Ilački nijemci - "Mjesto hodočašća"

Iz knjige Florian Neller: Illatsch(a) Der syrmische Wallfahrtsort, 1987

Mjesto hodočašća

Katolici u zapadnom Srijemu, posebno u Ilači

Za bolje crkveno i povijesno razumijevanje dotičnog područja i za uvod, evo neke osnovne i opće informacije. U Srijemu su se vrlo rano formirale kršćanske zajednice. Sirmium (Srijemska Mitrovica) već je bila biskupija u rimsko doba. U vrijeme Karla Velikog, nakon 800. godine provincija Panonija postaje odmah individualna podijeljena na misijske župe. Salzburški nadbiskup preselio se u Panoniju i usmjeravao posao pokrštavanja. Imao je svećeništvo tamo i sudjelovao je na crkvenim saborima. Za vrijeme križarskih ratova (1095. - 1099.) često su njemački ratnici prolazili kroz zemlju. Tako je prolazio i njemački car Konrad III. i Frederick I, Barbarossa. U devetom stoljeću počelo  je pokrštavanje Južnih Slavena. Godine 1229. papa Grgur IX. obnavlja Mitrovičku biskupiju.

Katoličko stanovništvo je sve više nestajalo za vrijeme Turaka. Srbi su se sve više i više naseljavali na srijemskom području i time također raselili katolike. U to su vrijeme bili preferirani pravoslavni Srbi. Istočna crkva bila je pod vodom kneza Stefana Dušana i veoma bogata. U dokumentima katoličkih crkvenih organizacija za vrijeme Turaka za područje Dunava (Podunavlje), istočno od Vukovara, poznate su župe u Sotinu, Lovasu i Tompojevcima. U pismu  Svete Stolice iz 1581., koja se odnosi na Sinodu katoličkih svećenika u Bapskoj, Spominje se župa Tompojevci. Župa u Tompojevcima sastojala se od osam sela s 1000 duša. Na saboru su sudjelovali mnogi svećenici iz bližeg i dalekog dijela. Ilački se svećenik ne spominje, to znači da nije bilo izvješća ni iz tog mjesta ni iz župe u IIači u to vrijeme. Budući da se spominju Tompojevci, ali kasnije već dugo nedostaje svaki trag neke župe u Tompojevcima, pretpostavlja se da je nadležna župa nakon 1581. godine vjerojatno prebačena u Ilaču. Prema tradiciji Ilača je od 1585. neko vrijeme bila sjedišta župe!

Međutim, ne može se točno utvrditi kada je Ilača zapravo dobila župu. Današnji Ilačka crkva prvi se put spominje u  1612. godine. 1612. i 1618. biskup Petar Katić posjetio je katolike u Srijemu. Na putovanju je prošao i kroz Ilaču. S putovanja je izvješće svećenika Bartola Kašića, koji je bio u pratnji biskupa. Izvještava da je posjetio crkvu Gospe u Moroviću i sutradan dvije crkve na Savi i treću crkvu u Ilači. Budući da je biskup posjetio Ilaču, može se pretpostaviti da je u to vrijeme u selu bila župa. Kasnija izvješća potvrđuju ovu pretpostavku. Katolički svećenici imali su sastanak u Srijemskoj Mitrovici 1653. godine. Iz potpisanog popisa prisutnih vidi se da su župnik iz Iloka, Ljube i Morovića bili prisutni. Ali i sotinski župnik koji je bio odgovoran za Ilaču, fra Pavao Stričenić. Odnosno, taj je svećenik upravljao Sotinom i Ilačom u to vrijeme. 1664. beogradski biskup Matija Benlić izvještava da su osim Bapske i Ljube, Turci uništili Ilaču. Stoga se može pretpostaviti da je Ilača bila zasebna župa od 1585. godine, ali nije poznato kada je i je li ta župa raspuštena prije 1664. ili od kada je opet prije 1754. bila župa.

U crkvenim knjigama "Visitatio Cannonica" u Đakovu od 1754. bilježe se neki važni podaci koji se tiču ​​Ilače. Tu je 1754. godine bila drvena crkva, a bila je posvećena zaštitniku Jakovu. Svi bivši stanovnici bili su rimokatolici. Prema svečenikovom izvješću biskupiji, "nema većih griješnika". Naziv mjesta je napisan "Illać". 1763. započinje izgradnja crkve od opeke (koja još uvijek stoji); dovršena je 1781. 

