Obljetnica izvora na Vodici
Ilački stanovnik Petar Lazin istjerivao je svinje i opazio,da je kolni put
za nekoliko metara duljine mokar i kao vodom poliven. To se dogodilo godine
1865. baš na samu nedjelju Glušnicu (2. travnja 1865.). Petru je bilo tada 37
godina, kuća mu je bila dvadesetak koraka daleko od ovoga mjesta (najvjerojatnije
na mjestu današnje kuće pokojne učiteljice Seke), i on se nije mogao domisliti,
tko bi u samu zoru izlio toliko vode na pola puta. No kad je malo bolje počeo
promatrati poliveno mjesto, opazio je da je na gornjem dijelu puta zemlja mnogo
mokrija i vodom više promočena. Od znatiželje počeo je prstom i štapom
raskopavati zemlju tamo, gdje je bila najmokrija, i čim je iskopao malo zemlje,
na njegovo veliko čuđenje potekao je na tom mjestu kao palac debeo mlaz vode. Odmah
je pozvao trojicu svojih susjeda iz najbližih kuća: Antuna Ambruševića, Luku
Ajoševića i Ivana Lakića i poveo ih, da i oni vide izvor, koji je on pronašao.
Iz početka mu ovi ljudi nisu htjeli vjerovati, ali su ipak pošli na to mjesto i
uvjerili se svojim očima, da voda izvire upravo na polovici utrtoga kolnog
puta. Da čudo bude još veće, donio je jedan od njih motiku i raskopao je to
mjesto, nakon nekoliko zamaha motikom, voda je potekla još većom snagom i razlila
se po cijelom putu.
izvor 1922.
godine
Kako je bila nedjelja, prolazili su ljudi ovim sokakom neki
kolima, neki pješice,i svi su se čudili, kad su opazili toliku količinu vode razlivenu
po sredini puta , te su prilazili bliže, da pogledaju čudnovati izvor. Dok se
mladež vratila oko podne sa svete mise iz Sotina i Tovarnika, toliko je vode
isteklo iz izvora, da se više nije moglo prolaziti starim putem, pa su ljudi
morali obilaziti podalje oko izvora. Ipak Ilačani nisu žalili, što im je put
pokvaren, nego su se veselili, što je tako snažan izvor potekao, koja će im
dobro doći za napajanje seoske marve. Odmah je bilo odlučeno, da se ovdje
iskopa veliki bunar, ali ga nisu mogli prokopati duboko koliko su željeli, jer
im je smetala silna količina vode, koja je neprestano nadolazila iz zemlje.
izvor 1965.
godine
Odmah prvih dana iza pronalaska izvora, usnuo je čudnovati san Đuka
Ambrušević. Kuća njihova nalazi se također u tom sokaku, gdje je izvor pronađen
(na mjestu kuće pokojnoga Petra Žgela). Đuka je tada navršio 21. godinu i bio
je još neoženjen. U snu mu se prikazala draga Gospa sa bijelom krunom na glavi,
držeći dijete Isusa na lijevoj ruci. Gospa je bila obučena u modro i bijelo
odijelo i strogo mu je naredila, da on mora ograditi pronađeni izvor, jer je to
njezin izvor, pa marva ne smije k tome izvoru prilaziti. Gospa mu je također obećala,
da će mu se još ukazivati, ali on se tako uplašio, da se u pola neobičnog sna
pribudio. Još se nije ni pravo oporavio od straha, kojega je u snu doživio, a
njegovo se viđenje nastavilo u javi. Najednom je opazio, a bio je već sasvim budan,
- da pokraj njega stoji ona ista osoba, odjevena upravo onako, kakvu ju je u
snu, kao na slici vidio. On se po drugi puta uplaši i u strahu pokrije se
svojim pokrivačem preko lica. Tako je ležao neko vrijeme i sam sebe hrabrio, da
mu se ne može ništa dogoditi. Kako nije mogao dugo podnositi pokrivač na licu, spusti
pokrivač, a ukazanje Gospino stajalo je još uvijek pred njim. On se sada već
potpuno ohrabri i htjede se uvjeriti je li to pravo ukazanje ili ga tko od živih
osoba samo plaši, ali tada polako nestade i njegovoga viđenja. Sav smućen
priopćio je Đuka svoje čudnovato viđenje ukućanimai oni su mu dopustili, da
učini sve, što mu je Majka Božja u prikazanju naložila. Tako je on ogradio
daskama novi bunarić, pa mu se marva nije mogla približavati, a i ljudi su sa
poštovanjem prilazili tome izvoru, koji je ubrzo radi čudnovatih ukazanja
prozvan „Gospina vodica“, a i to mu je ime sve do danas sačuvano. 18. rujna 1865.
ispripovijedali su ovo Petar Lazin i Đuka Ambrušević pred dekanom i župnikom
tovarničkim Antunom Matićem i pred svjedocima: Blažom Ivićem, Petrom
Ambruševićem, Andrijom Filićem, Pavom Borićem, Šimom Lakićem i Markom
Matoševićem. Svoje pripovijedanje potvrdili su zakletvom.
izvor 1985.
godine
Glas o pronalasku čudnovatog izvora „Gospine vodice“
raširio se ubrzo iz Ilače u okolna sela i svijet je počeo pomalo dolaziti na
vodicu, da zatraži pomoć od Gospe. Jedni su se prali u toj vodi očekujući da će
od nje ozdraviti, a drugi su se kod izvora molili Blaženoj Djevici Mariji i
tražili su od nje pomoć u drugim svojim potrebama. Da se ljudi ne mole kod
praznog izvora, donese jedna Ilačanka po imenu Verka Tabaković sliku Bl.
