Ilača - Velika Gospa 1997. (Vinkovački list 33/1997)

U jednoj svojoj propovijedi kardinal Franjo Kuharić je rekao da su svetišta lječilišta duša, da se u njima zaista moli, ispovijeda se, slavi misa i da je sve to uvijek utkano u svako hodočašće. Da je tako uvjerili smo se na svetkovinu Velike Gospe u llači gdje smo s brojnim llačanima, prvi put nakon 1991. godine, hodočastili u svetište Vodice. Novinarsko oko, naravno, nije moglo zabilježiti baš sve, svaki susret, svaku sklopljenu ruku, pogled uperen prema slici Majke Božje, no moglo je registrirati, pa i osjetiti, da se u dušama hodočasnika događa djelovanje Božje. U zajedničkoj molitvi ogledala se zajednička spremnost da jedno drugom pomogne, da duhovno oplemenjeni vide važnost nematerijalnih stvari. To je, između ostalog, u prigodnoj propovijedi, rekao i velečasni Alojzije Asić, župnik ilački. Govorio je o povijesti ovog marijanskog svetišta i podsjetio llačane da Gospu llačku ne smiju zaboraviti. -To bi bila izdaja, to bi bio grijeh - istaknuo je župnik Asić. Da je nisu zaboravili, potvrdili su mještani tog mjesta svojom nazočnošću, upornošću kojom su tražili mjesto u vlaku koji ih je povezao do llače i kojim je, na neki način, označen povratak kućama, ognjištima s kojih su otjerani i koje su svih prognaničkih godina nosili duboko u srcu.
M.V.
Foto: A. SMAJIĆ

Na blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije posjetili smo llaču i poznato marijansko svetište Vodice Nakon prilično natezanja s UNTAESom koji do zadnjeg trenutka nije dao odobrenje za odlazak u llaču, ipak se tog velikog jutra, mjeseca kolovoza 1997. godine, krenulo u to mjesto, vlakom od Vinkovaca do Ilače.

Od željezničke stanice u Ilači do svetišta Vodice upriličena je procesija, a na čelu, kako to i priliči, slika Gospe Ilačke

Velika Gospa, ili potpunije rečeno svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije, proslavljena je 15. kolovoza u svakoj crkvi, no najsvečanije je bilo u marijanskim svetištima. U llaču, poslije Aljmaša drugo poznato slavonsko hodočasničko mjesto, toga dana hodočastilo je oko 600 prognanih mještana, hodočasnika-što-vatelja Ilačke Gospe. Pod nadzorom UNTAESa i poslije dugih i mukotrpnih pregovora i dogovora, u llaču su došli vlakom iz Vinkovaca, da bi sudjelovali u križnom putu i procesiji, te prisustvovali svetoj misi koju je predvodio župnik-prognanik Alozije Asić. U prigodnoj propovijedi on je podsjetio daje svetište kod Vodice prije 132 godine bilo običan seoski put na kojemu je Ilačanin Petar Lazin 1865.-godine ugledao neobičnu vodu i na kojemu se Duki Ambruševiću istoga dana ukazala Gospa. Od tada, naglasio je župnik Asić, od vode koja je tekla na tom mjestu, u tom svetištu, izliječeno je oko tisuću ljudi. U kupalištu koje je bilo izgrađeno kraj svetišta i od kojega su ostali goli zidovi, svojedobno je bilo čuvano četrdesetak štaka kao dokaz uslišanih molbi. Župnik Asić pozvao je Ilačane da se vrate u svoje mjesto, i to ne samo starije osobe već i mlade, da ne zaborave Gospu jer ni ona svih proteklih teških godina nije zaboravila njih. Samo svetište, crkvica je devastirana, uništena, crkvena zvona su otuđena, sve vrijedno opljačkano. No, kako su i ovom prigodom istaknuli Ilačani, obnovit će oni svetište, urediti okoliš i učiniti mjesto ljepšim nego što je bilo prije agresije na Hrvatsku, prije nego što su protjerani iz mjesta koje je uvijek bilo i jeste hrvatsko. Hodočašću u Ilaču bili su nazočni predstavnici političkog života Županije, čelnici općine Tovarnik, te saborski zastupnici Đuro Perica i Dragan Papac.
Samo mjesto djeluje sablasno. Kuće razrušene, devastirane, okoliš zarastao u visoku travu, prometnice uništene. Tek tu i tamo u kojoj čitavijoj kući neki novi stanovnici kojima, ako je suditi po uređenosti svog očito privremenog obitavališta, nije stalo ni do Ilače, a ni do njih samih. Teško je, naime, shvatiti mentalitet ljudi koji mogu živjeti u primjerice napola razrušenoj kući, u dvorištu koje je ujedno i smetište, u mjestu koje je kao takvo daleko od civilizacije.
Svetkovina Velike Gospe i mještani koji su hodočastili svojoj Gospi uvjerili su nas da će Ilača koja se u povijesnim dokumentima spominje još daleke 1404. godine kao posjed Zenth-Elye u rukama plemićke obitelji Bebek bi uskoro ona stara Ilača. Uređena, njegovana, lijepa, ustvari bit će još ljepša. U to nikada nismo niti sumnjamo. Dok je vrijednih Ilačana bit će uređenih kuća i okućnica, bit će obrađenih vinograda, a bit će i toliko poznatih ljubenica.
M.V.

