Sjećanja na djetinjstvo i mladost u Srijemu

Eh, ta Bosna! Šume. Ljiljani što mirišu na najmirišljiviji sapun. Sevdalinke što na prozorima miluju raspletene kose...  Seoski bunar na izvoru iz kojeg smo mi djeca nekad davno vadili kornjače. Seosko groblje. Naša prva seoska osnovna škola. U proljeće ptice selice što mašu krilima iznad pitomih brežuljaka i planina. U ljeto stada ovaca i hladovina ispod hrastova i hrastića. Crvene trešnje i pšenična polja opasana osunčanom cestom. U jesen miris jabuka, krušaka i šljiva. I rakije. I prijelazi preko taraba od pletera... Zima s bijelim ogrtačem oko osamljenih borova i jela i miris rumene pogače iz glinene peći. I san o velikom, žutom mjesecu...

Nemirno žubori rječica Tinja ispod raspletenih krošanja nadvitih vrba... Sunce zastajkuje iznad jedva vidljivih obronaka Majevice. Južni vjetar kao da se osvrće za crvenim krovovima oniskih kuća što se kao bijele ovčice s crvenim šeširima skrivaju u hladovinu šljivika. Zrikavci zriču u svadbenim povorkama. Miriši pokošena trava. U sjeni ovelikog hrasta, tamo gdje narod još od pamtivijeka dolazi po vodu na naš seoski bunar, moj djed leži s rukom pod glavom – spava...
 
Ovakva mi je Bosna ostala u sjećanju. Djeda Ivu na očevoj strani, u stvari, nisam nikada vidio – umro je davno prije moga rođenja. Ni drugog djeda, djeda Peru na majčinoj strani, nisam nikada vidio:

EH, TI, DJEDE

Eh, ti, djede, noćas sam sanjao kako kupiš jagode u podne pokraj groblja… Tvoje ruke bile su velike, djede – da si živ, u njih bi mogao skupiti jagoda za sav ovaj nejaki naraštaj. Vidio sam, djede, i tvoje brkove kako strše na vijesti da će tuđinci možda doći i na tvoje međe. Znam ja, moj djede, da si bio neustrašiv – čak i u snu želio sam da te makar jednom vidim i da te se uplašim. Ali… Eh, ti, djede, nikad te nisam imao – nikad mi mjesec nije po tebi poslao žutih kolača…

Chicago 2. lipnja 1976.

S obzirom na to da nam je kuća već bila puna djece, naš otac i mati u Hrgovima Donjim u Bosni dogovoriše se 1951. da me dadnu na usvajanje materinom najstarijem polubratu bez djece, našem ujaku Ivi Perkuniću, čuvenom kolaru u Ilači kod Šida u Srijemu u Hrvatskoj.   

Dijete k'o dijete, zapamtio sam taj kišni jesenski dan, svoje suze i otimanje iz ujakovih ruku... Bilo je klizavo... Do podnožja strmina Ormanice išlo je još nekako. Uz Ormanicu, uz strmine i do 800 metara visine morali smo skoro puzati uskim puteljcima ispranim kišom. Obazirao sam se, povremeno bacao pogled u bosanske doline i na brežuljke u dalekoj kišnoj sumaglici. Kada izgubih iz vida i posljednje kućice što su kisnule u podnožju Ormanice, nešto se u meni otrgnulo, kao da je nešto iskočilo iz mojih grudi i skotrljalo se niz padine kišom ispranih i klizavih strmina. Hvatao sam oca  za ruku. Hvatao sam majku za ruku. Nekako smo se popeli na Ormanicu. Ne sjećam se ni očevog ni materinog zagrljaja, ali se sjećam da smo svi plakali... Ujak i ja ukrcali smo se u vlak i Bosna mi je iščeznula s vidika...

Još na ulazu u vlak zapuhnuo me teški miris strojarskog ulja i dima što je sukljao iz lokomotive. Putnički vlak je išao samo do Brčkog. U Brčkom smo se slikali pod jednim ciganskim šatorom – pod tim šatorom jedna Ciganka mi je, uz pomoć kusatog pacova, izvukla srećku u kojoj je, ujak je naglas pročitao, pisalo: „Daleko ćeš putovati - povratak će ti biti još duži.” (U šezdeset i devetoj, to mi još uvijek zvoni u ušima, nikako da mi izađe iz glave). Pošto u Brčkom toga dana nije više bilo putničkog vlaka za Vinkovce, ujak je platio strojovođi jednog teretnog vlaka i tako sam se uputio s ujakom u “bijeli svijet” u kojem je, prema ujakovom pripovijedanju, bilo i lijepih cura i bijelog kruha i kolača i najvećih „svilenih” bombona. Putovali smo i trećim vlakom – iz Vinkovaca u Ilaču u Srijemu… Začudo, u Srijemu je bio sunčan jesenski dan...

*

Putnički vlak iz Vinkovaca zaustavio se poput žednog vranca... Na omanjoj željezničkoj stanici nov natpis: Ilača. Svud lipe i bagremi – toliko bagrema, da mi se oko srca skoro čitava livada od radosti zazeleni (dođe mi da donesem ogrlicu od bosanskih jagoda za srijemsku grlicu)... Ispred stanice stoji gologlav  otpravnik vlakova... Moj ujak raširio suncobran pa grabi prema selu...

