Dio knjige koji se odnosi na Ilaču:
Nikad spominjani
''Klize mi suze po licu dok slušam tamburicu kad prsti
taknu žicu ne dirajte mi ravnicu, al' sinovi tvoji Slavonijo sad te paze! I
nikad više tuđe noge neće da te gaze! Ginulo se prelagano, previše mama je
plakalo, predugo je raj na zemlji ličio na pakao.''
petak, 20. rujna 2013.
20.09.-21.09.1991. - Tovarnik, Ilača
Ovo je jedna inspirativna, herojska prića koja mi je
nakon hrpe čitanja raznih svjedočanstava, zatitrala srce u drugačijem ritmu. I
ovaj puta: bravo za naše borce! Bravo što ste dali sve od sebe, što ste bili
tako organizirani i unaprijed spremni na moguče zlo. Vaše akcije ovdje opisane
sigurno su djelovale na buduće događaje i tako spriječile tko zna koliko još
krvoprolića i razaranja po Hrvatskom tlu. Nakon svih herojskih podhvata, ipak
je na žalost došlo do velikog zla. Neka se dragi Bog smiluje pokojnima, a
krvnicima neka osigura kaznu za sva krvava zlodjela.
Jedino što žalim su pokojni mladići koji su ovdje bili
kao redovni vojnici. Ne znam dali su ikako to mogli izbjeći, da jesu, vjerujem
da bi. Samo oni znaju pravo stanje u kojem su se nalazili u tim trenucima. Žao
mi je, iskreno.
No, krenimo sa pričom....vjerujte, isplati se pročitati.
Tovarnik
'' Gotovo istodobno s borbama za Slakovce započele su i
borbe za Tovarnik i Ilaču, sela na samoj granici s Vojvodinom i na vrlo važnoj
komunikaciji kojom su do grada Šida u Hrvatsku dolazile cjelokupne tehnike i
neprijateljske vojne snage. Procjenjeno je da za zaustavljanje neprijatelja
neobično važan Tovarnik, ali da su oni i doista dobro organizirani i nešto
bolje naoružani od drugih sela.
U Tovarniku je tada bilo tridesetak policajaca iz
Slavonskog Broda i Varaždina, te tristotinjak mještana koje je vodio Marijan
Popović. Tovarničani su se počeli organizirati i naoružavati odmah nakon
događaja u Borovu Selu, no zajedno s lovačkim naoružanjem, kompletnim
naoružanjem sela, mogla se opremiti tek polovica ljudi. Problem su rješavali
tako da su postavili desetak obrambenih točaka, na prilazima selu, te tamo
dežurali, a svaki je dobivao oružje kada bi stigao na položaj.
U Tovarniku su, iz Vukovara, dugo dolazile naredbe da se
ne upušta u borbu s vojskom koja je prolazila selom. Sve su kolone kontrolirane
i u Vukovar su dostavljani podaci o njihovoj veličini i sadržaju, no, osim manjih
incidenata, sukoba nije bilo. Koliko je tzv. JNA Tovarnik bio osjetljivo
pitanje, vidi se iz slučaja vojne kolone koja je 14. rujna dovozila smjenu u
vukovarsku vojarnu. U njoj je tada još uvijek boravio ročni sastav vojnika, a
kao smjena stizali su srpski dragovoljci i rezervisti. Vidno uplašen, na
pregovore s Tovarničanima o prolasku kolone došao je osobno zamjenik
zapovjednika Novosadskog korpusa, pukovnik Davor Košut. Molio je Tovarničane da
"ne gledaju neke koji će provocirati, jer bit će ih pijanih". Ovakav
odnos prema lokalnom stanovništvu nije bio uobičajena praksa, pa je bilo očito
kako je tzv. JNA veoma stalo da kolona prođe bez poteškoća. Jedan svjedok iz
Tovarnika ovako opisuje kolonu:"Bilo je barem trideset autobusa punih srbijanskih
rezervista, kamiona, kombija, osobnih automobila, i sve to uz pratnju tenkova i
oklopnih transportera, a većina vozila imala je zakvačeno neko topničko oružje.
Prepoznali smo i domaće Srbe iz Tovarnika i okolnih sela u uniformi jugovojske.
