Mala reportaža o selu (Hrvatski Tovarnik, broj 6, od 21. rujna 1994.)

 Na ulazu u Ilaču nema ni žive duše. Kuće niske, ispružene po dubini. Ponegdje se isprsila katnica kao da hoće iskočiti na drum. Na stazi, u upravo začetim lokvicama, kupaju se grlice. Koliko te dobre i jadne ptice u sušnom proljeću jedu tekuti. Misleći na njihovu trpnju, i mene počelo svrbjeti. Jedan se crni pulin, malo dalje, valja u mokroj travi. I on se trudi da spere sa sebe gamad. Poslije kupanja u dubokoj rosnoj travi otrčao je do starih drvenih vrata na kojima se kroz pukotinu iz dvorišta javlja njegov komšija žestoko režeći na njegovo zadirkivanje. Ali crno kudravo pseto s ulice ne obadava ovoga iza vrata, nego trči od stabla do stabla i pišucka. Psi su kao i ljudi. Među njima ima nestašnih, glupih, lajavih, bijesnih… Čim mi je nestao iz vida, pitam se gdje su Ilačani u kasnom kišnom popodnevu? Poznati su kao radin i povučen svijet. Zbog toga nikoga u Ilači ne pritišće neimaština. Ilačani su poznati i kao veseli ljudi koji vole tamburu, pjesmu, vino. A gdje su sada? Na njivama ne mogu biti. Kiša nije tako pljuskovita da bi svi pobjegli u kuće. Ili ih je pritisla sumaglica mirisa paljevine stare kukuruzovine, ili to oni kade i blagoslivlju kišu koja im tek sada natapa oranice, vinograde i vrtove. Tužno me se doima pusta Ilača u kojoj slušam vlastite korake na blatnjavu asfaltu.

