Iz knjige Florian Neller: Illatsch(a) Der syrmische Wallfahrtsort, 1987
Selo se nalazi na željezničkoj pruzi Zagreb - Beograd, a do kraja Drugoga svjetskoga rata, bilo je pod okružnom upravom u Šidu. Nakon Drugog svjetskog rata Ilača je dodijeljena kotaru Vinkovci.
Okolna mjesta su: Tovarnik, Lovas, Tompojevci, Šidski Banovci i Nijemci. Položaj mjesta je vrlo jednostavan i u osnovi ima dvije ulice, naime s jedne strane je prometnica od istoka prema zapadu, a s druge strane kao povezujuća cesta od juga prema sjeveru. Mjesni ured, škole, župna crkva i notarski ured izgrađeni su na području raskrižja obje ulice.
Do kraja zemljišta bili su povrtnjak, voćke i plast slame. U prizemnom dijelu štale bile su smještene poljoprivredna oprema i kočija. Iza štale nalazilo se ograđeno mjesto za boravak i ispust krava i svinja.
Za izgradnju zgrada dugo su se koristile cigle od blata (ilovače).U proizvodnji cigle od blata slama se miješala u ilovaču. Blatne gredice su obično sušene su na zraku. Otprilike, 1930. godine, korištene su pečene cigle.
Nacrt je uglavnom izradio majstor zidar, a zatim je sagrađen pod stručnim vodstvom i suradnjom svih članova obitelji i prijatelja na izgradnji. Potrebno drvo moralo se kupiti u šumarskoj upravi. Na seoskom području nije bilo šume.
Od 1867. politički je utjecaj također igrao veliku ulogu u javnim institucijama i načinu njihovog vođenja, kao i u školskim, poštanskim, pravosudnim i financijskim poslovima. 1867. dolazilo je do austrougarske, a 1868. do mađarsko-hrvatske odštete. Hrvatska-Slavonija, kao naknadu za 1868., dobila je autonomiju za unutarnju i kulturnu politiku.
U to doba seljačkim naseljima u potpunosti je nedostajala srednja klasa. Naseljenici su bili gotovo svi mali farmeri. Ovi doseljenici nisu mogli dovesti svoje svećenike i svoje učitelje. I malobrojni njemački maturanti mađarskih ili hrvatskih srednjih škola bili su toliko pod utjecajem mađarskoga ili hrvatskoga stanja uma da nisu bili skloni niti bili sposobni djelovati kao predstavnici svog seljačkog njemačkog naroda. Stoga niti njemački urbano građanstvo niti njemačko seljaštvo nisu mogli vršiti učinkovitu političku ulogu. Štoviše, u Srijemu je još uvijek vladala napetost između utjecajnih Srba i Hrvata. Srbi su bili mnogobrojniji od Hrvata. Stoga su Hrvati pokušali izbalansirati i ukrstiti Nijemce u Srijemu. To je uspjelo na mnogim mjestima, posebno u našoj zapadnoj srijemskoj regiji - ali ne u Ilači. Njemački folklor i švapski jezik uspjeli su podržati i sačuvati naše Nijemce u mjestu - manje-više.
Položaj
sela
Selo se nalazi na željezničkoj pruzi Zagreb - Beograd, a do kraja Drugoga svjetskoga rata, bilo je pod okružnom upravom u Šidu. Nakon Drugog svjetskog rata Ilača je dodijeljena kotaru Vinkovci.
Okolna mjesta su: Tovarnik, Lovas, Tompojevci, Šidski Banovci i Nijemci. Položaj mjesta je vrlo jednostavan i u osnovi ima dvije ulice, naime s jedne strane je prometnica od istoka prema zapadu, a s druge strane kao povezujuća cesta od juga prema sjeveru. Mjesni ured, škole, župna crkva i notarski ured izgrađeni su na području raskrižja obje ulice.
Njemačke stambene i poslovne zgrade bile su nepravilno
raspoređene između kuća Hrvata. Ta je okolnost proizašla iz situacije da
njemački doseljenici nisu doseljavali odjednom i zato je postupno kupovao
slobodna mjesta.
