Petar Brozović
Moj Badnjak 1950. godine
Imam li pravo ja, kao novinar,
koji sam u tri desetljeća napisao stotine reportaža o ljudima našeg vukovarskog
kraja u ove predblagdanske dane Božića i Nove godine iskazati jedno svoje, dječačko,
sjećanje iz davne 1950 godine? U ovim vremenima prognaničkih nadanja i
vjerovanja u godine pred nama ukazala mi se izuzetna prilika da srcem i sjećanjem
vratim život u ona teška vremena pedesetih godina - u llači, selu nadomak gradu
kojeg toliko i danas volim i kojemu se namjeravam vratiti i po cijenu života.
Bio sam, te pedesete godine, siromašni djećarac petočlane obitelji oca željezničara
, majke domaćice, dvije sestre. To je vrijeme proje, graha, suhog svinjskog
mesa koje mora dugo trajati, vrijeme kada bi umoran otac, dolazeći iz noćne
smjene iz vekternice uz glavnu prugu Vinkovci - Tovarnik, onda još i prema
Vukovaru, odlazio na njive bogatih seljaka u kosidbu žita. Kada bi radio danju
noći bi, ujesen, provodio berući kukuruz ili sjekao kukuruzovinu, žureći da ga
ne zatekne jutarnja rosa. Sa zavežljajem što bi ga dobio od gazda za obrok
dolazio bi kući gladan ostavljajući ga nama djeci da imamo što pojesti.
Dobijao je sljedovanje u Đeletovcima, a kako poslije operacije, nije smio pušiti, mijenjao bi sa seljacima
jednu cigaretu za klip kukuruza - da bi smo imali što jesti. Živjeli smo
najprije, došavši po nalogu u llaču, u Nelerovoj, potom Brunerovoj pa Štiklovoj
kući, nadomak crkve Gospe ilačke i jutarnjih buđenja svećenika da opet moram
nekog zaspalog seljačića zamijeniti u ministriranju. Živjelo se teško, poratno.
. . Onda je u badnje jutro te
pedesete godine mene, onako malog, pomalo izgladnjelog, siromašnog željezničarovog
sina na badnje veće pozvao Stipa Matošević, iz jedne od više bogatih obitelji u
selu. Bio je to za mene nenadan poziv, ali prihvatio sam ga bez razmišljanja,
sav usplahiren preko podneva hoću li uopće moći dočekati to sveto badnje veće u
njegovoj obitelji. lmali su kuću u središtu sela, bili su marljivi ljudi, poštovani. Uh, kako je
to bilo teško dočekati . . . Ali, tu bih, za trenutak, prekinuo svoju
ispovijest iz djetinjstva. Samo toliko da kažem da nisam poslije toga dana
Stipu Matoševića vidio pune četrdeset i tri godine . . . Do onog trenutka kada
sam, pred dva tjedna, saznao za njegovu prognaničku sudbinu ovdje u Zagrebu.
Uspio sam ga pronaći u Vlaškoj ulici, u sobi nekadašnje vojne bolnice, s
njegovom obitelji. Ne znam koliko je mogao biti sretan on ovim susretom, ali ja
sam tada odlučio da mu mogu uzvratiti za njegov Badnjak tako što ću danas, kao
novinar, napisati ovu priču o jednom prijatelju iz davnog djetinjstva, danas
zajedničke prognaničke sudbine. Tako, ponovno, izostavljam sebe, da bih obradovao
drugoga, možda je tako najbolje . . . Sjedimo u sobi. Ne mogu prepoznati
njegovu suprugu, ali već sljedećeg trenutka svi troje radosno vračamo život u
klupe istog razreda. Zvala se Slavica Kuveždić, imala je nadimak Ciciban
(vjerojatno zbog glasa, stasa, ljepote, seoskog rumenila lica, bogatstva,
zaista ne znaml). S njom je majka, Stajka, rođena Antolović, živahna bakica koja
se, s osmjehom, prisjeti mojih roditelja i mene kao vragolastog mališana. Živjeli
su u susjednom šoru, a medu bogatima je dozvoljeno skrivati poglede i poslušati
poneku pametnu starijih. Naravno učitelj Đuka Laurović s nama nije imao mnogo
posla osim da nam u glavu utuvi poneko novo štivo i naučiti lijepom ponašanju.
