid i liepo i veliko selo Tovarnik. Nu prvo nego se dodje onamo nalaze se u postojavšoj petrovaradinskoj pukovniji dva znamenita sela Nikinci i Hrtkovci, gdje su naseljeni tako zvani Klemente, koji govore svojim posebnim albanezkim jezikom imadu svoje pučke posebne običaje i osobito ženske pridržale sve dosad svoju osebnu narodnu nošnju. U Slavoniji sliedeća su mesta znamenita : Vukovar na utoku Vuke u Dunav, stolica sriemske županije. Ima velik franjevački samostan ; Nuštar, trgovište ; Vinkovci na Bosutu, grad, bivše štopsko mjesto brodske kraj. pukovnije, sad stolica upraviteljstva brodskog okružja sa višjom gimnazijom. Brod na Savi sa tvrdjavom, grad, u kog okolici rodi dobro vino. U Brodu je znatna trgovina sa susjednom Bosnom; Djakovo, grad, stolica djakovačko- sriemskog i bosanskog biskupa sa prekrasnom novom i velikom katedralnom crkvom, kakve neima veće i ljepše u našoj domovini; sa sjemeništem, sa manastirom milosrdnica i bosanskih Franjevaca, a ima preparandiju. Osiek glavni grad Slavonije sa tvrdjavom na Dravi, stolica vjerovitičke županije; ima višju gimnaziju i realku; Virovitica i Požega sa višjom gimnazijom, gradovi su. Oko Požege jako je romantičan predjel, u komu rodi dobro vino i krasno slavonsko voće svake vrsti. Daruvar je kupelj, a Pakrac stolica pravoslavnog vladike, i ondje je srbska preparandija.
Znamenitija slavonska sela ova su: Drenovci, Njemci, Komletinci, Otok, Privlaka, Gradište, Crna, Županje, Bošnjaci, Babinagreda, Lukačev Šamac na Savi, Gorjani, Trnava, Klokočevik, gdje rodi dobro, vatreno vino, Podvinje, Glogovica, gdje se pali dobar kreč; Sibinj, Oriovac, Novagradiška, bivše štopsko mjesto gradiške kraj. pukovnije, sad stolica upraviteljstva gradiškog okružja; Cernik, trgovište sa manastirom Franjevaca ; Staragradiška, tvrdjavica na Savi; sela Kapela, Kobaš i mnoga druga. Napokon mi je spomenuti još njekoliko sela u Sriemu i Slavoniji, a to su: Indija, Stara i Nova- pazua, Neudorf i Jarmina, gdje stanuju naseljenici došlaci Nicmci i Slovaci, koji umno i vješto i pomnjivo obdjelavaju svoja polja, te su imućni ljudi i služe na uzor u tom pogledu našem prostom puku. Mnogi se je našinac ugledao u njihovo poljsko gospodarstvo, poveo se za boljim i liepo napreduje u poljodjelstvu i uzgojivanju marve. Skoro svako veće mjesto po Sriemu i Slavoniji ima svoju pučku školu, a svaka župa svoju župnu crkvu.
Po slavonsko-sriemskih gradovih, varoših i selih živi naš hrvatski narod, iz kojeg života nacertao sam slike, što sliede u II dielu ovoga spisa, a u III dielu naći će blagovoljni čitatelj pučke običaje tog naroda, kako sam ih živeć medju narodom popisao.
10.
O postanju imena njekih gradova trgovišta i sela slavonsko-sriemskih ; zatim biskupija, župa itd.
Prastare biskupije bijahu u Slavoniji i Sriemu: a) biskupija Mursenska (Episcop. Mursensis) u starom panonsko-rimskom gradu Mursi, sadašnjemu Osieku, utemeIjena bivši po sv. Klementi, učeniku sv. Petra apostola; b) biskupija Cibaliska (Episcop. Cibalitanus) u Cibalisu gradu stolujuća, gdje su današnji Vinkovci, koju biskupiju utemeljiše Epeneto i Andronik, učenici nasliednika svetih apostola u četrvtom stolječu, kad je u Panoniju već bila donesena luč svete vjere Isusove; c) biskupija Basianska (Episcop. Basianae), od koje stolica biskupska bijaše u Kraljevcih, u Sriemu, utemeljena takodjer u četvrtom stoljeću ; d) biskupija sriemska (Episcop. Syrmiensis), u starom Syrmiumu, sadašnjoj Mitrovici, utemeljena po svetih apoštolih Petru i Pavlu. U petom stoljeću kad su Huni i Avari porušili grad Syrmium, postrada i biskupija; ali ljeta 1229. utemelji Ugolin, arcibiskup koločki drugu sriemsku biskupiju, koje stolica bijaše u Banoštru. Ljeta 1773. bijaše njena stolica u Petrovaradinu, napokon godine 1781. Bulom pape Pia sdruži se sa biskupijom bosansko-djakovačkom.