Ulice u selu nisu bile uređene do Drugog svjetskog rata, tako da je tijekom kišnih sezona bilo puno problema sa prolaskom kola. Pločnici su bili popločeni opekom. Ulice su bile široke i kao ravnalom povučene. Ulice nisu imale imena sve do početka Drugog svjetskog rata. Kuće su se brojale uzastopno. Široke uličice bile su s obje strane omeđene redovima stabala. Kuće su bile uređene. U selu ili neposredno na kraju sela nije bilo tekućih voda. Snabdijevanje vodom odvijalo se po kućama sa vlastitim bunarom. Od 1935. tu je izgrađen arteški bunar, tako da su okolni stanovnici često voljeli donijeti vodu odatle.
Ulice u selu nisu bile uređene do Drugog svjetskog rata, tako da je tijekom kišnih sezona bilo puno problema sa prolaskom kola. Pločnici su bili popločeni opekom. Ulice su bile široke i kao ravnalom povučene. Ulice nisu imale imena sve do početka Drugog svjetskog rata. Kuće su se brojale uzastopno. Široke uličice bile su s obje strane omeđene redovima stabala. Kuće su bile uređene. U selu ili neposredno na kraju sela nije bilo tekućih voda. Snabdijevanje vodom odvijalo se po kućama sa vlastitim bunarom. Od 1935. tu je izgrađen arteški bunar, tako da su okolni stanovnici često voljeli donijeti vodu odatle.
Selo je imalo veliki pašnjak, pa su se krave i svinje
vodile na pašnjak. Mjesto je također imalo na raspolaganju dvije veće rupe u
zemlji („rupače“).
U pogledu prometa, Ilači su bile dostupne dvije željezničke pruge u smjeru Beograda ili u smjeru Zagreba i druga Vukovar - Šid, sa svim mjestima na trasi pruge. Željeznički kolodvor bio je oko 1000 metara od centra mjesta. Autobusne veze nisu postojale do kraja Drugog svjetskog rata.
Njemačka kuća u mjestu je odgovarala mogućnostima i potrebama. Kuća je bila po uzoru na pretke. U mnogim slučajevima veličina i dodjela stambenih i ekonomskih dijelova posuđena je iz uzorka izgradnje. Većina kuća odgovarala je frankovskom tipu, a u modifikaciji se govori i o „Kuća podunavskih švaba“. Kuća je većinom okretala zabat na ulicu. Ali bilo je i kutnih („u ključ“) ili onih koji su stali s dugom stranom prema pročelju ulice. U potonjem, sredina je probijena za suhi prilaz. Ulazna kapija i kapija oblikovali su zaključak zemljišta prema ulici i susjedima. S jedne duge strane parcele kuće stajala je stambena zgrada koja je bila povezana sa štalom. S druge strane dvorišta bile su uglavnom manje zgrade - ponekad ljetna kuhinja - koje su se morale ispunjavati u razne gospodarske svrhe. Stambena zgrada sa štalom bila je obično povezana s tim manjim zgradama poprečnom zgradom. Ova križna konstrukcija bila je staja ili kašta.
U pogledu prometa, Ilači su bile dostupne dvije željezničke pruge u smjeru Beograda ili u smjeru Zagreba i druga Vukovar - Šid, sa svim mjestima na trasi pruge. Željeznički kolodvor bio je oko 1000 metara od centra mjesta. Autobusne veze nisu postojale do kraja Drugog svjetskog rata.
Njemačka kuća u mjestu je odgovarala mogućnostima i potrebama. Kuća je bila po uzoru na pretke. U mnogim slučajevima veličina i dodjela stambenih i ekonomskih dijelova posuđena je iz uzorka izgradnje. Većina kuća odgovarala je frankovskom tipu, a u modifikaciji se govori i o „Kuća podunavskih švaba“. Kuća je većinom okretala zabat na ulicu. Ali bilo je i kutnih („u ključ“) ili onih koji su stali s dugom stranom prema pročelju ulice. U potonjem, sredina je probijena za suhi prilaz. Ulazna kapija i kapija oblikovali su zaključak zemljišta prema ulici i susjedima. S jedne duge strane parcele kuće stajala je stambena zgrada koja je bila povezana sa štalom. S druge strane dvorišta bile su uglavnom manje zgrade - ponekad ljetna kuhinja - koje su se morale ispunjavati u razne gospodarske svrhe. Stambena zgrada sa štalom bila je obično povezana s tim manjim zgradama poprečnom zgradom. Ova križna konstrukcija bila je staja ili kašta.