„Raj božji“, pomislim... Gledam u gusku kako vodi guščiće po prašnjavom putu, a čujem majku: „Ivice, sine, slušaj i budi poslušan“ – 'poslušan... poslušan', zvoni mi u ušima... Sad i oca vidim: gleda u zemlju, u njemu kroz suze puca zemlja u sušnoj godini - u očima mu prepukla mlada šljiva sa naše od boga proklete avlije... A meni se sve čini da je ovaj Srijem ipak raj božji...

Usput čujem da je upravo sahranjena jedna baka Kata: umrla od kapi na vrućini... I da će u šest sati nedaleko našeg vinograda kod groblja proći “ćira“ iz Vukovara za Šid... Selo mirno, poleglo u krošnje lipa...

Doznam da selo ima dvije crkve: „Vodice“, u čijem se bunaru Gospa ukazala nekoj djeci i Župnu crkvu u kojoj biskup iz Đakova krizma djecu sa dva prsta (prvo ih malo očinski flisne sa dva prsta po obrazu, a zatim sva djeca dobiju pudinga i čokolade)... „Joj, što ta krizma mora da je fina kad u njoj ima čokolade“, vrzmalo mi se u djetinjastoj glavi...

Najednom, evo nas u hladovini dva mlada oraha ispred jedne kuće blizu Župne crkve: nedjelja je poslije podne, snaše gledaju u me sa skalina, a meni, joj drago što sam najednom vrlo važno dijete u selu... U dvorištu ganjak od ukrasnih keramičkih pločica, veranda i dugačak red raznobojnih georgina uz zid susjedove kuće „ispred nas“: ujna šrotom zadihanu živad vabi, „Bobika“ se pritajio kraj bunara, ne reži, odmjerava me preko šiljaste njuške... A ja, stao, kao da me roda ispustila s neba, pa ni makac, hoću da vidim moju majku (a sve mi se čini da sam u raju – nisam ni slutio da su se daleki fruškogorski obronci već tada čudili mom inatu)...

Ispod načičkanih grozdova „otele“ i „mirisavke“ počeh brojati prve sate u 'bijelom svijetu'... Ležim na ponjavi na travi. Preda mnom hrpa starih razglednica: sve cure, plavuše i kratko podšišane, pa ubrenovane, pa se smiju... Joj, bože, odakle ovako lijepe cure na ovom svijetu – vrzma mi se mojom glavicom... Na svakoj poleđini piše (kasnije sam pročitao): „Gern geschehen – Auf wiedersehen!“. Raj božji... raj božji... i u njemu ja... I tako zaspah s plavušama svud u travi... I u mojoj glavi... Probudilo me dahtanje sporog „ćire“ pokraj groblja...

A onda, počeh se navikavati na mukanje žednih krava u Srijemu što trče kućama iz čorde i na veliki hrastovi panj – na kojem je ostala zijevati za večeru odsječena pileća glava...

*

Ujak je bio strog, a ujna Marija (nevjenčana ujakova žena), „folksdojčerka“ iz obližnjeg Tovarnika, rodnog mjesta našeg velikog hrvatskog pjesnika A. G. Matoša, dvanaest godina mlađa od ujaka, ispočetka me teško prihvaćala, jer usvajanje nije bilo prema zajedničkom dogovoru (kasnije mi je postala najbolja majka).

Već iduće ljeto, 1952., otišli smo u Šid na vašar. Ujak me još kod kuće obukao u novo odijelce koje mi je sašio seoski krojač čika „Švaba”. Ujak je bio nervozan i psovao je i Staljina i Talijane (kasnije sam shvatio da se bojao napada Rusa i rata s Talijanima zbog Trsta). Na vašaru mi je kupio i dosta dobro očuvane, rabljene cipele. Otišli smo kod jednog fotografa – tu mi je ujak svezao kravatu. Ogledao sam se u ogledalu – iz ogledala je u me zurio neki meni nepoznati gospodičić... Zamislite, dijete od sedam godina, u kravati, na velikoj vrućini u cik žetve...(Desetak godina kasnije, naiđoh na tu fotografiju kod oca i majke u Privlaci kod Vinkovaca, nakon njihovog doseljenja u Slavoniju – na poleđini fotografije je pisalo: „Evo me, vidite me, vašeg Ivicu.”

*

Jednog dana, ujak mi je tutnuo u šaku nekoliko sitniša i poslao me u pekaru da kupim kruh... Neispavano dijete, pješice sam morao otići skoro kilometar do pekara. Na putu do pekare sjetih se da me ujak pretukao prije nekoliko dana samo zato što me poslao u naš šljivik pokraj groblja nabrati popadale šljive, a ja se vratio sa samo pola „cegera” šljiva… Kupio sam kruh... Koračajući kroz prašinu seoskog druma, bacio sam sav preostali sitniš u dvorište mog prvog komšije Đuke P.. Vratio sam se kući bez „kusura” i dobio od ujaka dobar “kusur” dudovom granom od komšijinog duda (ujak mi je iza toga jodom liječio krvave masnice)... Kasnije smo Đuka i ja tražili sitniš u njegovom dvorištu i našli ga – pošto osobno nisam smio maknuti iz kuće, Đuka i njegova sestra Ljubica, godinu dana mlađa od mene, otišli su u seoski dućan i dobro se izgostili bombonama i sladoledom...

