Slika Gospe Ilačke

Slika Gospe Ilačke nije prikaz Gospe kako je je Đuka Ambrušević vidio, nego je jedna od verzija slike Lucasa Crannacha Starijega, poznatija kao „Mariahilfe“ (Marija Pomoćnica).

Ovako se opisuje prikaz Ilačke Gospe koju je vidio Đuka Ambrušević:

Đuka je tada navršio 21. godinu i bio je još neoženjen. U snu mu se prikazala draga Gospa sa bijelom krunom na glavi, držeći dijete Isusa na lijevoj ruci. Gospa je bila obučena u modro i bijelo odijelo i strogo mu je naredila, da on mora ograditi pronađeni izvor, jer je to njezin izvor, pa marva ne smije k tome izvoru prilaziti.

Evo što o slici piše Pavao Matijević 1922. godine:

Još teža je bila bol bogatoga vukovarskoga lončara Jugurčića. I njega su oči boljele, ali već mnogo godina. On nije štedio svoj imetak, samo da mu se povrati zdravlje, ali nigdje zdravlja nije našao, dokle god se nije zavjetovao Ilačkoj Gospi i dok se nije počeo liječiti njezinom čudotvornom vodicom. U kratko vrijeme povratio mu se tada vid i zdravlje očiju.

---

Za glavni oltar pobrinuo se već spomenuti lončar Jugurčić, koji je ovdje zdravlje očiju zadobio, pa je u zahvalu Gospi Pomoćnici nabavio za glavni oltar lijepu sliku Blažene Djevice Marije, koja i danas diči crkvu, - samo je šteta, što dijete Isus nije Gospi na lijevoj ruci, kako se ona u svim viđenjima ukazivala.

Ovo je dio rada Zvonka Makovića o slici, pod nazivom: 

Prostor i vrijeme jedne slike: Mariahilf

originalna slika Lucasa Cranacha Starijega u katedrali u Innsbrucku .

Slika Marije Pomoćnice, slika je koju je početkom 16. stoljeća, vjerojatno nakon 1514. godine, naslikao Lucas Cranach Stariji (Kronach, Oberfranken, 1472. – Weimar, 16. listopada 1553.).

Cranach St. naslikao je mnogo slika Bogorodice s Isusom u naručju, međutim niti jedna od njih nije doživjela slavu kao ova, koju će se tijekom nekoliko stoljeća pamtiti pod imenom Marije Pomoćnice, odnosno Maria Hilf, Mariahilf ili Maria Auxiliatrix odnosno Madonna Auxiliatrix.

Razloga za tu slavu je više, a najočitiji leži u činjenici brojnih kopija Cranachova originala koje su se od 1622. godine naovamo umnažale u tisućama primjeraka i zahvaćale široko prostranstvo od Južne Njemačke, Austrije, Češke, Slovačke, Mađarske, Slovenije, pa sve do Italije, Francuske i Belgije. To je širenje kulta Marije Pomoćnice zahvatilo, dakako, i naše krajeve, osobito tijekom 18. stoljeća, pa se kopije različitih dimenzija i vrijednosti nalaze u mnogim crkvama i svetištima. Štoviše, nazočnost ovih slika na našem području ima osobito, ne samo kulturološko, nego i političko značenje: kopije Cranachova dalekoga izvora označavaju na ovim južnim dijelovima Srednje Europe granicu dva svijeta, dva velika carstva: austrougarskoga i otomanskoga. Tijekom 18. stoljeća, dakle nakon oslobođenja južnih austrijskih zemalja od Turaka, najintenzivnije su se ovdje širile kopije Cranachove slike. To nije nimalo slučajno, budući je kult Marije Pomoćnice dobio osobito značenje nakon događaja vezanih za bitku kod Beča 12. rujna 1683. godine, kada je osmanska vojska s Kara Mustafom na čelu doživjela poraz, definitivno se odrekla pretenzija nad Srednjom Europom i Bečom kao njezinim središtem, dok je Kara Mustafa dva mjeseca kasnije, točnije 25. prosinca 1683. godine u Beogradu zadavljen svilenim šalom, a odrubljena mu glava odnesena velikom veziru u Carigrad. 

