Ilački KUD "Matija Gubec" 1971. godine

Izvodi iz knjige „Folklorni amaterizam u RH“ 
 (Zbornik radova, 2018.)

Ljubica Gligorević: Vinkovačke jeseni – blagdan baštine. Slavnosko-srijemske smotre folklora           

 (strana 8-27)

... U Ilači KUD „Matija Gubec“ i skupina zaljubljenika u baštinu s Matijom Matoševićem na čelu utemeljuje Susret izvornih glazbala Slavonije i Baranje. Od 1978. do 1991. godine održano je ukupno sedam priredbi. Mjesni KUD istu je priredbu ponovno pokrenuo 2002. godine kao Smotru sviraća tradicijskih glazbala s međunarodnih sudjelovanjem, poslije Međunarodnu smotru tradicijskih glazbala i do sada je, u kontinuitetu održano sedamnaest.

... Koliko su se vinkovačke folklorne skupine brižno i odgovorno pripremale sedamdesetih godin za nastupe na Vinkovačkim jesenima, može se iščitati primjerice iz arhivalije, od sedam stranica gusto tipkanog teksta, sačuvane u Etnološkom odjelu Gradskog muzeja Vinkovci, a vezano uz prijavu  nastupa KUD-a „Matija Gubec“ Ilača, što je ispunio tadašnji vođa grupe Matija, Mato Matošević, službenik.

Jedino je izostala precizno naznačena godina! (1971.)

Uz podatak o 18 sudionika, izvođača plesova i pjesama, njihovoj dobi od 17-43 godine i predvodniku plesa Antunu Martinović, zemljoradniku, u ovom dokumentu naznačeno je kako su njih 17 sudionika plesa i pjesama domaći, a jedan je doseljenik.

Nadalje je posebno ispisana bilješka:

Napominjemo vam da imamo 18 izvođača plesova i pjesama, posebno imamo 6 svirača, jednog vođu grupe, tri pospremačice i jednog pazitelja, ili ukupno 29 učesnika za Smotru. Vi set naveli da grupa nebi tebala brojati više od 25 izvođača, ali s obzirom da idemo daleko, trebaju nam tri osobe koje znaju češljati djevojke i snaše, a iste će ih i oblačiti, pa prema tome ne možemo učestvovati s manje od 29 osoba.

Što se tiće podataka za ples koji će se izvoditi, od domaćih naziva, pa nadalje, sve je naznačeno: Srijemsko kolo, 18 izvođača, 9 muških i 9 ženskih; Sijeno slama, isti broj i spolna struktura izvođača, kao i za treće 'Ajd na livo. Glazbena pratnja ova tri plesa je tamburaški sastav. Četvrto izvođeno kolo ja Todorica, s 12 izvođača, 4 muških i 8 ženskih, a uz pratnju tamburaša i dvojnica. Potreban prostorni oblik za izvedbu ja 6x6 metara i nemaju posebne predmete za ples.

Ovi plesovi se još uvijek u Ilači plešu u uobičajenim prigodama, za blagdane i svadbe. Nadalje u oslikavanju toga vremena i samih početaka Vinkovačkih jeseni, u prijavnici je zapisano:

Ples je uvježban prema sjećanju starijih ljudi. Do 1969. godine naveseni plesovi su se plesali na blagdane i u svadbama, ali pomalo, jer su preovladali moderni plesovi. Ovo Društvo se nije moglo pomiriti sa tim da ovi stari plesovi zamru i da se zaborave, pa se prišlo uvježbavanju mlađih osoba. Starije osobe zanju itekako dobro da igraju sve stare plesove. Ovo Društvo učestvovalo je u emisiji „Pjesmom i plesom kroz sedam sela“, koje je organiziralo Prosvjetno vijeće Vinkovci, nadalje učestvovalo je u „Propagandnom reliju“ za Vinkovačke jeseni, u kojem je ovo Društvo obišlo autobusom Vukovar, Borovo, Osijek, Đakovo, Slavonski Brod, Županju i Vinkovce i u tim mjestima izvelo stare igre, a poslije izvedenoga plesa pozivali prisutne na Vinkovačke jeseni. Ovo Društvo je učestvovalo na Smotri folklora Slavonije u Vinkovcima na Vinkovačkim jesenima u 1970. godini ovo društvo je samo organiziralo Foklornu svadbu u Ilači (7.2.1970.) i na Smotri kulturnog amaterizma u Vinkovcima 12.4. 1970.. Za te prilike svakako de se moralo uvježbavati plesove.