Djevice i ostavi je na vodici. Za sve te događaje dočuo je Tovarnički župnik
Matić i i usprotivio se u početku pobožnostima na vodici, jer nije bilo jasnih
dokaza, da se ovaj izvor otvorio doista na želju Gospinu. Njegov postupak nije
odobravala Ilača i okolišnja sela, ali on je imao sasvim pravo što se protivio
uvođenju nove pobožnosti, koju još crkva nije odobrila. Ima naime mnogo
varalica po svijetu, koji izmišljaju svakakva čudesa i ukazanja, pa
propovijedaju po svijetu, kao da se zbilja ono dogodilo, što su oni izmislili.
Na taj način prevare mnoge, sakupe novaca, pa se poslije rugaju našoj vjeri.
Zato sveta Mati Crkva zapovijeda, da ne smijemo vjerovati nikome, da je imao
kakvo nebesko viđenje ili da mu se kakvo čudo dogodilo, dokle god se taj
čudnovati događaj ne dokaže. Crkva se naime drži onih riječi, što ih je u
vrijeme apostola rekao mudri Gamalijel Židovima o vjeri Isusovoj i o čudesima:
„Ako je to djelo ljudsko, samo će se raspasti, a ako je od Boga, ne ćete ga
moći uništiti“. Lažima je brzo kraj, a pravo čudo i pravo ukazanje ne mogu
ljudi spriječiti. Župnik je dakle s potpunim pravom zabranjivao pobožnost na
Ilačkoj vodici i odgovarao je i on, a i ostali susjedni svećenici svoje
vjernike, da se ne mole na tom izvoru. No svijet je ipak ovamo dolazio, prao se
i molio neprestano očekujući, da će se ovdje dogoditi kakva ozdravljenja ili
ukazanja.
hodočasnici 1922. godine
Već su se mnogi uvjerili, da to nije nikakav neobični
bunarić, a župnik se spremao, da spriječi daljne pobožnosti na vodici, kada se
dogodilo prvo čudnovato ozdravljenje.
Udovica Eva Petričević iz Ilače, vjere katoličke, 50
godina stara, bila je sakata na lijevu ruku i već 8 mjeseci nije s njom mogla
maknuti, ali otkako se počela moliti na vodici i sa tom vodom neko vrijeme
prati bolesnu ruku, bilo joj je sasvim bolje i ruka joj je tako ozdravila, da
je s njom opet mogla raditi sve poslove.
Odmah iza ovoga dogodilo se drugo ozdravljenje.
Ignjaca Egerta stolara, 50 godina starog, udovca iz Ilače udarile je prije 6
godina kap. Desna noga i desna ruka bile su mu kao uzete, za posao nije bio
sposoban, nogu je za sobom vukao, a rukom nije mogao ni maknuti. I on je zalazio
na vodicu, molio se ondje i 15 puta je prao bolesne dijelove tijela, a iza toga
oporavila mu se i noga i ruka, i on je ponovno nastavio stari zanat. Ova se dva
čudnovata ozdravljenja, koja su se dogodila još prije ljetnih Marijanskih
svetkovina pronijela su na daleko glas Ilačkoj čudotvornoj vodici i nitko nije
mogao više zaustaviti narod, koji je počeo hodočastiti Majci Božjoj Ilačkoj i
njezinom čudotvornom izvoru.
No sada već nije ovamo svijet dolazio samo iz
znatiželjnosti, nego ljudi različitih narodnosti i vjera prilazili su s
poštovanjem izvoru, dovodili su sa sobom svoje bolesnike, prali su ih i molili
su Kraljicu Nebesku, da izliječi različite bolesti. Mnogi su bolesnici zaista
dobili zdravlje ovdje već prve godine, a neki od njih ispitani su pred osobnim
istražnim povjerenstvom, kojemu je bio na čelu strogi Tovarnički župnik, pa su
važnija ozdravljenja zapisana u Spomen-knjigu.
Među najvećim bolesnicima prva godine bila je žena
Julijana Szabo iz Parabuća. Nju su doveli na kolima i žalost ju je bila
pogledati. Njezine noge bile su pune rana, koje su 17 godina curile, a da ih
nije bilo moguće zaliječiti. Ona je napokon čula za čudnovata ozdravljenja u
Ilači, pa je došla ovamo, prala se vodom sa Gospinog izvora i rane na njezinim
nogama zacijelile su.