Od početka 18. stoljeća stižu i u Hrvatsku brojne kopije prikaza Marije Pomoćnice, a nalazimo ih po crkvama na čitavom području, pa tako u Generalskom Stolu, u Sv. Petru na Mrežnici, u Zagrebu, Varaždinu, Čakovcu, Virovitici, Slavonskom Brodu, Osijeku, Sotinu, Bapskoj, Ilači i mnogim drugim mjestima. 

Neznani slikar, Bogorodica s Djetetom, 19. st.,tempera na staklu, 30 x 18,2 cm, Zagreb, Muzej za umjetnost i obrt

Neznani slikar, Bogorodica s Djetetom, 19. st.,tempera na staklu,
26 x 18 cm, Zagreb, Etnografski muzej

O prisutnosti, pa i popularnosti kopija Cranachove slike u Hrvatskoj, pa i šire, u našoj se stručnoj literaturi dosta pisalo. Tu se mahom pozivalo na jedan izvor kopiranja i širenja Cranachove slike. Onaj vezan za Innsbruck, gdje je originalna slika donesena 1625. godine, a 1650. godine smještena na glavni oltar katedralne crkve sv. Jakova (Dom zu St. Jakob). Postoji i drugi izvor odakle su se distribuirale kopije ove slike te širio kult Marije Pomoćnice, a s našim je krajevima bio izravniji.

To je Passau, hodočasničko svetište u Južnoj Bavarskoj.

Passau dobiva osobito na važnosti s događajima vezanim za razbijanje opsade Beča 1683. godine, kada se Mariju Pomoćnicu počinje častiti i kao zaštitnicu od Osmanlija što je, dakako, za osjetljiva i trusna područja južnih i istočnih provincija Habsburškoga carstva bilo iznimno važno. 

slika lijevo: kopija slike Lucasa Cranacha Starijega iz Passau-a

Narativni siže ove slike mnogo je stariji i predstavlja nešto slobodniju verziju bizantske ikone koja odgovara tipu Bogorodice Umilne (grč. Glykophilousa, odnosno Eleousa).

slika Djevice iz Vladimira, Rusija, 12. stoljeće. Moskva, Galerija Tetrjakov. Djevica Glykophilousa.

Vjerojatno najudaljenija svetišta u kojima se štuje Marija Pomoćnica ovu će sliku usvojiti na taj način da će je zvati svojim imenom, imenom mjesta: kopije dalekoga Cranachova izvornika koje se nalaze u malim srijemskim selima Ilača, Bapska ili Sotin, te ona nešto kvalitetnije izrade koju su isusovci donijeli u Beograd gdje su na Dorćolu 1732. godine sagradili crkvu i posvetili je Mariji Pomoćnici, nakon što su se Osmanlije 1717. godine morali povući iz grada, dobivaju imena ne po Passauu, još manje Innsbrucku, nego po mjestima u kojima su našle svoje mjesto. 

Neznani slikar, Gospa Bapska, 17. st., Bapska

Sotin

Velika rasprostranjenost tih kopija upravo u panonskim prostorima, ali i u vremenima kada su značenja Cranachove slike izmijenjena, može se naći u naoko neobičnim situacijama. U poznatom filmu Aleksandra Petrovića »Sakupljači perja« (1966.) naći će se na jednom mjestu i kopija Marije Pomoćnice. U sceni u kojoj iz grada dolaze sakupljači starina, u pretrpanoj kućici ciganskoga naselja, smještena je na zidu i jedna kopija poznate Cranachove slike. Štoviše, ukrašena ručnicima i postavljena na počasno mjesto, ona u ovom bizarnom okruženju funkcionira kao obiteljska ikona.   