Vraćam se natrag. Osjećam neku čudnu prazninu u sebi. Nešto sam morao vidjeti, a nisam vidio. Precjenio sam prijetnju kiše, bojao sam se da ću pokisnuti do kože. Sad se na bojim, sad želim pokisnuti i sprati sa sebe svu gamad koja me saletjela, kao grlice, kao kudravi hrvatski ovčari koje poznaje kinološka Europa i cijeli svijet kao vrlo plemenitu pseću vrstu; kao pijetli i fazani… Izašao sam iz sela i gledam. S lijeve strane, na mogili koju su vrijedne ruke ilačana podigle za smiraje na uzvišenom mjestu - miruje naselje mrtvih. Na vrhu brežuljka uzdiže se kapelica, nalik na golubarnik. Koračam stazom do groblja. Vuče me znatiželja, odvraća me strah. Naježen sam. Svaka mi dlaka na glavi može biti pribadača.  Najednom začujem zapomaganje. To nisu pokojnici. Nisam praznovjeran. Oni su davno istrunuli. Osim nekolicine svježih. To su srušeni križevi, zapušteni grobovi. Križevi žive i poslije čovjekova ukopa, poslije nestajanja svih pokojnikovih tragova. Križevi žive vječno. Ali ovdje ne žive. I grobovi su napušteni, zatrti. Križevi podižu glave i zapomažu. Mole me da im pomognem. Ali kako ću ovako ustrašen, umoran i pokisao, pomagati srušenim križevima imućnih ilačana koje je bogatstvo toliko okovalo da zaborave svoje pokojnike, njihove vječne domove i simbole… Kapelica nema vrata. Željeznim kopljem bode oblak. Stojim pred ulazom i zavirujem unutra. Po obliku mora biti stara građevina. Slična je jednobrodnoj bazilici iz starijih vremena. Ali to sada i nije važno, niti je putopiscu dopušteno opisivanje prošlosti viđenog… Gledam tmurne prostore pučine Panonskig mora i srce mi stade jače kucati. Oko mene ruševni i korovom obrasli grobovi. Ovo groblje ne pohode živi. Kako pokojnika zatrpaju, tako ga ostave, kao goveče na mrciništu. To mi kazuje ovo sadašnje stanje grobova. Ili me je obuzela tuga obitelji Vidović, ili je ustinu tako? Nešto jeste i znam, sva su groblja koja sam pohodio - tužna. Ovo je najtužnije! Dolje, u selu, ilačani mole da kiša ne prestane. I ja se molim da im kiša natopi oranice. Tišina na groblju, šećem i gledam mrtvo selo pritisnuto dimom, rosuljom i sumaglicom.Čini se da dolje nitko ne živi. Sve će se nakriviti, popucati i razrušiti. Neću proricati sudbu tmurnom predvečerju. Kiša je počela jače padati. Obuzima me radost. Krupne i guste kapi čvrkaju me po glavi. Obuzima me još veća radost. Sklanjam se u razvaljen ulaz kapelice kojoj na podu leže četiri suha ljudska izmeta. Sjetih se pripovijedanja iz moga kraja kako takvi, koji čine ovakve nepodopštine radaju nenormalnu djecu. Čim iziđem odavde i uputim se mome voljenom Matošu, neću biti praznovjeran. Te mi slike jasno govore kako nitko čestit dugo vremena nije pohodio ilačko groblje od groblja. Da je na ovome humku, koji je nekad bio otočić Panonskog mora, groblje ondašnjih brodolomaca, današnji bi ga žitelji Ilače morali pohoditi, kamoli ne bi svoje groblje u kojem leže njihovi a u koje će i oni, jedan po jedan, sigurno preseliti. Sve možee biti pretpostavka, a da će ovdje preseliti današnji žitelji Ilače - najčistija je istina. Kiša je već sprala prašinu s lišća pokraj druma, kiša nikad neće sprati čovjekovu rđu. Tomu je nužan čovjek kao i kod stvaranja svoga stanja. Kiša ne može uspraviti srušene križeve. Križevi nisu žedne biljke, križevi ne venu, nego trunu. Odjednom mi jeza zastruji hrptenicom kao da mi krvotokom juri grumen leda, pa se polagano i slomljeno spuštam padinom od groblja prema selu. Žao mi je kao psu što sam se vratio i zašao među križeve. Uh, više se čovjeku kad vidi takvo groblje ne isplati ni umrijeti. Koliko puta čovjek pozove smrt da bi je odmah otjerao! Ilačko groblje ne želi pokojnike. Umrijeti se mora. Dolje kroz tminu, kao stonoga kroz prašinu, struji vlak prema Vinkovcima. U jednom trenutku silazeći na glavnu cestu, osjetih kako križevi trče za mnom. Trče i viču da sam ja kriv za njihovo stanje. Posljednji sam ih pohodio, a nisam pomogao da se usprave. Ako potrčim, i oni će trčati… Zato samo, stegnut jezom, produžavam korak. Mogao bih ići na olompijadu kao brzi hodač, tako sam rastegao i ubrzao korake… Na asfaltu je u meni nestalo straha. Po asfaltu ne mogu hodati ni križevi, ni vukodlaci. Kiša izvukla žabe na skliski asphalt. Nadimlju se i pušu krastače zapuhače; skakuću, rastežu se, ali ne ginu uludo kao gujavice i puževi golaći. Skupile se pored jednog upaljenog stupa na kojem je upaljena svjetiljka. Ima ih desetak. Penju se jedna na drugu a koža im se šareni i sjaji od vlage. Stojim i gledam ih. I one mene gledaju. Nisam im dobro došao, ali ne žele ostaviti svjetlo. Mora da su ipak opazile moje zle namjere kad su jedna po jedna počele skakutati preko ceste. Čudno: svaka prijeđe jednaku razdaljinu i jednako skoči. Ili je to nekakav žablji zakon po kojem sve žabe moraju biti jednake. jedna je ipak, uz moju naklonost, najdalje skočila. Skočila je toliko daleko da neće, a ako ima imalo žablje pameti, nikada više preda mnom skakati. Promatrao sam skokove prethodnih i čekao da ova moja skoči kako bih je dočekao kao dobačenu loptu. Čim je skočila, upravo kako sam i očekivao, prema skokovima prethodnih - tako sam je odmah odalamio nogom - da je odletjela preko stare tarabe u dvorište preko puta. Na mojoj cipeli učinila je “šljap”, kad je pala u dvorište, čuo sam “pljas”. Tako ću nekom tipu koji bez potrebe previše razapinje usta, a takvih nekoliko poznajem, šutnuti zapuhaču u njih…