Zakonito sjedinjenih biskupija : bosansko-djakovačko- sriemske najstarije župe (parohije, plovanije) ove su: Gorjanska (Gorjane, njekadašnji spahiluk, gospoština Gare palatina) utemeljena god. 1332; Varoška, Varoš (olim Castrum Ujvar) utem. god. 1332., ponovljena 1783. Osječka u gradu (tvrdjavi) 1332, ponovljena 1688; Ivankovačka god. 1332, Nemačka god. 1332; Otočka 1332; Vinkovačka 1332; Jarminska 1332; Nuštarska 1333; ponovljena 1748; Tordinačka 1332; ponovljena 1737; Iločka (njekoč stolica sriemskog biskupa) 1332; Jankovačka 1332; ponovljena 1750; Gibaračka 1332, ponovljena 1807; Sotska 1332; Vukovarska 1332; Morovićka 1332; Vrbička 1660 ; Osječka (dolnje varoši) 1688, tako i gornje varoši ; Kopanička 1600; Kukojevačka 1690; Lipovačka 1689; Babinogredska 1700; Ova posljednja župa prije god. 1700; bijaše filiale župne crkve u Lukačevu Šamcu; Svilajska 1660; Vrhpoljačka 1660; Brodska 1660; Ceranska 1660.
Babinagreda, moje rodno mjesto. naselenju i postanju toga imena čuo sam ovu viest, pravo reći pripoviedku, skazku. Moj djed, koj je 95 godini živio i godine 1825. preminuo, pripoviedao je istu pripoviedku.
Na mjestu, gdje je sad naseljeno selo Babinagreda, u kom se broji više od 4000 duša, bijahu od prilike prije 280 godina, njive, sjenokoše gajevi i šume. Staro selo bivši u onoj okolici prije naselenja Babinegrede, i koje su Turci valjda u 16. stoljeću prije sklopljenoga u sriem. Karlovcih mira izmedju Austrije i Turske, porušili, te po tom stanovnici slavonske Posavine po zgodnih mjestih bez svakoga reda i okupa bili napravili svoje koljebe, o kojih je naš Relković u svomu „Satiru" pisao, kako su izgledale. Ovo, rekoh, selo, već se niti po imenu nespominje, nego se samo veli »Selište'', staro selo bilo je na obali Save, oko potočića Saonice i Dubočice.
Kad jednoć Sava sav onaj nizki predjel potopi, buduć naspa (gati) sad obstojećega nebijaše, nadjoše se stanovnici predjela sa svojom marvom u velikoj biedi. Na mjestu, gde je sad selo naseljeno, greda je (uzvišeno zemljište) uz baru Beravu. Istu odugačku gredu posjedovaše kano livadu, voćnjak i stan sa pčelinjakom njeka baba Keda. Ljudi u nuždi potopa potražiše suvo mjesto, gdje bi sklonili svoju marvu, dok opline voda i znajući, da je greda babe Kede još suva, onamo odoše sa svojom marvom na babinu gredu i ondje se skloniše. Na istoj gredi sedam obitelji nadjoše utočišće za svoju murvu, i ondje se već i nastaniše. Iste su obitelji bile: Kedačići, Kopići, Stojanovići, Vukovići, Stivići, Gregorovići i Kneževići. Ove porodice načiniše ondje sedam kuća na babinoj gredi, i tako postade selo „Babinagreda”, u kom selu i sad od ovih porodicah potomci umnožani i razplodjeni žive.
Berava, bara, posried sela, koja često ljeti posve prisahne, a zimi navodnji, dobila je svoje ime po svoj prilici od tud, što bere u sebe i prima Saonicu, Jelas, Čevatovo i druge male bare, barice i struge.