 Crkva sv. Jakova, 1940. godine

Novac za to (vjerojatno većinu novca) daje Stjepan Adić. Prema župnikovom izvještaju biskupiji, muškarci su grubi, mladi nisu dovoljno obučeni i radi se nedjeljom. Prema izvješću biskupiji iz 1811. godine, nalazi se zidana crkva posvećena sv. Jakovu; crkva je dugačka 30 metara i široka 14 metara, prekrivena je krovnim crijepom. Zvonik je od opeke, spirala je izrađena od drveta. Pod u crkvi bio je od opeke. Crkva je sagrađena u neoromaničkom stilu. Uz crkvu je bočna građevina izrađena od drva. U ovoj zgradi se nalazi kuhinja i dvije sobe za župnika. Župnik je sa sjedištem u Tovarniku i koristi te prostorije za vrijeme boravka u Ilači. U 1853. biskupiji je izviješteno da je od cigala izgrađena škola na mjestu škole izgrađene 1842. od blata. U mjestu živi 890 stanovnika. Ime učitelja je Ivan Vodi, mađar je i prima 160 forinti godišnje kao plaću. Odgovorna babica živi u Tovarniku. Sljedeće spominjanje Ilače je 1864. Navodi se u izvješću o filijalama Starih i Novih Banovaca, kao o "Ilaću". Odnosno, u to je vrijeme naziv mjesta naveden u crkvenim knjigama "Ilać". O ogranku Ilać izvještava se da postoji crkva od opeke i ozvučenje s tri zvona. Težina zvona nije navedena. U selu su dva oltara. Jedan je posvećen svetom Jakovu, a jedan Majci Božjoj. 

  glavni oltar, posvećen sv. Jakovu 1970. godine

U crkvi su male orgulje i sakristija. U sakristiji su svi važni predmeti za službu pohranjeni u "kabinetu". Tu je i propovjedaonica i ispovjedaonica. U selu su i dvije kapele; jedan na cesti prema Tovarniku i jedna na groblju. Veličina groblja je jedan i pol jarma, postoje samo grobovi za katolike.

kapela na groblju 1965. godine

Prema popisu stanovništva, 1864. godine u selu živi 700 stanovnika, od čega šest Nijemaca. Postoji 180 bračnih parova, 11 udovaca i 15 udovica. Hodočasnička crkva izgrađena je 1866. godine. Godine 1921. izvještava se o „Ilači“: Tu je crkva Svetog Jakova, crkva Majke Božje (= Vodica). Crkva Majke Božje je manja crkva i svake godine je posjećuje brojni hodočasnici mnogih vjernika iz blizine i iz daljine. Nadalje, postoje dvije kapele. Postojećim orguljama upravlja lokalni učitelj koji je i svirač orgulja. Učitelj zarađuje 600 kruna godišnje. Crkva ima zvono, teško je 500 kilograma. Treba napomenuti da su zvona s crkve u Ilači demontirana u ratne svrhe krajem Prvog svjetskog rata. Prema izvještajima, zvona su jednostavno odbačena s crkvenog tornja zbog nedostatka tehničkih sredstava. 1928. već postoje četiri zvona. U crkvenim je knjigama zabilježeno da u to vrijeme postojeće orgulje svira učitelj. 1930. župnik Pavao Matijević iz Tovarnika izvještava: „Budući da je Ilača u davnim vremenima izgubila svoju župu, koja nije obnovljena do danas. Iako je, Dr. Anton Akšamović, đakovački biskup, dao dozvolu da se u Ilači osnuje zasebna župa. " Ilača je 1930. imala gotovo 1300 rimokatoličkih stanovnika, dvije crkve, područna crkva (pripada Tovarniku) i hodočasnička crkva. U Tovarniku je dugo bilo sjedište đakona Gornjega Srijema. Ilača je 1938. postala samostalna župa.