Već u prvim danima, nakon što sam naučio pisati, pisao sam majci pisma - kratka i tugaljiva - vjerujući da je ujak slao ta pisma mojoj majci. Za utjehu, često sam odlazio kod drugog, mlađeg ujaka Tunje, koji je živio u istom selu – ovaj ujak je svojevremeno bio žandar u Inđiji i u Staroj Pazovi, a iza II. svjetskog rata je bio prvi poštar u Ilači, a, kasnije, i meteorološki suradnik za Meteorološku stanicu u Zagrebu. U vrtu tog bivšeg žandara, često sam praznio epruvete s padavinama i brao u vrtu krupne jagode, a nedjeljom, dok bi ujna, rodom iz Beške, kao i većina seljana, bila u crkvi na misi, ja i moj ujak, bivši žandar, sami bi ručali – ručak nam je bio pun tanjir kolača... 

Nakon velikih kiša u ljeto 1953. na kanalima između Ilače i Ilinaca, a prema Nijemcima, moj ujak i seoski brica Ivo Bertić. pošli su na kupanje na izlivene kanale. Poveli su bricinog sina Đuru i mene. Kada smo probućkali pješice do kanala, ujak i brica uskočili su u kanal i preplivali ga. Đuro se malo nećkao, ali je i on uskočio u kanal i preplivao ga. Vidjevši da sam ostao sam na svojoj strani kanala, uskočio sam u kanal i odmah se počeo utapati. Vidio sam mog ujaka kako kaska kroz vodu prema drugom kanalu... Iz ovog utapanja sjećam se samo da mi je brica vikao da mu se držim oko vrata, da ne puštam, da voda nije pekmez i da ću i ja plivati jednoga dana, k’o žaba (bio je u pravu – kada sam 1961. naučio plivati na Velom Lošinju, već nekoliko dana iza toga spasio sam život jednoj mladoj majci koja se utapala)…

Iste godine, na kirbaj sv. Mateja apostola u susjednom Tovarniku, gostovali smo kod obitelj Matliz. Odgajan u strogoći, malo sam zalazio u tuđe kuće. Našavši se u ovoj zaista velikoj i bogatoj kući srijemskih seljaka, jedva sam dočekao zaviriti u svaki njezin kut. Domaćinov mlađi sin Tuna, koji je već bio za vojsku, pokazao mi je sve tavane, kačaru, burad za vino i predivne konje lipicanere. Na kraju me odveo u specijalno opremljeni golubarnik. Vidjevši po prvi put predivne golubove pismonoše, gaćane i gušane, ostao sam bez daha… Tuna mi je ispričao cijelu litaniju o golubovima. Dva dana iza tog kirbaja, Tuna .  nam je došao biciklom u posjet – u vreći koju je bio prebacio preko “štelunga” bila su dva goluba gušana. Ujak je pustio golubove na tavan s kukuruzima, ulio vode u zdjelicu i kazao da će im napraviti golubinjak. Sutradan ujutro na tavanu sam našao samo perje – mačke su pojele golubove.

Nekoliko mjeseci kasnije, u naše dvorište je pao ranjeni golub, žuti mužjak pismonoša. Na prstenu je bio ugraviran broj, ispod broja pisalo je “Praha”. Goluba je vjerojatno ranio kobac ili jastreb – zadržao sam ga nekoliko dana u ljetnoj kuhinji, pojio ga i hranio ga dok nije ojačao. Čim sam ga iznio u dvorište, prhnuo je nebu pod oblake…

*

Srijemsko selo Ilača je bilo, a i danas je mješavina hrvatskog i djelomično potomaka mađarskog i njemačkog življa. Razasuto i poleglo između dola i brežuljaka koji svojim krakovima sežu sve do fruškogorskih obronaka, zeleno je od lipa, oraha i trešanja… Tu se okupljao narod na Veliku Gospu – da sretne prijatelje i da izmoli od Gospe na posvećenom bunaru zdravlje nekoga u obitelji. Selo k’o svako selo, imalo je i svoje pametnjakoviće i svoju seosku budalu – bez takvih selo ne bi bilo selo… Političara nije bilo u selu, ali ako je suditi po onomu što je kazao jedan fratar u mom romanu “Smijeh samrtnog proljeća”, da je politika sve što se nalazi i iznad i ispod pupka, tada je, nedvojbeno, bilo i puste udvaračke politike zbog koje se na sudu na prečac presuđivalo čije je ovo, a čije ono nezakonito dijete… Uglavnom, rastave brakova nije bilo - ili ih se moglo izbrojati na dva prsta - jer je narod bio, a i danas je veoma pobožan i bogobojazan…