Vinkovci, Andriaševci, Rokovci, obadvoji Mikanovci, Mirkovci, Ivankovo dobili su svoja imena od braće i koljenovićah: Vinka, Andrije, Boke, Mike (Nike, Nikole), Mirka i Ivanka, koji se prvi nastaniše i našeliše u ona po obali potoka Bosuta liepo ležeća mjesta, i druga ležeća po obližnjih brežuljcih, kao Mikanovci i Ivankovo. Đjakovo dobi svoje ime od staroga Diacum'a ili od djakah, učenika, ondje bo od starine bijahu škole i djaci ; Drenje, selo u đjakovštini od drenika, drenove šume; Piškorevci od piskorah, ribicah, koje se u obližnjoj bari love ; Vrhpolje, selo ležeće vrh polja. Varoš, što njekoč varoš (grad) i ondje bijaše; Vrbica od male vrbe; Osiak od odsjeći, osjek ili obsjek šume, izsječena valdja šuma na mjestu stare Muise, pak varoš naseljen ili možebit od osik, mjesto, gdje su u šumi bile mnoge ose (zolje) sa svojimi osinjaci; Kopanica, što su prvi stanovnici valjda imali kopane u zemlji kuće, svakako će biti ime došlo od kopanja; Sikirevce od sikire ; Svilaj od svile ; Brod od broda (lađje), broditi, brodari, brodovi; Garčin od činiti gar (ugalj), praviti gar; Oprisavci, od ljudih, što pri Savi stanuju, kao što i leži selo pri Savi; Podvinje, što leži pod planinom zasadjenom vinovom lozom, gdje rodi dobro vino; Trnjane od trnja, što su ondje valjda rodile mnoge trnjine ; Slobodnica, od slobodnog mjesta ; Šumedje od šume ; Zdence od zdenca ; Bošnjaci, od naseljenih ondje ljudi iz Bosne, Bošnjaka; Cerna od cera na briegu ; Gradište, od grada bivšeg na onom mjestu ; Otok, od ade, otoka, obtoka; Berak od brati ili od berek, jarak, samac; Ilok od Ujlak; Jankovci, od Janka; Novak, od Novaka, novo, od novih naseljenikah; Tovarnik od tabornik, (stari rimski grad Ulmos ondje ležaše i bijaše valjda stovarište živeža za vojsku); Vukovar, na potoku Vuki tržište, vašarište; Banovce, od Ijudih banovih; Golubince, od golubovah; Mitrovica, od Mitra (Demetrie); Nikince, od Nike; Zemun od zemunice, kuće u zemlji ; Ruma, od druma ; Drenovci, od drenovine: Račinovci, od raci i novci, valjda su za rake dobivali novce; Raevoselo, od Rajka; Vrbanja, od banje (kupelji); Lipovac, od lipah; Karlovci, od Karla Horvata; Petrovaradin , (stari Cusum, Acumincum) od njekag Petra pustinjaka, koji je po pučkih skazkah ondje u špiliji samotnoj obitavao prije, nego je tvrdjava osnovana i podignuta; Slankamen, od slanoga kamena tako naimenovan, koj se za cielo u onih bregovih nalazi, iz kojih izvire ona slana česma, što i sad teče usried donjega Slankamena na dunavskoj obali ; Kamenica od kamena.
11.
Još nješto o njekih pojedinih važnijih mjestih u Sriemu i Slavoniji
II. Vinkovci
Na mjestu, gdje sad leži bivše štopsko mjesto, sad stolica upraviteljstva brodskog okružja, stajao je njekoč grad „Cibalis**, poslje nazvan „Bubalis*, pak s' vremenom od njekog Vinka, koj se valjda, poslje kako „Oibalis" i „Bubalis" propade, ondje prvi naselio, dobi ime „Vinkovci” . Kod Cibalisa bila je takodjer ona odlučna bitka, usljed koje car Konstantin veliki pobiedivši svoga sebi protivna druga Likina, zadobi gospodstvo nad rimskimi državami u Europi. Ovoj su se pobjedi radovali svi Kršćani, jerboa je car Likin, sudrug Konstantina velikoga, bio neprijatelj i progonitelj Kršćana. To se dogodilo god. 356. poslje porodjenja Isusova.