Crkvena organizacija u zapadnom Srijemu

Područja crkve u Srijemu bila su poredana srednjovjekovnom rasporedu do 1773. godine. Biskupiji Pečuh u Mađarskoj je pripadao zapadno-srijemski dio i okolica Osijeka. Istočna srijemska područja pripadala su Srijemskoj biskupiji. Granica dviju biskupija bila je otprilike na liniji Šarengrad (na Dunavu), Gibarac, Rača (na Savi). Okolica Đakova i uska traka zemlje do Save, otprilike između Županje i Šamca, pripadali su Bosanskoj ili također zvanoj Đakovačkoj biskupiji. Tako je to bilo i sa Ilačom, koja je  od srednjeg vijeka do 1773. kao zapadno srijemsko mjesto bila u biskupiji Pečuh.
Godine 1773. bile su ujedinjene tri biskupije, to su Srijemska, Bosanska i Srijemsko-Slavonski teritorij biskupije Pečuh. U toj novoj Bosansko-Srijemskoj biskupiji istočno je slavensko područje bilo uključeno sve do Broda. Granica između Bosansko-Srijemske biskupije i Zagrebačke biskupije protezala se od Drave, zapadno od početka Osijeka, do Save, zapadnije od Broda. Od 1773. Ilača više nije pripadala biskupiji Pečuh, već Bosansko-Srijemskoj biskupiji u Đakovu.
Briga o župi i svečeniku bila je različita, jer plačanje nije bilo točno regulirano. Poznato je da su pojedina naselja ili vlastelinstva u tim naseljima sklapala ugovore sa župnikom koji je regulirao dohodak. Neke su župe donirale prihode od polja, od čijih je proizvoda živio župnik. Mučna borba za materijalno povoljni pastorat imala je, dakle, negativan utjecaj na rad župa.

Ukazanja na svetištu

Povijesne događaje i događaje koji ilustriraju podrijetlo hodočasničkog mjesta Ilača, velečasni Pavao Matijević objavio je u knjizi „Draga Gospa Ilačka na Vodici“ 1930. godine u hrvatskoj i njemačkoj verziji. Knjiga je objavljena u dva izdanja. Dvije hrvatske verzije izdane su s brojem 8.000, dvije njemačke s štukaturama od 5.000. Iz predgovora: Ako prvi put krenete vlakom iz Vinkovaca za Beograd, ubrzo nakon Vinkovaca na lijevoj strani, u srijemskoj ravnici, vidjet ćete srednje selo s dvije crkve. Veća crkva stoji usred sela i zaštićena je visokim topolama, manja se crkva može vidjeti na udaljenosti od jedva stotinu koraka od željezničke pruge. Crkva stoji sama na kraju sela. Stanovništvo iz svih dijelova Srijema, od Bačke te od Slavonije do Osijeka i Broda, ovu crkvu poznaje više od pedeset godina. To je hodočasnička crkva „Drage Gospe Ilačke“.

Na mjestu današnje hodočasničke crkve 1865. godine iz zemlje je iznenada izbio izvor vode i u tom se trenutku pojavila Majka Božja. Crkva je prozvana "Naša draga Gospa" (= Gospina Vodica). Mnogo tisuća ljudi (do 10.000 svake godine) je dolazilo i još svake godine dolazi na mjesto milosti i nade za olakšanje ili izlječenje od svoje bolesti. 

 

 Gospina Vodica

U knjižici Pavla Matijevića opisani su mnogi zabilježeni prikazi ukazanja Majke Božje i ozdravljenja bolesnih. U spomen knjizi župnog ureda u Tovarniku može se to pročitati. Također se posebno napominje da je vjerodostojnost događaja pomno ispitana i da su se pojave ispitivale od crkve. Također čitamo iz knjige. Kroz široki kraj seoske ceste, koja teče od sjevera prema jugu, stoka se od ranih dana sela vodila na pašnjak. Do 1865. godine u ovoj ulici nije bilo znakova vodenih izvora. Na Cvijetnu nedjelju ove godine 37-godišnji rimokatolički stanovnik Ilače Petar Lazin odvezao je svinje na pašnjak. Pri kraju sela uočio je mlaz vode usred ulice. Dok je razgrnuo zemlju, izašao je izvor. Odmah je pronašao plodnu vodenu žilu.

Nekoliko dana nakon što se izvor pojavio, 21-godišnji Đuka Ambrušević imao je čudan san. Pokazala mu se u snu "lijepa žena" s bijelom krunom na glavi i nosila je dijete Isusa na lijevoj ruci. Haljina Majke Božje bila je bijela i plava. Naređeno mu je da ogradi izvor - budući da je to njezin izvor - kako stoka ne bi mogla piti sa izvora. Kad se Ambrusević probudio, ukazanje Majke Božje kratko je trajalo. Izvor je uskoro ograđen i nazvan „Gospina Vodica“

Izvješća o otkriću izvora i pojavljivanju u snu dali su očevici Petar Lazin i Đuka Ambrušević 18. rujna 1865. u župi u Tovarniku i zakleli se dekanu Antunu Marić.
Vijesti o čudnovatom izvoru u Ilači brzo su se proširile. Ljudi iz okolnih sela sve su više posjećivali mjesto milosti. Odmah su vjernici stavili sliku Blažene Djevice na bunar kako bi tražitelji spasenja mogli recitirati svoje molitve ispred slike.