U srcu sela raskrižje. Divlji stari kesteni. Škola i zgrada poslovnog centra s poštom, bankom i dućanom. Gazdinske kuće uokolo i “Hrvatski Dom” pred kojim društvo mladih ilačana galami bez reda. Tu je centar sela i tu se okupljaju mladi i stari. Čujem i pokoju sočnu, skladno složenu u njihov divan. Pročelje ovoga doma, boje Umjetničkog paviljona u Zagrebu, podsjeća na kontroverznog rodoljuba i mađarona Kršnjavog koji je velik broj žutih kuća podigao u nas, tako se tada Novi Zagreb, gledan sa Griča, žutio kao livada prekrivena cvjetovima maslačka. Pitao sam čemu ono gore “Hrvatski Dom”. Dobio sam odgovor da su ovu zgradu podigli i krstili u doba kad se nije smjelo tako zvati. Iako u Ilači žive isključivo Šokci, ime doma je ostalo i boja je ostala: i jedno i drugo svjedoči o vremenu kad su nastali. Sad je to daleko iza nas. Stari natpisi i stara djela stoje i svjedoče o sebi i svome vremenu. Asfaltni drum kojim sam došao rastegao se prema Tovarniku kao svjetlocrna masna brazda nepreglednom njivom. S njim se spaja krak križanja koji vodi blagom uzbrdicom u pitome ilačke parloge vinograda i voćnjaka i suprotni krak koji se blago spušta na jug Gospe Ilačke kojoj se hodočesnici petnaestog kolovoza sa svih strana svijeta u nepreglednim kolonama iz pokore, u zaprežnim kolima i automobilima i zabave (a neki i iz obijesti), jer zasigurno Đuka Begović nije hodočastio - iako se i njegovoj duši često začinjala iskra ispovijedi - iz potrebe za pokorom i pokajanjem, pa se poslije prve postaje, s ostalim vinkovačkim bećarima, zaboravljajući nagomilane grijehe i obećane očenaše i zdravomarije - ukrcao na vlak i jurio na ilačko proštenje. “Ta, kakvo proštenje, bogara mu, krv je to, krv šokačka…” Započne misao čista i bistra, sabire grijehe učinjene od prošlogodišnjeg proštenja, onda navre krv i sve zamuti, odnese zamete, pa požuda kipi u šokačkoj duši: neobuzdana, beskrajna . . .  Krećem južnim krakom križanje preva svetištu i gledam štagljeve po dvorištima, nadvisili kuće, kao da su građeni upravo zbog Đuke Begovića i njegove rođakinje Ole s kojom je ovršio mirisno sijeno., prepuštajući se užicima, da bi već sutradan, na samu Gospu, i savjest i srdžba kipjeli u njemu… “Eto viš, taki si ti! Proštenjak pokajnik! Đavo si ti! I svi ste vi takovi, svi što vas je. I kakva je Ola, takva je Anka, kakva Anka, takva Seka, takva je iz ovoga, takva iz onoga sela. Takva je sva vaša - naša - moja krv! Gadni ste vi . . . Gadan sam ja!” Teče mi misao u kišnom sutonu na vrlog Šokca obogačenog grozdovljem šokačkih vrlina kakve ih i danas krase, pa se pitam ima li gore ispred “Hrvatskog Doma” jedan Đuka Begović, i dalje se pitam jesam li sreo, lutajući ravnom Slavonijom - današnjeg, ovovremenskog, ali onako sočnog, pravog, snažnog, čistokrvnog, punog i vječnog Đuku Begovića. Odgovaram sam sebi: jesam, sreo sam ga. Doživio ga, oćutio, razumio,… Koji je od njih Đuka? U kojem liku živi današnji Đuka? Možda u Tuni iz Ivankova, Martinu iz Slakovaca, Đuri iz Privlake, Ivi iz Otoka, Adamu iz Tovarnika, Joci iz Ilače…? Kad ih gledaš i kad ih slušaš, vidiš, osjećaš - Šokci su to sa svim Đukinim osobinama. U mnogim selima našao sam Đuku Begovića. Današnjeg