scena iz filma "Sakupljači perja" sa Gospinom slikom

Najveći zagovornici kulta Marije Pomoćnice od samih početaka njezina čašćenja, a to su bili kapucini, definirali su zaštitničke moći svete slike u tri glavna segmenta: zaštiti od osmanske opasnosti, zaštiti od nepogoda pri plovidbi brodovima, osobito Dunavom, te zaštiti od kuge. Međutim, Mariji je još znatno ranije bio namijenjen status zaštitnice od Turaka. U bitci kod Lepanta 1571. godine, u kojoj je Sveta liga potukla tursku flotu, pobjednici su nosili zastave na kojima je pisalo Sancta Maria succurre miseris, a papa Pio V. unio je zaziv »Marijo, pomoćnice kršćana« u litanije poznate kao Lauretanske. 

 bitka kod Lepanta 1571. godine

Iz Passaua se, zapravo, počela razvijati razgranata i sveobuhvatna povijest Cranachove slike, a ishodište joj je u onoj kopiji nastaloj 1622. godine. Godine 1660. nastaje jedna kopija Marije Pomoćnice prema predlošku kopije iz Passaua, većih dimenzija i od originala iz Innsbrucka i od prve kopije, a nju će car Leopold I. postaviti dvadesetak godina kasnije u baroknu crkvu u Beču građenu između 1686. i 1689. godine i posvećenu upravo Mariji Pomoćnici, smještenoj u gradskoj četvrti koja također nosi ime Marije Pomoćnice, Mariahilf. I slika, i crkva, i gradska četvrt znak su zahvale za dobivenu bitku kod Beča 12. rujna 1683. godine, kada se prijestolnica zauvijek oslobodila osmanske opasnosti, a koja je, po vjerovanju i uvjeravanju, postignuta upravo zahvaljujući Mariji Pomoćnici. O carevom dubokom čašćenju čudotvorne slike, ali i njezina svetišta u Passauu, govori činjenica da će on 1676. godine sklopiti svoj treći brak s Eleonorom Magdalenom von Pfalz-Neuburg baš ovdje, a cijela carska obitelj tu će u molitvi pred prvom kopijom provesti vrijeme turske opsade Beča 1683. godine. Kada se nakon izgona Turaka Leopold I. iz Passaua vratio u prijestolnicu, vjera u čudotvornu moć Cranachove kopije bila je još znatno veća. Vjerojatno jedna od najvažnijih osoba vezanih za rat s Osmanlijama i obranu Beča 1683. godine, kapucin i papin izaslanik Marco d’Aviano (Aviano 1631. – Beč 1699.), koji je bio i glavni logističar toga rata, razumio je moć kulta Marije Pomoćnice i iz vrlo praktičnih pobuda. Propagirao ga je, a vojsci naredio da im bojni poklič bude »Maria Hilf !«, zbog čega su prosvjedovali saški protestantski knezovi zatraživši da se kliče i Kristu, pa je dio vojske klicao »Jesus und Maria Hilf !« S druge strane, u Bavarskoj je kult Marije Pomoćnice bio iznimno snažan, pogotovo otkako je u Peterskirche u Münchenu 1653. godine stigla jedna kopija slike iz Passaua, pa joj se sam bavarski knez tijekom bitke pred Bečom 1683. godine u molitvi obraćao, dok su građani Münchena u svojem gradu organizirali molitve Mariji Pomoćnici za sretan povratak kneza i njegove vojske. Štoviše, nakon ishoda bitke i intervencije Jana III. Sobieskoga u poslijepodnevnim satima toga 12. rujna 1683. godine, predgrađe Beča Kahlenberg bilo je ispunjeno dubokom zahvalnošću Mariji Pomoćnici. Deseci tisuća preživjelih kršćanskih vojnika klicalo je Mariji i zahvaljivalo za sretan ishod bitke. Njezin kult će odonda poprimiti ogromne razmjere ne samo širom Srednje Europe, nego i kršćanskoga svijeta uopće. Slika Marije Pomoćnice postala je tako najsažetiji znak kršćanskoga zajedništva suprotstavljenoga islamskome svijetu. 

slika u posjedu gospodina Mirka Gelemanovića

 Paulus Antonius Senser, Marija Pomoćnica ulje na platnu, 178,5 x 98,5 cm, Osijek, župna crkva sv. Mihovila