Župnik u Tovarniku u početku se opirao održavanju pobožnosti kod izvora. Kasnije je čak zabranio  privatne pobožnosti vjernika. Crkva nije imala ni jednoga dokaza. Međutim, stanovništvo Ilače i okolnih sela se nije obeshrabrilo i posjećivalo je izvor milosti u sve većem broju. Tek što su se dogodila prva dva "čudesna" ozdravljenja, crkva nije mogla zabraniti vjernicima da posjećuju Ilaču kao mjesto hodočašća. Udovica Eva Petričerić prvo je iscjeljenje u Ilači doživjela 1865. godine. Imala je 50 godina i osam mjeseci je bila paralizirana na lijevoj ruci. Drugo ozdravljenje doživio je Ignaz Egert, također iz Ilače. Imao je pedeset godina i, kao posljedica moždanog udara, bio je nepokretan šest godina. Nakon ozdravljenja nastavio je raditi kao stolar. Oba ozdravljenja dogodila su se u ljeto 1865. Ubrzo ozdravljenja postaju poznata. Ljudi različitih nacionalnosti i različitih denominacija došli su na mjesto milosti i tražili, a također su i pronašli ozdravljenje.Crkva je postavila povjerenstvo kojim je predsjedao tovarnički župnik, kako bi zabilježili sve podatke i strogo ispitali izjave. Dokumenti govore da su izliječene osobe s dugogodišnjim otvorenim stopalima, očima i drugim bolestima. Gotovo svaki dan tragatelji za spasenjem dolazili su na mjesto milosti i iz zahvalnosti ostavljali darove i novac za izgradnju barem jednog kipa.

Na poziv župnog vijeća župnika Matića u Tovarniku, župnik je tada uputio zahtjev biskupu Strossmayeru u Đakovu. 17. srpnja 1865. biskup je dopustio izgradnju kipa u čast Čudesnoj Majci Božjoj. Kip je postavljen u ljeto iste godine i pored izvura na sjevernoj strani. Velike povorke i iz mnogih udaljenih mjesta (do 70 km) stigle su u kasno ljeto 1865. godine do svetišta. Registrirana su liječenja u velikom broju. Pojavu Majke Božje s djetetom na ruci vidjeli su i svjedočili pojedinci kao i procesne skupine. Povjerenstvo koje je uskoro postalo sastavljeno je od velečasnoga Antuna Matića iz Tovarnika, Mije Kremarića iz Sotina, Ivana Mihaljevića iz Beraka i kapelana Emanuela Đakovića iz Tovarnika. Svi svjedoci, uključujući i one koji su živjeli 1930., potvrdili su da se u roku od osam dana Majka Božja pojavila češće. Stotine mještana i stranaca dali su slične izjave. Dekan iz Tovarnika detaljno je izvijestio o izjavama šest svjedoka koji su saslušani 18. rujna 1865. u biskupijskom uredu u biskupiji. Nakon toga pobožnosti su se tolerirale.

Izgradnja hodočasničke crkve

Za podizanje kipa donirano je mnogo više novca nego što je bilo potrebno. Stoga je započeto 1866. sa gradnjom kapele. Ova je kapela bila dugačka samo "nekoliko koraka" kako bi vjernici mogli obavljati svoje bogoslužje i svoje zavjete pod krovom i da donacije koje su donijeli sa sobom nebi bile pohranjene na otvorenom. Vrlo brzo nakon toga pokazalo se da mala kapela ne zadovoljava zahtjeve mnogih vjernika. 1867. godine, samo nekoliko koraka od izvora, sagrađena je mala crkva. Ta se crkva sačuvala do danas i uvijek je mijenjana ili restaurirana. Izgradnja je završena nakon tri godine izgradnje 1870. godine. 

 crkva na Vodici 1985. godine

Čak se tijekom razdoblja gradnje Majka Božja pojavila nekim hodočasnicima i uvijek je bilo poznato izlječenje. Svi ljudi iz Ilače i okolice bili su zainteresirani za što brži i raniji dovršetak hodočasničke crkve. Mnogi iscijeljeni hodočasnici su pomogli u zahvalnosti. Lončar Jugurčić, izliječen od teškog poremećaja oka, jedan je od njih. Iz zahvalnosti je donio sliku Marije za glavni oltar. 