U ilačkoj Prijavnici napisana su tri imena, svi poljodjelci, koji su uvježbavali skupinu: Đuro Lukić (r. 1927.), Mato Strgar (r. 1930.) i Antun Martinović (r. 1941.). Te godine i glazbena pratnja sastavljena je od poljodjelaca Bože Filića, Đure Lukšića i Ivana Lipavića, svi rođeni 1911. godine. Dopisano je:

Muzička pratnja sastoji se od malo starijih osoba koji su po sjećanju i po pričanju još starijih osoba obnovili svirku, a isti su učestvovali i na svim kulturnim priredbama na kojima su učestvovali i plesači.

U segmentu ilačke Prijavnice o narodnom pjevanju napisano je kako se predložena svatovska pjesma pjeva od starina u svatovima poslije večere, još uvijek redoviti pjeva u Ilači u životnoj praksi i to kao zborna pjesma, a pjevaju je više stariji, mlađi pomalo. Pjesmu su stariji čuli od svojih starijih. Ispisan je i tekst pjesme:

Sjedi ptica na grančici, preja gizdava,

Iz kljuna joj voda teče, a iz perja ne.

Pijte čašu mili kume, na vama je red,

Red, red, red, u čaši je med.

Ispij je medno, na dnu je srebro,

Ispij je zato, na dnu je zlato.

Pijte čašu stari svate, na vama je red,

Red, red, red, u čaši je med.

Ispij je medno, na dnu je srebro,

Ispij je zato, na dnu je zlato.

Pijte čašu domaćine, na vama je red,

Red, red, red, u čaši je med.

Ispij je medno, na dnu je srebro,

Ispij je zato, na dnu je zlato.

Pijte čašu svi svatovi na vama je red,

Red, red, red, u čaši je med.

Ispij je medno, na dnu je srebro,

Ispij je zato, na dnu je zlato.

U ilačkoj Prijavnici za nastupe na Vinkovačkim jesenima ispisan je i tekst druge pjesme koja nije vezana uz običaje, već prela i sijela:

Oj travice sitnice, sitnice, oj travice sitnice,

Sve si polje prekrila, prekrila, sve si polje prekrila,

Samo nisi maleno, maleno, samo nisi maleno,

Gdje no raste božur cvijet, božur cvijet, gdje noraste božur cvijet,

I pitoma ružica, ružica, i pitome ružica.

Božur ruži govori, govori, božur ruži govori,

Al' da mi je tvoj miris, tvoj miris, al da mi je tvoj miris,

Širo bi se širio, širio, širom bi se širio,

I mirisom mirio, mirio, i mirisom mirio,

Kao svila predena, predena, kao svila predena,

Oko zlatna vretena, vretena, oko zlatna vretena.

Uz napisanu pjesmu naznačeno je da je pjeva veći broj pjevača, više ojevača u dva glasa, a bolji pjevač predvodi pjevanje, uz koju nema svirke, niti uzvika i ijujuškanja.

Nadalje, zapisano je o narodnoj svirci,. Rabljena glazbala su prim, basprim, kontra, bas, dvojnice i prim II, od starina su i ne zna se kada su i gdje izrađeni. Svirači – tamburašo će samo svirati, a ne i pjevati.

Dvojničar svira sam melodiju „Lego čoban na zelenu travu“. Dvojničar će predvoditi svirkom za ples „Ajd' na livo“ i „Todorica“, a sa njim će svirati prim, basprim, prim II, kontra i bas. Kod plesa „Srijemsko kolo“, dvojničar neće svirati, a kod plesa „Sijeno slama“, dvojničar i prim će naizmjeničano voditi svirku. 