čistog, suvremenog, europeiziranog, ali nigdje nisam našao današnjeg mu oca  - Ivana Kozarca. U tome je nesreća i u tome se ćutim prikraćenim. Uostalom, neka junaci žive u svome svijetu. Sve je njih dada Ivan dao u jednome za sva vremena. Nema više gusaka na putu. Nema čijanja perja. Posječeni su drvoredi dudova, pa nema ni dudovače, prve ljubavi Šokaca pijanaca i umjerenih pilaca. Ni kvočke ne kvocaju po šokačkim oborima, niti pilići pijuču izvirujući žutim kljunovima iz majčina perja. Kupe jednodnevne piliće iz inkubatora pa sa njim u gajbu. Objese im sijalicu da manje spavaju, da im je toplije, da bolje jedu brže rastu. Čim narastu za pohanje, premjeste ih iz krletke, preko noža, u sanduk za duboko zamrzavanje, pa tako tijekom godine imaju pohanaca. Umjesto rzanja konja brekću traktori po šorovima i dižu prašinu do neba. Napredak je odstranio miris konjske balege. Konjske muhe neće na ispušnike. Nešto je ipak od starog šokačkog ostalo: sjedeljka na putu ispred kuće iste su kao i prije. I okupljanje muškaraca na roglju dvoju šorova. Nekad se sjedilo samo subotom i nedjeljom i ponekad radnim danom naveče. Sada po cijele dan možeš vidjeti dokoni svijet na pragu pred kućom. Ali drugačije se sjedilo prije, nego što se sada sjedi. Ili su šokice u rukama držale djecu, ili su rukama štogod radile: vezle, štikale, šlingale. Danas nema ni štrikeraja, ni šlingeraja. Narodnu nošnju malo tko izrađuje: samo dvije žene, i to za tržište. Neće mlade, pa neće ni stare. Stare imaju robe da ih mladi presvuku kad umru, mlade ne misle ni na život, kamoli na smrt… Donedavna si na Ilačankama mogao vidjeti zlataru i vezenku i niske pravih pravcatih dukata. Danas se pogospodile, pa im ni zlatnici više nisu lijepi. Ako želiš vidjeti lijepe ilačanke u čistu narodnom ruhu, dođi na Vinkovačke jeseni pa gledaj, divi se, sanjaj… Slušao sam priče kako se često Gospa prikazivala u vodi iza kapele. Imala je sjajnu zlataru na glavi i nisku dukata na prsima. Vidjele su je samo žene, i to u nošnji kakva je njihova. Otkad su mlade snaše prestale nosit zlatare i dukate, ni Gospin lik se više ne ukazuje u vodi. Opet pripovijedaju ljudi kako su ilačke krasotice gledale svoj lik koji se u hladu zdenca odražavao još ljepšim, posebice kada bi kapnula kap znoja koja je uzbudila vječni mir vode u zdencu. Tada bi se zlatara, u sitnom valovlju, preobrazila u aurolu, a niske dukata u zrake sunca koje zrače iz Gospinih prsiju. Pomišljam što bih vidio kad bih se sagnuo nad takvom šokicom. Vidio bih Gospu Ilačku, vidio bih sve gospe i anđele i ozarenu ljepotu neba . . . A danas, kad bi se jedna mlada šokica, recimo, u kostimu od zelena somota, ili bilo koje druge boje, sagnula nad vodom - vidjela bi zelenu žabu u Gospinom bunaru, ali ne onu divnu žabu iz bajke u kojoj je bila utjelovljena ljubav i ljepota, nego našu domaću zapuhaču, baš onakvu kakvu sam šljapnuo preko ceste i preko ograde. Vjerovanje, praznovjerja, priviđenja - kad je čovjek sam i kad mu se žudnja da razbistri nejasni cilj putovanje zaogrće tminom večeri - postaju stvarnost bez međusobnog sljubljenja i razgraničenja do novog doživljaja koji će izbrisati čovjekove male mrlje.