Osim Cibalisa grada bijahu za ono vrieme u današnjoj našoj Slavoniji, koja zemlja za vlade rimske pripadaše savskoj Panoniji, još bijahu ova znamenita mjesta : Mursa, na onom mjestu, gdje sada stoji osječka dolnja varoš; Diacum ili Cortis, sadašnje Đjakovo, Gurcum, gje se sad nalazi selo Garčin i varoš Marsonija, sadašnji Brod.
III. Ilok
U vrieme Rimljana zvao se Ilok, varošinac ležeći na desnoj, visokoj obali veličanstvene rieke Dunava, Cuctium, što svjedoči njekadašnji državni povjestničar Stjepan Broderić, koj navodi u tom obzira mnoge vjerojatne izvore, a to svjedoči i stari, rimski novci, žare (urne) i razno pokućstvo, što je odprije nadjeno u Iloku i u iločkoj okolici. Takodjer su okolo Iloka naišli starinari na ostanke rimskoga hrama, na kom je bio ovaj nadpis: „Dianae sacrum'', t. j hram posvećen Diani, božici lova. Iz toga se vidi, da je grad rimski Cuctium znatan bio. Ime ovo Cuctium izgubi se posije kako pade rimsko carstvo, i kad su pobjeditelji Bimljana ostali Sriem opustošili, propade i taj grad, te kad su Ugri zauzeli Sriem, ništa već nebijaše od Cuctiuma do imena i tragovi od razvalinah.
Ilok ili Vilok, vlastničtvo Ipolita, unuka Mohorova u valkovačkoj županiji darova kralj Bela IV. Dominiku od Valkova, sinu Petra Čaka, te ovaj dar potvrdi kralj Vladislav III., unuk Bele IV. god. 1283. Godine 1317. bijaše vlastnik meštar Nikola, sin Ugrina od plemena Čaka. Kasnije - poleg Arkiva za povjestnicu i starine Jugoslavena, knj. V. strana 197. - spadne grad na porodicu od Orbove. Po izumrću iste porodice darova god. 1354. kralj Ludovik I. Ilok Nikoli i Andriji sinom Andrije od Gare. Ovo darovanje potvrdjeno je god. 1356. i 1384. Godine 1403. bijahu vlastnici Vladislav i Bartol, banovi od Mačve, privrženici kralja Vladislava Napuljskoga. Godine 1410. i 1417, spominje se Vladislav i Mirko od Iloka, sinovi Bartola, kano banovi od Mačve. Mirko bijaše kasnje ban Slavonije. Ovi su pripadali porodici tako zvanih Ujlaka ili Iločki.
S' vremenom osili se ova porodica tako, da cieli skoro Sriem posjedne. Ujlaci postadoše hercegi od Sriema. Medju ovimi hercegi bio je najznatniji Nikola Ujlak, koj se natjecao sa Matijašem Korvinom za krunu ugarsku, te dobio kasnje od ovoga naslov kralja bosanskoga, čim se je i zadovoljio. Isti Nikola pretvorio je Ilok u pravu tvrdjavu i steko svojom hrabrosti u boju veliku slavu. Njegov sin Lovro protivio se svomu kralju Vladislavu u toliko, da već nije htjeo primati od njega nikakove zapoviedi, što je kralja na toliko ogorčilo, da je poslao s' vojskom na Lovru Bartola Dragfia. Ovaj obkoli Ilok, i kad je uvidio Lovro, da neće moći toj sili odoljeti, predade se milosti kraljevoj. Lovro bude zatim odveden u Budim, i ondje mu se parnica (parba) otezala dugo pred kraljevskim sudom, dok najposlje plemići i velikaši ugarski prisiliše kralja, da mu oprosti i sva mu njegova dobra povrati, Lovro je preminuo u Iloku god. 1523. i s' njim se sahrani u grob naslov sriemskih hercega i ime Ujlaka. U iločkoj samostanskoj crkvi nalazi se njegov grob i njegove supruge Kate, što svjedoče mramorne ploče s' nadpisi.
