Ukratko o obitelji Bitner iz Ilače

Ulomak iz interdisciplinarnoga rada:  
"Tuberculosis as A Metaphor for Isolation: An Interdisciplinary Examination of Tuberculosis" 

od Stefanie Pavlick, 2015.

- dio iz teksta -

... Moja baka, Maria Bitner (sada Katzfuss), rođena je u malome selu Ilača (Illatscha), koje je bilo naseljeno sa Podunavskim Švabama.

Moja baka je dijete Josefa i Suzanne Bitner, koji su imali još jedno dijete Erwin-a.

Moja pradjed Josef Bitner, bio je stolar (tischler), a također i sodar (grackel).

Po ilačkim standardima, obitelj Bitner, bila je dobrostojeća. Živjeli su na velikoj farmi, na kraju ulice, koja je išla kroz centar sela.

Selo je bilo primitivno u usporedbi sa današnjim standardima. Osim toga, život u Ilači nije bio bez teškoća. Život Podunavskih Švaba u Jugoslaviji, postao je opasniji, kada je Tito i komunistička partizanska vojska, ili partizani kako ih je baka zvala, postala moćnija.

Partizani nisu voljeli Podunavske Švabe, nakon što su nacisti okupirali Jugoslaviju.

Upadali su njemačka sela u mrkloj noći, da otmu radno sposobne muškarce kako bi radili u logorima u Sibiru ili da siluju njihove supruge, sestre i majke. Podunavske su Švabe u Ilači živjeli u stalnome strahu od partizanske invazije. Zbog toga je moja baka spavala pored njezine bake sa vrećicom svojih stvari svaku noć. Tragično, 14. listopada 1944. godine, strahovi od invazije su se obistinili.

Toga su se dana začule sirene i partizani su proglasili da stanovnici Ilače imaju šest sati da spakuju svoje stvari i napuste Jugoslaviju.Moja baka i obitelj, na brzinu su spakovali što su mogli i pobjegli. Bježeći kroz polje visokoga žita, moja baka je jednom rukom očajnički držala bakinu ruku, a u drugoj je imala onu malu vrećicu sa nekoliko njoj vrijednih stvari.

Bježali su koliko su ih noge nosile, dok je zrakoplov letio iznad njihovih glava i pucao po njima i ostalim seljacima koji su bježali. Taj dan moja baka pamti kao da je bio jućer. Ostavili su iza sebe njihove farme, njihove crkve, njihove škole, njihove poslove i jedini život koji je moja baka poznavala.

Na kraju se obitelj Bitner, sa ostalim ilačanima, ukrcala u stočne vagone da bi bili odveženi na nepoznatu lokaciju. Hoće li to biti Sibir? Hoće li to biti novo mjesto gdje će započeti novi život? Na sreću, nakon nekoliko dana putovanja, obitelj Bitner i ostale obitelji, došle su u Linz, Austrija, gdje moja obitelj još uvijek živi. Nisu svi preživjeli dug, opasan i naporan put kroz Jugoslaviju, dio Mađarske i velik dio Austrije. Međutim, oni koji su preživjeli, nastanjeni su u „erste Lager“, logor za izbjeglice u Linzu. Ondje su Bitneri prošli kroz medicinske preglede, dobili posao i dane su im barake da žive u njima...

 vjenčanje: Suzanne Strumberger i Josefa Bitner 1936.g.

Obitelj Bitner ispred njihovih baraka u Linzu, Austrija.

S lijeva na desno: Suzanne, Maria, Erwin i Josef Bitner