Oblak se rascijepio na zapadu, negdje iznad Vinkovaca. Sada PIK-ovci psuju nebo. A nebo nije krivo. Ono nema veze s obalcima, nego s ljudskim sudbinama. Raketari raketama tuku oblake.

Tjeraju tuču, a otjeraju kišu. Crn oblak nalik kori domaće lubenice pobjegao u Bosnu. Raspuklina između njega i onog sivog na zapadu crvena kao prerezana lubenica bez sjemenki. A bio je sumrak, tmina, kiša. Sunce zirka iz procjepa dvaju oblaka i odlazi. Okupljeni šokci pred domom sve su brojniji i bučniji. Kiša ih razvedrila pa se smiju kao biljke. Ali nije utažila žed ni čovjeka , ni biljke. Samo im nakvasila usne i otišla dalje u planine. Crveni cik sa zapada najavljuje lijepo jutro.

Iz autobusa koji je upravo dovezao školarce iz Vinkovaca, izašla je i jedna starija snaša, u licu bijela kao domaće tkano platno bez pigmenata. Muškarce na goglju pokraj doma pozdravila je uljudno sa “faljen Isus”. Muškarci su otpozdravili s “navik faljen” i svijet se razilazio po uličicama svojim kućama. Onda je jedan cijukasti glas izletio iz okupljene družine: “Snaša Stajka je garava ko pljuvačka…” Muški zbor oglasio se grohotom. Ali od snaše bijela lica nisu dobili odgovora. Valjda je u Ilači takav red: ako te netko kudi, pravi se da ga ne čuješ, ako te pozdravlja, otpozdravi mu. Nisam mogao biti ravnodušan: smijao sam se.

Utaman ti tražanje ljepote u zelenom prostranstvu - koje ti odmara dušu i širi vidokrug, povećava ga unedogled - kad ti ljudske sudbine zamračuju vid kao da ti vjetar sipa sivi pepeo u oči. Ako se potrudim da sve to ne vidim i smognem snage okrenuti glavu na drugu stranu, nitko mi ne jamči da ću na toj strani ugledati sretne ljude. Krenuo sam na put sa namjeromda što više vidim i doživim i ne mogu ubijeti znatiželju koja klije iz korijena moga bića i pretvara se u spoznaju što me mući i sputava da promatram razglednice zelenog panonskog mora, žuto bijelo cvijeće, opaljena šokačka licapuna praiskonskog straha nad zemljom. Budući da se samo dvije stvari ne mogu predvidjeti - sreća i nesreća - ćutim se velikim dužnikom obitelji Vidović iz Starih jankovaca pa krećem jutarnjim autobusomiz Ilače. Takva putovanja nikad nisam imao. Naprijd, natrag, ostajem na mjestu. Hoće li moj voljeni Matoš imati strpljenja? Mora: on dobro znade što su ljudske patnje i njihove velike boli.