  slika majstora Jugurčića, postala je slikom Gospe ilačke

Nažalost, Marija je prikazana s djetetom u desnoj. a ne u lijevoj ruci. U ljeto 1870. godine gradnja je konačno dovršena. Kao dan Proštenja izabran je 15. kolovoza. U crkvenim blagdanima 15. kolovoza slavi se kao Velika Gospa. Tako bi se otvorenje moglo dogoditi na najveći marijanski blagdan kada se okuplja veliki broj vjernika i marijanskih poklonika.

Već uoči posvećenja crkve cijelo je mjesto bilo svečano uređeno. Tijekom dana prije i u ranim jutarnjim satima blagdana, na mjesto milosti došli su mnogi ljudi i mnoge povorke. Iz Bačke, iz Srijema i Slavonije vjernici su hodočastili pješke ili su došli konjem i kolima do crkve Majke Milosrdne. Pod vodstvom svojih pastira sudionici povorke pjevali su i molili se na njemačkom, mađarskom, hrvatskom, pa čak i ruskom. Tovarnički dekan svećenik Antun Matić (kao Ilački svečenik) služio je misu i posvetio novu crkvu. Đakovački biskup nije bio prisutan, već ga je zastupao jedan od kanona. U proslavi je sudjelovalo devet pastira iz okolice. Od tada pa do danas, svake godine do 10 000 ljudi hodočasti na Izvor i Majci Božjoj u Ilači. 

 hodočasnici ispred hodočasničke kuće i bunara na Vodici

Otkako je željeznička pruga između Vinkovaca i Sremske Mitrovice otvorena za promet 1891. godine. broj hodočasnika koji žive daleko se neprestano povećavao. U Ilači u početku nije bilo željezničke stanice. Tek je 1912. godine izgrađen i otvoren željeznički kolodvor za Ilaču. tako da se od ovog vremena broj hodočasnika opet povećao. Crkva se nalazi sjeverno od izvora. Godine 1878., južno od izvora, izgrađena je mala zgrada za bolesne i za hodočasnike koji su željeli ostati preko noći. Zaštitni zid oko zgrade koja je pripadala crkvi izgrađen je 1890. godine. Križni put izgrađen je 1893. godine. Prije prvog svjetskog rata crkvi je proširena sakristija. U tu svrhu uklonjena je stara kapela. Nakon Prvog svjetskog rata područje se malo proširilo i promijenilo. Crkva je dobila vanjsku propovjedaonicu. Ispovjedaonice su bile smještene u dvorištu. Budući da su vjernici u crkvi imali premalo prostora, u takozvanom hodočasničkom hostelu izgrađen je oltar i tamo su služene mise. Godine 1928. izvorišni bunar je učvršćen betonskim vijencem. postavljeni su i bazeni i vodoopskrbna mjesta. 

  vodoopskrbno mjesto 1965. godine

Dakle, mnogi se hodočasnici mogu istovremeno isprati ljekovitom vodom. 1983. godine opet su planirane neke promjene i proširenja ili je realizacija već u tijeku. Mnogo duža hodočasnička kuća uz ogradu. što ograničava put do stanice već je izgrađen.
Oltar iz stare hodočasničke kuće nalazio se između crkve i novo izgrađene zgrade za hodočasnike. Južno od crkve koristilo se mjesto za hodočasnike i
gostinjska zgrada sagrađena za svečenika. Na izvor je postavljena slika Majke Božje.

Izlječenja

Gotovo pedeset izvještaja o ozdravljenjima nakon otkrića izvora u Ilači čuva se u crkvenim arhivima. Ovdje se ne navode sva imena i njihova izliječenja, ali ima nekih posebnih slučajeva. Već u prvoj godini otkrića izvora, gospođica Julianne Szabo iz Parabutća posjetila je mjesto milosti i oprala svoje bolesne noge. Punih sedamnaest godina patila je od otvorenih, gnojnih rana. Liječenje nije bilo uspješno. Pranje stopala i zavjet donijelo je ženi otkupljenje njene patnje. Petogodišnji dječak patio je od ozbiljne očne bolesti prije čuda. 