U istoj crkvi bio je takođjer pokopan i sv. Ivan Kapistran, muž pobožan i veleriečan, koji je skupljao krstonosnu vojsku i oduševljevao ju, te s' vitežkim Sibinjanin Jankom turskog cara Mehmeda odbi junački od Beograda. Pripovieda se, da su Turci tielo Kapistranovo izvadili is groba i bacili u bunar, a drugi opet vele da to nije istina, nego da su Turci njegovo tielo prodali za novce samostancima (Franjevcem), koji su isto prenieli u Ugarsku, i sačuvali u samostanu, u gradu Selešija. Nu kad je Franjo Perenji, bivši sliedbenik Ivana Zapolja. osvojio taj grad, budu otete svete moći, Ivana Kapistrana ostanci, lišene svojih dragocjenosti i na zapovied Perenija bačene u bunar. Da takovo opako djelo niesu Turci učinili, nego drugi bezbožnici svjedoče: Timon, Amand, Hermann, Segedi, Serenji i Cinesia koji su pisali o istom predmetu. Sveti Ivan Kapistran preminuo je 24. listopada 1456. god.
U Iloku bila je takodjer kroz više stoljeća i stolica sriemskoga biskupa; ali jerbo herceg Lovro nemogaše se nikako složiti s' biskupom zato preseli se biskupska stolica u sadašnje selo Banoštar, koje je mjesto za onda bilo prilična varošica.
Od dvanajstog stoljeća do prve četvrtine šestnaestoga cvjetao je Ilok, ponajbolje pod vladom ugarskoga kralja Matijaša (1456 — 1494.), u koje je vrieme imao preko 10.000 stanovnika, koji su se osobito zanimali vinogradarstvom i trgovinom vina.
Turski car Sulejman osvojio je Ilok god. 1526. i poštedio tvrd javu, koja mu se vidjaše od potrebe poradi lagljega zaštićenja gornjega Sriema; zato postavi on Agu sa njekoliko stotina Janičara da čuvaju grad i da Aga upravlja s' narodom nesrećnim, koji tada morade težko robovati. Pod turskom vladom propalo je iločko i u obće sriemsko vinogradarstvo tim više, što Turci iz vjerozakonskih obzira netrpe tu struku poljskoga gospodarstva. Turci sade vinove loze po vrtovih samo za jesti groždje, ali nesade vinograda, za dobivanje vina.
Pri odlazku Turaka iz Sriema bijaše u Iloku jedva tisuća stanovnika. Turci držahu Ilok pod svojom vlašću do god. 1687., koje godine cesarski general Dinevald zadobije Ilok od Turakah, i od ono doba sve dosad neima Turaka u Iloku. Tvrđjavu iločku zauzme cesarska vojska; ali ista tvrdjava bude poslje pod cesarom Karlom VI., otcem velike cesarice Marie Terezije kano nepotrebna tvrdjava porušena i sve kamenje preneseno u Petrovaradin za ondašnju tvrđjavu, koju isti cesar dade iznova graditi. Poslje kako su bili protjerani Turci iz Iloka, poklonio je cesar Leopold I. knezu Liviju Odeskalku Ilok i ujedno podielio mu naslov: hercega sriemskoga.
12.
O starinah u slavonskoj Krajini.
1. Razvaline jako oglođane zubom vremena njekadašnjega grada “Zvizdana” nalaze se u šumi izmedju selah : Lipovca, Morovića, Strošinaca., Soljana i Vrbanje na obali potoka Studve. Zvizdan zovu i Gradcom. Okružava ga šuma stoljetnoga hrašća, i po istimi razvalinami vidi se dublje, iz čega se može zaključiti , da je slava toga grada davno pala i zviezda mu se sreće ugasila; samo gomile razvaljenih bedema i slabi tragovi zasutih šamaca sa izdrobljenimi komadići pljosnastih opeka pokazuju mjesto, gdje je bio grad,- i gledajući obseg razvalina dade se zaključiti, da je morala biti velika gradjevina.
položaj "Dragovca" na karti iz 1781-1783 i na satelitskoj snimci
2. U selu Lipovcu (petrovaradinskom okružju) na obali potoka Bosuta vide se znatni tragovi bedemi i šamaca, od starinskog gradića „Dragovca". Ništa se o njemu nije uzdržalo u pučkih skazkah do jedinoga imena, i ustmeno predanje veli sve do danas, da je ono grad „Dragovac" na utoku Spačve u Bosut.