Svake godine, na Veliku Gospu, dolazila nam je ujnina prijateljica Mađarica Juliška iz Szegeda  sa svojom debilnom dvadesetgodišnjom kćerkom Mariškom. Svake godine u to vrijeme bunilo me o kojem se Marišku ili Mariški radi, jer smo imali prekoputa jednog uglađenog komšiju Mariška, čiji nam je otac u to vrijeme donosio najbolje lubenice u selu… U to vrijeme u kući se govorilo samo mađarskim jezikom i ja bih obično provodio vrijeme igrajući se s psima Hektorom i Dijanom kod mog drugog ujaka, bivšeg žandara i poštara u selu… Jedna druga ujnina prijateljica, Mara iz Salzburga, dolazila je za Veliku Gospu rjeđe – njoj je ujna za Božić slala metar visoke vezene lutke u hrvatskim narodnim nošnjama, s vezenim maramama, keceljama, suknjama i snašinskim zlatarama. Za uzvrat, mi smo od nje dobivali božićne krijesnice i druge austrijske božićne ukrase… (Puno kasnije, kada sam bio u trećem razredu gimnazije, ta ista Mara poslala mi je novčanik s ugraviranom salzburškom katedralom – sačuvah taj novčanik i ponesoh ga sa sobom u Ameriku 8. prosinca 1968. Već u ljeto 1969. za vrijeme sunčanja s mojoj odabranicom na Michigan jezeru nedaleko Muzeja prirodnih nauka, dok smo priobalno plivali, netko mi ukrade i taj novčanik i 20 dolara i ključ od stana. U stan na drugom katu ušao sam uz pomoć  lojtri komšije Johna Draženovića iz Ozlja, od kojeg sam 1971. kupio stan (kondominium)…

U Ilači i u Srijemu u Hrvatskoj oduvijek se govorilo i ikavskim govorom. Iako smo mi u ujakovoj kući govorili ijekavski, ikavski sam ponio sa sobom u svijet i s vremena na vrijeme, pogotovo odmah iza domovinskog rata, pisao ikavski u pjesmama o običajima u Srijemu i Slavoniji... 

„SAMICA“ i GOSPA ILAČKA, 1958.