Koloni kao da nije bilo kraja, a kada je napokon prošla, Tovarničani su u
Vukovar javili što ih stiže." Dedaković (zapovjednik obrane Vukovara) je,
opet, u svojem stilu, bez i malo nervoze, odvratio: "Neka ih, nek' oni
samo dolaze, svi će oni dobiti što zaslužuju…"
No "velika narodna armija" nije završila sa
slanjem pojačanja, a nije niti mogla niti željela sebi dopustiti da za svaku
kolonu strahuje i pregovara s "tamo nekim seljacima". Već 19. rujna
iz Beograda je prema Šidu krenula nova kolona tenkova. Sljedećeg jutra, s punktova
smještenih nasuprot Šidu i Ilincima, u tovarnički krizni štab stigla je
obavijest kako su pred selo počeli stizati tenkovi i kao se slažu u borbeni
položaj. Bilo je jasno da je Tovarnik došao na red.
U 8,30 tenkovi raspoređeni ispred sela zasuli su vatrom
željezničku postaju, a iz Šida je, ravno u selo, krenulo nekoliko tenkova
praćenih pješaštvom. Jedan od tovarničkih branitelja, Marko Đambo, odlučio se,
s pomoću konopca, podvući ispod tenka protutenkovsku minu. Kada je tenk odletio
u zrak, nastala je pomutnja u neprijateljskim redovima, a braniteljima su
porasla krila i razvila se žestoka borba. Tovarničani, višegodišnji prvaci u
streljačkim natjecanjima, brzo su se riješili neprijateljskog pješaštva.
Napadači su se počeli povlačiti iz sela. Tada je iz Šida i s neprijateljskih
položaja iz okolice grada započela strahovita topnička paljba. Prve uništene
zgrade bila je pravoslavna, a zatim i katolička crkva. Iako je u selu bilo oko
dvije tisuće ljudi nitko nije poginuo. To se može zahvaliti činjenici da je
Civilna zaštita u Tovarniku na vrijeme organizirala skloništa. Prema smjerovima
iz kojih je dolazila topnička vatra moglo se zaključiti da je selo u okruženju,
a stanovnici su prestali brojati grane kad ih je palo tri stotine. Noć je
donijela zatišje, pa su branitelji napokon mogli procjeniti vlastiti učinak:
tri uništen tenka i jedan transporter, te dva napuštena tenka. Jedan je od njih
selom provozao Marin Vuković, a zatim su "spremljeni" na mjesta s
kojih će im u daljnjim borbama biti znatno topničko pojačanje.
U jutro u devet sati ponovno je započela topnička
kanonada po selu, no u selo nitko nije pokušavao ući. Tijekom dana
neprijateljskom su se topništvu pridružila i dva zrakoplova, koji su, među
ostalim, uništili odašiljač Tovarnik. Oko 18 sati istog dana, prema selu je
krenulo 40 tenkova pod zapovjedništvom pukovnika Slobodana Kembera. U pratnji
tenkova, kao pješaštvo, krenula je i "specijalna" kažnjenička
postrojba iz Valjeva, sastavljena od kažnjenika srpskih zatvora osuđenih na
dugogodišnju robiju. Tenkovi su u selo nadirali sa nekoliko strana, a nakon što
su potrošili sedam zolja koliko su još imali, branitelji su se morali povući.
Iste noći tenkovi su uspjeli prodrijeti u selo. Pod okriljem mraka branitelji
su iz sela izvukli dva zarobljena tenka i odvezli ih prema Lovasu, u šumu
Jelaš. Po koloni su nastavili pucati iz pješačkog oružja kako bi bar spriječili
posade da izlaze iz oklopnjaka i ulaze u kuće, a s pješaštvom su se još mogli
nositi.
Nadiranje je zaustavljeno kada se na oštroj, dvostrukoj
krivini na izlazu iz Tovarnika k Ilači prevrnuo jedan tenk. Kolona se
zaustavila, a dio koji je uspio proći nastavio je k Ilači gdje je vruće
dočekan. Koristeći se ovom prilikom Tovarničani su odlučili iz sela izvući
civile u manjim skupinama. Dio će ih se izvlačiti k Nijemcima, a dio k Lovasu i
dalje k Iloku. Što na jednu, a što na drugu stranu, izvuklo se oko dvije tisuće
ljudi. Izvlačenje civila bilo je moguće samo tako da se južni dio sela izvuče k
Nijemcima, a sjeverni k Lovasu i Iloku. Prvo što su zauzeli neprijateljski
vojnici bila je glavna ulica kroz Tovarnik, koja je zapravo cesta Vinkovci-Šid,
pa je do odlučilo o smjeru povlačenja.
