Na tisuće vjernika svake godine hodočaste u hrvatski Lurd u srijemskom kraju

  (klikom na logo, odlazite na originalni članak)

 

ILAČA – Ilačko svetište poseban je i dragocjen marijanski ures naše nadbiskupije. Smješteno u prelijepom srijemskom kraju, na samom istoku naše domovine, ono već 150 godina privlači vjernike, iz blizine i izdaleka, i pruža im milost...
 

Svetište Gospe Ilačke znakovito je povezano s velikim svetištem u Lurdu – i po vremenu nastanka, a osobito po značenju “vode” koja je otpočetka obaju svetišta u njima sasvim osobiti znak milosti i pobožnosti – tako će mons. Đuro Hranić, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit, zapisati u uvodniku tek izišle knjige koja je, i u ruke ponosnih stanovnika Ilače, dospjela u povodu jubileja – 150 godina svetišta Gospe Ilačke na Vodici (1865. – 2015.).
 

A s pravom su, kažu tako i sami Ilačani, ponosni jer marijansko svetište “obilježi ih na poseban način”, kako je to opisao i jedan od autora spomenute knjige, i sam Ilačanin, Tomislav Filić.
–Već 150 godina hitaju vjerici ilačkom svetištu, tom hrvatskom Lurdu, tražeći zagovor – dodat će vlč. Ivan Đakovac, župnik tamošnje župe sv. Jakova apostola i upravitelj Svetišta Gospe Ilačke.
 

Dok, selo uz granicu bogate i široke Slavonije i Srijema, na krajnjem istoku Hrvatske, u međuvremenu se sve više afirmira kao hodočasničko mjesto “gdje mnogi vjernici tijekom godine nalaze svoju duhovnu okrjepu i snagu za život”. O Ilači i ilačkom svetištu, u povodu jubileja, i u samom je selu, u Hrvatskom domu, progovoreno sa znanstvenog stajališta jer, Hrvatski mariološki institut Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu bio je (su)organizator Studijskog dana s nizom predavanja o temi ne samo Ilače nego i drugih Gospinih svetišta u Slavoniji i Srijemu kroz povijest do današnjih dana. Uz mnoge uzvanike, predstavnike javnog života i svećenstvo, bili su tamo i Ivan Ćurić, generalni vikar Đakovačko-osječke nadbiskuje, vukovarsko-srijemski dožupan Željko Cirba...
 

Zanimljivo je bilo čuti kako se hrvatski naziv sela Ilača spominje još od 16. stoljeća, dobivši naziv po crkvi sv. Ilije građenoj u 12., ili 13. stoljeću, da bi najveće naseljavanje započelo početkom 18. stoljeća, pa i današnja župna crkva sv. Jakova sagrađena je 1781. godine, u novoromaničkom stilu, obnavljana više puta kroz svoju povijest, no stradala i devastirana u Domovinskom ratu, i iznova obnovljena...



– Godine 1865. Ilačanin Petar Lazanin, dok je vodio blago na pašu, opazio je da je put kojim prolazi mokar. Iste noći Đuka Ambrušević u snu je vidio Gospu. Rekla mu je da je izvor njezin i neka se ogradi; izvor je ograđen, a počeli su pristizati i prvi hodočasnici. Mjesto je prozvano “Gospina vodica”. Bio je to prvi izvor u svijetu koji je provreo nakon Lurda, a do danas nije presušio – crtice su iz povijesti svetišta. I nadbiskup Hranić prepričao je kako su ondašnje crkvene vlasti “postupile mudro” jer su biskup J.J.Strossmayer i župnik u ta doba vlč. Antun Matić, izričito zabranili hodočašćenja, ali su organizirali pastoralnu skrb za vjernike koji su, unatoč tome, dolazili.
 

– Prikupljena su bila izvješća o ukazanjima i čudima, ali se pozornost usmjeravala na razvijanje zdrave pobožnosti koja traje do danas – opisat će mons. Hranić. Ubrzo je tako Strossmayer dopustio postavljanje Gospina kipa pokraj izvora, a 1866. počela je gradnja kapelice, prvo manje, a sljedeće godine veće, a koja postoji još i danas. 

Sve to, ali i sveobuhvatna priča o Ilači i Svetištu Gospe Ilačke na Vodici, sada je i zapisano u spomenutoj knjizi autora Ivana Karlića i Tomislava Filića, naziva “Gospa Ilačka – Marijansko svetište na Vodici”, nastala sustavnim istraživanjem i ne lakom potragom za dokumentima iz duge povijesti Ilače i njezinog svetišta. S.Butigan