Noć pri: zvizde pokrile nebo, klepeću kola sa svi' strana, narod na hodočašće stiže. Ujak u krevet liže pa se diže, ujna pripremila krunicu, drži je u torbici di drži ogledalca, heknadle za vunicu i špangle za kosu. Sutra je u Ilači Velika Gospa. Meni izbio čirić na nosu, ne smim da ga taknem, boli, mažem ga ujninom pomadom. Puno nebo zvizda, misec se žuti, a kuća u mraku, miriši čokoladom... Narod se zgrnuo oko „Vodica“ sa svi' strana svita: iz Bapske i Lovasa, iz Valpova, Đakova i Slavonskog Broda, iz Otoka i Županje, iz Nimaca i Bršadina, iz Podravine, iz Bosne, iz Hercegovine; narod se smišta na travu, prostire ponjave i pokrovce, dugo sidi, pa onda dugo oda... Šatori se dižu, fenjeri odaju, sviće se Gospi Ilačkoj pale, momci se curama već fale... A onda, samo vidiš kako narod stoji, od umora, na jednoj nozi, k'o roda... Prijatelji došli prijateljima u goste, spavaju na slamaricama, pokrivaju se jorganima od guščjeg perja. Ujutro, narod se umiva na česmi, briše se maramicama, crkveno zvonce na „Vodicama“ neprestano zvoni: počinje misa... Snaše pootvarale nidra, bebe se probudile, sisaju iz punašnih sisa... Oni muški, trizveniji, ma trizniji, motaju se oko amova, 'rane konje, donose im u kablu vodu; danas krave ne idu u čordu, ima cili dan da muču... Oko bunara iza crkvice na „Vodicama”, u kojem se dici ponekad ukaže Gospa, vise veliki vinci cvića, bunar miriši na tamjan, ko da gori u plamenu svića... Pod šatorima cinkaju zvonca, prodaju se Gospine sličice i vezeni goblenčići vezeni od šarenog, svilenog konca. I licitarska srceta. Veliku misu služi Preuzvišeni Biskup iz Đakova, ujna i ja stojimo blizu ulazni' vrata di se „postaje“ dile na velike i male; ujak ošo s Matom Antolovićem iz Tompojevaca i s Matom Božićem iz Donje Male, tri majstora kolara, da se malo olade... Kažem ujni i ja bi' šabesa il’ limunade, ona mi samo molitvenik pruži, grune me laktom, šapne da se misa služi... I tako, dan se oduži... Posli mise i posli ručka, najednom netko na biciklu ide: Tuna Matliz iz Tovarnika, s vrićom priko bicikla, sav oznojan došo, donio opet dva goluba gaćana i pletaru komovice od lani... Vidim, ujak se obradovo pa se ustepo, te „malo oda'ni“, te „Tuna, malo stani“, al' Tuna samo mahnu rukom pa na bicikl i ode... Pridveče sam ga vidio kako stoji s nekom divojkom tamo na česmi, kod vode..! A ja, sio na klupicu na verandi, ispod vinove loze, gledam u novi golubinjak, pa ni makac dva sata... Ujna naišla pa pita da nisam i ja izgubio sve koze, jer, eno, i ujak ispod šupe za golubovima zjake vata... Naišo Marin „Kopljin“ da mi uštima ganc novu „samicu“: ja gledam šta radi, ne znam šta je žica, a on, onako bez kažiprsta, minja “kobilicu“, kaže priniska je, pa svira „kukunješce“, od naočala ne viš mu lica, svira, bog te vidio, da se i veranda i prozori tresu... Turam ruku u džep, a ono mokra maramica, priladio sam se, a čirić na vr' nosa boli pa boli, zaladilo, noge mi se tresu... I ja uzo u ruke tamburicu, ispočetka ko da držim žbicu, za pola sata i ja prosviro kolo i „Oj, Viole“... Posli opet pošli na „Vodice“, a u našoj kapiji stoje dvoje mladi' – ujak požuruje da prođemo pa će malo kasnije: „Valda se Tuna i Kata vole!“... Da ne zaboravim, išli smo i na „polnoćku' misu: narod se ne miče, utro travu u zemlju, na istom je mistu; Bulat drži propovid, bebe spavaju, drže se za sisu: “Predraga braćo u Isusu Kristu“, počinje Bulat i govori vatreno, da nikome ne bude zima, ma po cilom selu grmi, „duša i tijelo čovjeka su isto, dok je čovjek na zemlji: i duša mora biti čista i tijelo mora biti čisto, od svakog grijeha!“... Tišina, narod sluša, samo neki zalutali cvrčak iz mraka ko da privuče priko violine od konjskog repa zategnite strune... „Prije odlaska u raj“, nastavi Bulat, „svi moramo sprati sa sebe sve svoje grijehe; predragi, u paklu i duša trune i tijelo trune!“, a narod šapće: „Gospo Ilačka, usliši nas!“... I tako sve do ujutro, triput sam stojećki spavo, ne moš prsta maknit, narod se naslonio jedan drugom na leđa pa samo diše i miriši na dunje... Oko podne, treći dan, narod se već razišo, ostalo samo uvelo cviće i dogorite sviće... Samo jedan dida osto, pod najvećom lipom leži, spava. kažu, dida krivo brojo na poliće pa ga boli glava... Misec dana iza proštenja, naišo komšija Jakob Peulić pa će ujaku u radnji: „Majstore, Vaše bile golubice odvele moje bile “maltezere“, moje „kokošane“, biće kod vas golubića ko pilića; kad bude, ako bi mogli da se vrate mužjaci, oni su, majstore, braća.“ Ujak pogleda u komšiju, sa šupe miševi krune stare kukuruze, ko da je u kukuruze stigla iz cilog sela moba, pa će: „Ej, moj Jakobe, koga cura odvede u sokak, taj se kući ne vraća...“ Na proliće, vitar okrenio na komšijinu stranu: ošli svi golubovi pod njegov štagalj, čak mu i rode opet napravile gnizdo na odžaku... Ujak ne izdrža: „Bemu baku u mraku, biće da će u Jakoba bit još dice; ima dobar vinograd i dobrog vina; eh, da bar opet dobije sina...“ Zbilja, pored Ljubice, Đuke i Marije, komšinica Pavka kasnije rodi još Branka i Marina... A ja, još od one Gospe Ilačke imam jednu malu manu: i dan-danas čuvam dvi male vunene trobojnice, gombice u tri boje, koje mi je ujna napravila za „samicu“, kako reče ujna, „da velike čivije na tamburici lipše stoje“...

San Diego, siječanj-ožujak, 1997.

KOLINJE  U SRIJEMU, 1960.

Osvanilo jutro, lip dan, prvi snig pokrio je sve; zveče lanci, škripi đeram, uranile snaje i svekrve. Gori vatra, miriši na zimu, u kotlu voda je već privrila, dida Đuka unio sniga na opancima u kujnu, sio pa štima “primu“; snaša dite sisi privila. Korito je već na mistu, sad baj' Tuna privatio rep, a krmača sve u dreku istu, ne da s' živinče za uši uzet. Al' navališe složna braća i komšija pet, pririzaše krmači vrat; „Drž'! Ne dajj! Pobiže krmača!“, povika bać' Mata pa skine ručni sat. A krmača, zbilja, udari u krug: priliti priko avlije sama; nasta tajac, ko od Božića do Uskrsa dug: krmača je opet u svinjcu, još uvik na nogama! A posli, sve je bilo ko po špagi: slanine, šunki i kobasica dosta, a dida Đuka, sam će sebi, kobajagi: „Ej, šta su čvarci, samo da ni' posta!“ Posli večere dođoše i neki bušari, ispod velike ponjave čuje se “prima“; mi dica ko dica, štipamo pivače u šubari, a baka Lojzika će: „Dico, zar vam nije zima?“ „Nije!“, vičemo mi dica – i nestade kolača. Sutradan, opet kod nekog vatra gori; “Svinjske..e dlake..e!“, čuje se isprid kuće Hajmburgera kovača, a snig pada i vesela pisma opet se ori...