I još slijedi temeljiti ilački ispis o svim djelovima muške, odnosno ženske nošnje. Za muškarce:

Na glavama imaju crne plišane šešire. Na tijelu imaju: Košulja koja je od domaćeg platna, na prsima je ukrašena ručnim radom, od vrata do pojasa sitnim rasplitom. Košulja je na dolnjem dijelu izrađena isto sitnim rasplitom. Gaće isto su od domaćeg platna kao i košulja bijele boje Gaće isto na dolnjen dijelu izrađene su sa sitnim rasplitom. Na gornjem dijelu imaju imaju posebno crni prsluk crne boje koji je prošaran crvenom i bijelom svilom. Oko pasa opasani su sa tkanicom – trobojnicom, domaće izrade, otkano u boji: crveno, bijelo i plavo, o kojoj tkanici vise pošest gombica od vune izšarane raznovrsnim bojama. Na nogama imaju bijele vnene čarape izrađene od domaće vune, a obuća su opanci kožni, zvani opančići.                                                                          

Djevojke na glavama imaju pletenicu od kose (perika), bijeli vijenac izrađen od voska koji se stavlja preko glave. Na tijelu imaju na gornjem dijelu bijeli oplećak, koji ima šlingovane rukave. Preko oplećka imaju marame crvene boje, takozvane pranđare. Na donjem dijelu imaju skute bijele domaće izrade, koji su na donjem dijelu izrađeni šlingomi to obično oblače po troje skute, a gornji skuti su vezenkaizrađena svilom razne boje u cvijetnim  motivima, a između cvijetnih motiva posuto šljokicama. Oko pasa imaju pojas crvene boje izvezen sa srebrnim nitima. Naprijed imaju kecelje od svije crvene boje, takozvani zapreg. na nogama imaju bijele čarape pletene od konca, a obuća su opanci kožni, zvani opančići. Snaše imaju sve isto kao i djevojke, samo na glavi imaju drugačije: zavoj zvani zlatara preko glave, a na prednjem dijelu imaju krila, po domaćem zvani krajevi. I zlatara i krajevi vezeni su sa srebrnim nitima.

Što se tiče drugih dodataka, odnosno nakita, u Prijavnici Ilačana stoji:

Ženske imaju oko vrata po jedan ili dva reda malih dukatića i jedan do dva reda velikih dukata zvani suferini koji se nose na prsima. Muški nemaju nakita. To su inače blagdanske, svečane narodne nošnje, a nosi ih svijet malađih godina, dok svijet starijih godina slabije oblači narodnu nošnju. Svi učesnici imaju svoj narodnu nošnju i čuva je u obitelji. Ova narodna nošnja potiče iz našeg sela Ilača. Iste narodne nošnje nose sa malim razlikama imaju i sela oko Ilače, a to su: Tovarnik, Gibarac, Bapska, Lovas, Sotin, Tompojevci i Berak.

Evo nešto i o starosti nošnji, tadašnjem čuvanju i obnovi:

Pojedini primjerci stari su preko 50 godina. Sadašnji primjerci, ima ih i starih, a novi obnovljeni vjerno imitiraju stare primjerke. Narodne nošnje ne da nedostaju, nego će za skoro vrijeme i nestati, jer se ne može  nabaviti, pa će se morati izrađivati nove, naprimjer marame pranđare crvene boje. Naše selo ima desetak primjeraka, koji se jako čuvaju, nerado se daju – posuđuju. Svi ostali dijelovi i primjerci mogu se izraditi u samom selu Ilača. Prije godinu ili dvij, nekituristi iz Francuske obilazili su ona sela gdje ima takve nošnje iz jeftine novce kupovali narodnu nošnju. Jedino u Ilači nisu mogli kupiti narodnu nošnju, jer je nitko nije htio prodati. Naprotiv u Ilači se sada sve više obnavljaju svi primjerci.

Perike (pletenice) za djevojke i zavoje za zlatare za mlađe žene – snaše u Ilači, izrađuje jedna starija žena Bertić Kata, a vijence za djevojke izrađuje jedna srednja žena Bertić Manda. Ostale dijelove nošnje izrađuju i mlade i starije žene po domaćinstvima. Obuću za muške i ženske izrađuje jedan dosta star opančar Štimac Mato. Košulje i gaće za muškarce, oplećke, skute i vezenke za djevojke i mlade žene izađuje se po domaćinstvima.

Ovakav iscrpani odgovorno napisan Prijavni list ilačkog KUD-a „Matija Gubec“ za nastup prvih godina Vinkovačkih jeseni navodi nas na brojan korisna promišljanja i zaključke o tadašnjem odnosu izvornih nositelja tradicijske kulture prema svojoj baštini, zbog čega se ona na sreću, do današnjeg vremena održala i opstala unatoć i usprkos svemu. Dakako zahvaljujući u Jesenima, kao jednom od poticaja, oslonaca i promotora.