Bilo je kao u pravim svatovima
Kulturno-umjetničko društvo Matija Gubec iz Ilače priredilo je u subotu dosad neuobičajenu priredbu. Bila je to folklorna svadba.
Već nekoliko dana ranije počele su pripreme, da bi taj dan prošao što svečanije, članovi kulturno-umjetničkog društva založili su se da to zaista bude lijep i veseo dan za sve učesnike, sve članove i pozvane goste.
Prije svadbe, krenuli su pozivari,jedna djeveruša i čauši, u pratnji odbornika da pozovu predsjednika predsjednika riječima: — Ako dođete bit će vam žao, a ako ne dođete bit će vam žao još više — riječima starog narodnog običaja, pozivali su redom i nudili vino iz bukare.
Došao je i dan svadbe.
Ilača u živom raspoloženju, snaše trčkaraju od kuće do seoskog Doma, donose se kolači, svaka kuća nastoji da se najbolje pokaže, da ispeče najbolji kolač. U Domu, u improviziranoj kuhinji, peče se, kuha, sve u najboljem raspoloženju i veselju.
A svatovi za to vrijeme obilaze; Sakupili se, odigrali kolo, pa krenuli po kuma. Na svečan način, starim, gotovo obrednim riječima pozivaju kuma, pa zatim zajedno s njim kreću po starog svata i isto ga tako pozivaju, da bi konačno krenuli kući domaćina i mladoženje.
Još se zadržao stari običaj blagoslivljanja. Kum blagoslivlje mladoženju, zapravo ga upozorave na ozbiljnost koraka ženidbe i tako izražava i svoju kumovsku odgovornost za sklad u budućem braku.
Svekrva se rasplakala osjećajući vjerovatno, da ni prava sinova ženidba nije baš daleko, odrastao jemladić, dobit će, još malo, krila, odletjet će možda od matere i zato suze. Samo, da ne mislite kako je bilo plačno i tužno, zaigrala je svekrva i u kolu, nasmijali se svatovi i krenuli po mladu.
A u kući mlade, djevojke k’o jabuka, užurbanost, mladu treba opremiti, obući je svečano, ta pola sela će gledati kako je spremita.
Jedan od najzanimljivijih običaja kod svadbe u Ilači, je kupovina mlade. Domaćin, mladoženjin otac, pita ukućane, koliko traže za djevojku, a oni odgovaraju: — Koliko date. — Zatim se domaćin raspituje da li je djevojka zdrava, ima li čeljade sve što treba da ima, a ukućani odgovoraju: — Ima i dvije ruke i dvije noge, a ima i glavu, pa sad kako znate. —
Stari običaji. Naravno da nije riječ o kupovini, ali neke formule, neke tradicije, drže se još i onda, kad im je pravi smisao polako već i izgubljen. Bilo se već dobro zagazilo u popodne, a trebalo je obići kumovu kuću, kuću starog svata i konačno — dovesti mladu svekrovoj kući.
Opet po starom običaju, svekrva ie pružila snasi jabuku, a ova je baca preko glave. Nekad se vjerovalo da će, ako jabuku uhvati momak, prvo dijete mlađih bračnika biti dječak, i obratno, ako je uhvati djevojka, mladenci će imati djevojčicu. Vjerovanje se izgubilo, a običaj je ipak ostao.
I tako od kuće do kuće, popodne je prolazilo, u Domu su radili sve užurbanije, iščekivalo se da svatovi stignu na večeru. Tek odjednom netko poče stavljati korito s vodom pred prag dvorane, pa kad stigoše s muzikom i pjesmom, svatovi se moraše okupiti, da pređu preko praga.
Vijore ručnici dugački do zemlje, domaćin sa djeverušama igrao je cijelim putem i sad briše znoj, muzika postaje sve glasnija, snaše ijujuču, kolo se razvilo i u Domu, krila na kapama žena ljuljaju se sve jače, sve zvoni od topota, šareni se, kovitla, ori se, ječi dvorana, lepeću i ručnici na zidovima, povukoše i goste u kolo, atmosfera raspoloženja povukla je sve.
Ilača je imala svoj dan veselja, svoju svadbu, prošle subote. — Da
’nismo bili, bilo bi nam žao, a što smo bili nije nam žao. S. B.
Nema komentara:
Objavi komentar