U sklopu svetišta Vodice nalazi se crkva Blažene Djevice Marije, devastirana, uništena, bez oltara, bez zvonika, crkva čiji je okoliš proteklih godina bio veliko smetište. Hodočasnici su sliku svoje, Ilačke Gospe, prvo unijeli u ovaj sveti hram

 ILAČA SE TAKO LAKO NE ZABORAVLJA

Zdušna molitva, suze u očima, radost zbog ponovnog susreta s dragim poznatim licima. Tim bi se riječima mogao okarakterizirati dojam što smo ga stekli u llači, na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo. Hodočašće u svetištu Vodica bio je prigoda da razgovaramo s prognanim Ilačanima, s hodočasnicima, s dvoje suseljana koji su proteklih godina ostali u llači, ali i s dvije doseljenice Srpkinje.

MARA VULIĆ:
-Već sam bila u llači i to prije dvadesetak dana, točnije 25. srpnja na naš kirbaj, ali sam danas ovdje u svetištu Vodice prvi put. Sto da vam kažem, sretna sam, suze naviru same od sebe, posebice kada čujemo propovjed, riječi ohrabrenja našeg župnika. Kuća mi je srušena, ali kad kod bude moguće doći ćemo krčiti i čistiti okoliš. Uzdamo se u Gospu Ilačku, da se ne uzdamo, tko zna kako bi bilo. Molili smo joj se i utjecali i prije rata, a posebice posljednjih godina.
 

JAKOB ASIĆ, donačelnik Općine Tovarnik:
-Ja sam prošle godine, točnije 15. svibnja prošao kroz Ilaču, tada nitko nije prolazio ovim područjem, i tada je Ilača bila izuzetno razrušena, djelovala je sumorno, tužno. Danas, unatoč što je još uvijek razrušena, gledajući ove ljude, poznata i nepoznata lica, ja sam izuzetno sretan, tim više što su napori općinskih dužnosnika da UNTAES odobri ovo hodočašće, urodili plodom. Mogu reći da nije bilo lako. Današnji dan, svetkovina Velike Gospe na neki način je označila početak povratka u Ilaču, iskazala je našu želju da se želimo vratiti, da ćemo je obnoviti i da ćemo ustrajno raditi da zasja punim sjajem. Pogledajte samo sliku
Gospe Ilačke, koja krasi oltar. To je nova slika, ljepša od stare, danas smo je donijeli, jer je od stare slike ostao samo okvir. Uz pomoć Gospe uspjeli smo organizirati i provesti novo hodočašće. Mnogi od nas ne mogu skriti suze. I ja sam zaplakao kada sam u mnoštvu hodočasnika ugledao bivšu predsjednicu Udruge Hrvatska majka Vinkovci, gospođu Katicu Ratković, tada mi se steglo nešto u grudima. Ilača je dala svoj doprinos u Domovinskom ratu. Ilačani će se vratiti u stopostotnom broju, Ilačani imaju u sebi ponos, onaj inat, imaju dostojanstvo, i ne samo Ilačani već svi prognanici. Doživljavali smo bolne situacije. Pljuvali su po nama i UNTAES i Srbi. Htjeli su nas osvojiti, uništiti.Mogu uništiti materijalna dobra, ali naš duh ne, našu vjeru nikako.
 

