(Vinkovački
List, 10.06.1966.)
ZAPISANO
U IVANCIMA - NASELJU KOJE NESTAJE
TEŠKO JE OTIĆI
- OSTATI JOŠ TEŽE
Nekih
tridesetak kilometara jugoistočno od Vinkovaca, 4 km južno od Ilače, nalazi se
naselje Ivanci. Bez željezničke stanice, ceste, električnog svjetla, sa svojih
dvadesetak skrimnih kućica i jednosobnom školom sa dvanaest učenika, ovo je
sigurno najmanje i najzapuštenije naselje na području naše komune.
Stanovnici
naselja uglavnom su stariji ljudi i malodobna djeca. Mlađih, zdravih i
sposobnih za rad gotovo i nema - oni su otišli, napustili svoje seoce i
pečalbare bijelim svijetom - trbuhom za kruhom. Inače, naselje je nastalo
negdje nakon onog prvog rata, kada su ovdje na grofovskoj zemlji, kolonizirani
dobrovoljci sa Soluna i Kajmakčalana - ponajviše Ličani, Banijci i Kordunaši.
Nastalo je naselje usred nerpegledna polja, životarilo pedesetak godina i danas
- pomalo nestaje.
Poljskom
stazom koja vodi u Ivance sa željezničke stanice u Ilači, dopratila nas je u
selo grupa učenika koji pohađaju više razrede osnovne škole u Ilači. Bili su
nam oni ujedno dobri vodiči i obavještajci o mjesnim prilikama, jer po prvi put
dolazimo u njihovo selo. Svakoga dana ova djeca pješače do škole i natrag oko
10 km i nije to baš lako za njihove godine. Sada je dobro - kaže nam mala Anka -
na jesen i zimu ova se staza nalazi pod vodom. I ovi veliki kanali su onda puni
vode, svuda, širom polja je voda i teško je pogoditi pravi i siguran put. Dolaze
pred nas i naši stariji, često nas tada moraju pratiti kući iz Ilače jer se
brzo spušta noć. a možemo i zalutati u kanal pun duboke vode.
“Priča
li se kod vas u selu što o raseljenju ili tako nešto slično? - pitamo je -
Priča se, ali samo zimi kad je snijeg, kiša i blato. Preko ljeta, kad je suho,
svi zaborave i ne priča se više ništa”.
Sa
mladom učiteljicom Evicom, koja nam je bila od velike pomoći, jer nikog nismo poznavali
u selu, najprije smo posjetili starog Petra ERORA, osamdesetogodišnjeg starca,
koji živi ovdje u Ivancima od 1920. godine. I kao da smo učinili neku veliku
stvar što smo ga posjetili, jer radovao se starac čovjeku iz grada koji tako
rijetko navraćaju u njegovo zabitno selo. A prošao je on nekad davno, kao mlad
radnik iz Like, i Pensilvaniju i Dakotu i Kanzas i Arizonu, od Baltimura i Nju
Yorka, sve tamo do Kalifornije. Nije da nije vidio svijeta, ali ipak, bi mu
nešto drago i toplo pri srcu, kao da mu donijesmo neki dar.
“Samo
vi pitajte mladiću, a ja ću da odgovaram na pitanja. Moja je biografija veliki
roman. Ali nemojte da napišete nešto što nisam rekao, jer znate, vlast je
vlast. Ne, ne bojim se ja naše vlasti, ali. .. E, bilo je to davno kad sam ono
kupio šif kartu u Baltimuru u državi Meri-lend i krenuo kao dobrovoljac na Solunski
front. Iskrcalo nas u Bizerti u Africi, a odatle dovelo na front. Sjećam se
glavnog komandanta fronta, zvao se Franše D, Epere, - Francuz je bio, ali kapu
da mu skineš. Prošao i rat, došli mi ovdje 1920. godine kao kolonisti, došli i
ostali a sad hoće da nas isele. Ali kud ću ja ovako star, meni je najbolje ovdje,
nije za mene selidba. Priča se da hoće da nas zbrišu sa atlasa. Vlast je vlast,
što se tu može.