 bunarić i slika ilačke Gospe, sa zahvalama za ozdravljenje 1985. godine

Među brojnim pismima zahvale i molbama da se iz zahvalnosti čitaju svete mise, ima i onih od podunavskih švaba. 1868. godine zahvalna pisma poslali su A. Wagner i Anna Tomas (Thomas) iz Vinkovaca. Gospodin Wagner traži svetu Misu za svoje ozdravljeno dijete, a gospođa Thomas za ozdravljenje njenog "lošeg" zdravlja. Mnogi suveniri su dani ili čuvani u crkvenim arhivima. Najstariji suvenir iz prvog vremena hodočašća je kip Djevice Marije. Taj je kip postavljen u prvoj kapeli i sada je zidan u vanjskom zidu sakristije. Kip je okrenut izvoru. Kao što je ranije izviješteno, na glavnom oltaru crkve je slika Ilačke Gospe koju je darovao zahvalni lončar Jugurčić. Četrdeset slika bilo je ostavljeno od svake ozdravljene osobe. Čuva se više od dvadeset slika koje su donirali ozdravljeni. Ispod su dvije velike slike, koje su zajednički dar Nijemaca i Hrvata iz Rume. Ova lokalna zajednica hodočasnika redovito je godinama vodila hodočašće u Ilaču. Ali i pravoslavni vjernici donijeli su darove. Ruskinja s grkokatoličkom vjerom darovala je sliku anđela čuvara. Mnoge zgrade u crkvi također su donacije. U godinama od 1921. u izvještajima župe u Tovarniku 1930. godine zabilježena su brojna i dokazana iscjeljenja. Osobito problemi s očima, bolesti  stopala, reumatske bolesti ili bolesti krvotoka dokumentirani su kao izliječeni. Dvanaestogodišnji dječak Josef Hemmer iz Laćarka ozdravio je u čudu 1926. godine i nakon što je sedam mjeseci ležao u krevetu. Imao je pritužbe na kralježnicu i stopala. To su glavni izvještaji o izlječenjima. 1923. prof. Dr. Ing. Eisenhut je ispitao vodu i potvrdio sljedeće nalaze. Voda je čista, alkalna reakcija bez mirisa, kada se odmara tvori beznačajni talog, koja je mikroskopski ispitana i ima određenu količinu infuzorija, posebno roda Vorticello i Damotea. U izvještaju su prikazani volumni udjeli sastojaka u vodi. Brojke i podaci pokazuju da voda "sama" nema korisne komponente.

 oltar na Vodici 1985. godine

Hodočašća i crkveni festivali

Na slijedeće crkvene blagdane čitaju se mise za hodočasnike; Uzašašće (Spasovo), Duhovi, sveti Petar i Pavao, Velika Gospa (15. kolovoza), i Mala Gospa (8. rujna). Velika gospa glavni je hodočasnički dan. 1984. na primjer, došlo je oko 8000 hodočasnika u Ilaču. Došli su iz Bačke, iz Slavonije, a također iz Bosne. Prema crkvenim propisima bili su na primjer, u godinama 1925. - 1941. tijekom jutarnje mise propovijedi su se održavale na njemačkom jeziku i na Veliku i na Malu Gospu. Usporedno malo selo Ilača zauzeo je važan položaj među hodočasnicima od 1865. među selima zapadnoga Srijema. I hodočasnička crkva i mjesto hodočašća Ilača poznati su u Srijemu, Slavoniji, Bački, dijelom u Banatu i Baranji te u Bosni. Uglavnom su Nijemci ovih krajeva manje-više dolazili u Ilaču. Treba napomenuti da su i druga mjesta hodočašća uz štovanje Marije, poput Marije Snježne u Petrovaradinu i Maria Gyuda u Harkanyju na jugu Mađarske i Maria Aljmaška u Osijeku, posjetili njemački hodočasnici i još uvijek postoje. 1965. (5. kolovoza) u Mariji Snježnoj proslavljena je 250. obljetnica. Prisutni je bio đakovački biskup mons. Stefan Bauerlein, koji je također blagdansko slavio misu i propovijedanje. Prema popisu crkvenih arhiva postoje u sljedećim srednjoeuropskim zemljama s velikom marijanskom pobožnošću: Mađarska i Jugoslavija 118, Italija 85, Francuska 64, Češka 36, Švicarska 15, Bavarska 70, Tirol 25. Posebnost hodočasničke crkve "Na Vodici" u Ilači javlja se kroz njezina iscjeljenja. No, i kao veza između različitih naroda, ovo je mjesto hodočašća dobilo na značaju. Hodočašća su bila općenito poznata već u Starom zavjetu. Kao i kod drugih mjesta hodočašća, i hodočašća u Ilači su se razvijala prirodno. Prije blagdanskih hodočašća mještani su svečano uređivali kuće i kuhinju, očistili ulice i dvorišta kuća. Hodočasnici, koji su imali rodbinu u Ilači, bili su smješteni. Hodočasnici su dolazili pješke i u procesijskom vlaku.