Istodobno sa napadom na Tovarnik, 20.9.1991., napadnuta
su i gotovo sva slobodna Hrvatska sela na istoku. U selo Nijemce, iz smjera
Ilinaca, također su nadirali tenkovi. Prvi je naletio na minu, a iz drugog je
posada pobjegla. U selu se tad zatekla skupina boraca iz prve gardijske brigade
- "Tigrova" koji su iz Zagreba vozili oružje u Ilok, pa su, zajedno
sa Mungosima zapovjednika Meseljevića, odbacili napad. Po svemu sudeći.
Napadače su od namjere odvratile mine koje je postavio Janko Katič kod
poljoprivrednog dobra Nijemci u poljoprivredne strojeve - tanjurače. Na te je
mine naišao tenk kojemu su oštećene gusjenice. Vidjevši to, posada je pobjegla,
a slijedila ju je i posada drugog tenka. Tako su Nijemčani došli do dva tenka.
Ova skupina Tigrova na svojem je putu u Ilok stigla u
Ilaču 22.9.1991., točno na vrijeme na još jedan okršaj. Tamo ju je već bila
pristigla još jedna skupina "Tigrova" iz Iloka, manje skupine boraca
iz drugih mjesta, kao i skupina iz Tompojevaca koju je vodio Željko Živanović -
Plavi Nula. Šef kriznog štab Ilače, Jakob Asić, uspio je nagovoriti
zapovjednika skupine koja je prevozila oružje, Vlatka Delača, da ostane u selu
i pomogne Ilačanima u obračunu s kolonom koja je stizala k selu.
U 15 sati istog dan, iz susjednih Šidskih Banovaca, Asiću
je, preko Ilačkog gostioničara Antuna Tunjiča, stigao ultimatum pukovnika tzv.
"JNA"( Milovanoviča ili Milutinoviča ) da mu se donese i preda sve
oružje iz Ilače, pa im se ništa neće dogoditi. Ako ne sravniti će ih sa
zemljom. Zapovjednik obrane Ilače, Josip Gelemanović, imao je tada dosta posla
obilazeći i minirajući punktove oko sela, a Asić na ultimatum nije reagirao.
Znajući kao se priprema okršaj, a budući da su znali da
ni tijekom okršaja, a ni nakon njega neće biti vremena za brigu o civilima,
Ilačani su počeli izvlačiti prema Nijemcima sve one koji nisu bili potrebni
obrani. Tijekom ljeta napravljena je cesta između ovih dvaju sela, koja je
zaobilazila sela Šidske i Vinkovačke Banovce, sada pod nadzorom Srba. Prvotna
namjena bila samo alternativa cestama koje su blokirali Srbi, no sada je bila i
te kako dobro došla za dopremanje oružja i izvlačenje civila.
Već u subotu 21.9.1991. kolona iz Tovarnika ušla je,
kasno poslije podne, u selo i došla do njegova drugog kraja. Bili su stigli
gotovo do groblja na izlazu iz sela kada je jedan transporter otvorio vatru po
krovovima kuća u glavnoj ulici. Branitelj sela koji su pratili kretanje kolone
uzvratili su na vatru. Vozač jednoga kamiona, koji je vukao haubicu 152 mm,
pogođen je i u koloni se dogodila najgora moguća stvar, morala je stati. Dio se
vozila uspio izvući i krenuti k Šidskim Banovcima, no glavnina nije mogla više
ni naprijed ni natrag. Pucnjava se navečer smirila, a tad su branitelji
donijeli odluku da te noći, od prilike pola sata nakon ponoći, napadnu kolonu
koja je stajala. Vinkovcima i Vukovaru javili su što namjeravaju i zatražili
pomoć.
Pola sat nakon ponoći približili su se koloni. Iz nje je
otvorna vatra, jer se napad očekivao no silina napada izazvala je taku paniku
da se dobar dio ljudstva razbježao na sve strane, a kada ih je dočekala vatra,
lupali su po kapijama i vratima kuća vičući da se predaju. Topništvo iz kolone
nastojalo se braniti, no u panici, dio granata ispalilo je na vlastite snage u
Šidskim Banovcima. Bitka je trajala do pet sati u jutro, a onda se dogodilo
nešto nevjerojatno. Začuli su se VRB-ovi i topovi iz Ilinaca, a granate koje su
počele padati pogađale su ljude i vozila u djelu kolone koji je stajao između
Tovarnika i Ilače. Ilačani su u čudu gledali, a onda pretpostavili kako su se
neprijateljski zapovjednici uplašili da će "ustašama" u ruke pasti
dalekometni topovi i haubice iz kolone kojim će moći gađati kolone koje su se
od Sremske Mitrovice kretale k Šidu, pa i po samom Šidu, na čijem su sajmištu
bile smještene tisuće vojnika čekajući raspored. Ako su se Hrvati usudili
napasti kolonu sa tisućama vozila, znači da ih ima mnogo i da imaju čime tući.