STJEPAN MARTINOVIĆ:
- I ja sam bio ovdje prije dvadesetak dana, na svetkovinu Sv. Jakova. Posjet je također bio organiziran, ali još uvijek pod strogim nadzorom UNTAESa. Do svojih kuća još slobodno ne možemo.
Nakon šest godina progonstva ponovan susret sa sumještanima, s rodbinom, suze radosnice, odlučnost da se krene ispočetka i da se uz Gospinu pomoć svladaju moguće buduće prepreke
Neminovno je da danas na ovom susretu poteknu suze. Emocije naviru same od sebe. Puno se toga skupilo u nama, ali isto tako još uvijek je u nama snage da počnemo, ako treba, i ispočetka. Moja je kuća čitava, ali jako zapuštena. U njoj se nalazi jedna obitelj, Srbi iz Like. Sto se tiče povratka mislim da će se uglavnom vratiti stari. Mladi koji su se snašli teško da će se vratiti i ovdje nastaviti živjeti.
 

ĐURO ISKRIĆ:
-Prognanik sam iz Vukovara, ali sam rođen u llači, u mjestu koje se ne zaboravlja, i za koje me vežu brojne uspomene. Poslije šest godina evo i ja sam se našao ovdje, hodočastio sam Gospi bačkoj. Sto da kažem, ova svečanost, ovo hodočašće je posebno. Ono što danas svi skupa osjećamo ne da se izraziti riječima.
 

MARIJA KUVEŽDIĆ:
-Osjećam se ubudeno. Lijepo nam je s našom Gospom. Sretni smo. Iako je sve porušeno, naše je. Volimo svoje i nadamo se. Rođena sam u kući koja je neposredno uz ovo svetište, porušena je, ali ćemo je obnoviti. Ima snage za obnovu i da život počne ispočetka. Od dana kada sam prvi puta došla u svoje selo mislim da me više ništa ne može zaustaviti da se vratim, ni jedan grad, nijedno mjesto. Ilača je moj život, moja snaga, moj mir. 

JANJA LUKAČIĆ:
-Ostala sam ovdje živjeti i nakon okupacije mjesta. Kako je bilo svih ovih godina ne pitajte me. Danas sam radosna i vesela. Vidim dobar narod, svoj narod. Šest godina nisam vidjela nikoga, ni rodbine, ni svojih susjeda.

ROBERT BRUNER:
-Sam pogled na ovo svetište, na sav ovaj svijet dovoljno govori. Ljudi su došli s radošću, s nadom i vjerom da je konačno došao kraj njihovom čekanju, njihovom prognaničkom životu, i da se vraćaju kući. Oni se, evo ovim današnjim danom, doista i vraćaju. Poklonili su se svojoj Gospi Ilačkoj, i dostojanstveno idu dalje, putem koji ih uvijek i samo vraća mjestu u kojemu su rođeni, u kojemu su preživjeli svoju mladost i najljepše godine. Ilača je tako lako ne zaboravlja.
 

ĐUKA (ĐURO ČIĆERIĆ - napomena Pavo Posavac):
-Prezime nije bitno. Ostao sam ovdje živjeti svih proteklih godina, samo ja znam kako je bilo. Da li me je tko maltretirao? To se još ne priča, rano je. Imat će se puno toga reći, naravno tko ostane živ. Zaprijetili su mi da neću dočekati ono što čekam. Da bude jasno, nikada se nisam bojao za svoju glavu. Ja ovdje nisam ostao niti da špijuniram niti da nečije sačuvam, nego sam ostao da sačuvam nešto moje sirotinje, ako mogu. Međutim, slabo sam sačuvao. Godine 1992. prvo su mi uzeli konja, potom traktor, kozu, itd. Teško se živi, obrađuje se nešto malo zemlje, životari se.
 

MILENA DOBROŠ I ROZA VUJAKLUA:
-U Ilaču smo došle 1995. godine, iz Dobre kuće kraj Daruvara, odnosno iz Podravske Slatine. Na Vodice smo došli da potražimo svoje gazde. Svjesni smo da u tuđim kućama ne možemo ostati. Izrazile smo želju da se želimo vratiti svojim kućama. Najbolje je biti na svome ognjištu, na svome.
 

 Susret nakon 6 godina Evica Posavac, Ivanka Šarić, Marija Horvat i Antun Posavac

Razgovarala: Milka Vida Foto: A. Smajić i S. Gaunt