Još se ondje nalaze razvaline zidova, crkve sagradjene po iztočnom slogu. Bila je crkva maljana, od čega i sad se vide tragovi po zidu, osobito jedna slika na polu se uzdržala, ostala bez glave, ali predstavlja lik tiela njekoga oružanoga viteza odjevenoga po grčki i u plašt zaogrnjena s' njekim oružjem za pojasom. Ondje je sad groblje lipovačko. Od iste razvaljene crkve, na 300 koraka daleko vide se tri jednolika u redu stojeća okrugla brežuljka, o kojih pripovieda puk, da su pod njimi zakopana tri zvona iste crkve. Izkopan u Dragancu stari, ovelik, bakreni rimski novac dobio sam od g. učitelja L. G. rodjena Lipovčanina za moju sbirku. Na obalah potoka : Studve, Spačve i Bosuta nalaze se mnoge stare razvaline, tragovi bedema i samaca od starinskih gradićah i tvrdjavicah.
3. Izmeđju selah Batrovacah i male Vasice na obali Bosuta vidit je takodjer tragove bedema., šamaca. i razrušenih zidina. I to je mjesto ondašnjemu puku poznato pod imenom „Gradina". Sudeći po obsegu razvalina i po liepom položenju mjesta i ciele one okolice, morao je i ondje biti njekoč znamenit grad.
4. U selu Moroviću (petrovaradinskog okružja) nalaze se znameniti ostanci razvalina Morović grada. Ovi su ostanci zidina upravo na uglu bregovite obale, gdje se potoci Bosut i Studva sastaju. Zidine su još i sad — poslje više stoljećah — prilično dobro uzdržane. U njih podignut je stan c. kr. satnika (kapetana) postojavše morovićke satnije. Glavni zidovi s' kapijami stoje još čvrsto, kano da prkose vremenu. U zidu pri glavnom ulazu vidi se povisoko od temelja bomba (bumbarda) koliko velika bundeva. Valjda je onakovimi ogromnimi bombami tučen njekoč grad od Turakah, te su stanovnici tvrdjave umetnuli tane u zid na uspomenu ljutoga boja i žestoka kreševa.
Zaključujuć iz obsega zidina i liepoga, jako udesnoga i zgodnoga položenja mjesta morao je stari Morović grad biti puno važan, za cielu onu stranu naše Slavonije ; moralo je biti mjesto jako znamenito i važno, počem okolo njega nalaze se na prostoru od prilike dvie milje mnogi tragovi starih gradića i tvrdjavica, šamaca i bedema: Zvizdana, Ljubanja, Dragovca i Gradine, sa mnogimi inimi, o kojih ovdje pišem.
5. Blizu razvalini “Zvizdana” k' zapadu leži Ljubanj, njekadašnji gradić i tvrdjava, sad samo gomila zemlje, tragovi šamaca drobljenje starinskih opeka označavaju mjesto, i pokazuju, da je njekoč bilo nješto, a sad nestalo svega do gologa imena.
6. Izmeđju sela Lipovca i Batrovacah, na drumu uz Bosut nalazi se mjesto nazvano : „Dobra voda”. Na tom je mjesta Bosut jako dubok, i mjesto sad označavaju tri velike, stare topole. tom je mjestu pripovieda puk, da je gnjezdo utvora i sablasti. Puk veli da vile i vilovnjaci najvole boraviti i stanovati okolo topolah i na njih, zato se i miče uviek lišee na topoli. Puk noću prolazi sa grozom i užasom pored toga mjesta, premda su to samo umišljena strašila.
7. Kod sela Podgradja, filiala Njemačke župe u brodskom okružju, na Bosutu nalaze se takodjer tragovi stare tvrdjave, starinskoga grada, i spomenuto selo dobilo je po svoj prilici odtuda svoje ime, što je naseljeno pod gradom.
8. Kod sela Novoselo u brodskom okružju nalaze se njeki stari bedemi i šamci, za koje nisam mogo propitati, što su i kakovi su bili.
"Lučica" na karti iz 1781-1783 i satelitski snimak
9. Na potočiću (strugi) Luki kod sela Lipovca nalaze se kod crkvice posvećene sv. Luki Evangjelistu razvaline starinskoga zida, i sva je prilika, da su iste razvaline njekoga staroga samostana. Blizu toga mjesta polje je nazvano Kaludjeri.
10. Na mjesta sadašnjega sela Soljane u brodskom okružju, ležao je pod vladom Bimljana grad „Solano”, odkuda je valjda dobilo selo svoje ime.