Istina je da su Ilačani, zapravo, kolonu tukli s nekoliko minobacača i
protuoklopnim oružjem.
Poslije će Željko Živanovič - Plavi Nula posvjedočiti
kako se zapravo radilo o dobroj korekciji vatre iz centar veze Vukovarskog štab
obrane, majstor specijalnog ratovanja, specijalisti za ubacivanje u
neprijateljske veze, Julije Novak, uspio se ubaciti u vezu i
"navodio" neprijateljsko topništvo na vlastitu kolonu. Naši su
uvjerili njihove na vezi da je to čelo kolone zapravo "ustaško", koje
je krenulo njih zaustaviti. Kada se razdanilo, Ilačani su da je učinak napada
na kolonu, što s njihove, što s druge strane bio razoran. Stotine mrtvih
neprijateljskih vojnika ležalo je u hrpama uništenih vozila i tehnike. Među
njima branitelji su pronašli tijelo Zorana Milašinoviča, poručnika,
zapovijednika topništva Valjevskoga korpusa. Kod njega su pronašli ratni
dnevnik, malu crvenu knjižicu, u kojo je za 19.9.1991. bilo napisano
doslovce:"nalazimo se između Tovarnika i Šida, pouzdano znam da se iza nas
nalazi kolona od trideset kilometara, što rezervista, što aktivne vojske. Nitko
od njih ne zna kamo idu. Mislim da nas netko vodi u rat, a ja se pitam zašto,
zašto, zašto...?" Iz knjižice se doznalo kako su posade topova sastavljene
od po pet rezervista, koji su uglavnom Srbi, te još četiri člana topničkog
odjeljenja koji su redovni vojnici, Hrvati, Albanci, Makedonci, Mađari…
Te su noći poginula i trojica Ilačkih branitelja: jedan
domaći čovjek, Đuro Balić, te dvojica momaka iz okolice Zagreba, Robert
Močiljanin i Marijan Kornet. Močiljanin je te noći prije pogibija uništi,
sigurno, desetak vozila. Učinio je to tako što se u mraku došuljao kanalom uz
cestu izvan sela prema Tovarniku te skidao neprijateljska oklopna vozila kao
glinene golube napadajući iz bočno. Branitelji su iz kolone uzeli vozila i
topove kojim su mogli uporabiti. Među njima bila su sačuvane i tri haubice 152
mm. One su mogle nadomjestiti nedostatak oklopnih sredstava, no topova je bilo
toliko da za njih nije dovoljno posada. Oko podneva, u selo je stigao
Tompojevčanin Željko Živanović - Plavi Nula, te tridesetak «Tigrova» iz Iloka,
s Draganom Basićem na čelu. Bila je to skupina koju je Jastreb poslalo kao
ispomoć. O onome što se dogodilo u Ilači kaže: "Događalo se nešto što je nama
bilo iznimno drago - tako male snage zadržavaju te njihove snage gotovo pet
dana. U toj njihovoj koloni, kako znamo, bilo ja deset tisuća različitih vozila
i najveća je nesreća što smo mi, zapravo, ostali bez protuoklopnih sredstava.
Samo je budala mogla takvu masu tehnike i vojske poslati u napad jednom jedino
komunikacijom.