Do kraja zemljišta bili su povrtnjak, voćke i plast slame. U prizemnom dijelu štale bile su smještene poljoprivredna oprema i kočija. Iza štale nalazilo se ograđeno mjesto za boravak i ispust krava i svinja.
Za izgradnju zgrada dugo su se koristile cigle od blata (ilovače).U proizvodnji cigle od blata slama se miješala u ilovaču. Blatne gredice su obično sušene su na zraku. Otprilike, 1930. godine, korištene su pečene cigle.
Nacrt je uglavnom izradio majstor zidar, a zatim je sagrađen pod stručnim vodstvom i suradnjom svih članova obitelji i prijatelja na izgradnji. Potrebno drvo moralo se kupiti u šumarskoj upravi. Na seoskom području nije bilo šume.
Zajednica i uprave
Od 1867. politički je utjecaj također igrao veliku ulogu u javnim institucijama i načinu njihovog vođenja, kao i u školskim, poštanskim, pravosudnim i financijskim poslovima. 1867. dolazilo je do austrougarske, a 1868. do mađarsko-hrvatske odštete. Hrvatska-Slavonija, kao naknadu za 1868., dobila je autonomiju za unutarnju i kulturnu politiku.
U to doba seljačkim naseljima u potpunosti je nedostajala srednja klasa. Naseljenici su bili gotovo svi mali farmeri. Ovi doseljenici nisu mogli dovesti svoje svećenike i svoje učitelje. I malobrojni njemački maturanti mađarskih ili hrvatskih srednjih škola bili su toliko pod utjecajem mađarskoga ili hrvatskoga stanja uma da nisu bili skloni niti bili sposobni djelovati kao predstavnici svog seljačkog njemačkog naroda. Stoga niti njemački urbano građanstvo niti njemačko seljaštvo nisu mogli vršiti učinkovitu političku ulogu. Štoviše, u Srijemu je još uvijek vladala napetost između utjecajnih Srba i Hrvata. Srbi su bili mnogobrojniji od Hrvata. Stoga su Hrvati pokušali izbalansirati i ukrstiti Nijemce u Srijemu. To je uspjelo na mnogim mjestima, posebno u našoj zapadnoj srijemskoj regiji - ali ne u Ilači. Njemački folklor i švapski jezik uspjeli su podržati i sačuvati naše Nijemce u mjestu - manje-više.
Godine
1900. Ilača, Pustara Ivanci i Šidski. Banovci ujedinili su se u administrativnu
zajednicu. Sjedište je bilo u Ilači. Ukupan broj stanovnika u 1900. godini bio
je: 2273, od čega je 1059 registrirano kao njemačko.
1910. godine u ovoj administrativnoj zajednici živjelo je 2420 stanovnika, od kojih je 1143 bilo registrirano kao Nijemci. Od Nijemaca je 362 živjelo u Ilači, a 616 u Šidskim Banovcima. 1944. godine 484 Nijemca nastanjena su u Ilači. U mjestu je tada bilo smješteno 112 njemačkih obitelji.
1919. Šidski. Banovci su odvojeni od vlastite administrativne zajednice i od Ilače.
Općinska kuća u Ilači sagrađena je 1910. godine. Kao posljedica ratnih djelovanja i prepadanja mjesta od strane partizana, općinska kuća je izgorjela u noći s 30. na 31. svibnja 1944., a svi općinski dokumenti su izgorjeli.
1910. godine u ovoj administrativnoj zajednici živjelo je 2420 stanovnika, od kojih je 1143 bilo registrirano kao Nijemci. Od Nijemaca je 362 živjelo u Ilači, a 616 u Šidskim Banovcima. 1944. godine 484 Nijemca nastanjena su u Ilači. U mjestu je tada bilo smješteno 112 njemačkih obitelji.