Gradina (Virgrad) na karti iz 1781-1783 i satelitski snimak
11. U šumi izmeđju selah Županja i Bošnjaka u brodskom okružja na dubokoj bari nazvanoj Virovi vide se bedemi i šamci starinske, po svoj prilici rimske tvrdjavice, i nalaze se ondje još i sad (1844 god.) komadi rimskih opeka. Na istom mjesta izkopanih rimskih novaca midenih i bakrenih imam u mojoj sbirci starih novaca i to od carevah Vespasiana, Nera, Hadriana, Antonina Gordiana i Klaudia. Stoljetno hrašće okružava mjesto rimskih tragova. Tvrdjavica nije mogla biti velika; ali je bila na putu u stari Syrmium , pak je za Rimljane mogla biti važna točka vojnička , uz koju je, suđeć po liepom predjelu, mogla biti i rimska naselbina.
"Rokovačke Zidine" na karti iz 1781-1783 i satelitski snimak
12. Nedaleko od sela Rokovacah u brodskom okružju vide se veliki i visoki zidovi starinskoga (valjda grčkoga) samostana i zovu se “Rokovačka zidinia”, od koje uz Bosut potok nalaze se na desnoj obali, blizu šume po sadašnjih vinogradih i njivah tragovi starih bedema i šamaca i njeki podzemni zidani svodovi.
Puk pripovieda, da je i ondje nekoč bila varoš , kojom je vladala njeka poganska gospoja, što je sjedila u Cibalisu, i dala mučiti mnoge Kršćane, izmedju ostalih i biskupa Andronika.
"Kostroman" na karti iz 1781-1783 i satelitski snimak
13. Izmedju selah Babinegrede i Kruševice u brodskom okružju, na Šamačkom drumu (cesti) nedaleko od mjesta, gdje se potočić Dubočica iz bare Vira iztičuć u Savu izljeva (što mu sad nasip (gat) prieči), upravo na bregovitoj obali dubokoga Vira, sačinjavajućega ondje poluotok, nalaze se razvaline bedema gradića „Kostromana”, koja je tvrđjavica sagradjena po ustmenom predanju od njekog bosanskog viteza Kostromanovića. O tom Kostromanu pisao sam obširnije u Danici ilirskoj godine 1849., (br 28).
14. U selu Mikanovci nalazi se na briegu stara kula, sad toranj crkve sv. Bartola mučenika, o kojoj se kuli kaže da je za vremena, dok su Turci vladali Slavonijom, bila turska munara (džamija sa munaretom). I sad je ista kula onakvog oblika, kakvog je i nekoč bila, samo je prominjen krov i služi za crkveni zvonik. Zidovi bivši njekad turske džamije popravljeni su, i sad je crkva. Kula e sazidana od temelja okrugla, a zid je jak i temeljan, opeke dobro žežene i otanke.
15. U Lukačevu Šamcu, malom seocu u brodskom okružju na obali Save (gdje sam učiteljevao od
17. veljaće 1832. do 11. studenog 1835. god.) vide se starinski šamci, koje je njeki kapetan Lukač, polag pučke skazke, podignuvši vojničke zaklone i bedeme, dao kopati u turskom ratu, i od istih šamacah Lukačevih dobilo je ono seoce svoje ime. Na mjestu šamaca stajaše za obstanja kordunskih straža čardak, u komu stanovaše vojnici na kordunu i uz šamce skela, sastanište, gdje se Bošnjaci sastaju po dvaput svakog tjedna sa našimi i trguju.
16. Isti onakovi šamci, kano što su spomenuti u selu Šamcu, nalaze se uz Savu i blizu sela Jarugah, idući od Šamca k' Brodu, i biti će iz iste dobe ratovanja s’ Turčinom.
17. Izmedju selah Sikirevci, Jaruge, Gundinci i Beravci nalazi se blizu Beravaca groblje na brežuljku obale bare Moštanika s' malom crkvicom i to se tijesto zove „Gradac". Po svoj prilici bio je i ondje njekoč njekakvi gradac. Predjel je liep i romantičan. Sava nije daleko, i nigdje na blizu neima brežuljka, do samo na onom mjestu. Groblje je ondje od zamande, odkad je valjda i selo Beravci naseljeno na bari Beravi, odkud i ime selu.
Nema komentara:
Objavi komentar