Godine 1941. bilo je ukupno 90 povorki koje su iz bližeg i šireg okruženja došle na Vodicu. Kada je viđena povorka na jednom od seoskih ulaza, dečki iz škole morali su nakratko zazvoniti svih pet zvona mjesne crkve. Čim je povorka stigla do središta sela, ponovno su trebala zazvoniti zvona - ali samo tri. To je bio znak hodočasničke crkve da će procesija uskoro stići na Vodicu. Noć prije bila je zajednička velika povorka svijeća u kojoj su se čule pjesme i molitve na različitim jezicima. Naravno, nakon zahvalnosti, postojali su načini kako doći do osvježenja i hrane na vašaru. Najtraženija roba bili su šećer i lubenice, koji su se prodavali oko 15. kolovoza, potpuno sazreli i s domaćih polja. Kirbaj je proslavljen 25. srpnja. Seoski zaštitnik  je Jakov. Za Kirbaj su se odvijale velike pripreme i za odrasle i za djecu. Kuće i "Paradne sobe" bile su posebno dotjerane. Trebalo je primiti rodbinu i dobre prijatelje iz susjednih sela i ugostiti ih. Nakon službe, kojoj su prisustvovali svi mještani i gosti sela, uslijedile su razne fešte i događanja koja su se radosno slavila. Prije blagdana pekle su se velike količine peciva. Pečena svinjetina, meso peradi, vino i domaća rakija bili su obilni i dobro pripremljeni.

Nakon velike mise, gozbu su uzeli gosti i domaćini. Poslijepodne je bilo plesa i za djecu puno prilika da dan učine izvanrednim i radosnim. Na pijačnim štandovima nabavljani su pokloni, roba i suveniri. Nesumnjivo da je proslava bila poseban vrhunac za život na selu i za seosku zajednicu. 1982. proslavljena je 200. obljetnica mjesne crkve (Crkva sv. Jakova!). Na ovu obljetnicu (1982.) – u mjestu gdje je 1944. bilo 500 nijemaca u selu – nijemci nisu mogli sudjelovati. Jednom mjesečno misa i propovijed održavali su se na njemačkom jeziku u crkvi.

Zaštitnik Jakov

Već 1754. godine drvena crkva u Ilači posvećena je zaštitniku Jakobu. Gradnja crkve od opeke započela je 1763. godine, a završena je 1781. godine. Nova crkva posvećena je zaštitniku Jakovu. Sveti apostol Jakov Stariji bio je sin Zebedeju i njegove žene Salomi. Njegova je majka bila rođka majci Isusovoj. Jakova i njegovog brata Ivana nazvao je Krist gromoglasna djeca. Zbog velike revnosti za vjeru. Jakov Stariji bio je ribar po profesiji. Jakov i njegov brat Ivan bili su u početku prvi apostoli koji su otišli kao i Petar, slijedeći Gospodina. Sva trojica bili su počašćeni posebnim povjerenjem i ljubavlju. Jakov je bio prisutan kad je Isus bio preobražen na brdu Tabor, kad je izliječio Petrovu svekrva od groznice, kći Jairovu  je ponovno oživio i osjetio je veliki strah od smrti na Maslinskoj gori. Jakov je također bio svjedokom Krista, primajući Duha Svetoga s njim i drugim apostolima na blagdan Duhova i propovijedajući evanđelje u Judi i gradu Jeruzalemu. Jakov je u Judeji propovijedao uskrsnuće i nauku o Isusu. Tako je doveo židove protiv sebe. Kralj Herod morao se učiniti popularnim među tim umovima i osudio je Jakova na smrt. Na blagdan Uskrsa 44. godine AD, došlo je do osude i izvršenja smrtne kazne. Sluga koji je apostola izveo na dvor bio je toliko impresioniran postojanom vjerom osuđenog čovjeka da se odmah obratio Krista. Tako su oboje dovedeni u smrt. Na putu je ovaj učeni čovjek molio apostolski oprost; Rekao je: Mir s vama. Obojica su bili obezglavljeni. Jakov je bio drugi apostol koji je prolio svoju krv zbog Krista i popio čašu patnje. Sveto tijelo je kasnije dovedeno u Compostellu u Španjolskoj. Crkva svoj blagdan slavi na dan ovog prijevoda u Španjolsku - 25. srpnja - a ne na dan kada je bio mučen.