U isto doba s njom liječio je svoje oči neki
vinkovački cipelar, pa je i on ozdravio, a već godinu dana nije mogao naći
lijeka svojo očnoj bolesti.
Kada se u Vinkovcima pročulo za ovo čudnovato
ozdravljenje povede jedna pobožna vinkovčanka svoje 5 godišnje dijete Franju
Karlića, koji je imao opasnu bolest na desnom oku. Majka ga je vodila već
glasovitim liječnicima, ali bolest je bila jako velika, da su svi doktori
govorili, da će djetetu iscuriti oko. Ona se u velikoj svojoj tuzi zavjetuje
Gospi Ilačkoj, nekoliko puta opere oko svome djetetu Gospinom vodicom, - i što
nisu pomogli liječnici, učinila je draga Gospa: djetetu oko ozdravi potpuno.
Još teža je bila bol bogatoga vukovarskoga lončara
Jugurčića. I njega su oči boljele, ali već mnogo godina. On nije štedio svoj
imetak, samo da mu se povrati zdravlje, ali nigdje zdravlja nije našao, dokle
god se nije zavjetovao Ilačkoj Gospi i dok se nije počeo liječiti njezinom
čudotvornom vodicom. U kratko vrijeme povratio mu se tada vid i zdravlje očiju.
Svaki dan kupilo se sve više naroda na vodici, mnogi
su javno očitovali čudesna ozdravljenja, koja su im se dogodila, a bogatiji
bolesnici donašali su velike darove i predavali su ih u župi i u općini, da se
od tih darova sagradi makar najmanja kapelica uz vodicu.
Općina je pohranjivala darove i napokon na opću želju
zamoli općina župnika Matića neka se zauzme kod biskupa Štrosmajera, da Ilačani
i hodočasnici smiju uz čudotvorni izvor podići kip na čast Majci Božjoj
Čudotvornoj. Ovu molbu doista biskup odobri 17. srpnja 1865. i još istoga ljeta
bio je uz sam izvor na sjevernoj strani podignut kip Majke Božje. Koncem ljeta
iste godina počela su u Ilaču dolaziti procesije za Marijanske svetkovine i to
iz velike daljine (60-70 km), a pojedinci stazali su čak iz Podgorača i Nove
Gradiške, kako je to zapisano u župnoj Spomen-knjizi.
Ozdravljenja bilo je sve više, a uz to na Marijanske
svetkovine započeše i ukazanja okrunjene Majke Božje sa djetetom Isusom na
lijevoj ruci, kao što ju je za pronalaska izvora vidio i Đuka Ambrušević.
Prva ukazanja zbila su se na Malu Gospojinu i to na
samom izvoru. Prva je opazila Gospu jedna Rusinka iz Karestura, odmah za njom njezin
muž, a malo poslije ponovilo se ukazanje pred 50 osoba procesije, koja je došla
iz Babine Grede, zatim pred supružnicima Šimom i Mandom Lakić, pred Mandom
Ambrušević, Mandom Matošević i Ankom Grigić iz Ilače. Na ime Marijino ponovila
su se ukazanja još pred većom množinom svijeta. Sada ju je opazila procesija iz
Jarmine, Janja Mutavdžić i Marija Mutavdžić iz Ilače, a zatim premnogi drugi,
koji su se u čas k izvori zgrnuli. Poslije podne opet je Gospu vidjelo mnoštvo
svijeta, a među njima i Terezija pl. Srbljenović. Sve su te osobe ispitane o
ukazanju i sve su jednako svjedočile. A župnici Antun Matić iz Tovarnika, Mijo
Krčmarić iz Sota, Ivan Mihaljević iz Berka i Emanuel Djaković, kapelan iz
Tovarnika vodili su istragu o ukazanjima. Koliko je zapravo osoba vidjelo dragu
Gospu tih dana, ne zna se, ali osobe iz onoga vremena svjedoče, da se Gospa tih
osam dana često ukazivala i da ju je tih dana vidjelo na stotine domaćega i
stranoga svijeta, jer je izvor neprestano bio opkoljen silnim mnoštvom naroda.
Iza tolikih ukazanja i mnogih ozdravljenja dobije dekan tovarnički nalog od
biskupa đakovačkog, da izvjesti duhovnu oblast o svim čudnovatim događajima,
koja su se zbila te godine i Ilači i on 18. rujna 1865. sa 6 svjedoka točno
istraži propita cijelo otkriće, a ispita ponovno i sve svjedoke, do kojih je
mogao doći. Pošto je ozbiljno sve ispitano, nije se župnik više protivio
pobožnosti na vodici, a i duhovna oblast nije zabranila štovanje Majke Božje
Ilačke. A već prve godine po računu župnikovom došlo je u Ilaču pokloniti se
najmanje 10.000 duša.
izvor 2.4.2019.
godine
Nema komentara:
Objavi komentar