ZAPISALI SMO U ILAČI
ILAČA JE U OVE RANOPROLJETNE DANE, blatna kao i sva naša druga sela. Blatna zato, što još nema dobru cestu i pješačke staze
Ilaču, kao većinu naših sela muči problem školskog prostora, trgovinska radnja joj je zasad skučena, i prostorom i asortimanom, a kooperacija, kako nam rekoše neki mještani, kao i u većini drugih sela, ni ovdje baš ne štima. Hrvatski dom, koji se sada preuređuje i koji će dobrim dijelom služiti za potrebe škole, ne može sada da služi svojoj svrsi, pa prema tome, u posljednjih nekoliko mjeseci, izostalo je i ono malo zabave, što su je prije imali.
Kako rekoše, već nekoliko mjeseci mještani ovoga sela nisu vidjeli kinopredstavu, a jedan jedini televizor u društvenom, bolje rečeno, školskom vlasništvu, nije dovoljan da ispuni tu prazninu. Kažu da je do prije nekoliko mjeseci u selo znao navratiti neki privatnik iz Vukovara sa svojom željno iščekivanom kinokamerom, ali sad nema ni njega. Nažalost, nadležni nisu još našli za potrebno da izađu u susret željama Ilačana, a i stanovnika mnogih drugih naših sela i da kakvo putujuće kino osposobe za putovanja i prikazivanje filmova po selima. Netko je jedamput rekao, da je to zastario način prosvjećivanja i da u eri televizije nema smisla baviti se ovakovim akcijama. Vjerujemo da su mještani Ilače, kao nekih drugih naših sela drugog mišljenja.
Ilaču, kao većinu naših sela muči problem školskog prostora, trgovinska radnja joj je zasad skučena, i prostorom i asortimanom, a kooperacija, kako nam rekoše neki mještani, kao i u većini drugih sela, ni ovdje baš ne štima. Hrvatski dom, koji se sada preuređuje i koji će dobrim dijelom služiti za potrebe škole, ne može sada da služi svojoj svrsi, pa prema tome, u posljednjih nekoliko mjeseci, izostalo je i ono malo zabave, što su je prije imali.
Kako rekoše, već nekoliko mjeseci mještani ovoga sela nisu vidjeli kinopredstavu, a jedan jedini televizor u društvenom, bolje rečeno, školskom vlasništvu, nije dovoljan da ispuni tu prazninu. Kažu da je do prije nekoliko mjeseci u selo znao navratiti neki privatnik iz Vukovara sa svojom željno iščekivanom kinokamerom, ali sad nema ni njega. Nažalost, nadležni nisu još našli za potrebno da izađu u susret željama Ilačana, a i stanovnika mnogih drugih naših sela i da kakvo putujuće kino osposobe za putovanja i prikazivanje filmova po selima. Netko je jedamput rekao, da je to zastario način prosvjećivanja i da u eri televizije nema smisla baviti se ovakovim akcijama. Vjerujemo da su mještani Ilače, kao nekih drugih naših sela drugog mišljenja.
ILAČA BOLUJE od teško Iječive bolesti, koju nazivamo pomanjkanje školskog prostora, a zajedno sa drugim dijelom jedne školske cjeline — školom u Banovcima, i od pomanjkanja stručnog nastavničkog kadra
Naime, i u ovima, kao i još nekima selima na području naše komune postoji jedna ponešto teško shvatljiva forma školske organizacije. Dva sela, doduše teritorijalno veoma bliska, dvije škole, a opet jedna škola, sa istim nastavničkim kadrom, koji naizmjenično predaje sad u jednoj, sad u drugoj školi, sa istom upravom i zajedničkim sredstvima. Malo čudna organizacija, ali ljudi kažu, da je u postojećoj materijalnoj i kadrovskoj situaciji tako najpraktičnije i — najjeftinije. Čini se čak, da ljudi nemaju nešto naročito protiv ovakove organizacije, ali ima stvari, koje ih, bez obzira na organizaciju, moraju smetati. U Ilači naime, jedno školsko odjelenje radi u privatnoj zgradi, što samo po sebi, u postojećoj situaciji, i nije strašno.
Strašno je to, što na ovome odjelenju ima nekoliko polupanih prozora, što u njemu nije sve uređeno da bi peći mogle funkcionirati. Lako je zamisliti kako u jednoj ovakovoj prostoriji izgleda nastava i kako se u njoj djeca i nastavnici osjećaju.
U razgovoru s nekima mještanima doznali smo, da škola ne raspolaže potrebnim sredstvima za rješenje već iznesenih problema. Ne ulazimo u to. Možda je tako, a možda i nije.
Jedno je sigurno, da ovo pitanje treba riješiti da ga u stvari nije tako teško riješiti. Za to ne treba kriviti općinu, jer se u većoj mjeri radi o vlastitoj snalažljivosti odnosno nesnalažljivosti, odgovornih školskih rukovodilaca — razumljivo, u prvom redu. Inače, Ilačani su u pogledu
školskog prostora prilično optimistički raspoloženi. Iako radovi na adaptaciji doma za potrebe škole nešto zapinju, jer kako privatni izvođač radova tvrdi, općina nema para, ovaj poduhvat će sigurno ubrzo biti privređen kraju. Tako će Ilačani moći lakše dočekati izgradnju škole između Ilače i Banovaca.
I u Ilači ima siledžlja. Oni usput, onako kao od šale, poruše poneku ogradu, pa čak i u mjesni ured uđu noću, ostavljajući iza sebe poneki trag. Oni doduše još nisu učinili nešto takvo, kao što su to učinili neki njihovi drugovi iz susjednog sela.