—
Počelo je to tamo negdje 1960.. Kažu nam iz općine, da se ne isplati dovesti
ovamo put, struju, urediti školu. Lakše je, kažu, nas preseliti, manje košta
nego obnoviti. Imam tu i kuću i zemlju, star sam i nemoćan i kud ja sad znam da
selim. U starački dom ne bih volio, jer mislim da to nisam zaslužio. Neki već,
istina je sele, odlaze ljudi, jer izgleda nema ovdje više života, nema
perspektive. Mlađi to mogu i neka idu ljudi u svijet”.
KREĆEMO DA
ZNAMO - NA ČEMU SMO
U
kući Save Milkovića razgovarali smo sa Markom Kosanovićem i domaćinom Savom, sa
njegovim ukućanima, susjedima ... jer brzo se pročulo da je došao novinar koji
razgovara sa ljudima o selidbi.
“Nalazim
se ovdje od 1959. godine - rekao nam je Marko - starina penzioner, državni
čovjek što kažu u selu. “Ja znam da mi ne možemo sve dobiti od naše općine, jer
ima puno takvih općina kao što smo mi. Svake nam godine pričaju, da će biti
iseljenje, a iseljenja nikad. Evo, mi u selu već šest godina nit što gradimo
nit kućimo, sve se samo raskućuje, ruši, ne obnavlja, jer nije čovjek siguran
dal’ ćeš ostat il’ otić. Malo nam je neugodno kad nam netko - stranac na
primjer - dođe i vidi kako izgledamo, kao da nismo kao ostali ljudi. Ako nas ne
mogu iseliti, neka nas obnove. Ne tražimo mi odmah sve, postepeno put, onda
struju, pa onda ono drugo. Mi bi skoro i odselili, radi djece, nemamo ni vođe u
selu (Neka drug vidi našu i česmu - kaže jedna drugarica - to je obična bara iz
koje pijemo svi u selu vodu) nego pijemo svi sa jednog mjesta, što nije zdravo,
naroičto za djecu. A djeci je i škola daleko.Lijepo je od vas što ste došli,
treba vidjeti ovdje, na licu mjesta, kako mi živimo, jer nema smisla da se žalimo
nekud dalje, kad imamo našu općinsku vlast. Bilo bi možda najbolje da nas se
obnovi, stariji ljudi bi se teško snašli negdje drugdje, da ih se iseli, ali za
djecu bi bilo bolje da odselimo.
Poslije
rata - kaže jedna drugarica - nismo ništa dobili, kao da i nismo građani. Za
nas zna samo poreska uprava i nitko drugi. Već sam pomišljala da pišem Areni pa
nek narod čita.
I
Savo Milković, naš kućedomačin smatra ,da bi bilo najbolje, da se selo obnovi i
da se njima daju uslovi života kao i ostalim građanima. “Ako im je u općini
jeftinije neka nas onda isplate - kuću i zemlju - pa da mi sami onda sebi
tražimo mjesto. Iz općine otežu stvar, godišnje dođe nekad netko, dođe i ode, a
još uvijek se nismo tačno dogovorili o svemu tome i mi ne znamo pri čemu smo”.
KRAJNJE JE
VRIJEME NEŠTO UČINITI
Posjetili
smo i spomenik palim borcima na kraju sela. Na spomeniku se nalaze imena 78
poginulih boraca (32 iz ovog malog naselja). Kraj spomenika na travi igraju se
nečija dječica. Otac ih je napustio, kažu nam Marko i otišao u Njemačku, a o
njima se brine njihov djed, koji star i nemoćan ide za plugom i plače nad
svojom sudbinom. A tu, ona bara, po kojoj evo plivaju patke i guske i kaljužaju
se svinje, to je naša česma sa koje pijemo vodu. Da, tu je nekad bila česma,
voda i sad teče iz cijevi usred bare, oko koje se poput ostrva nalaze granatom
razbijeni komadi betonskog postolja.
Nažalost,
svi sa tog mjesta piju vodu, jer jedino je to pitka voda, a bunarska voda nije
ovdje zdrava. Razmišljam i mislim da je vrijeme, drugovi i ljudi, da se ovdje
nešto učini, ako za nikog drugog, ono bar za one najmlađe.
Negdje
u daljini čuje se prodorni pisak lokomotive. U prvi mah’, ovdje sa ovog mjesta,
u Ivancima, to je nešto neobično čuti.
Nema komentara:
Objavi komentar