Selo nije bilo mirno. Po njemu su cijelog dana padale
rasprskavajuće granate što ih je ispaljivao jedan oklopni transporter iz
Šidskih Banovaca. Stizale su vijesti kako se gardist, Goran Balić i Stjepan
Perić, koji su iz Svinjarevaca donijeli Josipa Božića, Ilačanina, koji je
poginuo braneći Svinjarevce. Dok su Ilačani pokopavali svoje i neprijateljske
mrtve, Perić i Balić krenuli su u Bokšić kako bi uspostavili vezu s Jastrebom i
zatražili da ostanu i pomognu u Ilači. Asić im je rekao da traže ispomoć, jer,
osim grupe «Tigrova» iz Iloka, u pomoć nije došao nitko. Nakon ovoga u selo je
stigla grupa boraca iz Donjega Novog Sela, potpuno nenaoružana. Budući da su i
u njihovu selu imali malo oružja, a znali su kako ja u Ilači uništena vojna
kolona, pretpostavljali su da će ih Ilačani opremiti. O haubicama koje su
zarobili nešto je znao Stjepan Perić, pa ih je postavio u položaj za paljbu i
usmjerio na Šid, na područje Sajmišta. Prema podacima srpskog ne ovisnog
tjednika «Vreme» od 17.10.1991. i članka Dragana Todorovića, objavljenog u
njemu, bio je to dobro odabran cilj: "U jesen 1991. Šid je bio sabiralište
jedinica JNA. Odavde se u konvojima išlo prema Vinkovcima i Vukovaru. Vojska
je, uglavnom rezervisti, bila smještena na livadi zvanoj vašarište, a ceo Šid
bio je pravo vašarište. Vladao je zakon sile i Srbina, a opštinska vlast je
aktivno učestovala u osvećivanju Srba u Hrvatskoj. Oružje su isporučivali mahom
kriminalci i ljudi sumnjivih karakteristika, koji su zauzvrat bili zaštićeni
pri obavljanju poslova za koje su jedino stručni - pljačku i
maltretiranje."
Ipak, iz Vinkovaca je stigla naredba da se iz tih haubica
puca samo ako selo ponovno bude napadnuto. Asić je uspostavio vezu sa Nijemcima
i zamolio tamošnje borce da s ona dva tenka udare na Šidske Banovce kad napad
na selo ponovo krene. Sedamdesetak - osamdesetak ljudi čekalo je nakon toga da
tenkovi ponovno krenu na selo. Doznali su kako je Treći kanal srpske televizije
objavio da su srpske snage kod Tovarnika i Ilače doživjele katastrofu, a
vojnici su u popratnoj reportaži tvrdili kako su bili izdani. Reportaža je
hvalila Hrvate i govorila o njima kao nadljudima, pa su i njihovim susjedima u
Šidskim Banovcima živci popustili. Dvadeseti drugoga rujna poslijepodne, kolnim
putovima pokraj Ilače, oni su počeli iseljavati civile Srbe prema Iincima i
Ivancima.
Koliki su šok doživjele neprijateljske snage govori i
činjenica da se sljedeći napad na Ilaču dogodio tek nakon nekoliko dana
priprema - 25.9.1991.. Tog poslijepodneva više nije bilo srljanja, bahatosti i
šepurenja. U napad je krenulo sedam tenkova T-84, koji su sa ceste mogli
izgurati silne olupine i prepreke. Za njima su išli oklopni transporteri iz
kojih je izašlo pješaštvo i tada je započela bitka. Po dogovoru, iz Nijemaca je
ispaljeno nekoliko tenkovskih granata na Šidske Banovce, a ispaljene su tri
pripremljene haubice. Tragedija je bila u tome što ih nitko nakon toga nije
znao napuniti, pa su, uz hrpu streljiva, ostale neuporabljive. Nikola Salapović
uspio je zoljom uništiti jedan tenk T-84 pogodivši ga u spremnik. Ljudi sa
toliko mnogo srca, a s tako malo znanja, istrčavali su pred tenkove sa zoljama.
Budući da su bili odveć blizu - one nisu djelovale , a oni su bili očajni jer
su mislili da im je netko podmetnuo neispravno oružje.
Ukratko bitka je brzo završila. Branitelji su se povukli
u šumu Jelaš te odatle krenuli ili u Nijemce ili u Ilok. Neprijatelj je ovladao
Ilačom.