Oni su, kažu, upali u stan jednog penzioniranog prosvjetnog radnika i valjda, iz zahvalnosti na znanju, koje im je pružio, odnijeli mu iz ostave kobasice. Svi se slažu u tome, da se ovdje ne radi o kriminalcima, nego o obijesnim pojedincima, koji u ovakovoj raboti nalaze oduška. U pomanjkanju razonode, kakovu mladost traži, to je možda i razumljivo, iako ih ta činjenica ne ispričava. Ne bi li to onda bio jedan razlog više, da se nadležni pozabave ubrzanjem radova oko preuređenja doma, kojega bi u buduće, više nego što je to ranije bio slučaj, trebalo koristiti za kulturno-zabavni život.
Otići, iz Ilače, a ne konstatirati još neke stvari — bila bi prava šteta. Za razliku od ogromne većine naših sela, ovdje je gostiona vrlo često prazna. Kažu da je to zato, što Ilačani imaju pića u svojim podrumima. Bilo kako mu drago, ovo je činjenica koju ipak treba konstatirati. I još nešto. Rijetko u kojem selu naći ćete tako uredan i prijatan mjesni ured, kako je to u Ilači.
I poštu također. To su dvije uistinu prijatne prostorije, čiste i uredne, što je u našim selima, naročito kad se radi o mjesnim uredima, zaista rijedak slučaj.
Naime, i u ovima, kao i još nekima selima na području naše komune postoji jedna ponešto teško shvatljiva forma školske organizacije. Dva sela, doduše teritorijalno veoma bliska, dvije škole, a opet jedna škola, sa istim nastavničkim kadrom, koji naizmjenično predaje sad u jednoj, sad u drugoj školi, sa istom upravom i zajedničkim sredstvima. Malo čudna organizacija, ali ljudi kažu, da je u postojećoj materijalnoj i kadrovskoj situaciji tako najpraktičnije i — najjeftinije. Čini se čak, da ljudi nemaju nešto naročito protiv ovakove organizacije, ali ima stvari, koje ih, bez obzira na organizaciju, moraju smetati. U Ilači naime, jedno školsko odjelenje radi u privatnoj zgradi, što samo po sebi, u postojećoj situaciji, i nije strašno.
Strašno je to, što na ovome odjelenju ima nekoliko polupanih prozora, što u njemu nije sve uređeno da bi peći mogle funkcionirati. Lako je zamisliti kako u jednoj ovakovoj prostoriji izgleda nastava i kako se u njoj djeca i nastavnici osjećaju.
U razgovoru s nekima mještanima doznali smo, da škola ne raspolaže potrebnim sredstvima za rješenje već iznesenih problema. Ne ulazimo u to. Možda je tako, a možda i nije.
Jedno je sigurno, da ovo pitanje treba riješiti da ga u stvari nije tako teško riješiti. Za to ne treba kriviti općinu, jer se u većoj mjeri radi o vlastitoj snalažljivosti odnosno nesnalažljivosti, odgovornih školskih rukovodilaca — razumljivo, u prvom redu. Inače, Ilačani su u pogledu
školskog prostora prilično optimistički raspoloženi. Iako radovi na adaptaciji doma za potrebe škole nešto zapinju, jer kako privatni izvođač radova tvrdi, općina nema para, ovaj poduhvat će sigurno ubrzo biti privređen kraju. Tako će Ilačani moći lakše dočekati izgradnju škole između Ilače i Banovaca.
I u Ilači ima siledžlja. Oni usput, onako kao od šale, poruše poneku ogradu, pa čak i u mjesni ured uđu noću, ostavljajući iza sebe poneki trag. Oni doduše još nisu učinili nešto takvo, kao što su to učinili neki njihovi drugovi iz susjednog sela.
Oni su, kažu, upali u stan jednog penzioniranog prosvjetnog radnika i valjda, iz zahvalnosti na znanju, koje im je pružio, odnijeli mu iz ostave kobasice. Svi se slažu u tome, da se ovdje ne radi o kriminalcima, nego o obijesnim pojedincima, koji u ovakovoj raboti nalaze oduška. U pomanjkanju razonode, kakovu mladost traži, to je možda i razumljivo, iako ih ta činjenica ne ispričava. Ne bi li to onda bio jedan razlog više, da se nadležni pozabave ubrzanjem radova oko preuređenja doma, kojega bi u buduće, više nego što je to ranije bio slučaj, trebalo koristiti za kulturno-zabavni život.
Otići, iz Ilače, a ne konstatirati još neke stvari — bila bi prava šteta. Za razliku od ogromne većine naših sela, ovdje je gostiona vrlo često prazna. Kažu da je to zato, što Ilačani imaju pića u svojim podrumima. Bilo kako mu drago, ovo je činjenica koju ipak treba konstatirati. I još nešto. Rijetko u kojem selu naći ćete tako uredan i prijatan mjesni ured, kako je to u Ilači.
I poštu također. To su dvije uistinu prijatne prostorije, čiste i uredne, što je u našim selima, naročito kad se radi o mjesnim uredima, zaista rijedak slučaj.
I NA KRAJU JOŠ NEŠTO. Kažu da u Ilači ima mnogo vrijednih i naprednih poljoprivrednika. U brzini uspjeli smo zapisati samo neka imena: Stjepan Filić, Josip Kolarević, Manojla Kuveždlć, Stjepan Peulić, Đuro Lukačić, Stjepan Lukačič. Ovo su samo neki između njih, ali ljudi kažu da je Ilača selo vrijednih poljoprivrednika, dobronamjernih i ugodnih ljudi, koji znaju strpljivo dočekati rješenje svojih problema, jer znaju da njihove potrebe nisu jedine. — V. B.
Nema komentara:
Objavi komentar