1919. Šidski. Banovci su odvojeni od vlastite administrativne zajednice i od Ilače.
Općinska kuća u Ilači sagrađena je 1910. godine. Kao posljedica ratnih djelovanja i prepadanja mjesta od strane partizana, općinska kuća je izgorjela u noći s 30. na 31. svibnja 1944., a svi općinski dokumenti su izgorjeli.
Zgrada ilačke općine, stradala u partizanskome bombardiranju 30.05.1944.
Voditelj sela bio je načelnik, pomagao mu
je bilježnik i blagajnik. Mandat načelnika bio je tri godine do Prvoga
svjetskog rata, od rata samo dvije godine. Na događaje i projekte utjecao je i
određivao javni bilježnik zajednice. Gradonačelnik i vijeće nisu imali gotovo
nikakve ovlasti. Javni bilježnik poznavao je zakone i primao upute od okružnog
ureda u Šidu, od "Sreske uprave". Okružni sud je također bio u Šidu,
osim toga, javni bilježnik, financijski sporovi, kao i svi važni potrebni
službeni uredi, kao i liječnici, stomatolozi i odvjetnici bili su u Šidu. U Šidu
je bila i velika tržnica, gdje su se kupovala i prodavala najvažnija
gospodarska dobra i stoka.
U godinama od 1925. do 1935. godine općine su mogle izvršiti veliki utjecaj na porez i druge poreze na stanovnike svog sela. Prema njegovom nahođenju utvrđen je prihod, a time i visoki porez. U Ilači, međutim, nije bilo većih nepravdi iz tih prilika.
U godinama od 1925. do 1935. godine općine su mogle izvršiti veliki utjecaj na porez i druge poreze na stanovnike svog sela. Prema njegovom nahođenju utvrđen je prihod, a time i visoki porez. U Ilači, međutim, nije bilo većih nepravdi iz tih prilika.
Od
1907. do 1944. bilo je sedam načelnika, od kojih su tri nijemca izabrana za
načelnika.
Gospodin
Josef Brandelik i gospodin Jakob Jungert bili su načelnici u vrijeme prvog
svjetskog rata, gospodin Jakob Guth bio je kratko aktivan načelnik. Nekoliko
njemaca je bilo u općinskim vijećima u gotovo svim razdobljima. Većinu
općinskih vijeća, činili su hrvatski stanovnici mjesta. Najave je na raznim
mjestima čitao bubnjar.
Josef Brandelik, jedan od načelnika općine (rođen 1877.- umro 1946.)
Pošta
je bila postavljena do 1903. u susjednom selu Tovarnik, a potom u Šidskim.
Banovcima. Ilača je dobila vlastitu poštu 1921. godine.
U
godinama 1883. do 1891. godine izgrađena je željeznička pruga za dionicu
Vinkovci - Mitrovica. Prvi put željeznički vlak vozio je 1891. godine kroz Ilaču.
Tek 1912. godine Ilača je dobila vlastiti kolodvor.
Pri
planiranju željezničke pruge hrvatsko se stanovništvo protivilo izgradnji
željezničke stanice. Strahovalo se da bi lokomotiva "crno, pušačko i
vatreno čudovište" moglo izazvati požare. Uz to, stoka na ispaši mogla bi
se preplašiti. Na inicijativu i brojne audicije, posebno njemačkih lokalnih
vijeća, tada je stanica izgrađena. Za to vrijeme izgrađena je i otvorena
željeznička pruga Vukovar-Rača ("Ćirina") 1912. godine. (Ova pruga je
napuštena nakon Drugog svjetskog rata i tragovi su uklonjeni).
U
samom selu nije postojala javna financijska institucija. U susjednim selima Šidski
Banovci, Lovas i Tovarnik nalazile su se štedionice. Novčanim transakcijama
gotovo se isključivo upravljalo u okružnim gradovima Šidu, Vukovaru i
Vinkovcima.
O
zadrugama će se u poglavlju gospodarstvo pisati mnogo.
Nema komentara:
Objavi komentar