Nakon 20. rujna
1991. godine u mjestu Tovarnik civilno stanovništvo hrvatske i nesrpske
nacionalnosti raseljavali, mučili i ubijali. Stravične su posljedice srpske
okupacije Tovarnika. Ubijeno je 68 mještana, od
kojih su 53 pokopani u masovnu
grobnicu, među njima i župnik tovarnički vlč. Ivan Burik, a ostali su nađeni u
pojedinačnim grobnicama. Protjerano je bilo više od 95 posto od 2500 Hrvata
koliko je prije rata živjelo u Tovarniku, a srušeno je ili oštećeno više od 70 posto kuća i gospodarskih zgrada. Ono malo
Hrvata koji su ostali živjeti na svojim ognjištima, a većinom se radilo o starcima i ženama, bili su prisiljeni – poput Židova za vrijeme
nacizma – nositi oznake na rukavu: bijele krpe, kao znak predaje. Istim su
znakom obilježene i njihove kuće, da bi pijane bande pljačkaša lakše znale gdje
smiju ući pljačkati i zlostavljati, pa i ubijati ako im se prohtije. Nakon okupacije sela vojnici JNA, rezervisti
i četnici zarobljavaju prve mještane Tovarnika. Zarobljenike iz podruma odvode
u kuću pokojnog dr. Đorđa Cvejića, koja postaje mjesni zatvor, logor i strašno
mučilište. Tim zarobljavanjem, maltretiranjem, deportiranjem u Šid i
koncentracijske logore po Srbiji, najviše u logor Begejci kod Zrenjanina i
Sremsku Mitrovicu, te okrutnim ubojstvima bez suda i milosti, otpočinje prva
faza genocida nad tovarničkim Hrvatima. Već te nedjelje ispred pravoslavne
Crkve ubijeni su pucnjima u leđa Željko
Vrančić, Berislav Šimunić i Antun Šimunić, a kod svojih kuća Manda i Mato Živić, Mladenka i Franjo Kuzmić
i Janko Budim. Svjedoci bilježe ubojstva i idućih dana. U srijedu 25. rujna ubijeni su Petar
Bilić i Jozo Šišić, Stjepan Matić te Stjepan Kovačević i Ivo Adamović.
Početkom listopada skupina od 30 Tovarničana iz logora u
Sremskoj Mitrovici vraćena na zahtjev u Tovarnik i odmah po dolasku
uslijedila su nova mučenja i egzekucije, tako da su u utorak 1. listopada
ispred srušene katoličke Crkve ubijeni: Filomena Glibo, Ivan Maloševac, Đuro
Grgić, Ivan Đankić, Ilija Džambo, Vojislav Selak, a Antu Markanovića do smrti
su u zatvoru premlatili zločinci Miloš Stanimirović, Stevan Srdić i Željko Krnjajić. Tijekom
listopada i studenog 1991. okupator u Tovarniku uspostavlja vlast koja se
očituje odredbama o policijskom satu, radnoj obvezi i rasističkoj odredbi o obilježavanju
Hrvata i njihovih kuća. Ubijanje se nastavilo tijekom listopada i studenog, a
sva ubojstva, potvrđuju svjedoci, počinili su pripadnici rezervnog sastava JNA i četnici. Mnogi od njih bili su
domaći Srbi mještani Tovarnika.
Svjedočenje Pere Markanovića na suđenju, 10. lipnja 2010.
Svjedok je izjavio kako je sudjelovao u obrani Tovarnika.
Njegov otac Ante Markanović odveden je na ispitivanje 02.10.1991. godine u
Cvejićevu kuću gdje je i zatočen. Od Pere Nikolića i Dragana Nakića
svjedok je čuo da je njegov otac na
ispitivanju bio batinan. Doveden je pred ponoć, pretučen i krkljao je, a u
jutarnjim satima su ostali zatvorenici primijetili da je preminuo. Dragan Nakić
mu je rekao kako mu je Ante Markanović na uho govorio da su ga šestorica
ispitivala i tukla bejzbol palicama. Dvojicu nije poznavao, a prepoznao je
Miloša Stanimirovića, Dušana Stupara, Stevana Srdića i Željka Krnjajića za koje
je rekao da su ga pretukli. Prema kazivanju Dragana Nakića, zatočenici su
primijetili da je svjedokov otac umro te su rekli stražarima, nakon čega je
došao Vojislav Stanimirović u uniformi i s oružjem te je kao liječnik utvrdio
smrt svjedokova oca. Nakon toga su četvorica iznijela Antu Markanovića i više
se nisu vratili.
Na sljedeće ročište i raspravu, koja je deseta po redu,
kao svjedok pozvan je Vojislav Stanimirović za kojeg prema izjavama svjedoka
postoje opravdane sumnje da je kao
oficir rezervnog sastava JNA i „šef sanitetske službe za područje
zapadnog Srema i glavni za zdravstvo“, listopada 1991. godine počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv
ratnog zarobljenika protivno Ženevskoj konvenciji. Svjedoci tvrde da je osobno
sudjelovao u lišavanju slobode, ranjenog hrvatskog branitelja
tada, 48 - godišnjeg Marijana Popovića kojeg su po njegovom nalogu odveli
nepoznati pripadnici paravojske. Hrvatski branitelj Marijan Popović je nakon
određenog vremena pronađen mrtav na njivi izvan mjesta Tovarnik.''
Nema komentara:
Objavi komentar