 župna crkva 1965. godine

Izgradnja župnoga doma

Prema zapisima u biskupiji iz 1811. godine, do crkve je bila gospodarska zgrada, koja je bila izrađena od drveta. U ovoj drvenoj konstrukciji namještene su dvije sobe i kuhinja. Sobu je koristio svećenik iz Tovarnika za vrijeme boravka u Ilači. Župno vijeće u tom mjestu odlučilo je 1938. sagraditi župni dvor. Nakon tri godine izgradnje, zgrada je svečano otvorena 1941. godine. U pripremi i planiranju, ali i u građevinskim proizvodima, lokalni su nijemci djelovali uzorno. Bilo je potrebno pravilno i brzo izraditi veličinu zgrade, oblik i raspored, prikupiti sredstva i nadzirati izvršenje. Izgradnja je podignuta između crkve i učiteljske kuće. Duga strana zgrade teče paralelno s ulicom. Crkveni sabor također je uključivao Nijemce na značajne položaje tijekom razdoblja gradnje. Predsjedavajući, Florian Neller, bio je član odbora na:
Florian Neller, rođ. 1880
Josef Mayer, rođ. 1891.
Na otvaranju kuće župnik se slikao sa cijelim odborom. Ova je slika dio nepokretnog inventara i može se posjetiti i danas.

Pastiri i vjerski život

Njemačko i hrvatsko stanovništvo bilo je katoličko. Iako je općenito crkva zauzimala nacionalno-hrvatski stav, u njoj se uzimalo u obzir germanizam. Konkretno, u hodočasničke dane, propovijedi su se održavale i na njemačkom jeziku. Ali i tijekom normalne crkvene godine djelomično su se čitalo i propovijedalo na njemačkom. Ako je moguće, pastorate su zauzimali svećenici njemačkog porijekla ili oni koji su poznavali njemački jezik. U skladu s tim, postojao je uredan i dobar odnos lokalnog stanovništva Hrvatske i Njemačke sa pastorima mjesta. Kao i u svim okolnim selima, crkva je bila jedna od središnjih točaka sela. Kršćanski, ali i privatni život odvijao se kroz utjecaj crkve. Nedjeljom i državnim praznicima obukli su se najljepša odijela i prelijepa „nedjeljna haljina“. Crkva je bila dio nepisanog zakona i činila je vrhunac tjedna. Unutar crkve bio je precizan redoslijed sjedenja i mjesta. Pastiri su radili u llači: Jaić, Mitrović Anton, Matijević Pavao, Lausonić i od 1941. Franz Bohn. Franz Bohn rođen je u Mitrovitci i radio je u llači do 1947. godine, nakon čega je emigrirao u SR Njemačku. Kao što su kod nas radili kapelani: Kelić, Scherzer i Stefan Bauerlein. Kasnije je Bauerlein postao biskup u Đakovu. Svečenik Franz Jungert rođen je u Illatscha. Prvu misu slavio je u svom rodnom gradu 13. srpnja 1941., a zatim u Petrijevcima. Od 1942. do svibnja 1944. bio je župnik u Tenju, a od svibnja 1944. do smrti, 6. travnja 1986. u Petrijevcima (kod Osijeka).

Groblje

Groblje se nalazi između Ilače i Šidskih Banovaca. Grobljanska kapela sagrađena je na malom brežuljku i jasno je vidljiva kao upečatljiva točka. Kapela je okrugla i mogla je igrati ulogu kod Turaka. Nijemački grobovi odvojeni su od grobova Hrvata. Lijevo od ulaza u kapelu leže njemački grobovi. I danas su nadgrobni spomenici sačuvani, njemački natpisi čitljivi i sačuvani. Međutim, početna oštećenja građevine i kamena neće se popraviti, tako da će se za nekoliko godina nadgrobni spomenici prevrnuti, trava će prerasti, a u dogledno vrijeme grobni dio preći će u novu upotrebu. Površina groblja je oko 10 000 m2.

 njemačko groblje 1965. godine