Ilački leksikon - slovo Ž

žabokrečina - zeljasta končasta alga (Zannichellia palustris) iz porodice žabokrečina (Potamogetonaceae), gusto se širi na ustajalim vodama; žabokrijek

žagriva - kopriva, korovska biljka, ljekovita u ishrani ali u dodiru sa kožom mjesto ožari i dugo bolno peče

žbica - jedna od metalnih ili drvenih prečki koje povezuju osovinu kotača s naplacima

žburanje - pijenje vode ili koje druge tekućine u velikim količinama.

ždera – osoba koja se često opija, ne bira piće, čašu ili flašu, pa se dogodi u brzini da nategne ocat ili varikinu

Žebić - izumrlo ilačko prezime. Žebićevi su živjeli u skretničarskoj kući uz prugu. Kada god smo se iz Vinkovaca približavali željezničkoj stanici u Ilači, odlazili bi u zadnji vagon, kako bi izašli iz vlaka kod Žebića i tako si prikratili put do kuće. Jedino sam ondje u ogradu vidio zmiju riđovku.

željeznica - je odigrala značajnu ulogu u razvoju sela Ilača. Prva željeznička pruga kroz Ilaču, na dionici Vinkovci–Sremska Mitrovica, puštena je u promet 7. listopada 1891. godine, no selo tada nije imalo vlastitu stanicu; mještani su koristili stanicu u obližnjem Tovarniku.

Godine 1912., 21. listopada, otvorena je pruga Vukovar–Šid–Sremska Rača, koja je prolazila kroz Ilaču. Tom prilikom, selo je dobilo vlastitu željezničku stanicu. Tijekom planiranja izgradnje stanice, dio hrvatskog stanovništva protivio se projektu zbog straha od požara koje bi lokomotive mogle izazvati te mogućeg uznemiravanja stoke. Unatoč tome, na inicijativu njemačkih članova općinskog vijeća, stanica je izgrađena. Više o otvaranju pruge pročitajte OVDJE

Tijekom Prvog svjetskog rata, željeznička stanica u Ilači imala je nekoliko upravitelja: Ivana Robotku (1914.–1915.), Jozsefa Reisingera (1916.) i Karolyja Gregusa (1917.–1918.).

Ilačka stanica 1960-ih godina

U razdoblju Drugog svjetskog rata, željeznička pruga i stanica u Ilači bile su meta partizanskih napada. Primjerice, 19. listopada 1943. godine, između Ilače i Šidskih Banovaca, partizani su minirali njemački brzi vlak, pri čemu su lokomotiva i nekoliko vagona izbačeni iz tračnica, a neprijatelj je pretrpio značajne gubitke.

Nakon rata, željeznička pruga Vukovar–Ilača postupno je izgubila na važnosti. Promet putnika i robe na toj dionici obustavljen je 1. srpnja 1966. godine, a pruga je ukinuta za putnički promet. Postojala je mogućnost da dio pruge od Starog Vukovara do Srijemskih Čakovaca ostane kao industrijski kolosijek za potrebe lokalnih poduzeća. ​

Omiljena zabava nedjeljom, bila je odlazak na nogometnu utakmicu, preko pruge.

Elektrifikacija pruge Beograd–Zagreb, koja prolazi kroz Ilaču, završena je 31. svibnja 1970. godine, čime je omogućena električna vuča vlakova na tom pravcu.

željeznička stanica - u selu je otvorena 21. listopada 1912. godine, kada se otvara pruga Vukovar-Ilača-Rača. Tada selo dobija zgradu stanice. Zgrada stanice je devastirana u Domovinskome ratu, a potpuno porušena 30. kolovoza 2008. godine. Danas postoji samo stajalište na pružnom prijelazu.

ženski Petko - pogrdno, muška osoba, osobito dječak koja se ponaša poput djevojčice, koja se igra sa djevojčicama ili se igra sa ženskim igračkama.

žersej - vrsta kvalitetnog materijala - štofa za žensku odjeću

žgadija - pacovi, miševi, grupa ološa

žganci - kukuruzni i bijeli

Žgela - ilačko prezime

žig - kao i svako selo, i naše je imalo svoje žigove. Kolekciju žigova, pogledajte OVDJE

Žigman - izumrlo ilačko prezime.

živina - domaće pernate životinje; živad, perad

Živković - ilačko prezime

žmire - vrsta dečije igre u kojoj jedan od učesnika žmureći sačekuje da se drugi sakriju pa ih zatim traži.

župa - (grčki jezik: paroikia - stanovati blizu) ili župna zajednica, najmanja je upravna jedinica u kršćanskim crkvama. Tradicijski označava zajednicu vjernika koja živi na određenom području unutar biskupije. Svaka župa ima župnika kao vlastitoga upravitelja i vlastitu, mjesnu crkvu. Godine 1697. tovarnički franjevci pripajaju Ilaču kao filijalu svoje župe. Ilača ostaje filijala sve do 1941. godine, kada postaje samostalna župa.

Župna crkva - ​ Crkva sv. Jakova Apostola se prvi puta spominje u selu  davne 1738. godine. U Kanonskoj vizitaciji iz te godine je upisano kako je crkva izgrađena od pruća, omazana blatom i pokrivena slamom. Godine 1744. crkvena zgrada izgara uslijed udara groma. Slijedeći spomen je 1754. godine u crkvenim knjigama zabilježena je drvena crkva posvećena svetom Jakovu, a svi stanovnici sela bili su rimokatolici. Izgradnja današnje zidane crkve započela je 1763. godine i trajala je do 1781. godine. Crkva je građena u neoromaničkom stilu, prepoznatljivom po masivnim zidovima, polukružnim lukovima i bačvastim svodovima.

Ilača je do 1941. godine bila filijala župe Tovarnik. Dana 28. kolovoza te godine, Biskupski ordinarijat u Đakovu donio je odluku kojom se Ilača proglašava samostalnom župom, a 1. listopada 1941. župni ured započeo je s radom.

Tijekom Domovinskog rata, župna crkva i župni dom bili su devastirani i opljačkani. Nakon povratka iz progonstva, zajednica je obnovila crkvu i druge sakralne objekte. Danas župa broji oko 800 vjernika katolika, a uz redovite pastoralne aktivnosti, značajnu ulogu ima i Svetište Gospe Ilačke, poznato po "Gospinoj vodici".

župna crkva 1940., 1997., i dvije slike nakon povratka u selo

žutokljunac – momčić, neiskusan a misli da puno zna, tura nos tamo di netreba

žvajznuti - udariti, mlatnuti, lupiti, tresnuti.

žvaknuti - pojesti nešto s nogu na brzinu

žvala - infekcija u kutu čovječjih usta

žvalavljenje - pretjerano i napadno ljubljenje ili dosadno pričanje; žvalonja

žvale - dio konjskog pribora što se stavlja u usta konju

konjske žvale