Ruža Veselčić-Šijaković
Građani Ilače pokazali su kakvo srce ima Hrvatska
Kada je lani u rujnu oko tisuću izbjeglica stiglo u Ilaču,
iznenađeni građani brzo su se organizirali. Bez pomoći države i
organizacija, ljudima su sami pomogli. Izbjeglice su se probile kroz
policijski kordon u Tovarniku i pješke se uputili prema Vinkovcima.
Cestom su ušetali u malo mjesto na Istoku Slavonije, Ilaču. Iscrpljeni
ljudi polijegali su po njivama i klupama čekajući da prođe žega od 37
stupnjeva i dođe vlak koji ih je trebao povesti dalje.
- Gledali smo ih tako jadne i, bez prethodnog dogovora, krenuli im van nositi vode. Pokupili smo valjda sve prazne boce po selu, napunili ih vodom i podijelili im. Brojni su mještani od svog novca kupovali u trgovini i vodu i hranu kako bi im odnijeli. Ubrzo u trgovini više nije bilo hrane koju bismo im mogli ponuditi, pa smo iznijeli stolove na cestu. Svaka je žena donijela ono što je imala kod kuće, kruha, mlijeka, domaćeg pekmeza, kiflice, kolače, i to smo im dijelili. I iz okolnih sela ljudi su dovozili peciva i kruh da im dijelimo - kaže Mirjana Cerjan, mještanka Ilače, jedna od mnogih koji su toga dana iz svoje kuće iznijeli sve što se moglo ponuditi za jelo i piće kako bi zbrinuli nesretne izbjeglice.
Malo selo od 800 ljudi cijeli je dan složno brinulo o 1000 izbjeglica kojima su dali baš sve što su imali i mogli.
- Jedan od njih me je pitao da li mi znamo da su oni muslimani. Rekla sam da znamo. Pitao je i zašto to radimo, zašto im donosimo vodu i hranu. Zato što ste ljudi kao i mi, rekla sam - prisjetila se Mirjana.
U selu je toga dana bilo i smiješnih situacija jer neki od izbjeglica nikada nisu vidjeli svinju, pa su ih išli promatrati.
- Mi znamo što znači rat, uništavanje i bijeg u nepoznato. Žene su im bile iscrpljene, djeca prljava, dehidrirana, gladna. Unatoč svemu što su prošli, bili su pristojni, strpljivi i zahvalni - kazala je Mirjana.
Iako im nikada više u selo nije došao toliki broj izbjeglica, Ilačani su nastavili sakupljati humanitarnu pomoć za njih i volontirati u izbjegličkim kampovima u Tovarniku i Opatovcu.
- Gledali smo ih tako jadne i, bez prethodnog dogovora, krenuli im van nositi vode. Pokupili smo valjda sve prazne boce po selu, napunili ih vodom i podijelili im. Brojni su mještani od svog novca kupovali u trgovini i vodu i hranu kako bi im odnijeli. Ubrzo u trgovini više nije bilo hrane koju bismo im mogli ponuditi, pa smo iznijeli stolove na cestu. Svaka je žena donijela ono što je imala kod kuće, kruha, mlijeka, domaćeg pekmeza, kiflice, kolače, i to smo im dijelili. I iz okolnih sela ljudi su dovozili peciva i kruh da im dijelimo - kaže Mirjana Cerjan, mještanka Ilače, jedna od mnogih koji su toga dana iz svoje kuće iznijeli sve što se moglo ponuditi za jelo i piće kako bi zbrinuli nesretne izbjeglice.
Malo selo od 800 ljudi cijeli je dan složno brinulo o 1000 izbjeglica kojima su dali baš sve što su imali i mogli.
- Jedan od njih me je pitao da li mi znamo da su oni muslimani. Rekla sam da znamo. Pitao je i zašto to radimo, zašto im donosimo vodu i hranu. Zato što ste ljudi kao i mi, rekla sam - prisjetila se Mirjana.
U selu je toga dana bilo i smiješnih situacija jer neki od izbjeglica nikada nisu vidjeli svinju, pa su ih išli promatrati.
- Mi znamo što znači rat, uništavanje i bijeg u nepoznato. Žene su im bile iscrpljene, djeca prljava, dehidrirana, gladna. Unatoč svemu što su prošli, bili su pristojni, strpljivi i zahvalni - kazala je Mirjana.
Iako im nikada više u selo nije došao toliki broj izbjeglica, Ilačani su nastavili sakupljati humanitarnu pomoć za njih i volontirati u izbjegličkim kampovima u Tovarniku i Opatovcu.
Pomagali su i tijekom poplava
Mještani ovog sela i cijele općine uvijek rado sudjeluju u humanitarnim akcijama pa su zbrinuli i 70 obitelji sa poplavnog područja Posavine, a i svake godine šalju novac za gladnu djecu u Africi - kazala je načelnica općine Tovarnik, Ruža Veselčić-Šijaković.
Nema komentara:
Objavi komentar