Mom domaćinu Tuni, starom pilcu vina i rakije, tuberanu kome kome u prsima šupka kao u suhoj lanjskoj tikvi, ništa nisam govorio o povratku u Stare Jankovce. Razgovarali smo o prošlim, skoro davnim susretima kad je on bio “vražji Tuna” i kad su snaše rado s njim zastajkivale, a ja svima “zet”, nekima “šogor” ili “tetak” a posljednjih deset godina postao sam kum. Upravo sam prije deset godina kumovao u njegovoj kući, njegovoj kćerki.Bijahu to nezaboravni šokačko-lički svatovi. Tuna mi je rekao “božja svadba” i smijući se “odjedared” govoreći kako ona “ženska dičina” kojoj sam obećao biti kum, nisu više “dičina”, nego osisatila i oguzatila, “ta, cure, odjedared”, ne bih ih prepoznao. Izgorit će ti, kume, kesa, ali tko će kumovati cijelome selu i nitko mi ne jamči da i druge svadbe neće biti takve. Mali svatovi, ali kićeni i nakićeni, najviše se nakitio mladoženja. Većina svatova bijaše mladež i to ženska. Kao jedna velika obitelj, puna slge za prepunim stolovima, veselja i ljubavi i nitko nije zamijetio da nema mladoženje, kao glavnog junaka predstave. Mlada je sjedila lijevo do mene, kao je red u šokačkim svatovima, do kuma. Onda je do nje zjapilo prazno mjesto gdje je imao sjediti njen muž (već vjenčani), a do praznog mjest sjedila kuma, moja žena. Nitko nije poklanjao pažnju nestanku mladoženje, jer su svatovski zanos i veselje bili na vrhuncu. Primjetili smo tek u pola dva u noći da se prikumak Pavo, s dva prekrižena “peškira” preko prsiju, popeo na stolac i stao izvikivati: “Faljen Isus, kume, i stari svate, is vi ostali svatovi! Evo se pobrinuo baja Marko, snaha Anica i njihova dičina lipim darom . . . Svima na glas, mladencima na čast.” Bacio je pogled na mjesto gdje bi morao biti mladoženja i pocrvenjeo. Poslije male stanke i peripetija oko mladoženje, skupljanje darova je nastavljeno.

Budući da je kum u svatovima i blagajnik, na srebrni pladanj ispred mene pao je prvi otkos najkrupnijih domaćih nočanica. Onda su padali otkosi miješane trave: domaće i strane. Bilo je točno pola noći i pola sata kad je mlada prislonila glavu na moje rame i upitala me” A gdje je Tomislav?” Rekao sam joj kako je malo više popio pa je morao prileći.

A nije bilo tako, nego se opio kao zemlja, pozalanjeo kao gavez, požutio kao gorušica, posivio kao magare i nije prilegao, nego pao kao mrtvac, pa smo morali pozvati hitnu pomoć iz Vukovara da ispumpaju iz njega plemenitu ličku rakiju i mladu srijemsku prasetinu kako bi se u zoru, ispaćen, sretan i nasmijan - pokazao u svojim svatovima. Objašnjavajući što je s mladoženjom cijelu sam stvar prebacio na šegu, pa smo se veselili, plesali, pili i sve je išlo kao podmazano i nitko više nije pitao za mladoženju, nitko nije ni zapažao nedostaje li ili je među nama. Pavo se penjao na stolac i sliazio, primao darove i dadavao meni i kumi: meni novac, kumi robu…

Ponavljajući u sebi sjećanja iz ilačkih svatova, nastojeći odbaciti ubitačnu dernjavu “Rokera s Moravu” koji, zahvaljujući ciničnom sadizmu vozača autobusa, ponavljahu iste strofe od Ilače do Srijemskih Laza … “E moj bedni Životije nemaš sreće pa to ti je  ….” - grozničavo se tresući, vratih se ponovno u Stare Jankovce…

 Nikola Puljić