On i njegova supruga učiteljica bili su uzorni učitelji života, od mještana uvažavani
ljudi. Onda je došao mladi, stasit lvica Vinkov, oštriji, pomalo sklonili
disciplini koju smo pamtili, ali ne toliko kao naši susjedi iz klupe, posebno
"popularni“ Žicar. Poslije škole ponekad vjeronauk u prelijepoj crkvi Sv.
Jakova, kod svečenika, Stjepana Lovrića, pravog narodnog čovjeka. lzmeđu toga i
seoski kirbaj, pa blagdan Velike Gospe, pa male Gospe, pa veselja, pa svadbe,
pa svinjokolje, pa rastanak od svega pedeset prve kada dolazim, s roditeljima,
u Vukovar. Stipa Matošević mi danas priča da se oženio Slavicom, onda su došla
djeca - Marijana, danas tehničar u "Hrvatskim šumama" u Vinkovcima,
lvica, policajac Hrvatske vojske, sa lvanom i Domagojem, pa kćerka Zdenka u
Vinkovcima koja se neki dan zaručila za Maria Čipina iz Cerne, da bi za toplije, možda i
mirnije, dane najavili svojim ženidbu. Bio je bogat čovjek iz llače. Dvadeset
hektara plodne srijemske crnice, tri kuće, potpuna mehanizacija, adresa Vl.
Nazora 68. U kući dide i bake, u gomjem šoru, živio je sretan život sa svojom
obitelji, radom i vjerom, sa žuljevitim ožiljcima Pave i bake Katice, dade Živana
i majke Marije, uz dobrotu sestre Zlatice, pokojnog brata Ivice, koga zajedničke
" izguraše" za "inžinira", uz najmladeg Matu koji, ovdje u
Zaprešiću, misli u svojoj prognaničkoj sobi što se to dogodiio s njegovom llačom.
A to mirno selo, koje čak niti mojim kolegama novinarima često nije bilo
zanimljivo, imalo je 1. 100 žitelja, sa 2. 600 hektara zemlje, sa 320 kuća.
Sijali su pšenicu, kukuruz, repu, suncokret, hranilo bikove, svinje. Mnogo se,
kaže, radilo ali i dobro živjelo, sve imalo. Zato je mogao biti lovac, ponekad
i rekreativni nogometaš. Rado je osluškivao što im radi kulturno umjetničko društvo
"M. Gubec", što dobri pjevači, igrači, što pletilje, bilo je
zadovoljstvo slušati crkveni zbor. I mislim, ovih dana, o tom Badnjaku pedesete.
Znam da se počinjalo pripremati iza Svete Lucije. Žito se sijalo u tanjuru,
odlazilo na jutarnju zornicu u crkvu i kada je došao Badnjak nitko sretniji od
djece. Svi u kući rade, stariji pokušavaju mnogo toga sakriti od najmanjih, da
bude više iznenadenja, možda i straha, tajnovitosti. Jer djeca su već bila
pomalo preplašena Sv. Nikolom u domu kulture koji je uvijek dolazio sa
krampusom i anđelom, pa što roditelj kaže. Poklon je svakako neizbježan, možda
i batine. Spremanje za Badnjak sve je nadilazilo. U bogatim obiteljima to je imalo smisla,
siromašni su se zadovoljavali mnogim, manje važnim, zbivanjima i ponajviše suzama
neimaštine. Mora se postiti, ali se lučenje kuha. Ne smije se mnogo jesti ali
se prave najbolji kolači i mnogo je mnogo mesa. Za dana se mora namiriti stoka.
Onda večera. Grah bijeli, papula, rezanci s makom ili orasima, obavezno "dunsta" . Tada samo popa i učitelj
mogu sebi priuštit na trpezi. Ovdje je na astalu šareni kruh, ukrašen figurama.
Ulazi domaćin sa slamom u "krošnjama", pozdravlja "Faljen lsus i
Marija, čestit Badnjak, Adam i Eva." Svi odgovaraju, ljube ga u ruke. Slama
je raširena ispod stola, po kuhinji. Majka ili baka bacaju orase, za rodnu
godinu.
Tu su jabuke, šljive, ono što
bude u gazdinskoj kući. Večera. Molitva, svi stoje. Očenaš. Na stolu žito, u
njemu tri svijeće, simbol Sv. Trojstva,jedna je u sviječnjaku (čiraku), simbol
Jedinstva. Neki kažu daje to znak i četri nedjelje adventa, čekanja Božića.