Siječanj-ožujak 1997. 

Još od svojih malih nogu, pomagao sam ujaku kolaru – ujak je htio da, pored škole, izučim i kolarski obrt. Već u desetoj godini naučio sam da se glavčine prave od brestovine, da se naplatci prave od hrastovine, da se žbice prave od bagremovine... Pilio sam uspravnom pilom, turpijao, strugao i makljicom i cvinklom. Jednoga dana, idući i u osnovnu školu i učeći kolarski obrt, „propjevah” u petom razredu osmogodišnje škole, i to na satu materinskog jezika.

U kući se, pored hrvatskog, govorilo i njemački i mađarski. Naučio sam svirati po sluhu na „samici”. Svirao sam i na ujnine “pedalne” orgulje. Prokrijumčario bih se u ujninu sobu s orguljama i jedva čujno svirao jer se u ujninu sobu nije smjelo ulaziti. Te orgulje su nekoliko godina kasnije poklonjene već spomenutoj seoskoj crkvici na tz. “Vodicama” ...

Uz pomoć učiteljice hrvatskog jezika, Ankice Kulundžić, u šestom razredu počeo sam slati pjesme u sarajevske „Male novine”. Glumio sam uloge u jednočinkama i u dramama, a posebno sam volio glumiti u Gundulićevoj mitološko-pastoralnoj drami “Dubravka” i u jednočinki „Srebrozvjezdana“. Postao sam član Društva čitatelja “Malih novina”, da bi se u sedmom razredu, 1959., ujak usprotivio mom pisanju - htio je da pod svaku cijenu postanem kolar..!

Eh, ta Ilača... Eh, taj predivni, kićeni Srijem... Iza naše kuće komšije su nam bili Pravoslavci. Razmjenjivali smo kolače i voće za Božić i Uskrs... Davali smo jedni drugima orahe, jabuke i kajsije, povrće i piliće za buduće koke... Kada bi prvi pjetlić komšinice „majke” propjevao, “majka” bi mi ga poklonila… Imali su kćer udanu u Zagrebu - svake godine unuci i unuke dolazili su na ljetovanje kod nas u selo – od njih sam prvi put čuo kako se govori kajkavski, onim istim kajkavskim kojim je naš veliki Krleža tako originalno pisao u svojim „Baladama Petrice Kerempuha”. 

NA POSILU U SRIJEMU 1955.

Tri dana iza Božića, samo što je sveti Stipan prošo… Snig se bili, misečina ko dan… Ispod šupe „Bobika“ ponekad, otegnito, k’o štene, zacvili, mačka „Mica“ sidi na kraju kredenca prede, vata je san. Ujna, gledam, vrti se po spavaćoj sobi, traži heknadle, one što je dobila od prijateljice Mare iz Salzburga, zaogrće se vunenom maramom, vadi iz nekog miljea špenadle… Ujak navrće fitilj na fenjeru, psuje jeftine šibice, pali fenjer triskom iz šporeta, triska smrdi na bagremove žbice: ta, majstor kolar se sprema s majstoricom kod brice Ive Bertića na posilo… Ja stao ko drvena Marija kraj zatvorenih vrata, ujak samo što poče gasiti šporet, već mi je zima bilo… I tako, ujak drži fenjer, ide prvi, iza njega ujna drži mene za ruku: ona drži mene, hodamo po ledu, ja držim nju, da skratimo muku… Gore nebo od zvizda vrvi, dolje smrznit snig, nigdi žive duše, kapije zatvorene, odžaci se puše… I taman da ćemo priko ćuprije na ćošku isprid kuće Hajmburgera kovača, ujak, vidim, zabrzo, a korača: “Drž' fenjer, bemu sveca!“ viknu ujak pa se ko klada na ćupriju složi… I tako, ujak leži na ćupriji, fenjer u snigu gori… Ujak se diže pa će ujni: „Nikom tamo kod brice ništa ne govori! Ne govori da sam sovo. I sovat je kršćanski. Budi na miru… Bemu sveca i fenjeru! – uze mi dobru miru!“ Ujak i čika Iva piju vino, igraju „šnapsla“ u „mađarice“, nasta čitava graja, k’o da i' devetorica igraju u karte, ujna i teta Slavica ne skidaju oči sa šlingeraja... Đura, moj prvi drug, i ja sjeli pod stol, on štima primu, ja na tablici rišem zimu… „Cvancik!“, viče ujak… Brica Iva uze cenerkom, zatvori igru pa zviz kartama: “Fircik! I cvancik u rukama..!“ Đura i ja se pogledasmo, čekamo, šta će sad bit… A ono nasta tišina, pa zatim neko nekome toči špricer… „Dobrog li vina“, kaže ujak, „dobro grožđe!“. „Iz mog vinograda.“, kaže brica Iva pa zašuti. Malo kasnije, brica će sav rumen, iznenada: „Baš je čudan ovaj svit..! A da znaš, majstore, šta mi je doktor reko kad sam u Vinkovcima zadnji put bio: reko mi je da ću jednog dana morat prodat vinograd i da ću morat pit kozje mliko!“ „Zar baš kozje mliko?“, pita ujak… „Kozje! Kozje! Još samo što nije na me i viko…“ U međuvremenu Đura i ja pojeli iz vangle skoro pola krofni… „Dođi“, kaže Đura, da ti pokažem nešto

