Matija Matošević - Ilača 1991.
Napisano u Voloderu 1994. godine
Početkom devetog mjeseca 1991 .
godine kroz Ilaču su počeli voziti vojna vozila i tenkovi. Možda neuki tenkisti
- traktoristi iz Banovaca najprije su vozili kroz selo i izvtali se kroz šančeve.
Tako su seljani sa zadovoljslvom gledali kada jejedan tenk uletio u šanac kod Moricove
kuće i jedva se izvukao. Možda je to isti tenk koji je išao prema Banovcima,
dok je trgovac Duka Lukié išao na bostan i ostavio svoj auto na cesti i ostavio
svojeg sina kod auta, a mali je, kada je vidio da taj tenk ide prema autu,
pobjegao, a tenk je zgazio auto. Tako je počelo
jednim tenkom, onda su dolazili s tenkovima od Ivanaca, pa kroz donje ulice koje
su bile svježe asfaltirane. Tamo su prekopali asfalt. Kroz Gornju ulicu su krenuli
masovno sa po 100 tenkova pa po 100 vojnih kamiona punih vojnika 100 autobusa
punih neobrijanih vojnika, koji su dan i noć vozili kroz selo, dok jednom nisu
počeli voziti šleperi i kamioni punih pšenice, kukuruza, stoke, traktora i
strojeva prema Šidu. Sve je to bilo tovareno u selima vinkovačke općine.
Išlo je to tako nekoliko
tjedana jako je grmilo na Vukovaru i Vinkovcima, a i avioni su jako bombardirali
sela, pa onda po Vukovaru i Vinkovcima, prestao je autobusni i željeznički promet. O Vukovaru je bilo užasno slušati i
danju i noću.
Jednog dana predvećer išla je
kolona kamiona od Banovaca i strašno su pucali. Narod je izašao na ulicu da
vidi što se događa, kad ono, vidili smo preko 50 vojnih kamiona nalovarenih mrtvim
vojnicima, kao da ih je bager nabacao; onda je narod počeo bježati u kuće. Na
dan 20.09.1991. počeo je napad na Tovarnik, uoći tovarničkog kirbaja, a 21.09.1991.
počeo je ozbiljan napad na Tovanik, a pomalo i na llaču 22.09.1991. Dana
23.09.1991 . gardaje počela ići selom i tjerati da se pakiramo i da svi pred općinu
u kamione i da se moramo iseliti iz sela jer da će selo biti uništeno. Poslije
podne svi su popuštali stoku, krave, ovce, svinje, i onda se poćelo bježati;
gardisti su išli naprijed ispred kolone automobila i traktora da raščiste put .
Pred lvancima je jedan tenk izašao pred kolonu, ali su ga gardisti uništili.
Stravičan i žalostan prizor je bio kada je sva stoka iz llače krenula za
kolonom, krave mučući, ovce blejući tapkali su neko vrijeme za kolonom, za
nama, za vozilima, prema Nijemcima. U Nijemce smo došli svi rastrkani, tu smo
malo stali da se malo skupimo. Od llače se čula strašna pucnjava, a gardisti iz
Nijemaca i Nijemčani izašli su, ostavili sve svoje stvari u llači koje su
poslije dan dva Srbi sve tovarili i vozili za Šid.
Mi smo svi krenuli opet zajedno
u koloni prema Komletincima Tamo je padala kiša pa smo svi skupa krenuli za
Otok. Tamo smo se nekako smjestili. Ja sam išao do kuće mojeg prijatelja i
kolege Marcela Lončara, ali sam čuo da je on umro i da su njegovi iz Vinkovaca
došli k njemu i tamo smo otjerali kola.
Jednog dana su počeli pucati po
Otoku. Ja i Mata smo išli sa njegovim kamionom na virove i on je nahvatao ribe,
pa je njegova žena Dragica pržila za većeru. Sutradan smo čuli da su noći tukli
po Otoku i da je struja prekinuta Ujuiro nam je Mata donio u osam sati dvije
vekne kruha i spremili ribe, pa smo mi poslije doručka krenuli iz Otoka. Avioni
su pratili vojnu kolonu koja je vozila u kasarnu u Vinkovcima. Mi smo se kroz šumu
nekako izvukli na autoput prema Županji, pa na onaj put od Šamca prema Đakovu i
tu smo preko nadvožnjaka jedva pobjegli prema Đakovu. Tu smo malo pogledali da
vidimo nećemo li nekoga vidjeti od poznatih.
Nigdje nikoga; opet smo brzo išli
prema Našicama, pa za Donji Miholjac, pa preko Virovitice za Đurđevac prema
Vrbovcu. Tu smo natočili goriva i dobili hladne vode i pića. Onda preko Dugog
Sela, Sesveta, obilaznicom prema Bregani, pa autoputem prema Ljubljani. Kada
smo došli na obilaznicu iz Ljubljane prema Postojni jedan auto nam je stalno
blicao iako sam ja vozio srednjom trakom; on je požurio pred nas i dao nam žmigavcem
znak, da trebamo ići dolje s autoputa- kad ono pogedam, idu naši, Biserka i Joško.
Skrenili smo dolje s autoputa - susret - i opći narodni plać. Odatle smo
krenuli, 0ni naprijed, a mi za njima do Slivica, kod Branka; i tamo je bio opći
plač. Branko je bio donio drva iz šume, pa su jeli, onda smo i mi sa njima jeli.
Fotografije pokojnoga Antuna Balić (Crtaća), snimljene nakon borbi za Ilaču 22./23.9.1991.
Nema komentara:
Objavi komentar