Domačin rasiječe kruh na četri dijela, jedan daje najstarijem djetetu, potom se
djeca smjenjuju uz ritual. Domačica se ne smije ustati od stola, tobože da kvočka
ne bi napuštala jaje na gnijezdu. Tu je vino, rakija. Poslije većere božične
pjesme. Svi smo na slami, mali, veliki, luduje se. Bor je okićen prije večere,
tajnovito od bake i djeda. Krizbaum je značajan simbol Badnjaka. Onda ćemo na
ponočku u crkvu Sv. Jakova. Svi, cijelo selo dolazi. Samo poneko ostaje u kući
da pripremi lučenje koje će se, najčešće, posluživati u prvim satima Božića.
Tek pred zoru se liježe. Pijetli pjevaju, llačani će tek na spavanje. Selo je
tiho. Vraćam se kući presretan, zavlačim u krevet razmišljajući još dugo dok me
san ne obuze. Onda jutro, božićnje.
Opet lučenje, kobasice, susjedi
dolaze čestitati. Najbolje je kada prvi ude muškarac. Kuharice će na ranu misu,
ostali na veliku. Obilat je božićni ručak u ilačkim domovima. Juha, kuhana kokoš,
sos, sarma, pečeno meso, kolači, Bože kakvih nije sve bilo - pracane, medenjaci,
oblatni, puslice, štanglice, razne torte. Pa stolno vino " mađaruša",
prokopac, plemenka, rizling. Božić je obiteljski dan. Mladi idu na valjanke,
bili su to uspješni dogovori, najlakše onih koji su već kibicuju kroz godinu.
Prvi dan Sv. Stjepan, misa, pij, jedi, uživaj, pa ta silna čestitanja. lgranka
u domu, stari ispod oka paze na svaki pokret mladih, cure i dečki plešu kolo
srijemsko, pa "podvoje", "todoricu", "đurđevku",
"kukunješće“. Kao da i danas čujem kako odzvanja žica Ive Jerkovića, Živana
Peulića, čika Đure „Štrikerovog", Ive Balićeva odzvanja tambura, pa Đure,
Bracike, i Marka Kuveždića, osluškuje se glas Stjepana Živkovića. Pa treći dan
Sv. lvana, kada se obično iznašala slama, ali nitko ne zna zašto na šor ispred
kuće. Ujutro što ranije to bolje, pa se zapali. Još se neki trijezne. Vrijeme je
zimsko pa svi uzavreli kao lipicanci, bez velika posla.
I onda se moja Ilača vraćala životu,
seoskom, radišnom. Onako tiho, usnula bi u noći mirno sanjajući svoj život . .
.
Sve do nedjelje 22. rujna 1991.
kada su, u prvim popodnevnim satima, između Tovarnika i llače, uništili tenk
koji im je zaprijetio. U ponedjeljak su morali napustiti ili biti uništeni.
Ostalo je tridesetak gardista da se odupre. Došli su iz lloka pomoći seoskim dečkima.
Ostali su i Srbi, neki se i poslije i vratili. Preko tisuću Ilačana krenuli su
križnim putem prema Nijemcima, usputno su neki ostajali kod prijatelja i
rodbine u susjednim selima; onda su krenuli širom Hrvatske - i svijeta. Sada u
llači žive neki drugi ljudi, tamo je još petnaestak starih mještana Hrvata.
Stipa Matošević je preko Cerne, Nijemaca, Privlake tjedan dana tražio novi dom,
onda su mu vrata otvorili u franjevačkom samostanu u Samoboru. On, žena, sin,
snaha i troje unučadi do rujna prošle godine. Onda su došli u Zagreb, u Vlašku,
broj 87.
Ne znam imam li pravo Stipi i
Slavici Matošević, mojim osnovcima iz školske klupe u Ilači, ovim prisjećanjem vratiti
radost, jer vidim obuzela ih tuga za zemljom i domom. Ja sam ovim prisjećanjem,
priznajem, bio ovih predblagdanskih dana sretniji upravo za to prisjećanje koje
sam u sebi nosio četrdeset i tri godine. Za mene, moje Ilačane, prognanike bez
adrese koja je ostala skrivena u srijemskoj zemlji, u jednom selu na raskrižju željezničkih
pruga i puteva i jednog grada na dvije rijeke kojem sam se darivao, otrgnut iz
zagrljaja llače. Da bi joj se devedeset i treće, na Badnjak vratio sjećanjem.
Nema komentara:
Objavi komentar