u štali…“ Izađosmo na trim pa prid štalu… Meni opet zima, nešta mi fali… Napipam, nema šubare na glavi… I ja trk po šubaru pa opet napolje u snig… „Moram mokrit“, kažem Đuri „a misečina je, može me vidit neko…“ „Ma, niko te neće vidit“, kaže Đura. Kad ja svoje obavih, Đura će opet: „Eto, niko nije vidio, jesam ti reko..!“ Uđosmo u štalu, a krava se okrene pa će 'mu…u…u!'… I dalje leži…Pokraj nje tele, diše, a spava… „Otelilo se na sam Božić“, kaže Đura „ko mali Isus došlo na ovaj svit…“ I tako, grlimo telence, a ono i dalje spava… Malo kasnije, Đura se okrene prema zidu, sad on mokri… „E, da si vidio ujaka kako pade kod Hajmburgera.“, kažem, a još uvik gledam u tele… „Ma, zbilja?“, začudi se Đura „zar majstor da se oklizne?!“ „Blebnuo je ko snaša pripita, da se zvizde sve vesele… Al' ni riči nikom…!“ Već je moralo i jedanaest sati bit kad se na posilu pristalo pit i kad nije više krofni bilo… Opet se nađosmo na onoj glatkoj ćupriji… „Na, dite, „ujak će pa mi pruži fenjer „ti idi naprid, ujna i ja smo stariji ljudi, mi ćemo polako za tobom… Samo, pazi, tamo prid našom kapijom fali jedna cigla, sveca joj i cigli, ma cigla nije igla, sad je tamo rupa, ma, noć je, ne vidi je niko…“ Iza pola noći, kad me ujna jorganom od perja pokrila, ujak će: “Sveca li mu njegovog i tom doktoru, zar baš kozje mliko?!“…

Siječanj-ožujak 1997.

(1987. godine, za vrijeme posjete Srijemu i Ilači, posjetio sam i bricu, čika Ivu Bertića, bivšeg domobrana. Bio je još uvijek živahan, ali je ispustio suzu kada mi je spomenuo pokojnog „majstora“, mog ujaka. Odveo me u štalu i upro prstom: “Evo vidiš, imam kozu, bio je doktor u pravu…“ Moj drug iz djetinjstva, Đura, tada šumar, a nadam se i sada, u Vinkovcima, s dječačkim ushićenjem mi je pokazao pomlađeni vinograd i kolibu Ilači u kojoj je provodio slobodno vrijeme… Eh, taj Srijem i srijemsko grožđe i posila! I život u Srijemu koji se nikada ne može zaboraviti...!)

*

Zadnje dvije godine osmogodišnje škole pohađao sam u pravoslavnom selu Šidski Banovci, putujući pješice svaki dan dva kilometra do škole, jer su završne dvije godine djeca išla, školskom razmjenom, u školu u drugo selo. U to vrijeme posebno sam se bio sprijateljio s godinu dana starijim Bartolom Petričevićem (voljeli smo ptice, posebno golubove pismonoše; Bartola sam posljednji put sreo u Ilači 1986. godine na promociji moje knjige pjesama “Odisej s Atlantika”; tijekom domovinskog i građanskog rata, Bartolu se zameo svaki trag - pretpostavlja se da je strijeljan još na početku domovinskog rata).

I.M. i školski drugovi - Bartol je prvi s autorove lijeve strane, Ilača, 1986.

PJESMA O GOLUBOVIMA PISMONOŠAMA
(Bartolu Petričeviću, mom školskom drugu
u selu Ilača u Srijemu)

Prijatelju…

Danas neću: ni plakati; ni proklinjati; ni moliti.
Nek pričekaju i dragi Bog i anđeli i sveci…

U kasnu jesen, kada u našem narodu
ne prestaju gorjeti svijeće, a udovice se raduju djeci,
neću pisati pisma, ni misliti na mrtvog oca
i zvati živu mati.
(Za njih već odavno pjesme ispjevah i suze isplakah.
I molitve izmolih.)

Danas neću: ni plakati; ni proklinjati; ni moliti.
Nek pričekaju i dragi Bog i anđeli i sveci…
Mislit ću na tvoje golubove pismonoše i kako je golub
prestao gukanjem golubicu zvati…

Mislit ću na te, strijeljani prijatelju… I na tvoje golubove
pismonoše što su u vrijeme osnovne škole
raznosili naše ljubavne poruke u ruke prave
i kako su nam klinke u cipelicama, preko golubova,
slale ispravljene zadatke i bombone plave…

U svitanjima, kada nas ima sve manje i čuju se jauci,
kletve i molitve iz strave,
plav od plavetnila ovog neba, šutjet ću, jer opet
gore svijeće i plaču naši preci!
Plaču. I za nama. I za nama. Prijatelju!

Danas neću: ni plakati; ni proklinjati; ni moliti.
Nek pričekaju i dragi Bog i anđeli i sveci…
I tenkovi. I meci.
I granate…

Mislit ću na tvoje golubove pismonoše. I na te…
Prijatelju!

San Diego, 8.X 1994.

*

Nakon završene osmogodišnje škole, upisah se u Srednju poljoprivrednu školu u Vinkovcima. Putovao sam iz Ilače. Na žalost, zbog povrede koju sam zadobio preskačući kozlić u osmom razredu osmogodišnje škole, morao sam prekinuti školovanje. Počeo sam pjevati u crkvenom zboru u Ilači. Nakon ozdravljenja, ujak me poslao u sjemenište franjevaca konventualaca u Zagrebu. Na žalost, i tamo sam se razbolio, od upale pluća – nakon liječenja u Zagrebu, vratio sam se u Ilaču. Nakon položenog prijemnog ispita u gimnaziji M. A. Reljković u Vinkovcima nastavio sam školovanje u gimnaziji. Naizmjenično sam putovao iz Ilače i iz Privlake, gdje su moji preselili 1957. Nakon gimnazije, upisao sam se na Pedagošku akademiju u Osijeku, sada Pedagoški fakultet, u struci hrvatskog jezika i povijesti, gdje sam apsolvirao. No, tada već nisam više živio u Ilači u Srijemu. Nakon odlaska u S.A.D. 8. prosinca 1968., magistrirao sam slavistiku. Jedanaest puta sam posjetio Hrvatsku i Srijem – zadnji put 2011.

Ilača je još uvijek malo selo – većina mojih školskih drugova, koji su se slikali sa mnom na promociji „Odiseja” 1986., već su pomrli ili su nestali u ratu. Nema više ni kuće u Ilači u Srijemu u kojoj sam proživio djetinjstvo i prvu mladost... Ostale su samo uspomene na život u divnom, kićenom Srijemu koji se ne može nikada zaboraviti... 

Kuća u kojoj je odrastao I.M. - minirana u domovinskom ratu - Ilača, 2003.

I SUZE I BOL

Isječci  iz  posljednje poruke:
“Tamo, gdje je bila kuća, krov se srušio na kuhinjski stol, trošni zidovi su napukli, tavanske grede se grle u spavaćoj sobi. U  bježanju i od prošlosti i od budućnosti, tvoja pokojna ujna, “folksdojčerka”, ona, što je umrla u izbjeglištvu u staračkom domu u Karlovcu,
bacila je u bunar i suze i bol...” Bio jednom jedan mir. Bio jednom jedan rat. Sada sloboda obilazi oteta imanja… “Tamo, gdje je bila kuća, kapiju su odnijeli naši vojnici – da se ogriju od zime…” Kažu da se moj pokojni ujak, bosanski Hrvat i kolar u Srijemu kod Šida, koji me bio usvojio, razumio u drvo. Kuću je sagradio 1933. i ostavio mi sve u nasljedstvo: i kuću i “colove” na radnoj klupi i orah u dvorištu i kopar u vrtu na dar. “U bogovetnoj tišini noći nema više zvijezda. Tamo, gdje su bila vrata na kući, vjetar puše iz svijeta sa sve četiri strane. Iz dvorišta zaraslog u korov, s oraha su otišle vrane, po asfaltnoj cesti ispred kuće tumaraju izgubljeni svici…”

San Diego, 12.studenoga 1997.

(Sjećanje na kuću u kojoj sam odrastao, u Ilači u Srijemu u Hrvatskoj.
Narušenu kuću i plac prodao sam 2003. godine prvom susjedu, Branku Peuliću. 
2010., u vrijeme povratka u Hrvatsku, ovim novcem platio sam troškove stanovanja u Rijeci.) 

*

U 45 godina života i rada u Americi, napisah nekoliko knjiga pjesama, roman i nekoliko pripovijetki. Jednu knjigu pjesama na engleskom jeziku posvetio sam i poslao papi Ivanu Pavlu II. Primio sam odgovor iz Vaticana, papinu fotografiju i papin blagoslov. Pred Božić 2009. preživjeh prometnu nesreću – eto, preživjeh i taj urnebes! Srce još tuče, ponekad zabrza kao u nekom klinji što juri za ‘šinjom’ sa točka - još se ne da nikakvim vremenskim nepogodama – bit će da i kićeni Srijem ima nešto s tim, da i kićeni Srijem liječi... Sjećanja na domovinu, posebno i na godine koje sam proživio u predivnom Srijemu, ostaju mi među najljepšim uspomenama…

*

Prema internetskim informacijama, ove godine, “na uočnicu Velike Gospe u Ilači, u srijedu, 14. kolovoza u 19 sati je misa, u 21 sat misa s ophodom sa svijećama oko svetišta, te misa bdijenja u 23 sata. Na svetkovinu Velike Gospe 15. kolovoza središnje misno slavlje u 10.30 sati predvodi đakovačko-osječki nadbiskup u miru Marin Srakić. Mise su još u 7, 9, 16.30 i 19 sati.”

Ivan Marjanović De Tonya, imdetonya@gmail.com,
neovisni hrvatski i američki književnik
San Diego, 12. kolovoza 2013.